Ja cu sigurno oprostlti onome ko se pokaje i uzvjeruje i dobra dijela cini, i koji prihvati imamat-vodjstvo   (Kur'an 20:82)
www.ehlulbejt.co.cc
web-portal sljedbenika
poslankove porodice
Articles

Zatvori Akaid

Zatvori Ahlaq

Zatvori Fikh

Zatvori Istorija

Zatvori Kitabhana

Zatvori Ostalo

Zatvori Osvrt

Zatvori Textovi

Pitanja-Komantari

Zatvori Pitanja

Anketa
Kojoj islamskoj grupi pripadate
 
Shi'a
Sufija
Hanefija
Selefija/Wehabija
Rezultati
Webmaster - Info
Posjetioci

 55758 posjeta

 1 posjeta online

Kitabhana - Sejtanski Rog

ŠEJTANSKI

ROG




SADRZAJ
* Predgovor
* Zapadno suocenje sa islamom
* Islamska Revolucija
* Poziv u islamsko jedinstvo kao nacelo Islamske Revolucije
* Zavjera pod imenom vehabizam
* Vehabizam
* Autor knjige "Veliki Šejtan"
* Naziv knjige - "Veliki Šejtan"
* Vrsta knjige
* Metoda i sadrzaj knjige "Veliki Šejtan"
* Privremeni brak
* Vehabije i Ehlul-Bejt (as)
* Odvajanje Ehlul-Bejta (as) od Poslanika (s)
* Negiranje odlika Ehlul-Bejta te omalovazavanje i pripisivanje Ehlul-Bejtu nevaljalih svojstava
* Abdullah ibn Me'sud (ra)
* Ebu Zerr (ra)
* Ammar ibn Jasir (ra)
* Vehabije i negiranje odlika Ehlul-Bejta (as)
* Vehabije i neprijatelji Ehlul-Bejta (as)
* Vehabizam
* Ko su šije?
* Abdullah ibn Seba'
* Kur'an Casni
* Imam Homeini (ra)
* "Otkrovenje tajni", izmedju perzijskog originala i jordanskog prevoda


Citat iz Nehdzul-Belage
Zahvaljujem Allahu i prizivam Ga u pomoc u onome sto odbija i udaljuje sejtana i cuvam se od zamki, šejtanskih i prepredenosti. Svjedocim da nema boga osim Allaha i svjedocim da je Muhammed rob Njegov i Poslanik Njegov - mir neka je Boziji na nj i potomstvo njegovo! - i njegov izabrani i odabrani, i neka je Allahov blagoslov i pozdrav na njega i njegovu porodicu od koje je Allah odagnao nevaljalstine, koje je sasvim ocistio, s koiima niko u zajednici muslimana ne moze biti ravan i nikada se ne moze izjednaciti s njima onaj na kojega se proteze blagodat njihova. Neka je Allahovo zadovoljstvo na njegove ashabe koji uciše Kur'an i sudiše po njemu, razmišljahu o duznostima svojim i ispunjavahu ih, ozivljavahu Sunnet i uništavahu novotarije! Kada su pozvani u dzihad, odazvali se; imali su povjerenja u vodju svoga i slijedili ga.

Citat
Na osnovu istinitih (sahih) hadisa prenesen je, od Plemenitog Poslanika islama s.a.v.a., ispravan nacin upucivanja salavata. Poslanik s.a.v.a. je istakao, i tako poducio ashabe, da prilikom upucivanja salavata njemu upucuju salavat i njegovoj porodici (Ehlul-Bejtu) i da njegovu porodicu ne odvajaju od njega.
El-Buhari, kitabud-da'avat, El-Buhari, kitabut-tafsir, Muslim kitabus-salat, Et-Tirmizi 2/212, En-Nesai 1/190, Ibn Madze kitabus-salat, Musnad Ahmed ibn Hanbel 2/47, 5/353,....

Hadis o Sejtanskom Rogu
Prenosi Nafi od Ibn Omera koji je rekao da je Poslanik spomenuo: "Boze moj, podari nam blagoslov i napredak u našem Samu i našem Jemenu."! Ashabi su (kaze Ibn Omer) dodali: "I u našem Nedzdu!? Rekao je Poslanik: "Boze moj, ukazi nam svoj blagoslov u našem Samu i u našem Jemjenu"! Ashabi opet rekoše: "I u našem Nedzdu"! Ibn Omer kaze: "Cini mi se da je Poslanik tek treci put rekao za Nedzd: "Ovdje ce biti raznovrsni zemljotresi i neredi, a tamo ce se pojaviti rog šejtana (šejtanska grupa)"Bunari dio 4. Kitabul-fiten, poglavlje El-fitnetu minel mešrik.

Staza Rjecitosti - Govor 7
Ali a.s. kaze: "Oni su šejtana ucinili gospodarem poslova svojih, a on ih je uzeo za saradnike. Polozio je jaja i izlegao ih u grudima njihovim. U krilima njihovim gmize i puzi. Gleda kroz oci njihove i govori jezicima njihovim. Tako ih vodi grijehu i lijepim im pricinja i stvari gnusne, kao što je djelovanje onoga kojem je sejtan ucinjen saradnikom u poslu, pa govori neistinu jezikom njegovim."

Qur'an: An-Nisa' : 60
"Zar ne vidiš one koji misle da vjeruju u ono što je tebi objavljeno, i u ono što je prije tebe objavljeno, kako zele da se pred djavolom sude, a naredjeno im je da u djavola ne vjeruju! A šejtan hoce da njih dalekoj odvede zabludi!"

Qur'an: Al-Mudzadele:19
"Nad njima je šejtan zavladao i ucinio da zaborave sjecati se Allaha! Takvi su stranka šejtana, a zbilja, stranka šejtanova stradalnici su pravi!"


Predgovor

Napad na prava muslimana u Bosni i Hercegovini i ucinkovita podrška Zapada agresoru, nakon dugogodišnjih razmirica u islamskom svijetu su izazvali, po prvi puta, osjecaj zajednicke boli i upravo je to ishodilo prakticnim manifestovanjem jedinstva medju muslimanima širom islamskog svijeta. S teorijskog aspekta bosansko pitanje je još jednom, kod vecine svjetske uleme i svih dobronamjernika, postavilo nuznost islamskog jedinstva. Svi su oni jedinstvenog mišljenja da je jedini put za valjano rješenje problema slicnih bosanskom, uspostava teorijskog i prakticnog jedinstva medju muslimanima kao i mobilizacija svih islamskih potencijala u njegovom rješavanju.

Medjutim, jedna skupina, koja je odvec poznata po svom lakejstvu i sluganstvu prema neprijateljima, gdje god da se ranije našla, pa tako i ovog puta, na bosanskom tlu, krenula je sa sijanjem sjemena mrznje i razdora medu muslimanima. Ovi su smisao svog opstojanja i bitisanja našli u promicanju raskola i izazivanju smutnji (fitni). Efektno su iskoristili ratni metez, ne osvrcuci se na ozbiljnu opasnost koja se nadvila nad muslimanima, pa su umjesto pozivanja na islamsko jedinstvo pokrenuli propagandu kojoj je osnovni cilj stvaranje razdora medju muslimanima, što je u biti stajanje na isti kolosjek sa neprijateljima islama.

Napad na pozitivne bošnjacke tradicije kao što su mevludi posveceni casnom Poslaniku s.a.v.a., koje su oni okarakterisali širkom i bid'atom, ismijavanje vjerskih ispoljavanja bošnjaka, nazivanja bošnjacke uleme, koja nije stala pod njihov kišobran, kafirima i munaficima, napad na islamsku revoluciju i njenog vodju kao i nazivanje ši'ija kafirima, osnovni su ciljevi njihovog djelovanja u Bosni.
Napadi na ši'ije i izmišljanje lazi na njih, proglašavanje njihove akide (vjerovanja) kafirskom kao i njihovo nastojanje za iskrivljenim prikazivanjem ši'itske akide i mišljenja, u kanacnici, uzrokuju mrznju i odbojnost drugih muslimana prema braci ši'ijama. A upravo to predstavlja temeljni moto njihovih djelovanja i aktivnosti.

U toku posljednjih nekoliko godina rezultat djelovanja ovog satanski motivisanog pokreta jesu stotine snimljenih traka, filmova, odštampanih brošura, knjizica, casopisa, knjiga, odrzanih predavanja i dersova krcatim antišizitskim nabojem.

"Uistinu šejtan zeli da medju vama uspostavi neprijateljstvo i mrznju"
(Al-Mai'de : 9)
Djelo koje je pred vama predstavlja korak u pravcu nastojanja da se po prvi puta razmotre i proanaliziraju ove ogavne šejtanske spletke. Ovakav pretres i analiza nisu nicija narocita obaveza, ali ono sto ovu obavezu cini nuznijom nego prije, jeste srdacno pristajanje naprijatelja islama na eksploataciju ovih šejtanskih spletki. Jer, sijanje smutnje i svadje medu muslimanima njihovo medjusobno ubijanje kao i njihovi gradjanski ratovi imaju za konacni rezultat zadavanje udarca islamu i muslimanima iznutra - što predstavlja najefikasnije i najjeftinije sredstvo u rukama naprijatelja muslimana. Tragedija koja je nekoliko zadnjih godina pogadjala Afganistan u vidu ratnog sukoba izmedju islamske vlade Afganistana (predvodjena Rabanijem i Hikmatjarom) i "senatske vlade" koju predvodi pokret "Taliban", jeste gorak primjer otjelovljenja spomenutih šejtanskih spletki. Bez sumnje, neprijatelji islama nastavljaju svoj pohod u produkovanju novih "afganistana" širom muslimanskog svijeta.Mi cemo u ovoj knjizi analizirati nastanak zavjere o stvaranju smutnji izmedju sunnija i ši'ija kao i zavjere neprijatelja uperene protiv islamske revolucije koja je pozivac u islamsko jedinstvo. U ovim istrazivanjima pored usmjeravanja na principe i na sve postupke ove zavjere te ukazivanja na zamke koje su neprijatelji islama posredstvom svojih glupih placenika za zadavanje udaraca islamu iznutra usmjeravamo se i na istrazivanje jedne od knjiga smutnje i zavjere. Cilj ove analize bice ukazivanje na dubinu i širinu rasprostranjenosti neprijateljskih fitni usmjerenih protiv islama i muslimana, kao i na davanje akcenta kako se koriste neki placenici, kvazi muslimani posredstvom lazi, iskrivljavanja cinjenica, uvelicavanje nebitnih razmirica, ozivljavanja gorkih historijskih iskustava, onoga što se dogodilo medu ashabima i tabi'inima - a sve u nastojanju da stvori svadje, što za konacni rezultat ima sprecavanje nastanka islamskog jedinstva.

Medjutim, istinsko medjusobno poznavanje i tolerisanje pojedinacnih ekscesa zarad medjusobne saradnje u ocuvanju zajednickih principa vjere, primarni su i osnovni uslovi za djelotvorno islamsko jedinstvo, pa cak i nacionalno jedinstvo. Nije nam namjera da u ovoj analizi povrijedimo dignitet bilo kojeg muslimana, a neke stvari koje se ticu nesuglasica historijskog, vjerskog, fikhskog karaktera bice iznijete u knjizi samo zarad odgovora na klevete koje se upucuju na racun ši'ija; ista je stvar i s davanjem odgovora na iskrivljenje jasnih historijskih cinjenica i ukazivanje na nepatvorenost ši'itske vjerske dogmatike i fikhskih nacela. Ovo narocito kada su u pitanju cinjenice iz historije islama.

Iako vjerujemo u ispravno i logicno analiziranje historijske prošlosti mi osudjivanje današnjih muslimana za nešto što su drugi radili u dalekoj prošlosti smatramo nerazumnim i neispravnim. Neophodno je da ovom prilikom, koliko je to moguce reducirano pretresemo djelovanje i rad nekih poznatih ashaba na bazi valjanih historijskih izvora. To stoga što neki poznati ashabi zbog svog djelovanja ne zasluzuju da budu smatrani plemenitim u ši'itskim krugovima.

Upravo je ova stvar postala predmetom zloupotrebe od strane smutljivaca - pa su na racun ši'ija, bez istinski argumentovanog osnova, izrekli razne optuzbe. Premda nesmatranje ovih ashaba plemenitim, od strane sljedbenika Ehlul-Bejta nipošto ne znaci, ne 'uzubillah, tretiranjem kafirima (kao što to ši'ijama podmecu kreatori fitne); i drugo, na osnovu povjerljivih historijskih izvora i hadisa ti ljudi su politickim putem i u toku historije stekli veliku izmišljenu popularnost i svetost, da bi zamijenili Poslanikov s.a.v.a. Ehlul-Bejt, koji su uvijek bili na putu pravde - suprostavljeni tiranima i zalimima. Na kraju, zahvaljujemo se braci ši'ijama iz Arabije koji su nam prilicno pripomoglij dostavljajuci nam mnogo dokumentovanog materijala iz tamnošnjin izvora za ovu knjigu. Neka ih Allah Uzvizeni nagradi najljepšom nagradom.


Zapadno suocenje sa islamom

Ovo je vrijeme kada preovladava mišljenje da je islam utonuo u teški san, a da je muslimanski svijet zanijemio pred uzasom, te da se islamu više nece desiti poslanstvo koje ce ga potaci na preporod i da pasivnost i mrtvilo predstavljaju potku i osnovu u tkivu islamskog društva.

Andrew Mario oslikava ovu situaciju zajedljivom konstatacijom: "U svojoj mladosti Istok sam vidio kao starog Arapa na magarcu, koji je utonuo u vjecni san islama." [1]

S obzirom na podršku koju daje evropskom preporodu (renesansi) industrijskoj revoluciji, francuskoj revoluciji i munjevitom sirenju nauke i umjetnosti, Zapad na Istok gleda sa potcjenjivanjem, a islamu i muslimanima ne priznaje nikakve vrijednosti.

U prvoj polovini 20. vijeka kada dolazi do zaostajanja u islamskom svijetu, i kada su se zapadna civilizacija i kultura uspjele ukorijeniti u samu srz islamskog društva, veliki ucenjak Ikbal Lahori, koji je imao ispravan stav o Zapadu, u svojoj raspravi objavljenoj 2. septembra 1925. godine, naglašava daje vecinu svog zivota proveo u definisanju Zapada i njegove filozofije. [2]

S obzirom na veoma dobro poznavanje Zapada, uz poznavanje islama i muslimana, Ikbal je iznio jasan stav koji potice na optimizam. Tako u jednoj pjesmi kaze:
    "Voda je zarobljena u bocici, a i zrak je ukrocen,
    a šta ako ono što danima traje, sada se promijeni?
    San koji su vidjeli kršcani, mozda se moze protumaciti drugacije.
    Kada bi Teheran postao Zeneva Istoka, onda bi bilo dozvoljeno da se promijeni sudbina Zemlje." [3]

Doktor Sekur Ahsan, poznati pakistanski analiticar, ukazujuci na Ikbalovo mišljenje, napisao je nešto slicno:
"Do Perzijanaca je došao miris moga mirisa, kako bi moja duša bila proljece koje daruje zivot", a onda je dodao: "Ikbal je prije otprilike 60 godina hvalio preporod iranskog naroda i njihov nacin zivota ovakvim rijecima, a evo mi smo danas svjedoci da se ostvarila ta topla nada." [4]

Ikbal je smatrao da je jedini nacin opstanka islamskog ummeta povratak izvornom islamu, oslanjanje na sopstvene snage i temeljito ispitivanje onoga što pokrece muslimane.

Bio je u pravu kada je rekao da je naše vrijeme kušnja za muslimane, koji su se udaljili od svojih korijena i svog identiteta, te su zbog toga došli dotle da vrlo malo paznje poklanjaju Poslaniku islama, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ne plamte od zelje za njim.

Kada išcezne zudnja za njim iz prsa njihovih, onda ce ogledalo ostati bez sjaja svoga.

Ako se u nama zadrzao trag svjezine i nade, sve je to zbog iskazivanja naše ljubavi i zudnje prema Muhammedu s.a.v.a. Zapad nam je istrgnuo ovu ljubav i zudnju, pa smo postali ogledala bez biti, nemocni, paralizirani i uništeni.

Ikbal to ovako tumaci: "Ako je tvoje postojanje emanacija svega evropskog i ako si ti gradjevina, onda su zidari tvog postojanja i tvojih ideja zapadnjaci, onda je tvoje tijelo suho i prazno, poput pozlacenih korica sablje, koje svjetlucaju, ali u njima nema sablje." [5]

Iranska islamska revolucija predstavlja glas, koji je pomeo san i koji odjekuje u ušima onog Arapa koji spava na svom magarcu i oštru sablju koja se izvlaci iz korica i gromki glas koji opominje: "Muslimani postoje i oni sami odredjuju svoju sudbinu!"

Pobjeda islamske revolucije i budjenje muslimana cine novo poglavlje u suocavanju islama sa Zapadom. Razdoblje od pocetka propagiranja islama (da've) i muslimanskih osvajanja pa do danas, moguce je razvrstati u pet faza ili razdoblja suocavanja islama sa Zapadom, a islamska revolucija je svakako sudbonosni dogadjaj.

Suprotstavljanje Zapada i Istoka, a posebno suprotstavljanje Zapada islamu ima duboke korijene pa je prije pojave islama netrpeljivost izmedju Istoka i Zapada, uglavnom, bila zbog ekonomskih interesa.

Drugim rijecima Zapad nije vjerovao da istocna vjerovanja i ideje mogu ugroziti njegovu civilizaciju i prevlast. Suprotstavljanje i rasprave prije islama su, takodjer, bile vezane za potpunu pobjedu i prevlast jedne strane nad drugom, pa je to suparništvo i borba bila vrsta medjusobnog odnosa uz ocuvanje odnosa i civilizacija.

Karl Jasbros kaze: "Zapad je od pocetka, još od vremena Grka, utemeljio svoju netrpeljivost prema Istoku. Ova netrpeljivost, u razlicitim oblicima i varijantama, neprekidno traje još od vremena Herodota, kada se to po prvi put u stvarnosti potvrdilo.
Svaka pojava dobiva znacenjsku stvarnost tek kada postane svjesna svoga postojanja. Grci su utemeljili Zapad, a Zapad, takav kakav je, uvijek gleda prema Istoku, zaokupljen je njime, stalno razmišlja o njemu, shvata i razumije razliku izmedju sebe i njega, uzima od njega, a ono što uzme nastoji izmijeniti kako bi postalo njegovo vlasništvo, bori se sa Istokom, i u ovoj borbi pobjeda je nekad na strani jednih, a nekad na strani drugih."
[6]

Ova netrpeljivost, sukobi i nasilje se u doba islama produbljuju i proširuju. Islam, pokretacko vjerovanje koje budi nadu, je kroz muslimane napredovao prema srcu Evrope i Afrike.

PRVA FAZA:
  1. - 642. godine (22.h.g.) zbog napada muslimana iz Egipta Istocno rimsko carstvo slabi i vec je na izdisaju.
  2. - 649. godine (29.h.g.) muslimani su osvojili Kipar.
  3. - 670. godine (50.h.g.) muslimani napreduju prema sjeveru Afrike.
  4. - 693. godine (74.h.g.) muslimani su porazili Justinijana Konstatina II, u Sevastopolisu i na Siciliji.
  5. - 694. godine (75.h.g.) muslimani napreduju u Armeniji.
  6. - 697. godine (78.h.g.) muslimani osvajaju Kartagu.
  7. - 712. godine (94.h.g.) muslimani osvajaju Samarkand i on postaje politicka prijestonica muslimana. Muslimani uce vještinu pravljenja papira.
  8. - 715. godine (97.h.g.) Vlast islamske drzave se protezala od Pirineja do Kine, a centar je bio Damask.
  9. - 720. godine (102.h.g.) muslimani su zauzeli cvrsto uporište na Sardiniji, a muslimanska vojska je prešla Pirineje i opkolila grad Narbone u Francuskoj.
  10. - 732. godine (114.h.g.) Carls Martel pobjedjuje muslimane u Bici kod Poatjea i ogranicava njihovu vlast.
  11. - 735. godine (117.h.g.) Carls Martel osvaja Burgundiju.
  12. - 838. godine (224.h.g.) muslimani osyajaju Marsej, ucvršcuju polozaje na jugu Azije, pobjedjuju bizantijsku vojsku u Bici kod Amurijje i Male Azije.
  13. - 846. godine (232.h.g.) muslimani preuzimaju vlast nad Istocnim rimskim carstvom.
  14. - 878. godine (265.h.g.) muslimani zauzimaju Siciliju.
Tako se, tokom prva tri stoljeca, islam proširio duboku u Evropu, Afriku i na Daleki Istok, pa je kao aktivno djelotvorno vjerovanje, postao vjera koja plijeni i zanje uspjehe, a pred muslimanima su se otvarala nova podrucja za dzihad.

DRUGA FAZA:
U ovoj fazi Zapad se pocinje suprotstavljati Istoku i islamu, pa su se kršcanski svecenici pokrenuli i poceli djelovati na narodne mase u svim krajevima Evrope, zeleci stici do Jerusalima. Njihov pokret je bio jako velik, cinilo se da su cijela Evropa i Zapad, svi do jednog, krenuli prema Istoku. Glavno obiljezje ovog napada jeste vjera i vjerska netrpeljivost, pa su se i ratovi Zapada protiv islama nazvali krizarskim ratovima.
  1. - 1096. godine (490.h.g.) zapoceo je Prvi krizarski rat, koji je trajao tri godine. Vodili su ga svecenik Godfri Bullon, grof Lorejn i Tankred, necak Roberta Dzuskarda.
  2. - 1098. godine (492.h.g.) krizari su porazili Turke u Antakiji.
  3. - 1099. godine (493.h.g.) krizari su osvojili Jerusalim, a Godfri je imenovan za upravitelja Jerusalima i cuvara Svetog groba. Njegov cilj je bio smanjivanje prisustva islama na tim prostorima i slabljenje njegovog uticaja.
  4. - 1100. godine (494.h.g.) Baldwin je imenovan za upravitelja Jerusalima.
  5. - 1140. godine (535.h.g.) krizari su osvojili Akru.
  6. - 1145. godine (540.h.g.) papa Eugen III objavljuje Drugi krizarski pohod.
  7. - 1147. godine (542.h.g.) krizati su porazeni i protjerani iz Male Azije.
  8. - 1187. godine (583.h.g.) Salahuddin Ejubija je porazio krizare kod Hittina i povratio je Jerusalim.
  9. - 1187. godine (583.h.g.) krizarski ratovi ulaze u trecu fazu.
  10. - 1202. godine (599.h.g.) krizarski ratovi, pod vodstvom Bonifasa Montferrata, ulaze u cetvrtu fazu.
  11. - 1204. godine (601.h.g.) krizari osvajaju Konstantinopol i osnivaju svoju imperiju.
  12. - 1228. godine (626.h.g.) Frederik preuzima vodjstvo nad krizarima.
  13. - 1244. godine (642.h.g.) Havarizmijuni, koji su bili u Egiptu, osvajaju Jerusalim.
  14. - 1248. godine (646.h.g.) pod vodstvom Luisa IX pocinje sedma faza krizarskih ratova.
  15. - 1270. godine (669.h.g.) Luis pocinje i devetu fazu krizarskih ratova.
  16. - 1290. godine (690.h.g.) krizarski ratovi su završeni.
Krizarski ratovi su trajali 200 godina i u tom vremenu Zapad je ulozio maksimalne napore da slomi moc islama, da ga uništi i ogranici njegovu vlast.

Nade Zapada se nisu ostvarile, a krizari su u potpunosti nestali. Zapad se izuzetno okoristio islamskom civilizacijom, kulturom i umjetnošcu, ali to nije ublazilo zestinu njegove gorke povijesne mrznje i zavisti prema islamu. Nekad tajno, a nekad i javno pomaganje Zapada Mongolima u njihovim napadima na islamski Istok, smatra se dokazom neprijateljstva Zapada prema islamu.

Dok se protiv muslimana vodila sedma faza krizarskih ratova, svecenik Luis i papa Antonio IV su bili u bliskoj saradnji sa Mongolima, sklopivši s njima savez protiv Ejubijja. [7]

Nema sumnje da je jedan od bitnih razloga za pokretanje krizarskih ratova bio prijetnja zapadnim ekonomskim interesima i njihovo dovodjenje u opasnost. Sirenje islama od 700.godine, te muslimansko ovladavanje morskim putevima rezultiralo je poteškocama u trgovini izmedju Evrope i Indije, a takodjer i izmedju Evrope i Dalekog Istoka i to im je nanijelo velike štete. [8]

Kada su propali krizarski pohodi, Jerusalim je ostao pod vlašcu muslimana, a Istocno rimsko carstvo je nestalo. Sakupljaci Enciklopedije Britanika vjeruju da je njegov nestanak rezultat tuge i zalosti koja je uslijedila iza krizarskih pohoda. [9]

Neuspjeh i poraz krizara je bio podsticaj Zapadu da se preispita. Ovo razdoblje se poklapa sa široko rasprostranjenim uništavajucim napadima na islam, što je rezultiralo nazadovanjem islamskog svijeta.

Vejl Divuranet piše: "Zapad je izgubio krizarske pohode, ali je pobijedio u borbi na polju vjerovanja. Svi krizarski ratnici su protjerani iz Obecane zemlje, ali su muslimani ometeni u pobjedi. Njihova krv je isisana a Mongoli su im uništili domove.
Oni su utonuli u tamu, neznanje i siromaštvo. S druge strane, porazeni Zapad je iz iskustva naucio da nikada ne odustaje, da ne priznaje poraze, da zudi za naukom i znanjem, da bude uporan u svom suocavanju sa neprijateljem.
Tako su izgradili katedrale i velike raskošne crkve sa tornjevima koji su sezali u oblake, zapoceo je period okretanja razumu, ucili su od Dantea, Sasira i Viona, usavršili su svoje osore nacine izrazavanja i usmjerili poglede prema razdoblju renesanse."
[10]

TRECA FAZA:
Postoje i mišljenja drugacija od Divuraneteovih, koja smatraju da kraj krizarskih pohoda nije bio pocetak uzdizanja zapadne civilizacije i njenog preporoda niti je to bio pad islamske civilizacije. Muslimani su formirali širok i jak pokret protiv Zapada.

Treca faza je obiljezena osvajanjem Konstantinopola 1453. godine pod vodjstvom sultana Mehmeda Fatiha. Taj datum, u sukobu izmedju Istoka i Zapada, ima ogromni znacaj.

Od prvog do osmog sahata tog nezaboravnog 29.maja Sultan je s povorkom vezira, upravitelja i cuvara, kroz rimska vrata, ušao u grad. O njemu su rimski historicari zapisali: "Snazan kao Herkul, oštrouman i pronicljiv kao vješti Apolon, a u borbi vrijedan kao deset obicnih boraca." [11]

Muezin je, popevši se na toranj crkve Aja-Sofije, proucio ezan, pocinjuci Allahovim imenom i imenom Njegovog Poslanika, pozivavši ljude da obave molitvu. Iz Aja-Sofije, sultan Mehmed se uputio u Konstantinov dvorac izgovarajuci stihove jednog perzijskog pjesnika:
    Pauk je preuzeo vlast,
    Zavjesa u dvorcu perzijskog cara,
    a sova hukce u šatoru.
Uspjesi muslimana nisu završeni osvajanjem Konstantinopola, nego su i nastavljeni.
  1. 1456. godine (861.h.g.) muslimani osvajaju Atinu.
  2. 1492. godine (898.h.g.) Bajazid II osvaja Madjarsku.
  3. 1499. godine (905.h.g.) vodi se rat sa Venecijom. Turci porazavaju Venecijance u Sapienzi.
  4. 1521. godine (928.h.g.) Sulejman I preuzima vlast nad Beogradom.
  5. 1529. godine (936.h.g.) Turci drze Bec u opsadi.
U ovom periodu, dok su Turci prodirali duboko na zapad, medjusobni sukobi nekih istocnih vladara uticu na slabljenje vojne moci i zaustavljanje briljantnog vojnog pohoda.

Tokom 10. i ll. hidzretskog stoljeca (17 i 18 po Isau a.s) tri velike sile na podrucju izmedju Dunava i Ganga su bile izuzetno mocne: Osmanlije, Safavidi i Gorkanije. Zbog prevlasti nad Bagdadom, Irevanom i Kandahanom, pokrenuti su veliki pohodi ciji je rezultat bio povlacenje Osmanlija sa Balkana, Gorkanija ispred radza u Indiji, rusko zaposjedanje podrucja od Kaspijskog jezera do Crnog mora te proširenje vlasti zapadnih kolonizatora na jugu Azije.

U ovom razdoblju, koje je oznaceno unutrašnjim rastrojstvom na Istoku na Zapadu se završava doba renesanse i industrijske revolucije. Politicki i društveni sistem se, takodjer, brzo oblikovao, obezbijedivši sredstva za napredak. Sklopljeni su brojni i razliciti savezi i ugovori medju zapadnim zemljama.

CETVRTA FAZA:
Ova faza se odlikuje potpunim i sveobuhvatnim napadom Zapada. Naoruzan industrijskim postignucima i svim vrstama modernog naoruzanja, politicki organiziran novim oblicima društvenog organiziranja, Zapad ustrojava svoje napade i istrajava na njima.

Zapadnjaci nastoje što više upoznati Istok, njegovu kulturu, povijest, civilizaciju, ponašanje i planove. Na primjer lord Krizenj jedan od ideologa kolonizacije Istoka i preuzimanja vlasti nad njim, u definisanju izvora povijesti Irana izmedju 1800 i 1891 godine, crpio je podatke iz 186 putovanja ljudi iz svijeta politike, vojnih nauka, ekonomije i kulture. [12]

Ove djelatnosti su se, takodjer, provodile i u drugim zemljama, pa, uz ogromnu zalost i tugu, treba reci daje temelj povijesti ovih zemalja, vezan za jezik, kulturu i njihovo narodno naslijedje, ustvari, proizvod Zapada.

U ovoj fazi su se desili sljedeci dogadjaji:
  1. - 1798. godine (1213.h.g.) Napoleon je krenuo na Egipat i osvojio ga, pa se tako Egipat poceo istrazivati i ispitivati.
  2. - 1799. godine (1214.h.g.) Napoleon je krenuo na Siriju i porazio je Turke u Ebu Kajru.
  3. - 1826. godine (1242.h.g.) Rusija je uputila ultimatum Turcima-Osmanlijama kada su u pitanju Srbi i srpsko pitanje.
  4. - 1827. godine (1243.h.g.) Osmanlije su, pod pritiskom Rusije, Francuske i Engleske, bile prisiljene da okoncaju rat sa Grckom.
  5. - 1828. godine (1244.h.g.) Rusija objavljuje rat Osmanlijama.
  6. - 1841. godine (1257.h.g.) pet svjetskih velesila je odredilo granice Osmanskog Carstva i to su realizirali.
  7. - 1911. godine (1329.h.g.) u ratu izmedju Italije i Osmanlija, Italija je bacila granate na Tripoli, tako da je to bila prva upotreba granata u ratu.
  8. - 1912. godine (1332.h.g.) Rusija, Francuska i Britanija objavljuju rat Osmanlijama.
  9. - 1932. godine (1342.h.g.) Mustafa Kemal Ataturk je imenovan za predsjednika Turske Republike.
Ovaj kratki historijski pregled ukazuje na to kako je rušen centar islamske vlasti. Na osnovu hronološkog slijeda dogadjaja evidentno je da je Zapad napadao Istok na razlicite nacine. Jasno je da je Zapad, s obzirom na geografski polozaj islamske drzave, nastojao rasparcati je i podijeliti, nedozvoljavajuci joj da bude cjelovita, niti da ima jake centre, istovremeno nastojeci podijeliti muslimane na liniji rodoljublja i nacionalizma.

Pored geografskih granica, on je podigao i druge zidove razdvajanja, a takodjer, je ucvrstio i nacionalne i vjerske granice. Izmišljao je frakcije i pravce, sistematski potkopavajuci islamsku gradjevinu, upravo onako kako nas Kur'an na to upozorava: "... jer je smišljao i racunao." (74:18)
S ciljem razdvajanja i slabljenja muslimana, u središtu svake islamske zajednice, Zapad podize centre nalik neutralnim zonama izmedju drzavnih granica, koje Zapad u pogodno vrijeme koristi kao polazište za društvene potrese velikih razmjera.

Dzon Dzulik je u svojoj knjizi koja govori o mentalitetu ljudi Srednjeg Istoka vrlo precizno proucio ulogu ovih frakcija. [13]

Pomenute frakcije, koje su u društvu duboko ukorijenjene, zaduzene su da unište jedinstvo ummeta. Vazno je istaknuti da ove frakcije, kao što su vehabije u Saudijskoj Arabiji, mezabitije u Alziru, senusije u Libiji, behaije u Iranu, kadijanije u Indiji, u pocetku iskazuju vjerski karakter, da bi, potom, otkrili svoj pravi politicki identitet. [14]

Ove frakcije ostavljaju utisak na obicne ljude, tako da je u zabacenim selima i na najvišim planinama u islamskim zemljama moguce naci one koji naivno vjeruju ovim frakcijama. Zapad je, s druge strane, nastojao da unese razdor i u ostale društvene slojeve, tako što je zloupotrijebio, za svaki sloj karakteristicne nacine u obracanju i objašnjavanju.

Ono što u Trecem svijetu najcešce dijeli obicne ljude od prosvijecenih i umjetnika zanimljivo je za izucavanje. To nije ništa drugo do rezultat djelovanja Zapada na ovom polju. Ukratko receno, 20.vijek je vijek preovladavanja Zapada nad Istokom u svakom pogledu.

Tevin Bi kaze da kršcanstvo drzi uze, koje je stavilo na vrat muslimana i cim osjeti imalo neposlušnosti zategne ga. Ubrzo ce kršcanstvo prikupiti svu svoju snagu i dobro ga zategnuti." [15]

Presudan dogadjaj ovog razdoblja je bio osnivanje Izraela i zauzimanje Jerusalima.

Zapadnjaci su osvajanjem Palestine i formiranjem Izraela, te nasilnim protjerivanjem Palestinaca po drugi put otvorili ranu krizarskih ratova. Glupi krizari su u tim danima organizirali razvratne karavane, kako bi njihovi vojnici zadovoljili svoje poludivlje prohtjeve. O njihovom zauzimanju Jerusalima svecenik Rejmon, koji je bio ocevidac ubijanja muslimana, piše: "Cudne su se stvari odigravale. Vidio sam grupu muslimana kako im lete glave s tijela... Druga grupa je bila dotucena kamenim plocama, ili su bili prisiljavani da se bacaju s tornjeva. Jednu drugu grupu bi stavljali na muke po nekoliko dana, a onda bi ih zive spalili. Glave ubijenih, njihove ruke i noge su se mogle svugdje vidjeti. Gdje god sam išao nailazio sam na tijela ubijenih i konjske lešine..." [16]

Mi smo danas svjedoci takve iste tragedije. Narod Palestine se nalazi na meti zvjerski raspolozenih izraelskih vojnika. Glave mladih Palestinaca se razbijaju o zidove, lome im se ruke. Od Deir Jasina, Nehalejna, Sabre i Satile napravili su opominjuci primjer s ociglednom poukom koja se ne zaboravlja.

Palestina je danas potpun i jasan primjer neprijateljstva i sukobljavanja Zapada i Istoka, sukobljavanja zapadne civilizacije i njenog šticenika, Izraela, sa islamom. Oni koji pomazu islam u borbu su ušli nespremni, bez oruzja, oni se bore negodovanjem, povicima i kamenjem.

Zapadnjaci se "svete islamu i Istoku" zbog poraza krizara u Palestini 1948. godine.

Kada je Organizacija UN, 4. jula 1967. godine, raspravljala o dešavanjima u Jerusalemu, uz 99 glasova za, donijela je zakljucak da je agresija na Jerusalim nezakonita, te da se ne moze prihvatiti. Libanu nije preostalo ništa drugo nego da proglasi da je do okupacije došlo samo u pojedinim zonama. [17]

Nama je danas jasno da je Izrael kao Dzehennem koji progovara: "Ima li još?", koji stalno ispituje ima li kakve islamske zemlje da je pripoji sebi.

Zapad je u ovom napadu ostvario još jedan cilj. Raskomadao je Osmansko Carstvo, oslabio ga, da bi ga, posredstvom Kemala Ataturka, promijenio u Republiku Tursku, koja je postala jedan od satelita Zapada.

Zapad se osvetio sultanu Mehmedu Fatihu zato što je klanjao u crkvi Aja-Sofiji. Danas vidimo kako u veliku dzamiju sultana Ahmeda, koju je napravio poznati islamski mimar Sinan, grupe zena, turistkinja iz Evrope i Amerike skoro nage ulaze u dzamiju, kako u dzamiju ulaze pijani ljudi, dok se srca starih Turaka, cijepaju od tuge, a ponekad im i suze navale iz ociju, gledajuci sve to.

Zapad je, posredstvom Mustafe Kemala iz Turske istjerao islam. O Turcima danas Dzibun je napisao: "Kao Herkul i Apolon oni plamte historijskom velicinom i snagom. Ali danas se bave bijednim i ponizavajucim poslovima u Njemackoj i Švicarskoj. Zaista je ovo cudno, doima se tragikomicno. Nekada su Turci opsjedali Bec a danas Turci skupljaju smece po ulicama Beca i Frankfurta."

Prvi Ataturkov potez nakon njegovog dolaska na vlast je neprihvatanje vjere kao stuba zajednice i najvaznijeg sredstva za postizanje jedinstva ummeta. [18]

U jednom svom govoru, odrzanom 5.novembra 1925. godine, rekao je: "Mi smo danas jedinstveni i ujedinjeni na osnovu nacije, a ne vjere."
Ove Ataturkove rijeci su kljucna odrednica taktike cijepanja islamskih zemalja, sto je sigurno dovelo do njihovog slabljenja.

Drugi Ataturkov korak je bio odvajanje vjere od politike. Prvi stupanj u provodjenju ovog cilja je gradnja Republike Turske kao laicke (svjetovne) drzave, a drugi je bio odvajanje vjere od sudstva. Ataturk kaze: "Vjera se treba odvojiti od sudstva što je moguce prije."

On je bio uvjeren da se turski sudski sistem mora zamijeniti zapadnim sudskim sistemom.

Treci Ataturkov korak je bio izmjena pisma.

Najvazniji dogadjaj, u svemu ovome, zbio se u aprilu 1920. kada je turski drzavni parlament odlucio da donese zakon o brisanju iz Ustava svih recenica koje govore o vjeri. 19 aprila te godine izbrisana je recenica: "Zvanicna vjera Republike Turske je islam."

Od tada, prilikom polaganja zakletve u Parlamentu, clanovi se kunu svojom cašcu umjesto zakletvom na Kur'an. Ukratko, stvar je došla dotle da je jedan pobornik uvodjenja novina u Turskoj Abdullah Dzevdet, rekao: "Sve od Evropljana, pa cak i "ferendzijjuhu." Nije potrebno napominjati da "ferendzijj" u turskom, istanbulskom narjecju znaci bolest sifilis. Vjerovatno je, onda, znacenje ove recenice jasno.

I na kraju, da bi tragedija kulture i velikog ummeta postala komedija, Ataturk naredjuje da muškarci umjesto beretki nose šešire. Ubrzo poslije toga muškarci u turskom parlamentu su zamijenili beretke šeširima.

Cudeci se tome Jawaharlal Nehru (prvi indijski premjer) kaze: "Zašto su Turci u ovolikoj mjeri zaokupljeni pokrivanjem glave, pa naredjuju nošenje šešira, a nošenje beretke smatraju zlocinom i izdajom? Doista se doima veoma cudno, po mom mišljenju, da Turci pridaju toliku vaznost pokrivanju glave. Zar nije vaznije šta je u našim glavama, od onoga sta je na njima?" [19]

Pošto dokolica i zivot u tudjini uticu na licnost i zaludjenost tudjim nije im ni preostalo ništa drugo. Zbog ovoga je cak došlo i do sukoba, te je, na putu ostvarenja pobjede šešira, ubijeno nekoliko ljudi. Ovo je ono sto su, u pogledu izmjene turske kulture i samog naroda, zabiljezili namjesnici Zapada.

Ukratko, Reza Šah Pahlevi je bio Ataturk u Iranu. I on je poduzimao iste aktivnosti, samo što zbog prisutnosti vjerskih pravila i moci uleme nije mogao da izvrši sve ono sto mu je Zapad naredjivao.


PETA FAZA:
Islamski narodi i mislioci nisu izgubili moc i snagu odbrane od Zapada, niti su uzmakli pred njihovim napadom. Svjedoci smo, u danima najvece prevlasti Zapada, pojave narodnog pokreta i prisustva mislilaca koji su se suprotstavili Zapadu, otvoreno i neustrašivo im prkoseci.

Oni su bili jake volje, odlucni i energicni, bili su uvjereni da Istok, ili bolje receno islamski narodi mogu stati na svoje noge ako se oslone na sopstvene snage, ako poticaj budu vjerske ideje i ako se islam izvede iz okvira ispraznog, suhog naklapanja i uvede u dubinu srca ljudi i njihove zivote. Tada ce se, nema sumnje, zivot naroda izmijeniti.

Sejjid Dzemaluddin Esed Abadi, Ikbal Lahori, pa i Imam Homeini bili su i jos uvijek su faktori i podstrekaci budjenja svijesti. Oni su narode naoruzali sviješcu o svojoj vjeri nasuprot prevlasti Zapada. Mnogi su mislioci po ovom pitanju imali duboke ideje, jaka tumacenja i ulozili su mnogo truda u to.

Imam Homeini se slozio da je temelj tih ideja stav, koji kaze daje odupiranje unutarnjoj samovolji i zvanicno preuzimanje vlasti moguce jedino oslanjanjem na islam. Islamska revolucija je postala mjesto u koje se sve slijeva, mjesto prema kome se usmjeravaju svi oni koji pomazu islamski preporod u svijetu.

Dobro je ovdje spomenuti stav o kojem smo govorili i na njega ukazali u ovom poglavlju. Ikbal Lahori, s obzirom na veliko poznavanje zapadne filozofije, Zapada, islama, islamskih naroda, velikog dijela umjetnosti i uzvišenih osjecaja kaze:
    "Vrtlar je izgorio u plamenu svog govora,
    Pa je posijao poprište borbe, a poznjeo je sablju."
Kao da je Ikbal svojim ocima gledao islamsku revoluciju, kao da je vidio kako svi ljudi, u gradovima i selima, izlaze iz starih kuca i kako rijeka ljudi tece ulicama, kako se trgovi talasaju kao more, pa i ti, ako se nadješ u toj masi, pomisliš da si kapljica u moru, a ako stojiš misliš da si cigla u zidu.

Islamska revolucija je oznacila islamski napad na planove i zavjere Zapada.

Najjacii dokaz za ovo je postojanost Islamske Republike, koja je uprkos tome sto je od pobjede Revolucije prošlo vise od dvadeset godina, te uprkos ratu i pritiscima Zapada, kao i sopstvenim problemima, iz svega izašla sa jacom vlašcu, smionija, potvrdivši svoju istrajnost i odlucnost.
"i ispravi se na svojoj stabljici."
(Al-Fath: 29)

Zapad još uvijek sve stvari mjeri prema sebi, svojim ciljevima, vrijednostima i interesima. Obezbijedio je sva potrebna sredstva za stvaranje samo jednog pokreta koji ce mu biti pokoran i kojeg ce proširivati.

Ovaj plan Zapada se svodi na to da ne postoji nijedna sila, nijedan pokret koji mu se moze oduprijeti i suprotstaviti. Ovo je oholost i uobrazenost u zapadnoj civilizaciji. Ovo je Zapad o kojem Ikbal kaze:
    "Njegova vjera je ubijanje bez rata i bez udarca,
    a smrti stizu onako kako se okrece njegova mašina,
    Rana od njega, skalpel od njega, injekcija od njega,
    a mi, rijeka krvi i nade.
    Razuman nece piti njegovo vino,
    a svako ko se napije, umrijet ce istog trenutka."
    [20]
U svojoj knjizi "Pobjeda bez rata" Nikson kaze: "U podrucju Srednjeg Istoka, tradicionalno nadmetanje izmedju Arapa i Jevreja se promijenilo u rat izmedju dobrih muslimana, sjedne, i Izraela i umjerenih arapskih drzava, s druge strane. Ako pobijede dobri muslimani stvorit ce se velika opasnost u suocavanju sa njima, opasnost koja svoje korjene vuce iz Teherana. Srednji Istok bi tako postao podrucje u kojem bi svakog momenta moglo doci do eksplozije, kolijevka civilizacije bi bila sahranjena."

Velika opasnost dolazi od onog Arapa, kojeg je vidio Andrew Mario, starca na magarcu, utonutog u vjecni san islama, koji se probudio i sišao na ulicu, krvavog lica, razgolicenih prsa, glasno uzvikujuci, noseci svoje srce na košulji. On je uznemirio san zapada.

Velika opasnost izvire iz same cinjenice da se islamska revolucija dogodila u zemlji koja je bila jedno od uticajnih podrucja Zapada kao što je more vezano za zemlju.

Ovaj pokret i njegovo prisustvo je napad na planove Zapada, napad za koji Swen Tezur kaze da je vazniji od pobjede stotinu junaka. [21]

Prije Niksona, ako izuzmemo muslimanske mislioce koji su osjetili predznake islamske revolucije i prepoznali njene luconoše, donijevsi radosnu vijest o njoj, Arnold Tevin B., engleski historicar i mislilac, je u knjizi "Civilizacija u smrtonosnom iskušenju", takodjer, imao stav i osjecaje da Islam moze po drugi put pobijediti.

Zato je napisao: "Pokret islamskog jedinstva spava i u ovoj situaciji ne smijemo smetnuti s uma mogucnost podizanja proletarijata u zemljama Treceg svijeta koje naginju Zapadu i pokretanje revolucije protiv vlasti Zapada. Ako bude imao vodju protiv Zapada, ovaj spavac ce doci sebi. Poklik ovog uzdizanja moze probuditi islamski borbeni duh što ce ostaviti trag kakav ne mozemo ni zamisliti, makar ovaj duh i utonuo u nepomicnost koja je trajala vijekovima, jer je moguce da se povrati odjek vijekova junaštva.
Dva puta se u prošlosti Islama desilo da je Istok pobijedio zapadnog neprijatelja. Prvi put, za vrijeme Poslanikovih nasljednika, Islam je oslobodio Siriju i Egipat od grcke vlasti, koja je trajala blizu 1000 godina, a drugi put, pod vodstvom Sa'ad ibn Zenkija, Nuruddina, Salahuddina i Osmanlija. Islam je ocuvao tu tvrdjavu od napada krizara i Mongola.
Ako savremeno covjecanstvo povede nacionalni rat, Islam ce ponovo biti u stanju da odigra svoju povijesnu ulogu, pa ma kakav bio taj rat."
[22]


Islamska Revolucija

Došao je taj dan, ali ne pod imenom nacionalnog rata, nego pod imenom rata vjerovanja. Istok je prozreo lazi i prevare Zapada i spoznao je svoj vlastiti identitet. Iz usta iranskog naroda, iz prašine Irana podigao se poklik koji je postao centar dogadjaja, on je probudio narod iz sna koji je trajao stoljecima.

Podigli su se ljudi kao baklje blistave, koje izgaraju i plamte zudnjom, ljudi koji nisu ono što za njih kaze pjesnik Kiblendz: "Pola ih je šejtan, a druga polovina su djeca." [23]

Kod ljudi ciji su korijeni vatra i zeljezo, vjera je zestoka kao vatra, a volja cvrsta kao zeljezo. Oni samo traze pravo da odlucuju o svojim zivotima i da njima vladaju, a ako ne uspiju u tome onda slijede svoju prirodu koju im je Bog dao.

Zapad je razmišljao i odlucio da i ovaj put primijeni varku prema Istoku, direktnim napadom na islam.

U tekstu pod naslovom "Islam protiv Zapada", objavljenom u magazinu "Time", od 17 decembra 1979. godine, jasno se tvrdi da se krstaško-islamski rat ponovo pokrece. Tekst pocinje ajetom iz Kur'an-i Kerima i rijecima Imama Homeinija.

Kur'anski ajet kaze:
"Kad god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje da na Zemlji smutnju prave, a Allah ne voli smutljivce."
(Al-Ma'ida:64)
Odmah zatim slijede rijeci Imama Homeinija:
"Ovo nije rat izmedju Irana i Amerike, ovo je rat izmedju islama i nevjerstva. Krstaško-islamski rat koji je planuo 1099. godine, ponovo pocinje"

Svijet nevjerstva, kako njegov kapitalisticki, tako i komunisticki je predmet napada od strane islama i to iz podrucja koje je najosjetljivije i po vaznosti najznacajnije u svijetu.

Osjetljivost tog podrucja postaje jasna tek onda kada pazljivo proucimo ulogu Perzijskog zaljeva.

Podrucje Zaljeva se smatra najbogatijim nalazištem nafte u svijetu, jer posjeduje 55% svjetskih rezervi crnog zlata. 1979 godine, proizvodnja nafte u Zaljevu je predstavljala trecinu svjetske proizvodnje.

U svakom slucaju, ove cifre su besmislene ako nismo svjesni potrebe industrijskih zemalja za naftom i kolicinama njihove potrošnje. Evropa 59% svojih potreba za naftom podmiruje iz Zaljeva, a kod Amerike je izmedju 1973 i 1977 taj procenat iznosio 42%. Istocne zemlje uvoze 39% od svojih ukupnih potreba. Sama Saudijska Arabija pokriva 16% svjetske proizvodnje nafte, a 1981 ucešce proizvodnje nafte u industrijskoj proizvodnji je bilo 42%.

Zahvaljujujuci velikim prihodima od nafte, podrucje Zaljeva je postalo srediste zapadnih ulaganja u proizvodnju i eksploataciju. Samo u Saudijskoj Arabiji postoji oko 1000 britanskih, 240 njemackih, te oko 1000 americkih postrojenja za eksploataciju nafte, a da i ne govorimo o kompaniji "Aramko" koja eksploatisuci i prodajuci naftu, obrazuje drzavu u drzavi. Vrijednost americke eksploatacije nafte u Zaljevu je dostigla dvostruku vrijednost njene proizvodnje u Latinskoj Americi ili u Evropi.

Kada govorimo o prednosti posjedovanja velikih zaliha nafte, dovoljno je reci da je Saudijska Arabija 1980. izvezla naftnih derivata i proizvoda od nafte u vrijednosti od oko 30 milijardi dolara, a da je istovremeno potrošila oko 60 milijardi dolara za naoruzanje, opremu i strucnu radnu snagu. U isto vrijeme Ujedinjeni Arapski Emirati su izvezli nafte u vrijednosti od 9,5 milijardi dolara. Dio od ovih prihoda ide u zapadne banke, te je 1980. godine vrijednost kamata na ove uloge, samo za zemlje clanice organizacije OPEKA, iznosila oko 100 milijardi dolara.

Ovo podrucje i ova izvorišta nafte su udaljena samo 600 kilometara od Rusije, što predstavlja stalnu prijetnju. Dovoljno je preuzeti kontrolu nad Hurmuzom, prolazom kojim se odvija prevoz nafte, pa da se na ovom podrucju zaustavi njen transport, a njeni vlasnici da budu potpuno paralizovani. Najvaznijiy marionet Zapada, koji je u ovom podrucju imao ulogu policajca i cuvara zapadnih interesa, takodjer, je svrgnut, tako da je strategija kolonijalizma time postala beskorisna.

Veliki uticaj britanske i francuske politike na ovom podrucju podstaknuo je Ameriku da popuni prazninu na vojnom planu, što su Britanija i Francuska podrzale, te su uspostavljena americka vojna uporišta u Saudijskoj Arabiji (Zaheran) i Bahrejnu. Veliki vojni poraz u Vijetnamu, natjerao je Ameriku da preispita svoju strategiju, te da prihvati onu koja ce je sacuvati od zapadanja u neprilike na nekom drugom podrucju.

Ova strategija, koju je postavio Kisindzer, temelji se na podjeli odgovornosti sa nekom od drzava na tom podrucju koje je pod americkom vlašcu. On je isplanirao da ova drzava ima dovoljno ljudstva, u slucaju da bi se bilo potrebno umiješati u unutrašnje stvari susjedne zemlje i kontrolisati je, te da bude dovoljno mocna da zaustavi bilo kakav pokret koji prijeti americkim interesima.

Zauzvrat, Amerika se obavezuje da ce pruziti ekonomsku pomoc drzavi s kojom sklopi ugovor, te da ce joj dati svo potrebno naoruzanje. U Latinskoj Americi, ovaj zadatak su povjerili Brazilu, a na Srednjem Istoku Izraelu. Za bezbjednost u podrucju Zaljeva, sve do 1979. godine bio je zaduzen Šah. Njegovo miješanje u dogadjaje u Ommanu 1973. godine je imalo za cilj gušenje ustanka Zafgarana.

Senator Dzekson, predsjednik Odbora za sigurnost pri Americkom Kongresu, potvrdio je ovaj plan 1977. godine, sljedecom izjavom: "Ako Iran bude pozvan da se umiješa u pitanja neke od drzava Zaljeva, Amerika to mora smatrati prirodnom stvari, jer u tom slucaju, Iran radi samo ono što mu je naredjeno."

I sam Šah je potvrdio ovakvu svoju ulogu izjavom, saopcenom 1973. godine, kada je nastojao opravdati politiku ogromnog naoruzavanja koja je bila u toku: "Sigurnost Evrope ce biti mrtvo slovo na papiru ako Perzijski zaljev ne bude bezbjedan i siguran. Evropa, Amerika i Japan sigurnost Zaljeva smatraju necim što je vezano za njihovu bezbjednost, samo što oni nisu u mogucnosti da to i ostvare. Zato, umjesto njih, mi izvršavamo ovaj zadatak."

U jednom takvom podrucju se pojavljuje, a kasnije i pobjedjuje islamska revolucija, pokret kojeg nosi muslimanski narod Irana, zene i muškarci, mladi i stari, gradjani i seljaci, poljoprivrednici i radnici, profesori, ucitelji i lijecnici, ljudi iz svih društvenih slojeva, jedinstveni u srcima i slozni duhom, svi samo sa jednim ciljem.

Uprkos brojnim tenkovima i avionima, najpodlijeg i najsurovijeg neprijatelja, uz vise od petnaest godina podnošenja najtezih patnji i zrtava, sluzeci se samo tekbirom "Allahu ekber" na usnama, hrabro ustajuci protiv neprijateljskih mitraljeskih rafala, ovi ljudi su uspjeli da jednu od najjacih i najopremljenijih armija svijeta, kao i najzastrasujucu i najnehumaniju kontra-obavjestajnu sluzbu (SAVAK) u potpunosti savladaju, a jednog od drevnih tlaciteljskih rezima do nogu potuku.

Poznati egipatski pisac i novinar, Muhammed Hasanejn Hejkal u svojoj knjizi pod naslovom "Medafi'u Ajatullah", ovako opisuje islamsku revoluciju:
"Iranska revolucija se radjala iz drame, a još uvijek je bila u zacetku. Svitanje je još uvijek bilo daleko, bijeli konac se nije mogao razlikovati od crnog, a uspjeh Revolucije, kao i suprotstavljanje njoj, se vec naziralo. To sam shvatio onda kada sam se po prvi put susreo sa Ajatullahom Ruhullahom Homeinijem, u Parizu, 21.12.1979. Cim sam ga vidio, bio sam opcinjen njime i jako me privukla njegova licnost. Osjetio sam da se nalazim pred jedinstvenim iskustvom u novijoj povijesti. Prije toga sam vjerovao da je vrijeme "narodne revolucije", u njenom doslovnom znacenju proslo, jer su tenkovi izmijenili ravnotezu izmedju pobunjenih masa i vladajucih rezima.
Mislio sam, oslanjajuci se na egipatsko revolucionarno iskustvo i iskustva iz arapskog svijeta, kao i opcenito, iskustva iz Treceg svijeta, da bilo koja nova revolucija ima samo dva izbora: da naoruzane snage, i to prije svega tenkove, ucini svojom prethodnicom ili da upotrijebi taktiku opkoljavanja naoruzanih snaga i iskoristi ih za ostvarenja svojih ciljeva. Mislio sam daje sovjetska revolucija bila posljednja revolucija u kojoj su se nenaoruzane mase uspjele suprotstaviti vladinoj vojsci i pobijediti je, mada je vojska, protiv koje su se borili komunisti u Carskoj Rusiji vec bila oslabljena, pošto su devet desetina svog naoruzanja izgubili u borbama sa Nijemcima, prije nego što su izgubili preostali deseti dio od strane revolucionara.
Iranska revolucija je, u ovom smislu, bila nešto što se razlikovalo od svega do sada vidjenog izmedju 1917 i 1977 godine, dakle punih 60 godina. Narodna revolucija, revolucija nenaoruzanih masa se suprotstavlja vojsci u njenoj punoj snazi, vojsci koju je formirao, opremio i naoruzao sistem koji je dostigao najveci stepen grubosti i oštrine, i koji je sebi dao u zadatak ocuvanje sigurnosti u podrucjima koja danas zadaju najviše brige i koja su najizlozenija opasnostima. Uz vojsku, ovo podrucje kontroliše i nadgleda najoholija svjetska sila u povijesti, jer sebe smatra policajcem i vjecno budnim strazarem na moru, u zraku i na zemlji. Na kraju, to je vojska od koje strahuju i kojoj polazu racune svaka od tih drzava-drzavica koje su pognule glave od straha ili iz poniznosti, a nalaze se na obalama Zaljeva i Indijskog okeana.

Dakle, ovo je Revolucija koja se razlikuje od svega uobicajenog u ovom vremenu. Ova Revolucija je vjerska, dakle, islamska."
[24]

Veliki muslimanski filozof i naucnik, porijeklom iz Francuske, Roze Garaudi o islamskoj revoluciji, kaze: "Islamska revolucija je najpotpunija revolucija, jer se ne zadovoljava samo promjenom društvenog uredjenja, kao što stoji u Kuranu: "Allah nece izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni." (Ar-R'ad : 11)

U ovom ajetu je velika pouka za one revolucionare koji zele da izmijene sve osim samih sebe, u vrijeme kada se trazi da revolucija donese promjenu u ljudskoj nutrini, isto onako kao što zeli izmijeniti i društveno uredjenje. Izmjena covjeka ne znaci ozivljavanje covjeka iz prošlosti.

Drugi dokaz potpunosti islamske revolucije jeste njen medjunarodni karakter. Tezak je to zadatak da covjek nastoji svoju poslanicu prenijeti svim narodima jezikom koji ce za sve njih biti razumljiv, a to je naša zadaca. Vaša obaveza, vas mislilaca, Iranaca je veoma teška. Isto kao što u Kur'anu nalazite istine i nove ljepote koje iznosite, isto tako, na vama ie zadatak da islamsku revoluciju predstavite kao nešto novo. Mora se otkriti da su riznice islama prepune i da se nece istrošiti."

Osnovni princip pri napadu, koji je islamska revolucija u Iranu iskoristila je "iznenadjenje". Zapad se, kada je došlo do Revolucije, upravo nalazio u takvom stanju. On je u potpunosti bio zauzet svojim bezosjecajnim svijetom tehnologije i modernizma, zatocen u zamrlom svijetu ateizma i materijalizma, nakon, u minulim stoljecima, iscrpljujucih pokušaja protjerivanja vjere sa pozornice društvenih zbivanja.

Islamska revolucija je ucinila da islam ne ostane samo u okvirima pukog poziva, vec da bude revolucionarna sila, te da ne bude privatna stvar, vec platforma savršenog sistema vlasti, i to onakvog kakvog ga je donio sam Muhammed s.a.v.a. i sa istom onom mudrom Muhammedovom hrabrošcu.

Ona je postigla da se vrijednosti na kojima su insistirali svi Allahovi poslanici tokom historije, u skladu sa bozanskim nacelom "Ni istocna ni zapadna, islamska republika" prihvate, predstavljajuci islam najprogresivnijim programom za ljudski zivot, najboljim putem spasenja ljudskog roda od zablude i lutanja.

Ona je jasno ukazala da ono što se donosi islamskom revolucijom jeste:
  1. Islam Kur'ana i sunneta, umjesto islama praznovjerja i novotarija.
  2. Islam dzihada i pogibija na bozijem putu, umjesto islama ropstva i ponizenja.
  3. Islam poboznosti i razumnog zakljucivanja, umjesto islama nepridrzavanja bilo kakvih normi i neznanja.
  4. Islam dunjaluka i ahireta, umjesto islama sekularizma i odavanja uzicima.
  5. Islam nauke i spoznaje, umjesto islama dogme i nemarnosti.
  6. Islam protivljenja i negiranja prevlasti velikih sila, umjesto islama povinovanja volji drugih i prodavanja vlastitog dostojanstva.
  7. Islam spašavanja potlacenih i obespravljenih, umjesto islama obozavanja novca, zasljepljujuce zelje za udobnošcu i ravnodušnošcu.
  8. Islam bogomolja i centara za odgoj i obrazovanje ljudi, umjesto islama palata i kasina za zabavu.
  9. Islam duha, umjesto islama trbuha, jednom rijecju, cisti Muhammedov s.a.v.a. islam, umjesto vještackog americkog islama.
To je ono zbog cega islamska revolucija postize ogroman uticaj u svijetu, i cija temeljna nacela otvaraju takav front cije prve linije zalaze duboko iza, do tada neprobojnih granica Zapada, prijeteci najosjetljivijim osloncima zapadnog kolonijalizma.

Temeljna nacela islamske revolucije su:
  1. Povratak cistom Muhammedovom, sallahu alejhi ve alihi ve sellem, islamu i nacelu "Ni istocna ni zapadna, vec islamska republika"
  2. Uspostavljanje Allahovog zakona - Seriata kao sveobuhvatnog, savršenog i progresivnog programa licnog i društvenog zivota ljudi.
  3. Poništavanje i odbacivanje uticaja i prevlasti kolonijalistickih sila u islamskim zemljama, kao i uništavanje vještacki stvorene drzave, Izrael.
  4. Poziv na islamsko jedinstvo i odobrovoljavanje islamskog ummeta na borbu za svrgavanje prevlasti zapadnog kolonijalizma i davanje prednosti visokim Allahovim vrijednostima.
Muslimanski pisac, Arap, dr. Zuhejr el-A'radzi, o ogromnom uticaju islamske revolucije, piše: "zelja za povratkom izvornom islamu, koji odbija da prihvati nacela zapadnog kapitalizma i ateistickog marksizma, nagnala je mnogu omladinu iz islamskog svijeta da se usmjeri prema Islamskoj Republici i njenom vodji Imamu Homeiniju, smatrajuci da je to usmjerenje prema istinskom, stvarnom islamu.

Ovo objašnjava i mnoge pritiske i grube sukobe koji su se desili izmedju vjernicke omladine i njihovih nevjernickih vlada. Uticaj uspjeha islamske revolucije se nije ogranicio samo na šije, naprotiv, proširio se i na sve ostale islamske pravce, tako da je medju njima bilo i selefija, koji su u novembru 1979. napali saudiisku vlast i zauzeli Mesdzidul-haram u Mekki, trazeci da se ukine kraljevina i uvede islamska vlast. To je natjeralo saudijsjtu vlast da u Hidzazu provede, doduše samo formalno, neke odredbe Šeriata, kao što je bilo zatvaranje mjesta za šišanje i uljepšavanje zena, te zatvaranje nekih kršcanskih organizacija.

Kuvajt je bio prisiljen da povrati Medzlisul-Umme koji je bio raspušten 1976. Irak nastoji da uspostavi formalni Parlament. Zatim, 1983. se desio razdor i cijepanje u Palestinskoj oslobodilackoj organizaciji. Na okupiranom podrucju su osnovane razlicite islamske organizacije, kao ravnoteza onima koji su podrzavali PLO. Danas je unutar okupiranih podrucja sve više Palestinaca pravih vjernika, a posebno se njihov broj uvecava na univerzitetima i naucnim institutima. Najuocljiviji uticaj iranske islamske revolucije je bio na muslimane Libana, a posebno je izrazen na jugu Libana gdje se nalazi Dzebelu Amil koji je u davnoj povijesti poznat po obrazovanju najvecih ši'itskih alima, ali i zbog onoga cime se libanski narod, uopce, odlikuje. Narod na jugu Libana se posebno odlikuje cistotom, dobrotom, privrzenošcu vjeri i ljubavi prema vjerskim licnostima. Sto se tice Egipta, uticaj koji je ostavila islamska revolucija pod vodjstvom Imama Homeinija na egipatski narod se ne moze opisati. Egipatsko društvo je po svojoj prirodi jako privrzeno vjeri i daleko od svake mezhebske pristrasnosti. To je zemlja u kojoj se 1928. formirala organizacija Muslimanske brace, koja je zahtijevala uspostavljanje islamske vlasti i slijedjenje Seriata.

Uprkos tome što su zvanicni odnosi izmedju Egipta i Irana prekinuti, egipatski narod i egipatski islamski pokret su dobro razumjeli poslanicu Imama Homeinija, shvatili su njegove ciljeve u islamskom osvješcivanju na svjetskom nivou i uspostavljanju jedinstvene islamske vlasti. Na sjeveru Afrike, posebno u Tunisu i Maroku, su se odrzale islamske demonstracije u kojima su demonstranti trazili da se uspostavi vlast koja ce slijediti islamski vjerozakon. Tamošnjim vlastima nije bilo dovoljno da optuze komuniste za vodjenje demonstracija, nego su "homeinijevce" optuzili za nerede i ugrozavanje sigurnosti zemlje, kao i zelju da uspostavi vlast koja se razlikuje od njihove. Moto Imama Homeinija je bio pomoc slabima i onima koji su lišeni svojih prava, te su mu vlasti nesvjesno pomagale, prekomjerno trošeci narodnu imovinu u haram. Uticaj islamske revolucije je bio najjaci i najocitiji u Malezi|i i Indoneziji, zemljama koje se smatraju prilicno udaljenim od podrucja dogadjanja na islamskom Srednjem Istoku.

Moto islamske revolucije, koja svim muslimanima i na svakom mjestu pruza zaštitu, je pomaganje svih potlacenih i slabih na svakom mjestu, pa makar oni bili i nemuslimani.

Po prvi put, iranski revolucionari su trazili da se muslimanima u juznim republikama bivšeg Sovjetskog Saveza (Azarbejdzan, Kazahstan, Kirgizija, Tadzikistan, Turkmenistan i Azbekistan), ciji broj dostize cifru od 45 miliona, daju njihova prava. Tako su pocele i neke tajne aktivnosti medju sovjetskim muslimanima u ovim republikama. 1983 godine je otkriveno da u Republici Turkmenistan, koja ima samo 2,8 miliona stanovnika, postoji vise od 300 vjerskih ucenjaka, mada je vjera tamo zabranjena. Vecina muslimana u Azarbejdzanu su siti i za Iran ih vezu mnogobrojne veze.

Kristina Hejlmez, naucnica sa Brookings-instituta u Vašingtonu kaze: "Sva previranja u islamskim podrucjima, narodne pobune, demonstracije i pozivanje na povratak izvornom islamu i njegovim principima imaju veze sa islamskom revolucijom u Iranu." [25]

Danas je potpuno jasno da Zapadu najvecu prijetnju predstavlja:
  1. Budnost muslimana svijeta i kontinuirano nestajanje placenickih vlada u islamskim zemljama, koje ovise o Zapadu, te islamsko jedinstvo i formiranje jedinstvenog fronta prema Zapadu.
  2. Uništavanje vještacki stvorene drzave Izrael, koja je za Zapad najveci adut u srcu islamskog svijeta.
  3. Ukazivanje na islam kao na prirodni program za spasenje covjecanstva i njegov ulazak u samu unutrašnjost opovrgnutog i besadrzajnog zapadnog društva, koje je u potrazi za spasenjem i izlazom iz nemorala i kulturne nastranosti.
Nevjernicki svijet u medjuvremenu, kako njegov komunisticki tako i kapitalisticki dio, dolazi na ideju protunapada i odlucuje po svaku cijenu da zaustavi islamsku revoluciju i uništi je, koristeci se, pri tom, svom raspolozivom snagom i svim mogucim metodama.

Neuspjeli vojni pucevi posredstvom preostalih oficira marionetskog šahovog rezima, postojanje komunisticke partije Tudeh, oslonjene na bivši Sovjetski Savez, potpirivanje unutrašnjih pobuna posredstvom lijevih partija, pod izgovorom navodne teznje za samostalnošcu pojedinih iranskih naroda kao što su Baluci, Kurdi i Turkmeni, organizovani terorizam i uklanjanje glavnih vodja Revolucije, kao što su šehid Ajetullah Mutahhari, predsjednik islamskog revolucionarnog vijeca, teror nad sedamdeset i dva najbolja i istaknuta pojedinca, medju kojima je bio i glavni tvorac Ustava Islamske Republike i predsjednik islamske republikanske stranke Ajetullah Behešti, kao i nekoliko ministara i poslanika u Parlamentu islamskog sabora, teror nad predsjednikom Republike i predsjednikom Vlade, Ajetullahom Sadukijem, Ajetullahom Medenim, Ajetullahom Dastgejbom , Ajetullahom Ašrafijem Isfahanijem, Ajetullahom Kuddusijern, Ajetullahom dr. Mufattihom, te desetinom drugih istaknutih licnosti, postavljanje bombi po ulicama i mjestima gdje se obavlja dzuma-namaz, s ciljem ubijanja iskljucivo muslimana, ekonomski i tehnološki embargo, kao i embargo na uvoz oruzja, brojne otmice aviona, blokiranje svih deviznih racuna Islamske Republike Iran u zapadnim bankama itd., jesu samo neki od koraka poduzetih s ciljem svrgavanja islamske vlasti u Iranu.
"Oni zele da utrnu Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah ce uciniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar bilo krivo nevjernicima."
(As-Saff:8)

Washington Post 02.10.1980:
U intervjuu koji je dao u svom apartmanu u jednom njujorškom hotelu, šef iracke diplomatije Hamadi, iznio je jedno od najobimnijih pojašnjenja u vezi sa motivima irackog napada na Iran. On je istakao da Irak, ne samo da brine o prelazu u Perzijski zaljev, nego takode zeli da otkloni opasnost od Homeinijeve Islamske revolucije, koje bi mogli raširiti i u ostalim zemljama Zaljeva.

New York Times, 20.09.1980:
Arapski diplomati su izjavili daje Irak planirao granicne napade prije nekoliko mjeseci i u tu svrhu mobilizirao 50.000 od ukupno 200.000 svojih vojnika, ali je pri napadu upotrijebio samo 10.000

Washington Post 11.04.1980:
Ali Hadad je odbacio ove tvrdnje, rekavši da "Iranska armija nije u stanju cak ni kontrolisati dogadjaje u svojoj zemlji", te dodao da "Iranci ne zavredjuju specijalne mjere borbene gotovosti".

The Christian Science Monitor 15.04.1980:
Sada nakon jedne decenije, kada je Šahova moc opala, a nekada snažna iranska vojna sila došla u stanje nereda, Iracki predsjednik Saddam Husein je vidio da ponovo u prvi plan stavi stari Iracki zahtjev s ciljem da ovlada Zaljevom.

New York Times, 26.10.1980:
U isto vrijeme Irak ponovnim zahtijevom za tri zaljevska ostrva, koja je šah uzeo 1971, nadredjuje osjecaje arapskog nacionalizma, islamskim.
Pocetkom avgusta, Sadam Husein je boravio u Saudijskoj Arabiji. Nakon pocetka borbi, ministar vanjskih poslova Katara, cije diplomate u razgovorima o arapskim pitanjima, cesto zastupaju interese Saudijske Arabije, izjavio je prilikom dolaska u Bagdad: "Mi stojimo uz bratski Irak u njegovom sporu sa Iranom".

Guardian, 26.09.1980:
Bagdadski radio prenio je izjavu koju je dao saudijski kralj Halid u kojoj stoji da Saudijska Arabija daje punu podršku irackoj "nacionalnoj borbi protiv perzijanaca".

Financial Times, 10.04.1980:
Ovo, uz postojeci, ali ne objavljeni, savez Bagdada i Saudijske Arabije, ojacava pozicije Saddama Huseina u njegovom nastojanju da se suprostavi iranskoj revoluciji pod vodstvom Ajatullaha Homeinija.

Guardian, 26.09.1980:
Iracka novinska agencija je objavila da je marokanski kralj Hasan kontaktirao irackog ambasadora u Rabatu i saopštio mu da "Maroko pruza punu podršku Iraku u ratu sa Iranom".

Economist, 27.09.1980:
Neki Izraelci su ogorceni, jer je njihov premijer Menahem Begin pristao ove sedmice na americki zahtjev da se Izrael ne oglašava povodom spuštanja irackih transportnih aviona na teritoriju susjednog Joradana, koji su tom prilikom dostavili vojnu i medicinsku opremu irackim trupama za borbe sa Iranom.
Bivši ministar odbrane i ratne industrije Egipta Ebu Gazale: "Egipat je Iraku za vrijeme rata sa Iranom prodavao oružje, koje bi mu zatrebalo, po najnižim cijenama... On je tvrdnje Iraka da je bio sam u ratu protiv Irananazvao neosnovanim i rekao: "Svima je poznato da su samo Saudija i Kuvajt u ratu sa Iranom Iraku pružili materijalnu pomoc u vrijednosti od 60 milijardi dolara."

New York Times, 22.06.1980:
Glavni neprijatelj Sadama Huseina u ovom trenutku je Iran, koji se u irackim sredstvima informisanja ranije naziva Perzijom, kao odjek otvorenog neprijateljstva izmedju perzijskog i arapskog carstva.

New York Times, 05.07.1980:
Iracani nastoje kupiti od Francuza vojne avione tipa "Miraz". Oni takodjer pregovaraju oko kupovine razaraca sa americkim motorom od Italije kako bi razvili ratnu mornaricu i dominirali zaljevom.

New York Times, 18.03.1980:
WASHINGTON MARCH 17: Karterova administracija je saznala daje Italija ustupila Iraku osjetljivu opremu, za koju americki zvanicnici kazu da bi mogla biti korištena za namjensku proizvodnju plutonijuma.

New York Times, 15.04.1980:
Irak je jedna od nekolicine arapskih zemalja koja koristi i Sovjetsko i naoruzanje zapadnog bloka.

The Christian Science Monitor 15.05.1980:
SAD DOZVOLILE PRODAJU MOTORA ZA KORIŠTENJE IRACKOJ FLOTI. Zvanicici State Department-a i Ministarsta trgovine izjavili su u srijedu da je Karterova administracija, usprkos protivljenju Kongresa, odobrila prodaju 8 gas-turbinskih motora za Iracku ratnu mormaricu. Isti izvori su saopcili da su kongresmeni culi o toj odluci uz obrazlozenje da je ona donesena u nacionalnom interesu i to iz dva razloga
a) Još neke zemlje su u stanju isporuziti ove motore,
ukoliko to ne urade SAD-e.
b) Za SAD-e su znacajni odnosi sa Italijom koja gradi ratne brodove tipa "Lupo" za Irak.

New York Times, 16.08.1980:
Prema izjavi americkih zvanicnika interes SAD-a za bolje
odnose sa Irakom povecan je zinjenicama da Bagdad nastoji smanjiti svoju zavisnost od Sovjetskog Saveza, te daje Irak u stalnom neprijateljstvu sa Iranom
Uistinu, da nije bilo Allahove pomoci i paznje, svaki od ovih dogadjaja bio bi dovoljan da se oslabi tek uspostavljeni poredak Islamske Republike. Nakon neuspjeha svih ranijih zapadnih zavjera, 22 septembra 1980. dok je još bio zaokupljen svojim unutrašnjim problemima i opkoljen sa svih strana, a armija se nakon raspada šahove vojske još nije bila organizovala, Iran je napadnut od strane jednog od zapadnih placenika, koji je imao otvorenu pomoc svih protivnika islamske revolucije.

U prvim danima rata kojeg je Saddam poveo protiv islamske revolucije, u najkracem mogucem roku, okupirano je na hiljade kilometara iranske teritorije, s ciljem slamanja Islamske Republike i cijepanja Irana na nekoliko medjusobno nezavisnih drzavica. U tim prvim danima rata, tacnije 12 novembra 1980 godine, Saddam je otvoreno izjavio: "Mi zelimo da Iran bude raskomadan i da bude uništen jer je on neprijatelj arapske nacije.

I ponovno je Uzvišeni Allah,koji je obecao pruziti pomoc pomagacima Svojim (Muhammed : 7), i pored svih teškoca, problema i steta koji je rat nanio sistemu Islamske Republike Iran, ucinio da taj isti rat bude poticaj za dobro organiziranje armije. On je bio jedna velika škola za odgoj miliona mladih zaljubljenika u pogibija na bozijem putu, koji su bili spremni na sve vidove zrtvovanja s ciljem odbrane islama.

Ne samo da su u ovom ratu neprijatelji bili prisiljeni na povlacenje, vec su i sve podvale zapadnih kapitalista i komunista, kao i lokalnih zapadnih placenika, u njihovom pomaganju Saddamu, bile bezuspješne, cak su i najsavremenija oruzja koja su slata sa Istoka i Zapada bila nemocna naspram velike snage zasnovane na vjeri u Allaha i celicne volje jednog naroda, koji je srcem bio vezan za Allaha.

Novinar i politolog, musliman, porijeklom iz Švicarske Ahmed Huber kaze:
"Ja kao zapadnjak mogu reci, da me privlaci sistem isplata, ekonomski, bezbjedonosni i poreski sistem, kao i drugi sistemi koji se danas primjenjuju u Iranu. A sada cu preci na glavnu temu. Vi ste dokazali cijelom svijetu, muslimanima i nemuslimanima, da je u 20. stoljecu, koristeci obicna sredstva i tehnologiju uz jak iman, moguce izgraditi islamsko društvo, ucvrstiti islamsku ekonomiju i ujediniti islamsku zajednicu. Zato, smatram da je Islamska Republika lijep primjer svim islamskim i neislamskim zemljama. Svi analiticari smatraju da ovaj rat predstavlja otvoreno neprijateljstvo irackog rezima prema islamskoj revoluciji i zelju za njenim uništenjem, kako bi se ocuvali interesi Sovjetskog Saveza, arapskih rezima s tog podrucja, te Amerike i Izraela. Veoma je interesantno da su Iranci osujetili i ucinili nedjelotvornim vecinu zapadnog naoruzanja razvojem takvog naoruzanja kao što su rakete. Mi smo se, na Zapadu, jako zacudili ovome. Francuzi su se mnogo uznemirili što su im Iranci onesposobili oruzje koje je stvaralo cuda, a upotrijebili su jednostavne metode. Ovako je muslimanski vojnik zadao jak udarac, ne samo Saddamu, nego i Fransoa Miteranu, što mi je jako privuklo paznju. Kada je u pitanju Ustav Islamske Republike Iran smatram da njemu slicnog nema nigdje. Ovaj Ustav je uspostavljen na temelju vjerovanja u Allaha vjerskim vrijednostima, vjerskim nadama koje su i nade iranskog naroda." [26]

Zapad se nije zadovoljo samo nastojanjima da slomi vlast Islamske Republike i zaustavi islamsku revoluciju, vec je istovremeno poduzimao i neke korake u pravcu izoliranja islamske revolucije kako bi u slucaju eventualnog opstanka Islamske Republike ova pojava ipak ostala unutar granica Irana. Okupacija Afganistana od strane SSSR-a, stvaranje ugovora o vojnoj saradnji izmedju Amerike i šest zemalja Zaljeva (Saudijska Arabija, Kuvajt, Katar, Bahrein, UAE i Oman), zatim napad Izraela na Liban (koji je bio najplodnije tlo za razvoj islamske revolucionarne misli), te potpisivanje ugovora izmedju Izraela i Egipta, uz posredovanje Amerike, su samo neki od koraka poduzetih radi ogranicavanja uticaja islamske revolucije i njenog izoliranja.

Sa druge strane Zapad je zestoko napadao na temeljna nacela islamske revolucije. U svrhu suzbijanja širenja revolucionarnog islama, koji sa sobom donosi spasenje za citav ljudski rod, Zapad je pod izgovorom "islamskog fundamentalizma", neograniceno se koristeci svim raspolozivim sredstvima propagande, islamskom revolucionarnom mišljenju pripisivao negativne osobine kao što su: nazadnost, ekstremizam, terorizam, zaostalost, rušilaštvo, surovost itd., nastojeci, pri tom, da ga prikaze što ruznijim i odvratnijim.

Upravo je Zapad taj koji se redovno u svom odnosu prema islamu koristio najpodlijim i najnecovjecniiim metodama.Orijentalizam (poznavanje Istoka) što je vec sada jedan od vrlo priznatih odsjeka na svim zapadnim univerzitetima, osnovan je od strane crkve i kršcanskih velikodostojnika i to u vrijeme kada je jedan veliki dio Evrope bio u rukama muslimana, a islam polahko napredovao prema zapadu Evrope. Osjetivši opasnost od širenja islama crkvene vodje su odmah poslale grupu svojih najboljih svecenika na islamsko podrucje radi ucenja arapskog jezika i upoznavanja muslimanskih slabosti, kako bi po povratku, s ciljem suzbijanja širenja spasilackih ucenja islama, mogli da pišu knjige u kojima bi mladima u Evropi islam prikazali odvratnim.

Muslimanski mislilac i profesor na univerzitetu u Kataru, dr. Muhammed ed-Dasuki, o ovoj fazi odnosa Zapada prema islamu kaze: "Crkva šalje jedan broj posebno pripremljenih i obucenih svecenika u neke islamske centre u Španiji i Maroku, kako bi izucavali arapski jezik i znanosti koje su se izucavale u tim centrima. Njihova ideja se sastojala u tome da tacno uoce sve, pa i najmanje negativnosti u islamskom svijetu, kako bi poslije povratka pisali knjige i drzali predavanja na kojima bi se izmišljale muslimanske slabosti i tako stvarala odbojnost prema muslimanima. Ovi svecenici, koji su bili poslani u islamske zemlje da traze odredjeno znanje, kao i oni koji su se školovali u arapskim školama na podrucju Evrope su, prema planu Crkve, koja je sebi postavila cilj sprecavanja širenja islamskog vjerovanja, bili prvi vjesnici orijentalizma. Njihova mišljenja o islamu, Poslaniku, njegovim mudzizama, muslimanima i njihovoj civilizaciji predstavljaju zacetke orijentalistike. Ovi zaceci nisu morali biti objektivni, niti su trebali biti naucno utemeljeni, jer su se oni morali povinovati onima koji su zeljeli voditi idejni rat, kako bi ostvarili ono što im nije pošlo za rukom u prijašnjim pokušajima. Mišljenja prve generacije orijentalista su obiljezena namjernim neznanjem o islamu, podlim miješanjem islama i drugih vjera, te zlobnom zeljom da se sprijeci susret islama i svega onoga na sta bi islam mogao uticati. Tako su pisali da je Poslanik carobnjak koji je pomocu varki i carolija srušio crkvu u Africi i na Istoku, te da je tajna njegovog uspjeha u dozvoljavanju Intimnih odnosa. Pored toga za muslimane su rekli da obozavaju tri boga, da je Kuran izmiješan bez redoslijeda, kao i da su to ucenja Starog i Novog Zavjeta (Tevrata i Indzila). Ove zlobne i pokvarene ideje, zasnovane na izmišljotinama i mišljenjima obicnih ljudi i Biblije, nemaju nikakve veze ni sa naukom, niti sa objektivnošcu i poštenjem. "Dakle, orijentalistika'je nastala u okrilju Crkve, pokorivši se njenim usmjerenjima, pa prema tome to nije nauka ni u kom pogledu, to je vid suprotstavljanja širenju islama." [27]

Orijentalizam u kasnijim etapama razvoja postaje sveobuhvatniji i pocinje da zahvata više razlicitih naucnih disciplina. Tumaceci i analizirajuci islamska ucenja orijentalisti iznose svoje mišljenje o njima, smatrajuci ih nepotpunim, i krivo ih prikazujuci. Oni, takodjer, stvaraju sumnju u ta ucenja, tvrdeci da su ona zapravo preuzeta od zapadnih filozofa ili iz Talmuda, ili, pak, iz njihovih svetih spisa. U potpuno jasnoj islamskoj povijesti orijentalisti su nalazili one najmanje povjerljive historijske predaje, da bi na osnovu njih izmišljali neke povijesne bajke, te na osnovu toga napadali na islam. Time su ubacili sumnju u originalnost temelja vjere, pri tome šireci price o navodnoj izmjenjenosti i devijantnosti Kur'ana. Istovremeno proucavanjem vjerskih ubjedjenja muslimana, kao i istrazivanjem slabih tacaka u muslimanskim zajednicama, orijentalisti su se koristili svakom mogucom prilikom da unutar islamskih društava naprave razdor i podjele.

Zalutale sekte koje su se u posljednja dva-tri stoljeca pojavile unutar islamskog ummeta, kao što su: vehabizam, behaizam, kadijanizam, ahmedije itd. direktna su posljedica vještog naucnog rada upravo ovih poznavalaca Istoka, ti. orijentalista. Istovremeno orijentalizam je polazna tacka kolonizacije islamskih zemalja od strane Zapada, u starom ili novom obliku. (U vezi s ovim korisno je procitati jako dobro djelo dr. Muhammeda ed-Dasukija pod nazivom "Orijentalizam nekada i sada", kao i knjigu "El-Islam vel-garb iškalijjetuel-te' ajuši ves-sira." dr. Samira Sulejmana.

Dzordz Sulc, ministar vanjskih poslova Amerike, 1986. godine, na sastanku sa jednom grupom americkih Jevreja, je rekao:
"Fundarnentalisticki pokret u Iranu predstavlja ozbiljnu opasnost na podrucju Srednjeg Istoka. Pokretanje istog ovakvog pokreta u Saudijskoj Arabiji bi bilo prijetnja americkim strateškim interesima, drugim rijecima ova prijetnja bi bila usmjerena na Izrael."

Stoga je Sulc zatrazio od americkih Jevreja da podrze Reganov plan o prodaji americkog oruzja Saudijskoj Arabiji u iznosu od 354 miliona dolara.

Sulc je još dodao: "Homeinijevski pokret se smatra stvarnom opasnošcu za Ameriku i Izrael. Ako bi ovaj pokret zazivio na cijelom podrucju Srednjeg Istoka, bio bi prijetnja americkim strateškim interesima što znaci da bi i izraelski interesi, takodjer, bili dovedeni u opasnost." [28]

Libanske novine "Es-Safir":
"Jedna jevrejska delegacija je zavrsila svoju posjetu Saudijskoj Arabiji. U toku posjete delegaciju je primio i ministar vanjskih poslova Fejsal, koji je tom prilikom izrazio saucesce povodom smrti Jicaka Rabina"

Libanske novine "En Nehar":
"Vodja delegacije jevrejskih celnika Amerike posjetio je Rijad radi rasprave na temu "Terorizam i mirovni proces izmedju arapa i Izraela", te je izjavio: "Dosli smo da se medjusobno upoznamo i da shvatimo jedni druge"
05.10.1981. godine na konferenciji za štampu Regan je izjavio: "Prisiljen sam da kazem da mi necemo dozvoliti da Saudijska Arabija postane drugi Iran.
Uostalom, mi i ne vidimo nekog drugog osim Irana ko bi mogao uticati na promjenu stanja i sprijeciti naše snabdijevanje naftom."
[29]

Savjetnik za bezbjednost u Bijeloj kuci, na sastanku odrzanom 05.11.1981. je rekao: "Kupovina americke oprema za protivvazdušnu odbranu, od strane Saudijske Arabije, ce za duze vrijeme pomoci u ostvarenju bezbjedonosnih interesa Izraela." [30]

Henri Dzekson, poznati americki senator, sredinom sedamdesetih godina otvoreno je rekao: "Pad Izraela znaci i pad Jordana i Saudijske Arabije. Oni u Saudijskoj Arabiji su toga svjesni.". [31]

Radio-Vašington je 25.09.1981. objavio da Amerika podrzava jordanskog kralja Husejna, ali se suprotstavlja uspostavljanju palestinske drzave u jordanskom susjedstvu. U isto vrijeme americki ministar vanjskih poslova je rekao: "Mi podrzavamo stabilnost Jordana, njegovu sigurnost i cjelovitost njegove teritorije." [32]

Poznati egipatski pisac i novinar Muhammed Hasanejn Hejkal u knjizi "Medafi'u Ajatuljah" biljezi: "Izraelci su napisali izvještaj o strepnjama koje ih obuzimaju povodom aktuelnih dogadjanja. Ali. kada je ovaj izvještaj došao do Šaha, posredstvom generala Efšara, Sah je posredstvom SAVAK-a Izraelcima poslao pismo, trazeci od njih da ne šire glasine koje ce prouzrociti paniku. [33]

Uklanjanje vještacke tvorevine Izrael s podrucja okupirane Palestine bio je i jeste jedan od strateških ciljeva islamske revolucije. U nacelima islamske revolucije Palestina je islamsko, a ne arapsko pitanje. Ponovo je islam jedini put za oslobodjenje i spasenje Palestine. Izrael je naša otvorena rak-rana, koju je zapadni kolonijalizam, kao nastavak krstaških ratova, ubacio u srce islamskog svijeta. Zato je neopoziva duznost i obaveza svih muslimana svijeta da se ujedine radi otklanjanja ove rak-rane i odsijecanja kolonijalistickih pipaka iz islamskog svijeta.

Pocetkom šezdesetih, pa sve do pobjede islamske revolucije krajem sedamdesetih Imam Homeini je, uporedo sa borbom protiv ovisnog proamerickog šahovog rezima, upozoravao na opasnost koja prijeti od Izraela, stalno pozivajuci muslimane na sve vidove borbe u cilju otklanjanja ove rak-rane iz islamskog svijeta.

U ovom periodu, veliki broj istaknutih iranskih revolucionara je odlazio u Liban, boreci se zajedno sa palestinskim i izraelskim borcima protiv Izraela. Medju njima su izmedju ostalih bili rahmelli Hudzdzetul-islam Sejjid Ahmed Homeini, sin Imama Homeinija i dr. Mustafa Cemran, prvi ministar odbrana u Vladi Islamske Republike Iran, koji je poginuo, odnosno, postao šehid u borbi protiv iracke agresije na Iran.

"... Da su se islamske zemlje i muslimanski narodi oslonili na islam, umjesto što su se oslonili na istocni i zapadni blok te da su svijetla, oslobodilacka ucenja Kur'ana stavili pred sebe i slijedili ih, ne bi danas bili zarobljenici neprijateljskih cionista, i ne bi bili prestrašeni ni fantomskom Amerikom, niti bi poklekli pred voljom Sovjetskog Saveza i njihovih šejtanskih varki. Udaljavanje islamskih zemalja od Casnog Kur'ana je dovelo islamski ummet u ovo zalosno stanje, a sudbinu muslimanskih naroda i islamskih zemalja ucinilo taocem politike priklanjanja desnom i lijevom kolonijalizmu..." (Imam Homeini, 13.07.1972. Nedzef)[34]

"... Izrael je cedo sporazuma zapadnih i istocnih kolonijalistickih zemalja, on je nastao uz njihovu saglasnost. Formiran je sa ciljem uništenja islamskih naroda i omogucavanja njihove kolonizacije. Izrael danas uziva podršku i zaštitu svih kolonizatora." (Imam Homeini, 13.07.1972. Nedzef) [35]

18.10.1978. na sastanku sa jednom istocnom novinskom agencijom u Parizu Imam Homeini je rekao: "... Jedan od uzroka pobune iranskog muslimanskog naroda jeste to što Sah pruza neogranicenu podršku Izraelu. On snabdijeva Izrael naftom, a Iran je pretvorio u trznicu gdje se prodaje izraelska roba, a da i ne spominjemo ostalu moralnu podršku. Kako bi se prevarilo javno mnijenje, dovoljno je prigovoriti Izraelu. Muslimanski narod u Iranu, pa i svaki musliman, kao i svaki slobodan covjek nece priznati Izrael, a mi cemo ostati da branimo i dalje našu bracu Palestince i Arape... " [36]

"... Govorili smo i ranije da je Izrael oteo tudje. Naš cilj je vjecan, a to je stati uz našu bracu, Palestince. Kada skupimo snage, borit cemo se na njihovoj strani kao braca, na isti onaj nacin kao što i oni sami brane svoja prava. Jerusalim se mora vratiti muslimanima, jer su ga Izraelci uzurpirali." (Iz libanskih novina "En-Nehar", razgovor sa Imamom Homeinijem u Parizu, 11.11.1978) [37]

Nakon pobjede islamske revolucije, uništavanje Izraela i oslobadjanje svetog grada Kudsa postaje jedan od temeljnih nacela u sistemu Islamske Republike Iran.

U tu svrhu Imam Homeini je posljednji petak u mjesecu ramazanu proglasio "Svjetskim danom Kudsa", kako bi se muslimanski narodi u svijetu upoznali sa stradanjima koje podnosi Palestina i opasnostima koje im prijete od cionista, kao i zbog hitne pomoci Palestinskim muslimanima, te stvaranja raspolozenja medju muslimanskim narodima s ciljem iznalazenja rješenja za oslobodjenje Kudsa.

Ovaj Dan se svake godine obiljezava širom svijeta, kako u islamskim, tako i u neislamskim zemljama, ali i samoj Palestini. Palestinska islamska Intifada je sredinom osamdesetih godina, na podrucju Palestine, otpocela sa obiljezavanjem Dana Kudsa, dajuci mu tako karakter sveislamskog pokreta.

"... Trazim od svih muslimana svijeta i vlada islamskih zemalja da se suprotstave kako bi zaustavili ovog uzurpatora i njegove pomagace! Pozivam sve muslimane svijeta da odrede posljednji petak u mjesecu ramazanu (a to su i dani kada je pocela objaya Kur'ana, pa mozda se u nekom od njih odluci o sudbini naroda Palestine) kao Dan Kudsa i da se organizuju svecanosti u znak solidarnosti muslimanskih naroda i njihove podrške legalnim pravima ovog muslimanskog naroda. Molim Allaha da pomogne muslimane u borbi protiv nevjernika!" (Imam Homeini, ramazan, 1391.h.g.-1979) [38]

"... Dan Kudsa je svjetski dan i ne odnosi se samo na Kuds, Jerusalim. To je dan u kojem se slabi suprotstavljaju velikim silama i tlaciteljima, dan u kojem se slabi moraju spremiti. Dan u kojem se mora pokapati razlika izmedju licemjera i pravih vjernika. Dan Kudsa je dan u kojem se mora odluciti o sudbinama potlacenih naroda. To je dan u kojem moramo usmjeriti svoju paznju na spas Kudsa. Dan Kudsa je dan u kojem se moraju upozoriti velike sile da se kane tlacenja slabijih. Dan Kudsa je dan u kojem pristalice prethodnog rezima u Iranu, kao i oni izmedju sljedbenika silnickih rezima i velikih sila, koji kuju zavjere, a posebno oni u Libanu, moraju znati svoju sudbinu. To je dan ponovnog ozivljenja islama i muslimani se moraju probuditi
... Dan Kudsa nije samo Dan Palestine. To je dan islama. Ja vidim Dan Kudsa kao dan islama i dan poštovanog nam Poslanika , sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Dan u kojem se istina mora odvojiti od lazi. Molim Uzvišenog Allaha da islamu podari pobjedu nad svim skupinama svijeta. Neka je selam na Bozijeg Poslanika i na imame muslimana!"
(Ruhullah Musavi Homeini, 16. 08. 1979.) [39]

Dan Qudsa
Odazivajuci se pozivu Imama Hmeinija za obiljezavalje Svjetskog dana Kudsa, svakog zadnjeg petka mjeseca Ramazana, vise od 200.000 palestinskih muslimana obiljezava Svjetski dan Kudsa na tlu okupirane Palestine u Bejtul-mukadessu
"... Da bi se oslobodio Kuds, moraju se koristiti zrna koja se oslanjaju na iman, moc islama i oslobodjenje od politickih igara iz kojih se osjeti miris cjenkanja i zadovoljstva velikih sila ..." (Imam Homeini o Danu Kudsa, 1.08. 1981.) [40]

"... Neka se probude muslimani i zlocincima zabrane pristup njihovim zemljama, a na prvo mjesto u svom programu neka stave oslobodjenje Kudsa i Palestine, te eliminiranje cionisticke vlasti americkog miljenika ..." (Imam Homeini o Danu Kudsa, 1.08.1981) [41]

"... O muslimani svijeta i vi potlaceni na Zemlji! Podignite se i uzmite sudbinu u svoje ruke! Do kada cete sjediti, a da vašu sudbinu kroje Vašington i Moskva? Dokle ce vaš Kuds ostati pod cizmom americkog miljenika, Izraela, agresora ...?" (O Danu Kudsa Imam Homeini, 1.08.1981.) [42]

Vidjevši budjenje islama u islamskom svijetu, Izrael je shvatio da ce u slucaju povratka muslimana revolucionarnom islamu biti prvi na udaru, pod prijetnjom nestajanja. U govoru teroriste Menahim Begina jednog od cionistickih vodja, vidimo mnoge:
"Stvarna opasnost s kojom se suocava Izrael, jeste promjena arapske omladine i to u ovako opasnom obliku, od nacionalnih programa do islamskog programa cemu poziva homeinizam. Stvarna opasnost s kojom se susrece izraelski narod jeste širenje Iranske revolucije izvan Irana. Ili skoro da procijenim, da je stvarna opasnost u nastavljanju opastanka ove Revolucije. Na nama je da radimo na zaustavljanju ovih vjerskih fanatika izvan granica Izraela. I ne samo to, moramo ih uništiti na pocetku njihovog puta ..." [43]

Sadat-Begin
Egipatski predsjednik Enver Sadat, prvi covjek koji je otisao u Jeruzalem i ukinuo embargo Izraelu i pomirio se sa cionistima (Tarih ali Saud str 715)
Zbog toga je Zapad odmah preduzeo sve mjere predostroznosti, ustavši u odbranu svog "nezakonitog djeteta". S tim ciljem Zapad je najprije iskoristio svoje pijune koje je još ranije bio pripremio. Egipat, kao najvaznija arapska zemlja,koja na razlicitim poljima djelovanja predvodi arapski svijet i u ratu protiv Izraela je, takodjer, imao ulogu predvodnika. Zato Zapad u Egiptu na vlast postavlja placenika Envera Sadata, koji u jeku islamske revolucije u Iranu, 1978. godine, u Kejmp Dejvidu potpisuje mirovni sporazum sa okupatorskim izraelskim rezimom, što predstavlja prvi korak koji je Zapad preduzeo u pravcu osiguranja bezbjednosti Izraela u slucaju moguceg napada.

Sadašnji kralj Saudijske Arabije Fahd, koji potice iz porodice koju je Zapad još davno postavio na vlast kao svoj drugi bitni oslonac u najsvetijem dijelu islamskog svijeta, poduzima drugi korak u pravcu osiguranja potpune bezbjednosti svojih amidzica, Izraelcana. 25.04.1981. godine na zasjedanju celnika arapskih zemalja u gradu Fesu (Maroko) iznosi plan po kojem ce arapski celnici, jednostrano, i zvanicno priznati Izrael.

Kralj Fahd i Mubarak
"KRALJEVINA SAUDIJSKA ARABIJA I EGIPAT SU JEDNA ZEMIJA" Nakon mirovnog sporazuma u Kamp Davidu i protivljenja svih islamskih zemalja, koje se ogledalo u prekidanju diplomatskih odnosa sa Egiptom, prilikom Mubarekovog susreta sa kraljem Fahdom u Rijadu, postalo je jasno da odnosi izmedju Saudijske Arabije i Egipta nikada nisu bili ni prekidani, što se veoma jasno moze vidjeti iz Mubarekove izjave koju je dao tom prilikom: "... odnosi izmedju dvije zemlje nikada nisu bili ni prekidani..." (Saudijske novine
"Er-Rijad", 20.08.1987.godine.)
09.11.1981. Ministarstvo vanjskih poslova Izraela je dalo sljedecu izjavu za javnost: "Izrael ce odbiti prikljucenje bilo koje drzave mirovnom sporazumu iz Kejmp Dejvida, ako ta drzava ne prihvati bilo koju od tacaka ovog sporazuma." [44]

09.12.1981. Izraelski predsjednik Vlade Menahim Begin, u vezi s ovim, je izjavio: "Fahdov plan je u skladu s evropskim nastojanjima za primjenu mirovnog sporazuma iz Kejmp Dejvida."

Na sve ove sporazume i planove budni vodja islamske revolucije, Imam Homeini, je rekao: "Najopasnija stvar danas je plan iz Kemp Dejvida i Fahdov koji uzdizu Izrael i njegove zlocine. Ja se bojim da ne dodje (ne dao Allah) dan u kojem ce se islamski narodi i vlade probuditi, a Izrael ce vec, uz pomoc Amerike, ostvariti svoje silnicke i zlocinacke namjere i ciljeve, te muslimani nece imati nikakvog izlaza." [45]

Uticaj islamske revolucije koja se desila u Iranu imao je snaznijeg odjeka u zemljama koje su u sukobu sa Izraelom. Pet mjesci nakon iznošenja Fahdovog plana, tacnije 06.10.1981., Sadat zbog saradnje i pomirenja sa Izraelom ubijen je od strane pukovnika šehida Halidul-Istambolija, jednog od voda organizacije "Islamski dzihad" u Egiptu, koji je kasnije sa jos nekoliko svojih drugova postao šehid (ubili su ih placenici rezima Husnija Mubaraka). Nekoliko mjeseci nakon ovog dogadjaja Sulejman Hater, takodjer, egipatski oficir, koji je pri napadu na cionisticku vojsku u mjestu Sina glasno uzvikivao tekbir "Allahu ekber", takodjer, postaje šehid u zatvoru Mubarakovog rezima.

Liban, koji se nalazi sjeverno od okupirane Palestine je bio dodatna opasnost, pošto je to podrucje bilo vrlo povoljno za razvoj islamskog pokreta nadahnutog islamskom revolucijom. Upravo iz tog razloga, Izrael uz pomoc Zapada, a osobito Amerike, Velike Britanije i Francuske, 1982. izvršava agresiju na ovu zemlju, zauzima veci dio njene teritorije, ukljucujuci i njen glavni grad Bejrut, gdje postavlja svoju placenicku vlast. Nakon toga, u svojstvu navodnih cuvara mira u Liban ulaze americke i francuske snage, mada se pokazalo daje njihova stvarna uloga bila potvrda i osiguranje izraelske okupacije Libana. Mladi Libanac, šehid Ahmed Kasir, iz svoje velike zelje za pogibijem na bozijem putu,ujednoj akciji kao dobrovoljac 11.11.1982. u podrucju Sura ubija 70 cionistickih okupatorskih vojnika i time obznanjuje pocetak postojanja islamskog pokreta otpora "Hizbullah". U akcijima koje su uslijedile, kada je dignuta u vazduh baza americkih marinaca, pri cemu je ubijeno više od 250 americkih vojnika, te eksplozijom u logoru francuskih padobranaca, kada je ubijeno više od 100 francuskih vojnika, prvi put u historiji Libana otpocela je stvarna borba protiv Izraela. Zanesen uspjesima koje je imao u svojim ranijim ratovima protiv Arapa, u kojima nije dozivio poraz, Izrael je i ovaj put u neravnopravni rat protiv mladih libanskih muslimana, vodjenih njihovim vjerskim vodjama, ušao smjelo i bezbrizno.

Borci Hizbullaha
Odvazni i hrabri borci Hizbullaha sa juga Libana, snimljeni na prvm linijama fronta u ratu prtiv Izraela
Medjutim, izraelske racunice su po svoj prilici bile veoma pogrešne, jer je Izrael tada po prvi put oprobao gorki okus teškog poraza i izravno od islama zadobio snazan udarac, koji ga je bacio na koljena.

Perez, tadašnji predsjednik izraelske Vlade 14.01.1985. je sazvao hitnu sjednicu Vlade nakon koje je objavio naredbu o povlacenju cionisticke vojske iz Libana i to u tri etape, pocevši od 02.02.1985. Odredjeni datum je oznacio da povlacenje pocinje odmah. [46]

Glavni i odgovorni urednik cionistickih novina "Jedi'ut ahrunut" od 21.02.1985 u uvodniku na prvoj strani piše:
"Libanci sa nama postupaju na najnemilosrdniji nacin. Oni našu djecu koja se povlace iz tog podrucja ubijaju, gdje god ih stignu presrecu i prave im zasjede, kako bi ih prije njihovog izlaska iz tog Dzehennema (Libana) pobili. Mi nemamo nikakvog nacina da to sprijecimo, prema tome moramo se što prije povuci iz tog podrucja, i to ne u nekoliko faza, vec odmah, ne smijemo se ni trena jednog tamo zadrzavati ..." [47]

Vojni analiticar cionistickog rezima Za'if, prilikom posjete cionistickim trupama na jugu Libana, 11.02.1985 je rekao:
"Promjene koje su nastale kod izraelskih vojnika usljed poduzetih akcija od strane libanskog pokreta otpora su bolne i zabrinjavajuce." [48]

Nastajanje "Hizbullaha" {Allahova stranka) u Libanu i njegov snazni udarac cionizmu, te stalno povecanje broja islamskih pokreta nadahnutih iranskom islamskom revolucijom, suglasnost svih muslimana svijeta o neophodnosti borbe za oslobodjenje Palestine i svetog grada Kudsa, što se pokazuje svake godine prilikom obiljezavanja Dana Kudsa, te razocarenje napacenog naroda Palestine u arapske zemlje i njihove stranke lijeve ili desne orijentacije, neposredni su uzroci pojave islamske Intifade u Palestini.

Iz islamske Intifade, kojom su palestinske zene i muškarci, stari i mladi, pa i djeca, uz priznavanje Allahove nadmoci rijecima "Allahu ekber" (Allah je najveci), i prihvatanjem samo Jednog Boga rijecima "La ilahe illellah" (Nema boga sem Allaha) ustali protiv zlocinackog cionistickog rezima, nastaje i organizacija "islamski dzihad Palestine", kao i Pokret islamskog otpora "Hamas", cime je borba protiv Izraela ponovo dobila islamski smisao.

Es-Sejh Sejjid Bereke, jedan od vodja organizacije "islamski dzihad Palestine" je rekao: "Centri sirenja "islamskog plana" za oslobodjenje Palestine su: Liban, Palestina i Teheran. Naravno to ni u kojem slucaju ne umanjuje znacaj ostalih centara kao sto su Suda i Alzir" [49]

Es-Sejh Rasid el-Genuse, vodja islamskog pokreta iz Tunisa je rekao: "Zelja mi je da vojska islamskog svijeta za oslobdjenje Kudsa krene iz Islamske republike Iran" [50]

Tacno je da je zapad uspio privilieti placenicke i nazadne rezime u arapskim zemljama da stanu na stranu cionizma, ucinivsi ih tako preprekom snazno pokretu iz islamskog svijeta za oslobodjenje Palestine, otezavajuci time izravni sukob islamskog fronta sa nevjerstvom svijeta (krstavstvom i cionizmom), medjutim nije mogao sprijeciti islamizaciju palestinskog pitanja. Jedan od strateskih ciljeva islamske revolucije je upravo islamizacija palestinskog pitanja, to je korak koji je vec poduzet

Palestinski muslimani
Mladi Palestinski muslimani, clanovi "Islamskog dzihada" i "Hamasa", koji su 1993 godine protjerani iz Palestine na granici sa Libanonom, u kampu Merdze-z-Zuhur, su drzeci slike imama Homeinija i imama Hamneija, obznanili svoju podrsku islamskoj revoluciji.
Oslobadjanje Palestine nije teze od raspada komunizma, kao što ni slamanje zapadnjacke hegemonije nije teze od raspada bivšeg SSSR-a. Svi oni koji vjeruju u Allaha duboko su ubijedjeni da je u poredjenju sa neiscrpnom Allahovom moci svaka urota nemocna. Mladici Hizbullaha iz Libana su lijepo pokazali da naspram Allahove volje nema, ne moze biti nikakve hamajlije, niti carolije. Ono sto je vazno jeste da Uzvišeni Allah hoce da odvoji loše od dobrih (Ali Imran:179) i da ukaze na one koji govore istinu, kada kazu "mi vjerujemo" i one koji lazu (Al-'Ankebut:3).

Na taj nacin su zapadni placenici s tog podrucja, kada je u pitanju Palestina, stali na stranu Zapada i njegovog nezakonitog djeteta, cionizma, a nasuprot "svjetskog islamskog pokreta". U stvari oni su zaposjeli izraelske barikade s ciljem borbe protiv sveopceg islamskog pokreta, kojeg oni nazivaju islamskim fundamentalizmom. Palestinska oslobodilacka organizacija (PLO), pod vodjstvom Jasera Arafata, ranije od strane Zapada nije bila poštovana, niti su joj pridavali znacaj. Ova organizacija cak ni medju samim Arapima nije bila zvanicno priznata, tako da njeno ime nije spomenuto ni u Kemp Dejvidu, niti u Fahdovom planu. Poslije islamske revolucije dolazi do promjene odnosa i PLO staje u stroj ostalih zapadnjackih placenika s ciljem borbe protiv islamskog fundamentalizma, zbog cega privlaci paznju Zapada koji je prihvata kao zastupnika palestinskog naroda.

U stvari Zapad time nastoji da u redove palestinskog naroda unese razdor i tako palestinski islamski pokret potkopa iznutra i to posredstvom samih Palestinaca.

Iritirani Palestinci
Mladi i iritirani muslimani Palestine, protiveci se Arafatovom mirenju sa Izraelom, unistavaju i pale njegovu sliku
Cionisticki general Jarif kaze: "Priznavanje drzave Izraeal od strane Palestinaca najveca je pobjeda koju je cionizam postigao od njenog osnivanja 1948. pa sve do sada i potrebno je da ovo priznanje u dokumentima koji su pod zaštitom velikih zemalja i medjunarodnih organizacija na najbolji moguci nacin iskoristimo." [51]

Uloga koju danas ima Arafatova policija u gušenju islamske Intifade u Palestini nije ništa manje znacajna od one koju imaju cionisticke oruzane snage, zbog cega je najveci donator Arafatove organizacije sama Saudijska Arabija, koja izdvaja 85,5 miliona dolara za potrebe PLO-a. [52]

Zanimljivo je da se Zapad, zbog vaznosti palestinskog pitanja, u njegovom rješavanju koristi i samom vjerom tog naroda. Tako npr. sektu koju je još ranije stvorio na podrucju islamskog svijeta, radi ostvarivanja svojih kolonijalistickih ciljeva, prisiljava da izda fetvu (pravna odluka) u vezi palestinskog problema. Sejh Abdul'aziz ibn Abdullah Bin Baz, muftija Kraljevine Saudijske Arabije, najugledniji zvanicni predstavnik vehabizma o cijim ce fetvama kasnije biti rijeci, krajem 1993:, ispred svih alima istupa sa fetvom o nuznosti sklapanja mira sa Izraelom.

Zbog ovoga on biva veoma toplo i velikodušno primljen od strane Simona Pereza, ministra vanjskih poslova cionistickog rezima, a istovremeno ga kritikuju i napadaju veliki alimi iz islamskog svijeta. Cionisticki ministar vanjskih poslova, Simon Perez, pohvalio je izjavu saudijskog muftije, Abdulaziza Bin Baza, koji je rekao da je trajni "mir" izmedju Arapa i Tel Aviva moguc.

Perez je, pred novinarima u Hajfi, na sjeveru okupirane Palestine, izjavio: "Jako me raduje i pozdravljam ovakav stav ovog zvanicnika." Izrazio je zelju da se i ostali saudijski zvanicnici ponašaju u skladu s mišljenjima ovog muftije, te je dodao: "Zelio bih da bude što više jevrejskih, kršcanskih i muslimanskih zvanicnika koji podrzavaju mir.

Perez je pozelio da i libanski Hizbullah krene stopama saudijskog muftije.

Bin Baz, saudijski muftija, koji je veoma blizak vladajucoj porodici u Rijadu, je donio fetvu kojom se dozvoljava sklapanja trajnog ili privremenog mira sa Izraelom. [53]
"Ni Jevreji, ni kršcani nece biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu ..."
(Al-Bakare:120)
Sejh Es'ed Temimi voda Pokreta islamskog dzihada u Palestini je rekao: "Bin Bazva fetva je u stvari prihvatanje okupacije Palestinske zemlje od strane Izraela i slaganje sa predajom svete zemlje neprijatelju islama."

Fethi Jeken predsjedavajuci Doma izaslanika "Islamske zajednice" u Libanu u parlamentu ove zemlje zestoko je osudio fetvu muftije Saudijske Arabije.
Arapska publikacija "Kifahul-Arabi"
U zadnjem broju jevrejskih novina "Washington Jewish Week", stampan je vazan dodatak vijesti o posjeti saudijskog sejha Izraelu gdje pise: Veliki muftija Kraljevine Saudijske Arabije Es Sejh Abdulllah El-Baz (koga opisuju kao veliku licnost u Saudiji op.a) izdao je fetvu u kojoj kaze da je Izrael jedna neosporiva cinjenica na Bliskom istoku i kraljevina Saudijska Arabija Izrael ne drzi za neprijatelja..." Novina jos dodaje: "Es Sejh El-Baz je poput velikog jevrejskog Rabina koji Tevrat smatraju izvorom onog sto je dopusteno i sto je zabranjeno, svojom fetvom dokazao da Kur'an dopusta muslimanima posjetu Kudsa, jer Izrael nije neprijatelj...

Šejh Zuhejr Kendz jedan od alima Libana je u jednom proglasu napisao: "Muftija kralja Fahda je odobrio sklapanje mira sa cionistickim neprijateljem, a to znaci odobravanje okupacije teritorije i indirektno zabranjivanje svih oblika dzihada i borbenih aktivnosti ili otpora cionistima."

Jedan od velikih sunnitskih alima Sirije doktor Sejh Muhammed Said-el Buti o Bin Bazovoj fetvi je rekao: "Ova fetva je u suprotnosti sa vjerom islam. Islam se zgrazava na ovu fetvu. Islam se zgrazava time da muslimani pognu glavu pred neprijateljem okupatorom."

Najzanimljivija od svih je fetva jednog drugog vehabijskog tzv. alima po imenu sejh Nasiruddin el-Albani, kojom se izdaje naredba o preseljavanju preostalog palestinskog naroda iz sopstvene zemlje.

Islamski svijet je s negodovanjem i cudjenjem primio fetvu selefijskog alima, šejha Nasiruddin el-Albanija, u kojoj stoji: "Palestinski narod mora napustiti Palestinu dok se ne vrati sa islamskom osvajackom vojskom".
Na pitanje šta radi jedan od islamskih mudzahidskih pokreta u okupiranoj Palestinije Albani je odgovorio: "To je politicki pokret, ciji cilj nije dzihad, to nije islamski pokret."
Islamski izvori u Jordanu tvrde da se širenje ove fetve vrši putem snimaka na kasetama što izaziva bezrazloznu smutnju i kletve mnogih savremenih ucenjaka koji se bave islamskim fikhom.

Sve ovo se poduzima sa samo jednim ciljem, a to je potpomaganje agresije Zapada na jedan od strateških ciljeva islamske revolucije, oslobadjanje Palestine, odnosno, potpuni nestanak i uništenje vještacke drzavne tvorevine zvane Izrael.

Jedan od vodja cionistickog terorizma pojavu islamske revolucije naziva "pocetkom mraka za Izrael" [54], a Mušidijan, komandant cinisticke vojske, opisao je islamsku revoluciju kao "potres koji se desio u Iranu, a cije ce posljedice obuhvatiti i Izrael."
Simon Perez ce, noc prije odrzavanja sjednice celnika arapskog svijeta u Omanu, krajem 1987 od arapskih predstavnika zatraziti da svoje napore, koji se odnose na suprotstavljanja vjerskom (islamskom) ekstremizmu koji dolazi iz Irana, usklade sa Izraelom, jer je to (kako on kaze) zajednicka opasnost kako za umjerene vlade iz arapskog svijeta, tako i za Izrael. [55]

Kur'an nas je svojom nenadmasivom rjecitoscu obavijestio o jevrejskom neprijateljstvu prema islamu "I ti ceš sigurno naci da su vjernicima najljuci neprijatelji Jevreji i mnogobosci." (Al-Ma'ide:82)

Prema tome, sasvim je jasno zašto Izrael s takvim suludim neprijateljstvom napada na islamsku revoluciju. Zbog toga se vjernicima u casnom Kur'anu naredjuje: "O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i krscane!..." (Al-Ma'ide:51)
jer: "Ni Jevreji, ni kršcani nece biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu..." (Al-Bakare:120)

Prema tome vehabijska ulema ne napada bezrazlozno islamski pokret unutar Palestine i ne izdaje bezrazlozno fetvu o nuznosti pomirenja sa Izraelom, niti, pak, naivno izdaje fetvu za iseljavanjem preostalog stanovništva iz Palestine. Cilj ovih fetvi je da se "Revolucija kamenja" - Intifada, koja je po rijecima Mušidijajia "jedan od ucinaka potresa koji se desio u Iranu", ili kako to kaze Simon Perez "rezultat vjerskog ekstremizma koji dolazi iz Irana", još u svom pocetku ucini beskorisnom. U govoru teroriste Menahima Begina jedan od cionistickih vodja, vidimo mnogo toga
"Stvarna opasnost s kojom se suocava Izrael, jeste promjena arapske omladine i to u ovako opasnom obliku, od nacionalnih programa do islamskog programa cemu poziva homeinizam. Stvarna opasnost s kojom se susrece izraelski narod jeste širenje iranske Revolucija izvan Irana. Ili skoro da procijenim, da je stvarna opasnost u nastavlanju opastanka ove Revolucije. Na nama je da radimo na zaustavljanju ovih vjerskih fanatika izvan granica Izraela. I ne samo to, moramo ih uništit na pocetku njihovog puta... " [56]

To je ono zbog cega cijenjeni šehid doktor Fethi Sakaki, generalni sekretar organizacije pokreta "islamski dzihad Palestine", iskazuje svoju bol, te vodi Revolucije daje obecanje da ce do kraja svog zivota voditi vec zapoceti dzihad protiv cionizma, u cemu i ostaje dosljedan. Njegovo obecanje glasi:
"Bio si nam blagodat o Imamu naš, o Homeini! Teško onima koje su tvoje doba zanemarili i pored tebe se nisu borili. Teško Arapima, teško Arapima koji su protiv tebe ratovali i koji su se protiv tebe dizali da bi sluzili Americi i Izraelu i zaista, da su Arapi tebe slijedili sigurno bi se zla americkog oslobodili i danas bi vec ustanovili svoju islamsku drzavu u slobodnom Kudsu. Ali oni se pokoriše šejtanu koji im donese samo ponizenje njihovo i dadoše ogromna bogatstva u svrhe borbe protiv tebe i zatvaranja puta Bozijeg ...
Mi sinovi islamskog dzihada u Palestini, mi koji se ponosimo što tebe volimo i što tebe pomazemo o naš zaštitnice, o Imamu, Allahu se zavjetujemo i tebi se takodje zavjetujemo i lideru Islamske Republike se zavjetujemo da cemo put dzihada da nastavimo sve dok rak-ranu Izrael ne iskorijenimo. Upravo onako kao što si to ti zelio i upravo onako kao što si to ti htio. Mi sinovi islamske Intifade se u vrhovima tvoga uspinjanja tebi okrecemo i od sinova Revolucije kamenja u Palestini tebi selam nosimo... ".
[57]

"Mirovni plan za Bliski Istok, za koji se Zapad, na celu s Amerikom, tako zdušno i svesrdno zalaze, ustvari, je borba za stvaranje jednog sigurnosnog pojasa oko Izraela i ocuvanje te nezakonite, silom ustrojene, vještacke, štetne i nadasve zlocinacke tvorevine od ozbiljne i mocne prijetnje sveislamskog pokreta." [58]

U izvještaju novinske agencije Associated Press, od 25. septembra, 1988. u kojem se govori o sirenju islama na univerzitetima kaze se da "... organizacije koje se drze islamskih nacela postaju veliki rivali Palestinskoj oslobodilackoj organizaciji, a rivalstvo se posebno osjeca na univerzitetima."

Opce mijenje u podrucju Palestine pod okupacijom je mnogo radikalnije, cak toliko radikalno da prelazi sva ocekivanja. 60% anketiranih (od cega su 2/3 mladi ljudi) potvrdilo je da oni Palestinu u buducnosti zele izgraditi na temeljima islama."

Clinton je u jednom intervjuu za izraelsku televiziju, septembra 1993. godine, izjavio: "Ja vjerujem da ukoliko mirovni proces budemo dobronamjerno nastojali da sprovedemo i ako narodu Palestine damo priliku da normalno zivi (kao i svi ostali narodi) i osjeti da (u ljudskoj zajednici) ima mjesto za sebe, u tom slucaju smo, ja vjerujem, u cjelosti otklonili jedan od najvaznijih uzroka fundamentalizma i politickog ekstremizma. Iran se mora sloziti sa ovim sporazumom, jer ce se tako pred njim otvoriti vrata Amerike i Evrope." [59]

Reagirajuci na mirovni sporazum izmedju Arafata i Izraela, imam Hamenei je u toku jednog svog govora, 16. septembra 1993., rekao: "Oni zamišljaju da je konacno došlo do kraja sa pitanjem Palestine, a ja kazem, palestinsko pitanje nije privedeno kraju, nemojte da griješite ... prirodno je da središta hegemonistickih sila kojima je Allah vid oduzeo i u tmine ih uveo, ove ljudske stvarnosti ne shvataju ... pitanje nije privedeno kraju i ništa se nije promijenilo. Islamska Republika je tokom prošlih petnaest godina, jezikom svog velikog Imama i jezikom svog naroda obznanila svoj stav po tom pitanju i jednako nastavlja da uporno stoji pri zauzetom stavu. Istina se ne moze prekriti i u laz se ne moze pretvoriti. Zlocin prolaskom vremena nece bili legalan niti vjerozakonom odobren. Prije cetrdeset pet godina dogodio se zlocin i Palestina je postala okupirana zemlja. Ova zemlja se bez ikakvog uvjetovanja mora vratiti njenim vlasnicima a jedna od osobenosti islamske vlasti jeste i to da ne uzmice pred silnicima. Neki prigovaraju da cemo biti izolovan? Sta znaci to biti izolovani? Ako ohole velike sile nastoje da galamom laz istinom predstave ... zar i mi kao i ostali da postanemo ... i kazemo, da, istina je na vašoj strani?" [60]


Poziv u islamsko jedinstvo kao nacelo Islamske Revolucije

Jedinstvo je jedan od kur'anskih principa i sa sigurnošcu se moze reci da je to garant pobjede, uspjeha i opstojnosti svakog društvenog poretka. Nezavisnost i ocuvanje originalnosti islamskog društva, takode, je moguce samo uz jedinstvo i slogu medju muslimanima.
Kur'anski citati
"Svi se cvrsto Allahova uzeta drzite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On slozio srca vaša i vi ste, milošcu Njegovom, postali prijatelji..."
(Ali-Imran:108)

"I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdrzljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdrzljivih." (Al-Anfal:46)

"Reci robovima Mojim da govore samo lijepe rijeci, jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo medju njima, šejtan je, doista, covjekov otvoreni neprijatelj."
(Al-'Isra:53)

"... i ne budite od onih koji Bogu pripisuju druga, (ni) od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili, svaka stranka zadovoljna s onim što ispovijeda."
(Ar-Rum:31-32)

Iz navedenih ajeta jasno se moze izvuci nekoliko zakljucaka:
  1. Svi muslimani se moraju cvrsto prihvatiti "Allahovog uzeta."
    (U tefsirima Tefsirul-mizan, Fi-Zilalil-Kur'an i Tefsirul-menar pod pojmom Allahovo uze podrazumijeva se islamski Seri´at, odnosno, Kuran.)
  2. Jedinstvo (vahde) je blagodat Bozija koju Allah stvara u srcima onih koji se Njemu i Poslaniku Njegovu, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, pokoravaju.
  3. Sukob i unutrašnje svadje uzrokuju poraz i neefikasnost, kao i udaljavanje od izvornog islamskog ucenja.
  4. Sukobi i svadje su nesrece koje stvara šejtan, proizvodeci tako razdor medju onima koji su se u stranke podijelili i koji samo svoja mišljenja i vjerovanje smatraju ispravnim.
Jednostavnije receno jedinstvo je od Allaha i milosti Njegove, a razdor i sukob su od šejtana i onih koji se drugim ljudima namecu kao bogovi, gospodari njihovih sudbina.
"A kome je šejtan drug, zao mu je drug."
(An-Nisa':38)
Islamska revolucija je, ustvari, bila napad islama na Zapad, zapadni kolonijalizam i zlocudnu zapadnjacku prevlast nad islamskim zemljama i muslimanima. Ovom Revolucijom je osvojeno strateški vazno mjesto u islamskom svijetu i porušeno je najvaznije utvrdjenje zapadnog kolonijalizma, s ciljem uništenja zlocudne zapadnjacke prevlasti i ostvarenja nezavisnosti islamskih zemalja, te ponovnog vracanja islamskim vrijednostima.

Oslanjajuci se na temeljno nacelo Kur'ana - jedinstvo (vahde), islamska revolucija je pozivala sve muslimane na ujedinjenje, smatrajuci muslimansko jedinstvo kljucnim faktorom u ostvarenju nezavisnosti i ponovnog uspostavljanja islamske vlasti. Pozivanje na jedinstvo islamska revolucija je sebi postavila kao jedan od strateških ciljeva, te ga je kao takvog i obznanila.

Imam Homeinije prvih godina Revolucije, tacnije 1963. (l6 godina prije njene pobjede) prilikom obiljezavanja godišnjice masovnog pokolja nad gradjanima Koma od strane šahove vojske i policije, izjavio:
"Naš put je islam, a naš cilj je da uspostavimo jedinstvo medju muslimanima i islamskim zemljama, da stvorimo bratske odnose sasvim islamskim grupama širom svijeta da napravimo neraskidiv i jak savez i dogovor sa svim islamskim zemljama u svijetu, kako bismo mogli da stvorimo jedan cvrst bedem naspram izraelskog cionizma i svih kolonijalisiickih drzava u svijetu, kao i protiv onih koji se usudjuju upustiti u otimacinu prirodnih i drugih bogatstava ovog naroda." [61]

A u jednom drugom govoru Imama Homeinija stoji:
"O muslimani svijeta, o sljedbenici tevhida! Razlog svih problema u islamskim zemljama je neslaganje i nepostojanje medjusobnog pomaganja. Simbol pobjede je jedinstvo rijeci i medjusobno pomaganje.
Uzvišeni Allah je rekao: "I svi se cvrsto Allahova uzeta drzite i nikako se ne razjedmjujte!" Drzanje Allahovog uzeta je uputa na medjusobno pomaganje medju muslimanima. Budite svi za islam! Svi se usmjerite prema islamu i dobrobiti muslimana! Udaljite se od razjedinjenosti i neslaganja, jer je to temelj svim našim problemima i nazadnostima!"
[61]

Jedinstvo kojem poziva islamska revolucija, smatrajuci ga osnovnim ciniocem nezavisnosti islamskih zemalja i vladavine muslimanskih naroda, ima znacenje okupljanja muslimana oko "zajednickih i potpuno jasnih temelja vjere", kao i iskorištavanje svih raspolozivih mogucnosti islamskog svijeta s ciljem rješavanja problema muslimana. Naravno, muslimani se na osnovu zajednicke vjere u Jednog Boga, jedan Kur'an, jednog Poslanika i jednu Kiblu, kao i na osnovu postupanja u skladu sa Allanovom Knjigom i Poslanikovim sunnetom, mogu okupiti u zajednicu, te cvrsto se drzeci ovih temeljnih principa, sve svoje snage mogu usmjeriti prema njihovom uvazavanju i sprovodjenju, kao i njihovoj odbrani. Naravno, svako posebno, kao i svaka grupa unutar muslimanskog društva, moze zadrzati ona ubjedjenja i vjerovanja koja su karakteristicna za tu grupu, ali samo dotle dok ta ubjedjenja i vjerovanja ne dolaze u sukob sa opceprihvacenim i zajednickim nacelima.

Drugim rijecima, granice islama i kufra su casnim Kur'anom i Sunnetom jasno odredjene, što znaci da islamsko jedinstvo oznacava okupljanje svih onih koji se nalaze unutar granica islama oko zajednickog vjerovanja, kao i okupljanje ogromnih, ali i razjedinjenih, muslimanskih potencijala u jednu veliku silu s ciljem rješavanja muslimanskih nevolja i problema. Danas muslimani u islamskim zemljama posjeduju najbolji kadrovski, materijalni i ekonomski potencijal, a u isto vrijeme su najslabiji i najnesrecniji narod. Radi poblizeg upoznavanja sa potencijalima i mogucnostima islamskog svijeta obratite paznju na rezultate istrazivanja koje navodimo:
"Ukupna površina koju zauzimaju islamske zemlje iznosi 30.127.695 km2. Na njih otpada 13% svjetske proizvodnje rize, 10% pšenice, 54% prirodnog kaucuka, 20% pamuka, 22% kikirikija, 11% goveda, 25% ovaca, 30% koza, 9% proizvodnje u drvnoj industriji, 5% u industriji celika, 10% šecerne trske, 10% magnezija, 50% kalaja, 12% olova, 45% nafte, 35% fosfata, te 70% svjetskih rezervi nafte. [63]

Broj muslimana ce u svijetu, do 2020. dostici brojku od milijardu i pet stotina miliona. Vaznije od svega je to da muslimani imaju casni Kur'an, koji je za covjecanstvo vjecna Allahova uputa, kao i cisti i sveti Poslanikov, sallallahu alejhi ye alihi ve sellem, Sunnet, te ogromno naucno-kulturno naslijedje cijim blagodatima se u prošlosti koristio i Istok i Zapad. Natprosjecna intelektualna nadarenost, koju su muslimani pokazivali u prošlosti, pokazatelj je da muslimani, uz oslanjanje na Allaha i iskreni trud i zalaganje, mogu prevazici druge na svim poljima. Desetine hiljada najboljih znalaca i naucnika muslimana, koji se nalaze u znacajnim naucno-tehnickim centrima današnjeg Zapada (koji se iz raznoraznih razloga nisu vratili u svoje maticne zemlje) samo su još jedan dokaz ogromnih potencijala kojima raspolazu muslimani i koji bi im omogucio nesmetan naucno-tehnicki razvoj.

Medjutim, stanje muslimana danas je sasvim drugacije. Palestina i Mesdzidul-'Aksa (sveti hram u Jerusalimu) nalaze se pod jevrejskom, Kašmir pod hinduskom, jedan dio Azarbejdzana pod jermenskom okupacijom, jedan dio Bosne i Hercegovine je izgubljen, a drugi je izlozen ozbiljnoj prijetnji hrvatskog fašizma, juzni dio Sudana je okupiran, a vlast je u rukama kršcana koje podrzava Zapad, zatim tu je problem Cecenije, Tadzikistana, Iraka, Alzira, Indije, Filipina, Sri Lanke..., stalni pokolji nad muslimanima od strane nevjernika i bratoubilaštvo, te unutrašnji sukobi u Afganistanu, Pakistanu i Somaliji. Muslimani centralne, juzne i istocne Afrike su iznureni gladju, tako da godišnje na desetine hiljada djece umire zbog gladi ili neuhranjenosti. Vecini muslimana u zemljama poput Pakistana, Afganistana, Indije, Kašmira i Bangladeša, kao i dobrog dijela arapskih zemalja, te u zemljama Afrike je uskracena mogucnost najelementarnijeg obrazovanja, citanja i pisanja.

Medju svim islamskim zemljama, arapske zemlje su, opcenito, najbogatije, medjutim, sve racunice pokazuju da 2000 godine ove zemlje nece imati dovoljno novca da obezbijede ishranu svog stanovništva. Cak i pod pretpostavkom da te zemlje obezbijede dovoljno, novca, nece biti dovoljno ziveznih namirnica kojima bi one podmirile svoje potrebe, pošto je danas obezbjedjenje hrane svjetski problem zbog kojeg umire 1/3 djece starosne dobi ispod 15 godina. [64]

U tehnološkom pogledu muslimani su opet na najnizem stepenu razvoja i svoje potrebe obezbjedjuju kupovinom i uvozom tehnologija iz kafirskih zemalja, ali ne savremenu i naprednu tehnologiju. Americka preduzeca su 1982. zemljama u razvoju prodala tehnologije u vrijednosti od 1.256.000.000 dolara [65] i to u vrijeme kada je prodaja preciznog naoruzanja ovim zemljama zabranjena. Kada je rijec o prodaji i izvozu vojne tehnologije u islamske zemlje, uvjet je da se te zemlje obavezu da kupljenu tehnologiju nece koristiti u borbi protiv Izraela.

Knjiga "Satanski stihovi" je pokazala da muslimani nemaju snage da odbrane svoje dvije najvece svetinje - Kur'an i Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Isto tako, sve dok Zapad nije donio odluku o bosanskom pitanju islamske zemlje nisu mogle da preduzmu ni jedan djelotvoran korak u pravcu sprecavanja genocida nad muslimanima i gubljenja islamskih teritorija, vec su se zadovoljavale pukim slanjem brašna, kako bi, u slucaju totanog pokolja, sprijecili mogucnost da muslimani budu gladni pobijeni.

Muslimani u Bosni su u jadnom stanju, raduju se formiranju Federacije sa Hrvatima na 51% teritorije Bosne i Hercegovine, mireci se sa gubitkom preostalih 49%, mada su sami Hrvati vatra pod pepelom.

Od cjelovite Palestine zadovoljavaju se sa samo dva mala grada (Gazom i Jerihonom, koji uz to nisu neovisni vec su u okvirima nasilno stvorenog Izraela.

U podrucju Nagonro Karabaha u Azarbejdzanu muslimani se zadovoljavaju i raduju zaustavljanju daljeg prodiranja jermenske armije, te prihvataju primirje.

Umjesto uništavanja knjige "Satanski stihovi" i kaznjavanja njenog autora, muslimani se zadovoljavaju samo zabranom njene prodaje u islamskim zemljama i verbalnom osudom pisca.

Umjesto proizvodnje svemirskih brodova, muslimani se zadovoljavaju i raduju tek pukim odlaskom jednog afganistanskog muslimana u svemir, i to u ruskoj svemirskoj letjelici, te jednog muslimana iz Saudijske Arabije koji je u svemir otišao u americkoj svemirskoj letjelici.

Muslimansko jedinstvo se ogleda u sljedecem:
    - udruzivanju muslimana u odlucivanju vezanom za zajednicu, ali i u svemu onome što je dobro i korisno za islam i društvo, uopce, te animiranju svih raspolozivih sredstava s ciljem sprovodjenja donesenih odluka.
    - formiranju zajednickih i snaznih centara odlucivanja, te stvaranje izvršnih i pravosudnih organa i organizacija, kao i ustanovljavanje zajednickih odbrambenih snaga.
    - stvaranju zajednickog trzišta i saradnji, zajednickom planiranju industrije, poljoprivrede, saobracaja i otvaranju zajednickih islamskih banaka bez kamate.
    - formiranju jake i organizovane podrške i pomoci slabijim zemljama radi poboljšanja njihovog polozaja i standarda
    - stvaranje organizacija za pozivanje u islam i islamsku propagandu, itd.
Kada su, u pitanju problemi vezani za Palestinu, Kašmir, Bosnu, Azarbejdzan i Ceceniju, o kojima vlada isto stajalište, zašto islamski svijet ne bi zauzeo zajednicki i odlucan stav koji bi se odnosio na rješavanje ovih pitanja? Svijet je npr. samo zbog jedne neosnovane optuzbe višemilionskom muslimanskom narodu Libije nametnuo totalni embargo, a zbog zlocina jednog nerazumnog placenika uništio je veliki dio naoruzanja i opreme mocne armije islamske zemlje Irak, te vec godinama, iscrpljujucim embargom, vrsi pritisak na muslimanski narod Iraka.

Zašto muslimani, upotrebom snaznog argumenta kakav je nafta, ili, pak, bojkotom uvoza roba sa Zapada, ne bi mogli da kazne oholog zlikovca koji je na najgori i najruzniji nacin ocrnio i oskrnavio islamske svetinje, a taj je zlocin svima nama poznat. Zašto muslimani, argumentom nafte, ili, pak, bojkotom uvoza i kupovine zapadnih sirovina i robe ne bi mogli da izvrše pritisak na srpske i hrvatske zlocince koji su pocinili najkrvaviji genocid nad muslimanima?

Jedinstvo ili vahde nije u tome da dodje do izjednacavanja svih muslimanskih jezika, niti je u tome da se izjednace razliciti islamski pravci, niti da se napuste svi ostali i prihvati samo jedan. Nije ni u tome da se izbrišu postojece drzavne granice izmedju islamskih zemalja, jer je to zasad nemoguce realizirati. Medjutim, svaka od islamskih grupa je u stanju da svojim velikim duhom tolerancije izbjegava ona pitanja koja izazivaju neslogu, uz istovremeno zajednicko zivljenje, saradnju i medjusobnu paznju, zadrzi one posebnosti i osobine koje su karakteristicne za tu grupu.

Islamska revolucija poziva u takav "vahde ", jedinstvo, ucinivši takvo jedinstvo svojim strateškim ciljem. Na putu njegovog ostvarenja Revolucija je od svojih pocetaka pa do danas ucinila veoma velike i pozitivne pomake.

Saosjecajuci sa bolom muslimana u svijetu, Imam Homeini muslimane svijeta poziva na jedinstvo:
"O vi muslimani koji vjerujete u istinost islama, podignite se i ujedinite vaše redove pod zastavom tevhida, pod okriljem islamskog ucenja! Odsijecite pipke izdajnickih velikih sila koji su pruzeni prema vašim zemljama i vašim mnogobrojim bogatstvima. Povratite slavu islamu, klonite se neslaganja i strasti jer vi posjedujete sve". [66]

Islamskim zemljama, ciji broj stanovnika prelazi milijardu, sa njihovim ogromnim bogatstvima, sa ogromnim rezervama nafte koja je pokretac savremnog nacina zivota, cije posjedovanje daje drzavi veliku snagu, Allah je darovao Kur'an i Poslanikovo s.a.v.a. ucenje, ibadete i uputu koja podstice muslimane da se drze Allahovog uzeta, a da se klone razjedinjenosti i neslaganja.

Imam Hamenei, sadašnji vodja islamske revolucije je rekao:"Danas ovu slabost i patnje koje vidite kod muslimana nekih zemalja svijeta , proizašla je upravo iz ove nesloge i razjedinjenosti. Da su muslimani bili jedinstveni, u Palestini se ne bi desilo to što se desilo, u Bosni se ne bi desilo to što se desilo u Kašmiru se ne bi desilo ono što se desilo, u Tadzikistanu se ne bi desilo to što se desilo, prava evropskih muslimana se ne bi onako grubo kršila, muslimani Amerike ne bi onako bili izlozeni nasilju. Uzrok je svemu tome naša medjusobna razjedinjenost.

Šejh Hašemi Rafsandzani, predsjednik Islamske Republike Iran, na sjednici Organizacije islamske konferencije 1991. je rekao:
"Covjecanstvo ce postepeno shvatiti da zgrada društvene slobode i pravde moze pocivati samo na temelju duhovnosti i moralnosti. Dolazece stoljece moze biti stoljece slobode i pravde, koja ce se temeljiti na duhovnosti i moralu. Ima li islam drugu ulogu sem ove? Naša islamska zemlja, koja sisteme svoje vlasti mora uspostaviti na temeljima islama, je ušla u ovo stoljece. Snaga koja proizilazi iz moralnosti i podrške masa stvara mogucnost prihvatljivosti vlasti. Prisutnost ova dva bitna faktora, moralnosti i podrške masa, ukazuje na potpunost zgrade vlasti. Naša velika odgovornost je olicena u nastojanju da se koristimo ispravnim nacinima i uspostavljanju islamskog sistema vrednovanja, kako bismo ostvarili pravilno društveno uredjenja u skladu s vremenom i karakteristikama odredjenog podrucja. Samo slijedeci ovaj puti koristeci ovu metodu, moci cemo se suprotstaviti novom svjetskom poretku, te cemo moci predstaviti misiju i poslanicu islama kao Bozije vjere u sadašnjem stanju praznine, a posebno medju narodima Treceg svijeta. Zašto se ne bismo potrudili da popravimo ovo neuravnotezeno stanje vladavine nepravde? Zašto ne bismo dali prednost islamskim zemljama u našim privrednim poslovima? Zašto ne koristimo velike mogucnosti islamskih zemalja umjesto što se oslanjamo na moc kolonijalnih sila? Zašto im dozvoljavamo da uz neznatnu naknadu uzimaju našu naftu, a svoju robu da prodaju po izuzetno visokim cijenama? Tacno je da oni imaju nešto što je nama potrebno, ali isto tako i mi imamo nešto što je njima neophodno. Nema sumnje da mi, uz dobni organizaciju, mozemo uspostaviti stanje u kojem ce se razmjena vršiti s istih pozicija, a ne pozicija sile. Dakle, da bismo ostvarali ovo stanje iz tih pozicije neophodno je:
1. Jacanje islamskih temelja na polju vjerovanja, ahlaka, društvenog ponašanja i odnosa medju islamskim zemljama, te jacanje duha dostojanstva i vjerskog identiteta medju islamskim zajednicama.
2. Odavanje duznog medjusobnog poštovanja svetinjama, vjerskim i kulturnim vrijednostima svih naroda svijeta.
3. Medjusobno pomaganje medju islamskim zemljama na polju razmjene informacija i širenja islamske umjetnosti i kulture.
4. Suprotstavljanje svim pokušajima sknavljenja svetinja i slabljenje vjerskih uvjerenja kod muslimana.
5. Cuvanje svetosti islamskih zajednica od kulturnog i propagandnog napada, kao i sprecavanje bilo kakve moralne izopacenosti medju omladinom.
6. Sprecavanje vjerskih neslaganja medju pripadnicima razlicitih mezheba, odnosno, njihovo medjusobno priblizavanje, te oslanjanje na one posebnosti koje uticu na stvaranje jedinstvenog islamskog fronta.

Problemi zemalja u podrucju ce se riješiti samo njihovim medjusobnim pomaganjem. Njihova sigurnost i bezbjednost je moguca samo pod uslovom aktivnog ucešca svih islamskih zemalja. Oslanjanje na Ameriku je u suprotnosti sa uzvišenim interesima islamskog ummeta.
Oni koji tvrde, kada je u pitanju palestinski problem, da je interes šacice Jevreja iznad interesa islamskog ummeta, ne mogu se smatrati iskrenim i osobama prihvatljivim za izgradnju prijateljstva. Istovremeno, ako izbije sukob medju clanovima islamskog ummeta, oni staju u odbranu jedne strane, što, ustvari, nije dokaz njihove iskrenosti, nego je, naprotiv, to dokaz njihovog neprijateljstva i pokazatelj plana koji za cilj ima rasparcavanje ummeta i pronalazak zemlje u kojoj bi uvecali svoju prisutnost u njoj, s ciljem lakšeg miješanja u njene unutrašnje stvari, te vecu kontrolu nad njom. Zato je neophodno da svoj zivot uredimo bez oslanjanja na njih."


Islamska Republika Iran je dosada, s ciljem stvaranja jedinstva medju muslimanima, poduzela sljedece konkretne korake:
  1. Ustanovljena je Sedmica jedinstva, ciji je pocetak 12. rebiul-evvel, dan rodjenja casnog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Tim povodom se u Teheran na konferenciju poziva na desetine velikih islamskih licnosti i vodja islamskog pokreta iz razlicitih zemalja svijeta, gdje medjusobno razmjenjuju mišljenja o islamskom jedinstvu i muslimanskim problemima. Do sada je u Iranu odrzano devet medjunarodnih konferencija o islamskom jedinstvu, na kojima su ucešce uzele najeminentnije licnosti iz islamskog svijeta. Na tim konferencijama se raspravljalo o pitanjima kao što su: jedinstvo, nuznost jedinstva, putevi za njegovo ostvarenje, prepreke koje ga sprecavaju ..., što je dalo veoma znacajne i pozitivne rezultate.
  2. Osnovano je Udruzenja za zblizavanje medju islamskim mezhebima s ciljem stalnog naucnog i akademskog rada na iznalazenju puta do ostvarenja islamskog jedinstva, sa razlicitih polaznih pozicija.
  3. Odrzavanje seminara i konferencija, kako u Iranu, tako i u drugim islamskim zemljama (do sada su ove aktivnosti odrzane u Maroku, Turskoj, Maleziji i Pakistanu), štampanje knjiga o islamskom jedinstvu i problemima islamskog ummeta, kao i štampanje casopisa (od kojih sada izlaze "Risaletu-t-takrib", na arapskom, i "Takrib", na perzijskom jeziku), te razmjenjivanje mišljenja i posjeta islamskim centrima u razlicitim drzavama.
  4. 0tvaranje fakulteta za pripadnike razlicitih islamskih mezheba na kojima se izucavaju specificnosti svih islamskih mezheba, gdje su nastavni predmeti i udzbenici prilagodjeni posebnostima mezheba. Nastavu drze profesori, koji su, takodjer, pripadnici razlicitih mezheba.
  5. Pozivanje uvazenih i znacajnih licnosti iz islamskog svijeta da, u razlicitim prilikama, posjete Iran, kako bi razmijenili mišljenja o potrebi razvijanja medjusobne ljubavi i bratstva medju muslimanima.
  6. Davanje bezuvjetne i znacajne pomoci svim islamskim zemljama bez razlike. Snazna pomoc Palestini, Bosni (u naoruzavanju stanovništa Bosne tokom rata Iran je imao kljucnu ulogu), Tadzikistanu, Kašmiru, Afganistanu, Sudanu ..., te iskrena podrška potlacenima u Alziru, Egiptu, Tunisu, Filipinima ..., zatim stvaranje, sto je moguce vece, trgovinske razmjene sa islamskim zemljama, kao i izgradnja zeljeznicke pruge i medjusobno spajanje srednjoazijskih republika i Perzijskog zaljeva.
  7. Odigravanje kljucne uloge u proširenju organizacije ECO sa tri na deset clanova.
  8. Odrzavanje medjusobnih islamskih sportskih takmicenja za muslimanke iz cijelog svijeta, naravno, uz poštivanje islamskih propisa.
  9. Prihvatanje više od 2 miliona afganistanskih i na stotine hiljada arapskih muhadzira i irackih Kurda, kao i prihvatanje više hiljada muhadzira iz Kuvajta, pa i desetinu hiljada iz Azarbejdzana i Tadzikistana.
  10. Odrzavanje devet konferencija na temu: islamska misao uz angazovanje stotinjak mislilaca iz islamskog svijeta, zatim odrzavanje konferencija o problemu Kudsa (Jerusalema) radi jacanja palestinske Intifade, kao i odrzavanje seminara o Bosni i Afganistanu.
  11. Odrzavanje obreda odricanja od mnogobozaca (mušrika) u vrijeme hadzdza u Mekki, što se u arapskom jeziku oznacava pojmom bera'et itd.
Pomenute aktivnosti predstavljaju krupne korake u pravcu medjusobnog upoznavanja islamskih vodja, stvaranju ljubavi i islamskog bratstva medju muslimanima, te uskladjivanju i razmjeni mišljenja o pitanjima vaznim za islamski svijet i islamsko jedinstvo, što je za muslimane imalo djelotvorne efekte.

Kada su shvatili ozbiljnost i iskrenost Islamske Republike Iran u njenom pozivu na jedinstvo i suosjecanje sa nevoljama muslimana mudzahidi Palestine su Teheran uzeli kao svoj glavni oslonac u borbi protiv Izraela. Vodja islamskog pokreta u Tadzikistanu je objavio da je Iran pomagac i zaštitinik tadzikistanskih muslimana, dok vodje afganistanskih mudzahida od Islamske Republike Iran traze pomoc u rješavanju njihovih problema. Islamska vlada u Sudanu uspostavlja koliko god je moguce više, bliske odnose sa Islamskom Republikom Iran, dok vodja islamske stranke u Turskoj, gospodin Nedzmuddin Erbakan, odmah po dolasku na vlast odlazi u Teheran i potpisuje znacajan trgovinski sporazum sa Iranom u vrijednosti od 23 milijarde dolara.

Medjutim, do potpunog ostvarenja islamskog jedinstva ostaje nam dug i tezak put, jer neprijatelji islama vec godinama ne zale truda u svom nastojanju da razbiju islamsko društvo, te da podstaknu da stvore razdor, neprijateljstvo i mrznju medju muslimanima, kao i duboki nepremostivi raskol. Nastavak iskorištavanja islamskih zemalja od strane Zapada moguc je samo pod uvjetom da muslimani ostanu u stanju u kojem se sada nalaze, tj. u stanju da nemaju mocnu i ustrojenu oruzanu silu, te zajednicki i jedinstven sistem odlucivanja, kao i to da medjusobno ne saraduju.

Jedinstvo je u prošlosti bilo tajna uspjeha, pobjede i napretka muslimana. Ni jedna velika sila nije mogla da im se odupre, pa je zato Zapad, sve dok je postojalo jedinstvo medju muslimanima i dok su muslimani, zahvaljujuci jedinstvu, posjedovali ogromnu snagu, bio u podredjenom polozaju, nastojeci da na neki nacin uništi tu snagu.

Opisujuci period prije raspadanja ujedinjene i snazne muslimanske sile Imam Homeini kaze:
"U osmanlijsko vrijeme, kada su muslimani imali jaku drzavu, kakvu takvu, i osmanlijska drzava je bila od onih sila koje su ratovale sa Japanom i Rusijum i ponekad ih i pobjedjivale, stranci su se pobojali ovog jedinstvo. Zato, kada su izvojevali pobjedu u Prvom svjetskom ratu, odmah su rasparcali na dijelove Osmanlijsko Carstvo i odredili covjeka koji ce upravljati svakim tim dijelom. Zatim su se latili posla, ubacivanje neprijateljstva medju takvim podjeljenim drzavicama, jer su oni znali da ako se muslimani u ovako velikom broju ujedine i sa svim ekonomskim i drugim bogatstvima koje posjeduju, Zapadu i Americi nece biti u tome udjela, ni mjesta. Jedinstvo muslimana je za njih predstavljalo prijetnju i zato su oni ove drzavice ucinili neprijateljima jedni drugima. Vladari ovih drzavica primaju naredbe od njih, da prave razdor medju islamskim drzavama pa cak i medju arapskim drzavama i medju njima su doveli do razdora i medju njima su stvorili rivale. Sve to iz straha da se muslimani ne ujedine, što bi ugrozilo njihove interese."

Strah Zapada od islamskog jedinstva moze se najbolje sagledati u izjavama pojedinih zapadnih zvanicnika.

Na jednoj od konferencija evropskih zemalja, odrzanoj 1907. godine, pod predsjedavanjem tadašnjeg ministra vanjskih poslova Velike Britanije, jednoglasno je prihvacena odluka o sprecavanju muslimanskog jedinstva. Kao ilustraciju navodimo dio iz zakljucka sa pomenute konferencije:
"Donošenje plana i programa koji bi sprijecio bilo kakav vid ujedinjavanja ili dogovora izmedju zemalja Bliskog Istoka, jer je ujedinjenje muslimana s tog podrucja jedina opasnost koja prijeti buducnosti Evrope." [67]

U izvještaju kojeg je ministar za engleske kolonije, Over Spigo, poslao britanskom predsjedniku vlade, 9 januara 1938 stoji sljedece:
"Rat nas je naucio da najveca opasnost, od koje treba da se cuva i strahuje naša imperija, jeste islamsko jedinstvo, i to ne samo naša imperija nego i Francuska. Srecni smo što se Carstvo (ovdje se misli na Osmansko Carstvo) raspalo i zelja nam je da se ono nikada ne povrati." [68]

Kršcanski svecenik Simon kaze:
"Islamsko jedinstvo je put ka ispunjenju i ostvarenju muslimanskih zelja. Jedino ce im ono pomoci da se izbave iz evropske prevlasti. Sirenje kršcanstva je vazan faktor u sprecavanju i zaustavljanju ovog pokreta. Prema tome potrebno je sa više aktivnosti u pogledu širenja kršcanstva sprijeciti ujedinjenje muslimana." [69]

Ben Gurion, vodja cionistickog terorizma, je izjavio: "Ono cega se ja najviše bojim jeste to da se u islamskom svijetu pojavi neki "novi Muhammed." [70]

Poziv na islamsko jedinstvo je bio i jeste jedan od strateških ciljeva islamske revolucije. Pošto je jedinstvo, zalog i inicijator nastanka jedne velike i nepobjedive sile, onda je logcno što Zapad najvecu opasnost vidi u muslimanskom jedinstvu. Samo uz ostvarenje jedinstva moguce je ukloniti kolonijalisticku prevlast u islamskim zemljama, jer ce samo tada biti moguce islam predstaviti kao najnapredniji i najbolji put do izbavljenja i ostvarenja ljudske srece. Zapad ovaj strateški cilj islamske revolucije stalno drzi na oku i ljudima ga predstavlja kao nešto opasno.

Jedan od americkih predsjednika, Ricard Nikson, 9 maja 1984 u jednom intervjuu je izjavio:
"Jedni kazu da Rusija izvor opasnosti na Srednjem Istoku. Drugi kazu da su Palestinci izvor opasnosti, a ja kazem da se izvor opasnosti krije u ekstremnim muslimanima! Oni, cije vodje zele da formiraju islamsku drzavu od sjevera Afrike pa do Indonezije i da povrate svoje narode u nazadnu prošlost." [71]

Strucnjak za strateška pitanja americkog ministarstva odbrane, Pentagona, u intervjuu za italijanske novine "Ekspreso" oktobra 1985 je izjavio:
"Porast islamskog budjenja i njegova pobjeda u islamskom svijetu predstavlja ozbiljno opasnost kršcanskom svijetu i prijeti da ce Zapad promijeniti u neplodnu pustinju." [72]

Bivši predsjednik Izraela, Ben Gurion kaze:
"Mi se ne bojimo od kapitalizma, ni od komunizma. Mi se bojimo islama, jer ako se islam probudi, to znaci pocetak kraja Izraela." [73]

Upravo zbog toga ideja o muslimanskom jedinstvu je zestoko napadnuta od strane zapadnih kolonijalnih sila, i to sa svih strana. Sve kolonijalisticke snage se ujedinjuju kako bi na svaki moguci nacin ne samo sprijecile stvaranje islamskog jedinstva, vec i izazvale što više sukoba i razdora medju muslimanima. Sa zeljom da postigne ovaj cilj Zapad se koristio i koristi se svim mogucim sredstvima koja ce uzrokovati što više sukoba, mrznje i neprijateljstva medju muslimanima.

Casni Kur'an kaze:
"Faraon se u zemlji bio ponio i stanovnike njezine na stranke izdijelio; jedne je tlacio, mušku im djecu klao, a zensku u zivotu ostavljao, doista, je smutljivac bio."
(Al-Kasas:4)
Iz casnog ajeta se mogu izvuci dva vazna zakljucka:
1. Šejtanske sile konstantno ubacuju smutnju i razdor medju ljudima. Ovo je karakteristika velikih sila i silnika, jer se svaka nasilnicka vlast, radi ocuvanja svoje zlocinacke misije, sluzi ubacivanjem klice razdora i podjela medju narodom, i to po principu "zavadi pa vladaj".
2. Iskorištavanje jednog naroda, koji je pod kontrolom te vlasti, protiv drugog naroda.

Prema tome neposredni realizatori opasne politike ubacivanja smutnje i razdora medju muslimane, koja ide u prilog zapadnim kolonijalnim silama, nalaze se iskljudivo unutar islamskog svijeta, kao što se i povodi razdora i sredstva za njihovo ostvarenje, takodjer, pronalaze unutar islamskih teritorija. Naspram islamske revolucije i njenog poziva na jedinstvo islamskog ummeta, pojavljuju se raznovrsna pitanja koja izazivaju svadje i sukobe.

Jedno od pitanja, koje utice na sukob medju muslimanima, jeste i pitanje medjuetnidkih razlika kojima se velike sile vješto koriste. Sukob izmedju dva velika naroda u Pakistanu, Patan i Muhadzir, svake godine iza sebe ostavlja stotine mrtvih i ogromne materijalne štete.

Ovaj sukob je tako iskonstruisan da se u njemu mogu jasno prepoznati kolonijalisticki uticaji. Kurdsko pitanje u Iraku i Turskoj, takodjer je etnicki prablem. Jedan od od glavnih razloga višegodišnjeg rata u Afganistanu isto tako je sukob na nacionalnoj osnovi izmedju naroda, Paštun, i onih koji ne pripadaju tom narodu (Hezare, Tadzik i Uzbek ...). Cak i u posljednjoj eskalaciji sukoba u Afganistanu ti. ratu izmedju Talibana i njihovih protivnika, jedan od najvaznijih uzrocnika tog sukoba je sklonost Talibana prema etnickoj skupini Paštun ciji su protivnici uglavnom iz reda tri preostala naroda. Prilikom irackog napada na Iran 1980. god. iracki rezim objavljuje da je glavni razlog tog napada, oslobadjanje juznog dijela Irana gdje zive Arapi od Iranaca i formiranje jedne neovisne drzave "Arabije" na tom podrucju.

Time je Irak zasigurno a po diktatu svojih zapadnih gospodara htio da se osloni na "Arabizam" (Orubae) i arapski osjecaj nacionalizma te da ga iskoristi za stvaranje fitne i neprijateljstva kod muslimansko-arapskih naroda prema Iranu i po svaku cijenut se trudio da taj rat prikaze kao rat izmedju Arapa i Perzijanaca. Saddam je 12 novembra 1980 god. izjavio: "Mi zelimo da Iran bude raskomadan i da bude uništen, jer je on neprijatelj arapske nacije." [74]
Upravo zbog toga placenicki rezimi arapskih zemalja svoju punu podršku u ratu pruzaju Iraku.

Ucestvovanje na desetine hiljade vojnika iz Egipta i Sudana (Sudan je tada bio pod diktatorskom upravom Dzafera Nimerija) u iracko-iranskom ratu na strani Iraka i neprekidna materijalna pomoc Saudije i Kuvajta imala je za cilj da arapskim muslimanima taj rat prikaze kao etnicki sukob dva naroda. U isto vrijeme, Irak, Saudija, Kuvajt i druge zemlje istocnog dijla Persijskog zaljeva, objavljuju da je Zaljev od sada Arapski kao zto je to on bio i jeste "Perzijski." [75]

Radio "Glas Amerike" dana 01 09 1993 god. objavljuje:
"Sjedinjene Drzave se oštro protive što se dvije sovjetske nuklearne podmornice, koje posjeduje Iran, nalaze u vodama Zaljeva jer one prijete bezbjednosti u regionu... Perzijska opasnost prijeti bezbjednosti arapskih drzava u Zaljevu... Sjedinjene Drzave i neke od zapadnih zemalja sa njima, ce sve uraditi da otklone perzijsku opasnost!" [76]

Iz ove recenice koja je objavljena u "Glasu Amerike," jasno se moze raspoznati ko stoji iza "nacionalizma" i ko to potpisuje "etnicke sukobe." Nesuglasice oko granica koje su još od ranije poput mina postavljene medju islamske zemlje samo su još jedan faktor sukobljavanja, što ga kolonijalisticke sile kada god se za to ukaze prilika, iskorištavaju na najbolji moguci nacin. Svadje oko granica izmedju Katara i Saudije, Jemena i Saudije, Iraka i Kuvajta, Irana i Emirata, Egipta i Sudana ... samo su neka od sredstava kojima se, kada god mu to zatreba, kolonijalizam, koristi za ostvarenje svojih prljavih ciljeva i stvaranje mrznje i odbojnosti medju muslimanima.

Okupacija pogranicnog podrucja Jemena od strane Saudije i okupacija Hala'iba (podrucje u Sudanu), od strane Egipta, upravo je imalo za cilj podstrekivanje što više mrznje medju muslimanima, a pocinjeno je od strane placenika zapadnog kolonijalizma. Najgori i najopasniji nacin ubacivanja mrznje medju muslimanima u stvari je stvaranje "vjerskih sukoba". To je put kojim se direktno udara na "islamsko jedinstvo" i sprecava njegovo ostvarenje. Muslimani su i u prošlosti, takodjer najteze udarce zadobili upravo od takve vrste sukobljavanja koja su neprijatelji islama uvijek vješto iskorištavali u svoju korist. Ovdje cemo navesti dva historijska primjera o tome kako su neprijatelji islama koristili razlike medju muslimanima da bi napadali na islam i muslimane.

Borba i ubijanje izmedju hanefija i šafija je dostigla vrhunac u Isfahanu kada je skupina šafija otišla Mongolima koji su zauzeli okolne gradove, a Isfahan nisu mogli osvojiti punih sedam godina, pa su im rekli: "Dodjite u grad i mi cemo vam ga predati!" [77] Pod uslovom da im pomognu u borbi protiv hanefija. To je preneseno vladaru Mongola, Kan Dzingis Kanu koji je opkolio Isfahan u vrijeme kada su šafije i hanefije nastavili da se bore medjusobno i mnogi su bili ubijeni. Safije su otvorili vrata grada jer su imali sklopljen dogovor sa Tatarima koji bi trebali da ubijaju haneflje, a opraštaju šafijama. Ali, Tatari su poceli sa ubijanjem šafija, zatim hanefija, da bi poslije nastavili ubijati i ostale muslimane. U vrijeme vladavine dviju drzava, Osmanske (hanefije) i Safavidske (šije imamije) sektaške rasprave su postale politicke rasprave i nadmetanja umotana u mezhebske parole. U produbljivanju toga ucestvuju evropske zemlje (koje su u pocetku bile samo vanjska izvršna vlast) s ciljem da unište jedinstvo islamskih zemalja. I dok su Osmanlije nizali uzastopne pobjede i sve dublje ulazili u Evropu a Safavidi napredovali u regionu i kada su ove dvije drzave postale najjace u cijelom islamskom svijetu, Evropljani su krenuli u napad kako bi ih uništili iznutra pa su poceli stvarati ratove medju njima. Cak je receno da se ni jedna druga zemlja, osim Safavidske nije mogla suprotstaviti Osmanlijama. [78]

Nakon pobjede islamske revolucije u Iranu i njenog velikog uticaja što ga je ostavila na islamski svijet i islamske pokrete u svijetu, i nakon zapadnjackog neuspjeha u njihovim mnogobrojnim zavjerama za onesposobljavanjem i ojalovljavanjem islamske revolucije, otpocela je jedna sveobuhvatna i prostrana akcija za udaljavanjem muslimana od islamske revolucije i stvaranjem odbojnosti i neprijateljstva prema njoj. A sve to imalo je za cilj negativno odgovaranje na revolucionarni poziv u "islamsko jedinstvo," zatim neucestvovanje i udaljavanje od svjetskih programa odnosno, ne angaziranje u stvaranju jedne velike islamske sile koja ce se moci suprotstaviti nadmoci zapadnog kolonijalizma. Dakle, cilj svega toga je da islamski svijet i dalje ostane predmetom pljacke i otimacine koju vrši Amerika i druge šejtanske sile svijeta.
Mi smo još ranije spominjali da je Zapad vec davno na jedan akademski nacin otpoceo svoj rat protiv islama, kada je zapadna naucno-obrazovna institucija nazvana "orijentalizam" otvorila mnoge i raznovrsne puteve i stavila ih na raspolaganje sistemu zapadnjackog kolonijalizma. Orijentalizam je zapravo bio prethodnica kolonizacije islamskih zemalja a "orijentalisti" ti koji su pisali oglase i letke što su kasnije išcitavani pred koloniziranim muslimanima.
Jedna od aktivnosti nekih orijentalista je i krivo tumacenje vjerskih ucenja i islamske historije radi sijanja sumnje i pripreme terena za medjusobno optuzivanje, sto su kolonijalne sile iskoristile kao materijal za propagandu i širenje nesloge i razdora medju muslimanima. (Na neka od pomenutih krivih i zlonamjernih tumacenja vjerskih ucenja i islamske historije ukazat cemo kasnije.) Plan podjele, koji je napravljen na osnovu slabih tacaka kod muslimana, rezultat je višestoljetnog strucnog rada nekih orijentalista, kolonijalisti vješto koriste za stvaranje rušilackih sekti i nesloge u islamskoj zajednici. Poput smrtonosnih virusa, kolonijalisti ubacuju ove sekte, izvršioce politike kolonijalnih sila, unutar islamskog društva. U posljednja tri stoljeca u islamskim zemljama koje su uglavnom bile pod Kolonijalnom vlašcu Engleske došlo je do pojave nekih opasnih i zalutalih sekti kao što su ahmedije na indijskom potkontinentu, behaije u Iranu (Ova otpadnicka sekta je prije islamske revolucije, uz podršku Amerike i Izraela, imala veoma vazno mjesto u šahovom rezimu, tako da je i sam predsjednik vlade, po imenu Huvejda, bio jedan od sljedbenika te zalutale sekte), vehabije na Arapskom poluotoku, koji su od Engleske imali punu podršku. Njih je Engleska iskorištavala za ostvarenje svojih ciljeva protiv Osmanskog Carstva, potpomazuci ih sve do njihovog potpunog preuzimanja vlastiv na Arapskom poluotoku. Kada je došlo do otkrica nafte u ovom podrucju i kada je ona postala strateški vazan interes Zapada, podrška Zapada toj regiji je bivala sve veca što je ovoj sekti pruzalo više mogucnosti za širenje svojih ideja. Tu su i neke druge sekte koje su se pojavile na sjeveru Afrike. Mi smo vec ranije spomenuli da Kur'an veoma jasno ukazuje na ovu zlonamjernu politiku imperijalnih sila rijecima: Faraon se na Zemlji bio uzdigao i stanovnike njene na stranke izdijelio, jednu je skupinu od njih tlacio, mušku im djecu klao, a zensku im u zivotu ostavljao. Doista, on je nered sijao. (Al-Kasas:4)
Faraon je u historiji veoma poznata šejtansko-imperijalna licnost. On je radi ocuvanja svoje vlasti narod podijelio u stranke i koristio jedne protiv drugih, te je na taj nacin uspio oslabiti onu koja mu se suprotstavljala.

Zapadni kolonijalisti su prije otprilike tri vijeka za sebe formirali i odgojili sektu zvanu vehabije, iskorištavajuci ih gdje god im je trebala za ostvarenje njihovih prljavih i podlih ciljeva.

U ovom vremenu oni su im naredili da se suprotstave pozivu u islamsko jedinstvo u koje poziva islamska revolucija, nalazuci im da stvaraju raskol unutar muslimanske zajednice i poticu na sektaške i medumezhebske sukobe. Mada je ova rušilacka sekta, od samog njenog osnivanja pa sve do pobjede islamske revolucije u Iranu, bila neprijateljski raspolozena prema svim muslimanima i islamskim mezhebima, smatrajuci ih kafirima, cineci halal njihovu krv i imetke (tj. smatrali su da je vjerski dozvoljeno prolijevati krv i zaplijeniti imetke drugih muslimana) odjednom se nekako u ime odbrane ehlu-sunneta (sunnija) zestoko i svestrano okomila na mezheb Ehlul-Bejta (Poslanikove, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Porodice) i njegove pripadnike, tj. šije. Sva raspoloziva sredstva i novac koju dobije prodajom muslimanske nafte vehabije svojevoljno troše u svrhu ubacivanja razdora i mrznje medju muslimane i sprecavanja islamskog jedinstva, nastojeci tako ocuvati kolonijalisticke interese Zapada i cionista.
Imam Homeini, veliki vodja islamske revolucije, u vezi s tim kaze:
"Svi smo braca. Braca šije i sunnije su obavezni da izbjegavaju sva neslaganja i prepirke, jer neslaganje medju nama, danas ide u korist onih koji ne pripadaju ni sunizmu, ni ši'izmu, ni hanefijskom mezhebu, niti jednom islamskom mezhebu. Oni zele da unište i jedne i druge. Njihov cilj je da posiju sjeme razdora medu njima. Vaša duznost je da obratile paznju na ovo, jer svi smo muslimani, sljedbenici Kur'ana i tevhida. Na nama je da radimo zbog Kur'ana i tevhida." [79]

Nakon pobjede islamske revolucije u Iranu i nakon njenog poziva u islamsko jedinstvo vehabijska sekta je sav svoj napad usredsredila na sljedbenike Ehlul-Bejta a.s. (šije), i u cijelom islamskom svijetu otpocela jednu široku i do sada nevidjenu aktivnost na raznim poljima djelovanja, pri tome koristeci ogromni kapital. U novije vrijeme Zapad je najveci i najrazorniji udarac zadobio upravo od ši'itskih muslimana iz Irana i Libana. Garisik, clan americkog vijeca za nacionalnu bezbjednost, koji se na tom polozaju nalazio u vrijeme predsjednika Kartera, u svojoj knjizi pod naslovom "Sve se ruši" ovako opisuje islamsku revoluciju i velicinu udarca koji je ona zadala Americi:
"Istinske revolucije okrenu društvo naglavacke i iz temelja mijenjaju njihov politicki oblik. Ma kako ekstremne bile revolucionarne vodje u Teheranu i ma kako historija presudila o ovom dogadjaju, ocigledno je da se Iran iz temelja promijenio i da nema povratka na staro. Ono što privlaci paznju jeste cinjenica da su se i Sjedinjene Americke Drzave, takodjer promijenile, ali u sasvim drugom smislu. Od pada Sajgona nije se desio nijedan vanjsko-politicki dogadjaj koji je više potresao Ameriku. Dogadjaji koji su se dešavali u nekoliko zadnjih godina ne samo da su oslabili americki strateški interes i americki ugled, nego su uticali na duboke promjene u americkoj unutrašnjoj politici i njenim usmjerenjima." [80]

Neprijateljstvo Zapada i cionista prema šijama i opasnost koju oni osjecaju od njihovog postojanja, te udarac kojeg su zadobili od šija, kao i iscrpljenost u stalnoj borbi s njima, sve ovo je rezultiralo nastankom dva uspješna islamska pokreta, usmjerena protiv kolonijalizma. Oni su se dogodili i proizašli upravo iz redova sljedbenika mezheba Poslanikovog Ehlul-Bejta (Poslanikove porodice). Uspjesi islamske revolucije u Iranu i Hizbullaha u Libanu, pokreta koji su zasnovani na temeljima ši'itske vjerske misli i neuspjeh drugih islamskih pokreta kao sto su oni u Afganistanu, Kašmiru, Pakistanu, Egiptu, Tunisu, Alziru zapadnim kolonizatorima daju jedan novi pristup u njihovoj borbi protiv islama. Zapadnjaci, u svrhu sprecavanja nadahnuca kojeg islamski pokreti u drugim zemljama mogu da dobiju od islamske revolucije u Iranu, svoje napore usmjeravaju na to da svjetski islamski pokret oznace kao ši'itski, odnosno, sunnijski, ili da islamsku revoluciju u Iranu oznace samo ši'itskom, te da za sebe odgojene vehabije prisile na sveobuhvatnu borbu protiv ši'itskog mezheba, a u ime navodne odbrane ehlu-sunneta, tj. sunnija

Doktor Zahejrnl-A'radzi, arapski pisac, islamist o stavovima Zapada prema šijama piše:
"Libanski mudzahidi su zadali Izraelu najveci udarac u njegovoj povijesti i prisilili ga na bezuslovno povlacenje, nanijevši mu najveci vojni poraz.

Sije su, po mišljenju zapadnjaka, ljudske bombe koje eksplodiraju neprijatelju u lice. U jednim kanadskim novinama izmedju ostalog piše:
"Hasan Kasir, devetnaestogodišnjak, student elektrotehnickog fakulteta, 4.2.1985. godine je autom punim eksploziva udario u izraelski konvoj, ubivši pri tome desetine jevrejskih vojnika. Sehid Kasir je ucio Kur'an u školi Kada su je izraelski avioni bombardovali, ostavivši iza sebe mnogo mrtvih i ruševine. Ovaj mladic, vjernik, nije imao ništa drugo do osvetu za krv ovih nevino ubijenih."

Islamski napadi na Izrael zdrobili su i uništili moral izraelske vojske, srozavši tako njen uglejd, kao što je to rekao izraelski ministar odbrane Jicak Rabin. Muša Sarun, profesor islamskih znanosti na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu, kaze: "Izrael se nikada u svom postojanju nije sreo sa ovakvim protivnikom. Si'itskom fanatizmu nema granica. Izrael je ušao u rat sa šijama koji vjeruju daje borba sveta vjerska obaveza."

Dzejms Bel, strucnjak za podrucje Srednjeg Istoka na Univerzitetu Teksas, kaze: "Nije mudro suprotstavljati se pokretu koji je ukorijenjen u narodu. Mi vjerujemo da su šije teroristi i da ne vole Amerikance, ali, ustvari, nemamo jasnu predstavu šta se tamo doista dogadja."

Izrael nije naucio lekciju upucenu americkoj vladi za 444 dana ponizenja u Teheranu. Islamisti su bili ti koji su ubili egipatskog predsjednika Sadata, u oktobru 1981. godine, digli u vazduh americku ambasadu u Bejrutu, izvršili napad na marince, te na francuske i izraelske snage u Libanu iste godine. 12.12.1983. godine su udarili na šest ciljeva u Kuvajtu, a 20 jula 1983 americki konzulatu istocnom dijelu Bejruta je dignut u zrak.

Ovo je natjeralo americko Ministarstvo vanjskih poslova da za popravke 139 americkih ambasada i njihovo naoruzavanja izdvoji 3,3 miliona dolara, a trecina ovog iznosa je utrošena na islamski Srednji Istok. Istovremeno su oko Bijele kuce, Kongresa i drugih drzavnih zgrada u Vašingtonu stavljene betonske barikade, kako bi se sprijecilo ono što bi moglo imati nepovoljne posljedice.
Rubin Rajt, pisac knjge "Terorizam i islamska revolucija", kaze: "Palestinska oslobodilacka organizacija, njemacke bande, fašisti i Crvena garda u Italiji, svi zajedno nisu ostavili ovako snazan dojam kao što su ga ostavili ši'itski revolucionari."

Smrt koja za cilj ima Allahovo zadovoljstvo sluzenje pravoj vjeri i ulazak u Dzennetje ono što ši'itsku omladinu potice na zrtvovanje onoga najvrjednijeg. Uz ovo treba dodati da su pritisci, ugnjetavanje, oduzimanje, osnovnih zivotnih prava drugi cinilac koji pojice covjeka da se zrtvuje. Sta moze izgubiti bosonog ili gladan covjek? Sta smrcu gubi covjek koji nije ni posjedovao ništa?

A smrt je u Allahovim, a ne u covjekovim rukama. Kur'an kaze:
"Mi odredjujemo kad ce ko od vas umrijeti, i niko Nas ne moze sprijeciti."
(Al-Vaki'a:60)
"Sve što je zivo umire Allahovom voljom u casu sudjenom."
(Ali Imran:145)

Isto tako je i opskrba u Allahovim rukama, kako kaze Uzvišeni:
"Allah u izobilju daje hranu onome kome hoce od robova Svojih."
(Al-'Ankabut:62)
"Allah vas stvara i opskrbljuje; On ce vam zivot oduzeti i na kraju vas ozivjeti."
(Ar-Rum:40)

I korist i šteta su u Allhovim rukama:
"Reci: "Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoce."
(Al-A'raf:188)
"Reci: "Dogodit ce nam se samo ono što nam Allah odredi."
(At-Tavbe:51)
"i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne moze ni koristiti ni nauditi."
(Junus:106)

Zar se treba bojati nekog drugog sem Allaha kad u Kur'anu stoji:
"i ne bojte ih se, a bojte se mene, ako ste vjernici!"
(Ali'Imran:175)
"one kojima je,kada su im ljudi rekli: "Neprijatelji se okupljaju zbog vas treba da ih se pricuvate, to ucvrstilo vjerovanje."
(Ali'Imran:173)

Mezheb Ehlul-Bejta, mir neka je na njih, slijedi pogibiju Imama Husejna. On ima ljubav prema zrtvovanju i pogibiju na bozijem putu. Ono sto sada vidimo u Iranu, Libanu, Afganistanu, Iraku i cijelom islamskom svijetu jeste prolijevanje krvi onih koji vole Ehlul-Bejt a.s. Njihova krv tece u borbi na Allahovom putu. To potvrdjuje istinu koja kaze: "Islam ce opstati zrtvovanjem i prolijevanjem krvi."
U pravu je bio jedan Jevrej kada je, gledajuci program o obiljezavanju Ašure na izraelskoj televiziji, vidjevši neke mladice kako se rukama udaraju po prsima zbog zalosti za Imamom Husejnom, izjavio: "Ovaj film ti daje pravu istinu o šijama." [81]



Zavjera pod imenom vehabizam

Ovo neprijateljstvo i mrznju prema šijama, sljedbenicima Poslanikovog Ehlul-Bejta i prema Imamu Husejnu kao pokretacu ši'itske borbe protiv nepravde u jednom zešcem i direktnijem obliku mozemo uociti kod Vehabija.
Iako su ranije ovu mrznju i neprijateljstvo vehabije pokazivale prema svim muslimanima, nakon pobjede islamske revolucije i njenog insistiranja na Bozijem pozivu u islamsko jedinstvo, došlo je do promjene u njihovim metodama rada, tako da su sve svoje planove, novcana sredstva i raspolozivu moc usmjerili za napade na šije i udaljavanje sunitskih muslimana od jedinstva sa šijama.

Rahmetli eš šejhul-imam Muhammed el Gazzali iz Egipta [82], jedan od najvecih muslimanskih intelektualaca savremenog doba, koji je prije nekoliko preselio sa ovoga svijeta, kaze:
"Iza ovog unošenja razdora mora stajati cionizam, jevreji, kršcani i ateisti. Njihova igra je u nekim slucajevima ocevidna, u nekim drugim je skrivena. Historicari i analiticari medju muslimanima moraju na sebe preuzeti zadatak raskrinkavanja ove igre. Svjetsko kršcanstvo, koje je osnovalo Izrael, ne štedi snagu u zadavanju udaraca islamu i islamskom jedinstvu, a povrh svega stvorili su nove religije..." [83]

Na temelju postojeceg izvještaja obimnost vehabijskog djelovanja u posljednjih nekoliko godina bila je ravna obimu njihovih aktivnosti u zadnja dva stoljeca [84], a okosnica ovih aktivnosti je rat protiv islamske revolucionarne misli, stvaranje medjumezhebskih svadja i razdora izmedju šija i sunija. U posljednjih nekoliko godina vehabije su štampale na hiljade knjiga, magazina, dnevnih listova, brošura, audio i video kaseta i filmova protiv islamske revolucije i šija, besplatno ih dijeleci po cijelom islamskom svijetu. Ono sto je u ovom ogromnom propagandnom poslu sasvim evidentno, to je borba protiv islamskog revolucionarnog mišljenja, zelja za njegovim izoliranjem i udaljavanjem od ostalih muslimana. Da bi ostvarili ovaj podli i prljavi cilj vehabije se koriste svim raspolozivim neljudskim i neislamskim sredstvima, kao npr: iznošenje jasnih lazi, te neosnovanih i nepoštenih optuzbi, skrivanje istine i stvarnog stanja, iskrivljavanje cinjenica, pa cak i poricanje potpuno jasnih vjerskih i islamskih pitanja, kao i ocita kontradiktornost u izjavama i govoru (na neke od ovih primjera bit ce ukazano kasnije), izdavanje zestokih i naprasitih fetvi o nevjerstvu šija, izdavanje fetve o ubijanju šija i formiranju teroristickih grupa (teroristicka grupa koja nosi naziv "Šepah sahabe" jedna je od takvih), kupovanje knjiga koje imaju revolucionarni sadrzaj i koje govore o ši'itskoj misli ili, pak, samom ši'itskom mezhebu s ciljem njihovog spaljivanja (to se npr. desilo i u Zenici, kod kuvajtskog mesdzida), nazivanjem nevjernicima onih koje šije ne smatraju nevjernicima, te posezanje za bilo kakvim postupcima koji su u suprotnosti sa islamskom revolucijom (npr. fetve o dozvoljavanju prisustva americkih trupa u Arabiji, pomirenju sa Izraelom i iseljavanju muslimana iz Palestine s ciljem onesposobljavanja libanskog Hizbullaha i palestinske organizacije Islamski dzihad u njihovoj borbi protiv Izraela). Sve ove stvari ukazuju ko rukovodi ovom igrom i ukazuju na stvarni karakter vehabija.

Njihove aktivnosti poput: štampanja knjiga protiv islamske revolucije i šija, velicine 700 stranica, u desetinama hiljada primjeraka, besplatnog dijeljenja miliona pakistanskih novcanica rupija, na kojem je bio utisnut pecat o navodnom "nevjerstvu šija", snizavanja svjetske cijene nafte sa 36 dolara po barelu u '81. na 10 dolara u '86. godini, imaju za cilj zadavanje udarca i slabljenja Islamske Republike Iran koja je u to vrijeme imala veliku potrebu za novcem (bila je izlozena medjunarodnom embargu) [85], kao i njihovo, do danas, zadrzavanje cijena nafte u svijetu na najmanjoj mogucoj mjeri, te na desetine drugih nepromišljenih poteza ukazuju na sljedece cinjenice:

- Vehabijska sekta (americki islam), koja je, ustvari, dio kolonijalnog plana Zapada za uništavanje islamskog jedinstva, nastoji da po svaku cijenu zadrzi loše i nesredjeno stanje, te da ga po mogucnosti ucini još gorim i nesredjenijim.
Lorens Braun, poznati zapadni orijentalist u knjizi "Islam and Missions", koja je izdata 1944. godine piše:
"Stvarna opasnost se krije u sistemu islama i njegovoj sposobnosti širenja, prilagodavanja i zivosti. Islam je jedini zid koji stoji pred evropskim kolonijalizmom. Kada bi se muslimani ujedinili u jedno carstvo, postali bi prokletstvo za svijet i opasnost, a ako ostanu podijeljeni tada ce ostati bez uticaja i moci." [86]

- Vehabije smatraju da isto onako kao što se kralju moze kupiti jahta od 75 miliona engleskih funti, ili privatni Jambojet od 87 milona funti, ili pozlaceni automobil od 200 hiljada funti, ili da se od muftija, koji su koliko juce u tekijama ucestvovali u zikr-halkama pribavi potpis za odobrenje i potvrdu knjiga koje derviške zikr-halke karaklerišu kao novotariju i nevjerstvo, ili kao što se za novac i vlastita domovina moze prodati (kao što se to desilo u Palestini), da se isto tako i Istina moze kupiti i prisvojiti.

Njemacki antireligijski i bogohulni filozof Nietzche, koji je imao neko samo njemu svojstveno neprijateljstvo prema vjeri i svemu što je vjersko, tvrdio je daje samo "moc" mjerilo vrijednosti i da su samo mocni ti koji imaju prava, te daje istina na njihovoj strani. Po svoj prilici vehabije su bezrezervno prihvatile ovaj Nietzcheov princip i vjeruju da svako onaj ko ima "novac" ima i pravo, te daje i istina na njegovoj strani.

Ova vehabijska teorija ima veoma duboke historijske korijene daleko u historiji i ako bismo ih prihvatili kao selefije, onako kako oni sami sebe nazivaju, onda su samo u tom pogledu oni selefije. Korijeni ovakve teorije mogu se pronaci u Muavijinim politickim metodama.

Muavija je naredio svojim namjesnicima u svim pokrajinama da ne dozvole ni jednom od Alijevih pristalica i clanova porodice pravo na svjedocenje. Porucio im je da utvrde kq su Osmanove pristaše i njegovi sljedbenici, kao i one koji su prihvatili njegovu vlast. Takodjer, je porucio da one koji su prenosili njegove vrline i lijepe osobine priblize sebi, i ukazu im pocast, te da o svakom covjeku, koji na ovakav nacin govori o Osmanu, licno izvijeste Muaviju o njegovom imenu, imenu njegovog oca i njegove porodice. Namjesnici su tako i uradili pa je bilo jako mnogo onih koji su prenosili o Osmanovim vrlinama. Muavija im je slao poklone, ogrtace, stada. Najviše takvih je bilo medu Arapima i oslobodjenim robovima.
Takva praksa se raširila u svim krajevima, pa su ljudi poceli da se takmice u dizanju kuca i dunjaluckim stvarima, jer niko ko bi kod namjesnika došao sa nekom Osmanovom odlikom ne bi bio odbijen i vracen praznih ruku. Bilo bi dovoljno da prenese neku Osmanovu vrlinu, a namjesnik bi napisao njegovo ime, primio bi ga i zauzeo bi se za njega. To je potrajalo neko vrijeme, da bi zatim Muavija svojim namjesnicima porucio da postoji dovoljan broj predaja o Osmanovim odlikama, te da su se one proširile u sve krajeve, pa im je napisao sljedece pismo:"Kada vam dodje ovo moje pismo, pozovite ljude da prenose odlike ashaba i prvih halifa. Ne dozvolite da neko od muslimana prenese i jednu Ebu Turabovu (Alijevu) vrlinu, a da mi ne donesete istu takvu o asnabima, jer to mi je draze i više me veseli i opovrgava Ebu Turabove (Alijeve) dokaze i dokaze njegovih pristalica od Osmanovih odlika."
Ovo pismo je procitano pred ljudima, te su ljudi poceli prenositi mnoge izmišljene predaje o vrlinama ashaba. Ljudi su nastavili prenositi ove predaje, pa se to pocelo spominjati i na minberima. To je prenošeno i onima koji su ucili pisare, pa su ovi tome poucili svoju djecu, da bi se konacno to pocelo prenositi i uciti kao što se uci i Kur'an. Tome su se cak poucavale i kceri, zene, sluge i svi oni koji su bili clanovi domacinstva. Takvo stanje je potrajalo dugi niz godina ... Pojavilo se mnogo izmišljenih hadisa, tako da se proširila laz, a o ovome su ucili fakihi, islamski pravnici, sudije i vladari. [87]

Ibn Arefe, jedan od velikih muhaddisa, u svojoj historiji prenosi ono što se slaze s ovom predajom, pa kaze:"Vecina laznih hadisa o vrlinama ashaba izmišljena je u vrijeme Emevija, jer su se ljudi tako nastojali pribliziti vladarima, pa su prenosili ono misleci da time pobjedjuju Hašimije." [88]

Jedan primjer ove teorije je i slucaj Semura ibn Dzundeba o kojim šejh ibn Ebil-Hadid veli: "Prenosi se da je Muavija ponudio Semuri ibn Dzundebu 100.000 dirhema kako bi krivotvorio predaju koja kaze da je povod objave ajeta: "Ima ljudi cije te rijeci na ovom svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svoj dokaz, a ono što je u srcima njihovim, a najljuci su protivnici. Cim se neki od njih docepa polozaja, nastoji da napravi na Zemlji nered, ništeci usjeve i stoku. A Allah ne voli nered." (Al-Bakara:204-205) bio 'Ali (a.s), a da je povod ajeta: "Ima ljudi koji se zrtvuju da bi Allaha umilostivili, a Allah je milostiv robovima svojim." (Al-Bakare:207) bio Ibn Muldzem (haridzija, ubica hz.'Ali a.s.)
Semura to nije prihvatio pa mu je Muavija ponudio 200.000 dirhema. Medjutim, Semura opet nije prihvatio. Kada mu je Muavija ponudio 400.000 dirhema Semura je prihvatio da to uradi."
[89]
To je vehabijski metod i njihova teorija. Opseg i velika raširenost njihove zavjere, kao i aktivnost na stvaranju fitneluka, razdora i mrznje medju muslimanima u svim islamskim zemljama su toliko velike da privlace paznju mnogih mislilaca i pisaca.

Profesor Fahmi Huvejdi, poznati muslimanski pisac iz Egipta u svojoj knjizi "Ed-dinul-menqus", u poglavlju pod nazivom "Belag ila Demiril-Ummet" (Poruka za savjest ummeta) ukazujuci na ovo rasprostranjeno stvaranje mrznje i opasnu zavjeru vehabija piše:
"Nije slucajno to što su ovi otrovi baceni u vrijema kada se velike sile spremaju da vojno ovladaju islamskim svijetom, kako bi Izrael postao najmocnija drzava na tom podrucju, kada ce arapska volja biti uništena, s jedne strane sabljom, a s druge bombama. Karta arapskog svijeta ce se promijeniti."

U ovom pogledu, razdor izmedju sunnija i šija ce biti novo sredstvo za lahko uništavanje muslimana i nova karika u dzehennemskom lancu u kojem cemo mi biti i junaci i zrtve.

U Kuvajtu sam imao priliku slušati audio-kasetu govora koji je odrzao jedan daija [90] u dzamiji. Njegov govor je bio pracen reakcijama podrške, upozorenja i ljutnje.

Ovaj predavac nije u Allahovoj Knjizi našao ni jednu temu koja bi bila korisna njegovim slušaocima, niti im je skrenuo paznju na polozaj Arapa i muslimana i onoga što se s njima danas dešava, te šta ih, od strane Zapada i Istoka ceka u buducnosti. Vrhunac onoga za šta mu je Allah otvorio srce jeste zametanje borbe i vrijedjanje ši'itskih vjerovanja. On je to govorio pred muslimanima, ljudima iskrenih i dobrih namjera, a nijedan od tih ljudi nikada u svom zivotu nije cuo za sam dogadjaj silaska Imama Hasana sa vlasti i njenog prepuštanja Muaviji, niti za tekijju, niti za Veliku skrivenost Imama Mehdija. Njegove rijeci su bile kao sablja, kojom je sat vremena ubijao i ranjavao.

Poceo je sa hadisom o "putu vjernika", a zatim je govorio o nevjernicima. Iz dijela govora o tekijji krenuo je u jak napad na sufije, u koje je ubrojao i one koji iskreno vole Uzvišenog Allaha i one koji trguju u Njegovo ime, da bi zatim rekao da oni ne pripadaju islamu, proglasivši ih musricima, u kratkom neargumentovanom izlaganju koje nije trajalo više od tri minute. U posljednjim sekundama im je pridruzio i filozofe i mutekellime. Kada se smirio i kada su njegove rijeci, kojima je ove bacio u najvece dubine vatre, ostavile utisak na prisutne, kada mu se srce smirilo, zatvorio je vrata Dzehennema pred svima, okrenuo se i trgnuo svoju sablju na šije isna ašerije (dza'ferije).

Najopasnije od svega sto je rekao, Allah mu se smilovao, jeste da ih je svrstao zajedno sa rafidijama i batinijama, rekavši da njihov islam nije njihova vjera, da oni sve sunnije smatraju nevjernicima od prvog halife, Ebu Bekra es-Siddika, pa do njegovog dragog šejha, kojem nije naveo ime.
Ovaj covjek nije našao u islamskom rjecniku da se za raspravu koriste rijeci "onako kako je najbolje", vec je samo ponavljao ove opise i izmišljotine. Da je dzamija imala mikrofon i pojacala, njegove rijeci bi sigurno zapalile uši svih dzamijskih komšija.

A kada je pobjedonosno završio sa svojim vrijedjanjem i blacenjem, upitao se pred prisutnim: "A šta raditi?" Zatim je radosnim glasom, kojim kao da je slusaoce htio izvaditi iz beznadja rekao: "Moramo im se suprotstaviti, jer se tako suprotstavljamo širku. Moramo se klonuti prijateljstva s njima, jer prijateljevanjem s njima se suprotstavljamo temeljima islama koji vjerniku ne dozvoljavaju druzenje s mušricima. Moramo nauciti da mrzimo u ime Allaha kao što tezimo da volimo u ime Allaha."

Ovakvim prosvijetljenim opisima ovaj covjek je prosvijetlio svoje slusaoce i otvorio im oci za ono što moraju ciniti, ubacivsi u njihove glave i srca otrov pod imenom mrznje u ime Allaha.

Poslije njegovog predavanja dijalog se vodio o pokrenutoj temi. Predavaca su pitali o dozvoljenosti objedovanja sa šijama i davanja zekata njima. On je donio fetvu o dopuštanju objedovanja sa šijama, zasnivajuci to na dozvoljavanju jela sa Jevrejima i kršcanima. Zatim je donio fetvu da se njima ne moze dati zekat, jer je zekat dozvoljeno dati samo muslimanu.

Ovaj covjek je neprestano ponavljao te rijeci kojima je poticao mezhebsku pristrasnost u vrijeme nazadovanja muslimana, u vrijeme kada se dešava da covjek, vatreni pristalica šafijskog mezheba, kao odgovor na pitanje o postupku kada u hranu upadne kap vina kaze: "Baciti psu ili sljedbeniku hanefijskog mezheba."!!!
Jedan drugi, pristalica hanefijskog mezheba je na pitanje da li je sljedbeniku hanefijskog mezheba dozvoljeno da se ozeni sa sljedbenicom šafijskog mezheba odgovorio: "Nije dozvoljeno jer ona sumnja u svoj iman." Dok je drugi iskoristio svoj idztihad pa je rekao: "Dozvoljeno je ozeniti se njome, kao sto je dozvoljeno ozeniti se sljedbenicom neke od objavljenih Knjiga."

Poslije svega ovoga postavlja se pitanje kako okvalifikovati ovog predavaca. Ili je on dobrovoljac u zavjeri protiv islama ili je nesvjestan pa takvu smutnju pravi. Ma kakva bila njegova namjera, njegove rijeci predstavljaju zlocin, potpuni zlocin, u kojem su optuzene ne samo sije, kako se to nekima cini, nego i šije i sunnije istovremeno.

Ovaj covjek nije dao nikakav koristan savjet, štaviše, on je u dzamiji posijao ruzno sjeme za biljku koja ce donijeti samo gorke plodove. Sijao je zlo, mozda nesvjesno, bacio je bakteriološku bombu, ubojito sredstvo koje bi razumni trebali zabraniti. I ne samo to, on je u svaku kucu, do koje je dopro njegov glas, do svakog covjeka koji ga je slušao, stavio tempiranu ubojitu minu, a samo Allah zna kada ce ona eksplodirati i koliko ce ljudskih zivota odnijeti.

U pocetku sam mislio da ce ovakav istup imati katastrofalne posljedice za predavaca, da ce to oznaciti njegov krah, jer je izabrao pogrešnu metodu, cilj i vrijeme. Ali, predavanja koja su uslijedila, ovom pitanju su dala sasvim drugu dimenziji ucinivši ga mnogo vecim i opasnijim. Ono što sam smatrao krahom bila je, ustvari, samo jedna karika u lancu dogadjaja kojim nam se zeli nanijeti zlo. Ispostavilo se da se ova zrna zla i ubojite tempirane bombe postavljaju na mnogo mjesta u tijelu arapskog naroda, s ciljem ne samo nanošenja povreda nego i potpunog uništenja ideje o bilo kakvom jedinstvu medju muslimanima.

Do ruku mi je slucajno došla knjiga pod naslovom "Došlo je vrijeme medzusija", autor knjige je visoki intelektualac sa doktorskom titulom. Na koricama je štampana napomena da je knjiga objavljena u jednom glavnom arapskom gradu koji nema veze sa temom knjige, sugerišuci time, navodnu, objektivnost i ispravnost same knjige. Knjiga ima 500 stranica i dijeli se besplatno.

Pisac se u knjizi koristio mnogim Kur'asnkim ajetima, a izmedju ostalih naveo je i rijeci Uzvišenog: "O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On ce vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti."
Istina na koju se ovaj covjek poziva kako bi se priblizio Allahu jeste da on vec 20 godina ima nesanicu zbog aktivnosti rafidija, te da izgara u bolu zbog nemoci ehlu sunneta i njihovog zanemarivanja ove aktivnosti (parafraziram njegove rijeci). Posto je šutio ovih 20 godina, odlucio je da u ovoj knjizi iznese svoje mišljenje. On je bio prvi koji je govorio o tome, uvodeci tako poseban nacin pisanja, kako i sam kaze: "u knjizi sam pisao i o vjerovanju, politici i historiji. Mislim daje vecina savremenih pisaca zanemarila ovu metodu."

On vodi dijalog sa svojim buducim kriticarima pa kaze: "Kazu da nije korisno zapocinjati raspravu o ovom pitanju. Ja velim da je korisno samo ono što je u skladu sa Seriatom, a ne ono što odgovara necijim prohtjevima, i ne samo da je obaveza, nego nije ni moralno, ni ljudski prijateljevali s nekim ko sumnja u Allahovu Knjigu, (Pogledajte, on ponavlja poziv prvog predavaca da se mrzi u ima Allaha) negira Poslanikov sunnet i grdi ashabe."

On, na samo njemu svojstven nacin, islamskim interesima dodaje sljedece: "Korisno je da otkrijemo stranice zamracene, crne historije onih koji nastoje da povrate slavu perzijskih careva i Narmazdeka..., a što se tice jedinstva islamskih redova, mi smo ehlu sunnet i naša priroda je stvorena na jedinstvu i necijepanju, uklanjanju uzroka mrznje i zavisti, ali mi na ovo jedinstvo gledamo kroz islamske principe."

Nakon stoje izmedju šija i sunnija postavio neprobojni zid, podizuci tako mnoge prepreke i blokade, zauzeo je odlucan stav izjavivši: "Mogucnost zblizavanja s njima ne dolazi u obzir!"

Isti zakljucak je dao i naš prethodni predavac, a to znaci ukidanje oko stotinu miliona muslimana samo jednom recenicom od šest rijeci.

Ne zelim dublje zalaziti u sadrzaj knjige, on nije rekao ništa što nije rekao i njegov prethodnik, cilj im je bio isti, samo se, ponekad, nacin razlikovao, tj. prvi je potrošio kasetu cija je duzina sat vremena, a ovaj je napisao knjigu od 500 stranica. Ovakvo nešto nije ni cudno, jer kada govor pojeftini i ljudi postanu slijepi, neki koji drze pero u ruci zamišljaju da se obracaju skupini umobolnih i glupih ljudi.

Uprkos njegovom izazivackom nastupu i nacinu pisanja, knjiga u cijelosti nije bila iznenadjenje. Ali, stvarno iznenadjenje me cekalo u Jemenu!
Otišao sam poslom u Sanu i tamo sam našao jednu drugu knjigu pod naslovom "Svadja izmedju islama i idolopoklonstva" koja je govorila o istoj temi. Pisac je Saudijac koji je napustio zemlju prije tridesetak godina. Napisao je mnogo knjiga koje, uglavnom, govore o gajbu. Sve su te knjige bile sumnjivog kvaliteta. Jedna od njih je i knjiga štampana u Bejrutu pod naslovom "Svemir optuzuje Boga".

I ova knjiga je štampana u glavnom gradu koji nema veze s ovom temom. Ima 700 stranica i dijeli se besplatno. Oni koji kupuju knjige znaju kako je skupa izrada knjige ovog obima i prije drugih moraju posumnjati u njen sadrzaj i razloge zbog kojih se dijeli besplatno. Ovo nije jedini razlog za sumnju, ono sto izaziva sumnju i cudjenje jeste podatak da je ova knjiga dozivjela dva izdanja, jedno 1937. i drugo 1982. godine.

Drugim rijecima, isto kao što je pisac prve knjige šutio dvadeset godina, a zatim se odjednom probudio i odlucio da kaze zamrlu rijec, tako je i pisac ove knjige, ili bolje receno njen izdavac, bio odsutan cetrdeset i pet godina, a zatim je naglo došao sebi i postao svjestan odgovornosti da ponovno izda knjigu 1982. godine.

Obojica su šutjela godinama, a onda su posijali zlo.

Ja ne zelim dublje ulaziti u sadrzaj knjige koja raspravlja o vjerovanju šija i njihovim knjigama, ni o knjigama koje su od prije pola stoljeca imale veliku vrijednost. Ipak paznju su mi privukli naslovi: Kerbela kod šija bolja od Mekke, Izjednacavanje šija s Jevrejima, Sije gore od haridzija. Paznju mi je privukla i recenica koja kaze: "Kroz historiju ucenjaci se slazu da je si'itski mezheb izmišljen kao zavjera protiv islama i njegovih sljedbenika i kao prevara Arapa i njihovih vlasti."

Da li slucajno ovi vjetrovi zla pocinju puhati iz razlicitih smjerova? Da li je moguce da imamo lijepo mišljenje o njihovom ishodištu? Zar sve ovo što se dogadja, a i druge stvari koje ne znamo, ne znaci da se ovom ummetu kroji sudbina, te da, ako se vatra ne obuzda i ne ugasi njen izvor što je moguce prije, prijeti opasnost da zlo nadvlada?

Niko ne negira postojanje razlicitosti izmedju islamskih mezheba, a posebno izmedju sunija i šija dzaferija, jer šije predstavljaju najvecu islamsku skupinu poslije sunnija. Medjutim, u tim razlicitostima nema ništa što potice na zlo, da ne govorimo o tome da su ove razlicitosti, više posljedica politickih neslaganja, koja se javljaju još u prvom hidzretskom stoljecu, a ne idejnih razlika, jer izmedju Imama 'Alija i Muavije nije bilo neslaganja u vjerskim principima. Postavlja se pitanje ko se, kada i gdje umiješao i podsticao na ovo neslaganje?

Stvarni zlocin se dešava zbog loše procjene i pogrešnog nacina razmatranja ovog neslaganja, bilo da se radi o osobama ili samim dogadjajima. To je zlocin jer se rješavanje ovako osjetljivog pitanja prepušta neopreznom bacanju strelica medju neznalice, spletkare i nerazumne. Zlocin je i zbog toga što ovo otvara vrata neslozi i raspravama, dok istovremeno ummet prolazi kroz najopasnije faze u svojoj savremenoj historiji, a pojedinci ulazu velike napore na razjedinjavanju i rasparcavanju muslimana. Ovo je zlocin tim više što se ovo zlo siri sa dzamijskih minbera, te što se pitanje širka, imana kao i druga osjetljiva vjerska pitanja pretvaraju u ukusan zalogaj za brbljivce i nametljivce, koji šire laznu propagandu.

Mir i sloga su glavni cinioci u vodjenju bilo kakvog dijaloga. Ovdje mislim na podešenost vremena i mjesta. Ako se spremnost strana da ponesu odgovornost u dijalogu postavi kao pretpostavka na pocetku, tada se one toga ne bi ni prihvatale." [91]

Jordanski islamist dr. Izuddin Ibrahim u jednom clanku pod naslovom "Vještacka galama oko šija i sunnija" objavljenom u palestinskom casopisu "En-Nur", piše:
"Od pocetka 19. stoljeca, islamske zemlje se suocavaju sa savremenim, zapadnim izazovom koji je proizasao iz burzoazijske, industrijske revolucije i stare krstaške mrznje, a francuski nasrtaji prvi su konkretniji poduhvati ovog izazova. Ovaj izazov je doveo do pada našeg politickog sistema, predstavljenog u hilafetu. Okupirali su našu zemlju i nastavili su da se bore protiv naseg morala i ideja zamjenjujuci to svojim sekularistickim idejama. Prije više od trideset godina, ovaj izazov je izvršio svoje najopasnije zadatke kada je ostvario hebrejsku drzavu u srcu islamske domovine, a sa druge strane, poslali su svoje agente i ucenike i postavivši ih da vladaju zemljom koju su oteli. Sve ovo je formirao kroz sporan sistem.
Ovaj izazov mogao se dovršiti samo uspostavom Izraela što povlaci za sobom pad hilafeta, a nastavak njegove opstojnosti nuzno za sobom povlaci da sistem vlasti u islamskoj domovine bude u vidu marionetske poslušnosti kolonizatorima.
To je dakle, prirodna i logicna posljedica nastanka i kontinuiteta drzavne tvorevine Izrael i druga strana medalje. Ovako su stvari izgledale do nekoliko godina unazad. Dok je zapadni izazov zamišljao da zadaje posljednje ubojite udarce pokleknule islamske civilizacije, islamska revolucija u Iranu je bacila svoje prvo koplje na izazivacki Zapad i ostvarila prvu pobjedu islama u savremenom dobu. Vratio se zivot u tijelo za koje su mislili da je postalo smrdljivi leš, kada evo, ovo tijelo nanovo dolazi sebi! Divno i mlado se preporadja! Odakle? Baš tamo odakle su mislili da je njihov šejtanski uticaj najjaci i najopasniji. Zaista dolazi još jedna nova etapa. Zaista mi sebe evo pronalazimo i evo mi se ponovo budimo poslije dva stoljeca ponizenja i bezvrijednosti, poslije stoljeca nazadnjastva i neznanja."


I evo, islamska revolucija uspješno nastavlja svojom putanjom dalje i ucvršcuje nekoliko shvatanja.

1. Iz razuma svih, posebno muslimana i nemocnih, uklonila je strah od velikih sila.
2. Predstavili su novi, civilizacijski program i uzorak covjecanstvu nakon što su zapadni standard stavili u kavez optuzbi. Poznati francuski mislilac, Roze Garodi kaze: "Homeini je metod progresa na Zapadu stavio u kavez optuzbi." Zatim dodaje: "Homeini je zivotu Iranaca dao smisao."
3. Islamska revolucija je potvrdila historijsku ulogu koju ce odigrati islam u zivotu stanovnika tog regiona nakon više od jednog stoljeca pokušaja da se islam zbriše s vlasti i sfere uticaja.

Da li ce Zapad i njegovi poslušnici dopustiti da Revolucija nastavi svojini tokom i da li ce dozvoliti da mu se iprecuje na put i lomi njegovu grandioznu moc? Hoce li šutjeti pred radošcu koja je obuzela ummet poput plodne kiše pale na suhu zemlju poslije dugog cekanja? Hoce li dozvolili ovoj islamskoj snazi koja je izašla na površinu poslije Revolucije da uzme maha?

Intifada, otpor ovog muslimanskog naroda i njegova nemoguca revolucija su ili preplašili pa su svim silama nastojali da stvore prepreku izmedju islamskih revolucionara i njihovog uzimanja vlasti. Vidjevši da im je i taj pokušaj propao pokrenuli su napad na nekoliko razlicitih i isprepletenih frontova.
  1. Poceli su podsticati razlicite manjine, koristeci se "fazom anarhije" kroz koju je prolazila Revolucija.
  2. Pruzali su podršku skupinama iranske opozicije, bilo da se radi o Kraljevim poslušnicima i SAVAK-u ili o nekim svjetovnim organizacijama koje su nosile oruzje da se bore protiv Revolucije.
  3. Pokrenuli su ekonomski i politicki bojkot kojeg je vodila Amerika i Zapadna Evropa, što se jasno pokazalo u vrijeme krize sa špijunima, taocima.
  4. Otpoceli su agresiju izvana posredstvom Saddama Husejna i iracke vojske kojima su bili naredbodavci.
  5. Posijali su fitnu izmedju dva krila islama: sunnija i šija, u posljednjem pokušaju da zaustave širenje Revolucije i da sprijece proširenje njenog uticaja na sunnijska podrucja, ona koja su bogata naftom ili ona koja se suprostavljaju Izraelu .... Sto se tice vanjskog napada on se vratio u lice onoma koji su ga zapoceli uz bol, gubitak i tezak poraz.
Ali moram priznati da je uprkos tome peta tacka zavjera-podsticanje fitne izmedju sunnija i šija, ostvarila neki uspjeh, pa on bio i makar kratkorocan, jer ce Ummet brzo shvatiti koje ovaj sejtan koji raspiruje vatru fitne, i shvatice da je izmišljena i da kolonijalisti zele da izoluju muslimanske narode kako bi ih, na kraju, napali odvojeno. Kolonizatori i njihovi namještenici, vladari nafte i krvni griješnici shvataju da ovoj borbi ne treba oruzje i vojska, nego joj treba neko ko ce izdavati fetve.

Dakle ovu ulogu ce odigrati muslimani koji nose turbane i brade, bili oni u sluzbi zvanicnog drzavnog aparata ili van njega. Neki su potom poceli raspirivati sumnjive i iznenadne napade na islamsku revoluciju, kao da su tek otkrili da je to šitska revolucija i da su šije navodno u zabludi ili nevjernici i da Ajatullah Homeini, za koga kazu da je uzdrmao prijestolja vladara sijedeci na svojoj serdzadi, takodjer, postao nevjernik i da je u zabludi!!
Pred nama se poceo ponavljati prizor mladica muslimana koji saudijsku knjigu prepunu lazi i izmišljotina nosi iz dzamije u dzamiju, objašnjavajuci je ljudima i šireci tako stranputicu kojeg se u njoj nalazi. Neki od ovih mladica rade s najljepšim namjerama, zamišljajuci da rade u ime Allaha, ali treba shvatiti da je put ka Dzehennemu pokriven ovakvim lijepim namjerama. Hoce li konacno oni kao što je ovaj mladic otkriti, da uz najiskrenije namjere, izvršavaju planove velikih sila, i kada ce shvatiti da se moraju spasiti prije nego što prodje vrijeme? ... " [92]

Vaznije od svega jeste cinjenica sto je rašireni i nemilosrdni nasrtaj vehabija na šije i islamsku revoluciju mnoge ljude potakao na razmišljanje i nepristrasno proucavanje si'itskog vjerovanja, da bi se to istrazivanje, koje je pokrenuto s ciljem razjašnjavanja pitanja da li su šije doista muslimani završavalo vrlo neocekivanim rezultatom. Doktor As'ad Vahid el-Kasim koji je rodjen u Dajrul-Gassun u Palestini, pocetkom osamdesetih odlazi na Filipine da bi nastavio svoje visoko obrazovanje i tamo se, zajedno sa studentima iz ostalih zemalja, a pogotovo sa Palestincima, suocava sa atmosferom jake propagande protiv šija i islamske revolucije.

Taj pritisak postaje tako jak da neki od njega zahtijevaju da se izjasni o ovom pitanju, govoreci mu da nije moguce da on, sjedne strane bude sunija, a da sa druge strane opet šije smatra muslimanima. Poslije ovoga, on i još nekoliko studenata donose odluku da znanstveno i ozbiljno prouce ovo pitanje. Nakon detaljnog proucavanja, svi zajedno su postali šije.

Islamske fondacija El-Fedzr je 1990. godine u Londonu, pod nazivom "Hakikatuš-ši'atil-isna ašerijje" (Suština dvanaestoimamskih šija) objavila knjigu o licnom iskustvu doktora As'ad Vahida el-Kasima. Ovo je jedna od najboljih knjiga ikada objavljenih na temu "Vjerovanja šija u izvorima sunnija."

Pisac, doktor As'ad Vahid el-Kasim, ovako pocinje svoju knjigu:

"Bismillahir-rahmanir-rahim"

"O vjernici pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima koji imaju autoritet medju vama!"

(An-Nisa':59)
"Allah zeli da od vas, o Ehlul-Bejte (Porodico Poslanikova), grijehe odstrani i da vas potpuno ocisti."
(Al-Ahzab:33)
Ovih dana islamski svijet je svjedok niza pokušaja unošenja smutnje, stvaranja razdora medju islamskim pravcima i nahuškavanja jednih protiv drugih. Takodjer, svjedok je zestokog napada na šije imamije isna ašenje, njihovo vjerovanje, napada bez ikakvog obzira i milosti. Islamski svijet je preplavljen milionima knjiga u kojima se osudjuje vjerovanje ove skupine a koje se, što nije nikome skriveno, izdaju pod pokroviteljstvom vehabija, koje se skrivaju pod plastom odbrane ehlu-sunneta vel dzemata. Ovaj napad je usmjeren na ostvarenja ciljeva njihovih vodja koji muslimane zeje uništiti pomocu samih muslimana, te koji mezheb šija optuzuju za nevjerstvo, širk, medzusijanstvo i otpadništvo od vjere, kao i drugim potvorama. Pisanje ove knjige ima za cilj da upozna cijenjene citaoce sa istinom o ovoj skupini o kojoj kruze potvore i lazi, a cija vjerovanja i mišljenja izviru iz same Knjige i cistog Poslanikovog sunneta. U okviru ovog istrazivanja suocavamo vas sa argumentima i dokazima iz casnog Kurana i ehlu-sunnetskih knjiga sahih hadisa, a posebno iz Buharije koju sunnije smatraju drugom knjigom po vjerodostojnosti, odmah iza Kur'ana.
Pisac ovih redova je jedan od mnogih koji su spoznali pravu istinu i poceli je slijediti, nakon što su bili izlozeni smutnji odbivši da upadnu u njenu mrezu, jer se posvetio ispitivanju i istrazivanju, onako kako mu je Uzvišeni Gospodar naredio:
"O vjernici, ako vam kakav nepošten covjek donese vijest, dobro provjerite, da u neznanju nekom zlo ne ucinite, pa da se zbog onoga što ste ucinili pokajete."
(Al-Hudzurat:6)
Pocetak mog razmišljanja o ovom pitanju je bio kad sam procitao knjige od Ihsana Ilahija Zahira, Musaa Musavija i drugih pisaca koji šije smatraju nevjernicima koji ne vjeruju u Poslanikov sunnet, koji imaju drugi Kuran, cija nacela nisu islamska itd. U pocetku nisam pridavao vaznost ovim tvrdnjama, jer sam znao ko stoji iza ovih knjiga punih otrova, ciji je jedini cilj bio izazvati smutnju i razdor, a da ne govorim o pretjerivanju u koje je bilo teško povjerovati, posebno zato sto ni prije nisam sumnjao u to da su šije, uprkos tome što sam znao za neka neslaganja koja nisu mogla biti razlog za toliko sumnjanje i okrivljavanje za nevjerstvo, muslimani, kao i svi pripadnici ehlu-sunneta.
Ali zbog mog površnog poznavanja ši'itskog vjerovanja, ovakvo moje ubjedjenje se nije moglo odrzati pred svim tim strašnim sumnjama, koje su zastupali ljudi koji su pali kao zrtve nekih otrovnih knjiga, jer su povjerovali u sve ono što piše u njima, bez dubljeg razmišljanja i istrazivanja, pa cak i bez najmanjeg pokušaja da saznaju mišljenje šija o tome, kao da su pisci ovakvih knjiga zašticeni od griješenja, i kao da nije dozvoljeno sumnjati u njihove rijeci ili raspravljati o njima, ili pokušati se uvjeriti u njihovu istinitost. Nazalost, neke od ovih zrtava su i oni koji su imali najljepšu namjeru i koji su napadom na šije zeljeli samo odbraniti ispravno islamsko vjerovanje, ono vjerovanje koje su oni smatrali ispravnim.

Ali pristrasnost i neznanje koje ne prima nikakav argument, pa ni nakon što mu je omoguceno istrazivanje i ispitivanje su slijepi i odvratni. Vjernik je pametan i oštrouman, on ne prihvata sve ono što cuje i procita. Postojanje vladarskih propovjednika i ucenjaka zla, u atmosferi gusto pokrivenoj oblacima smutnje i zatamnjenoj njenim crnilom, od nas zahtijeva opreznost.

Sve ove cinjenice potakle su me na istrazivanje i ispitivanje o stvarnoj istini vezanoj za šije. Razmotrio sam mišljenja oba pravca i objektivno sagledao njihove argumente. Udaljio sam se od meznebske, slijepe pristrasnosti koja ne doprinosi pronalazenju istine, posebno zato što se istrazivanje pitanja po kojima se razilaze sunnije i šije smatra istrazivanjem u granicama islama, sa argumentima iz casnog Kur'ana i Poslanikovog hadisa.

Zelja mi je da citaoca pozovem na razmišljanje o onome što cita, jer smo se u ovom istrazivanju oslanjali na hadise iz sahiha ehlu-sunneta vel-dzemata, a u okviru toga posebno na Sahih Buhari."
[93]

Na kraju ove knjige autor je pojasnio neke svoje stavove, posebno isticuci potrebu pristojnosti i blagosti u komunikaciji s ljudima.

Pisanje ove knjige na nacin koji ne vrijedja neke ljude je samo potez na koji smo bili prisiljeni zbog onih koji su izmislili mnoge lazi i potvore, optuzivši šije za širk, nazivajuci ih medzusijama, ili poistovjecujuci ih s kršcanima ili Jevrejima, pa cak i proglašavajuci ih nevjernicima.

Ovaj nesvakidašnji napad, koji je uzrokovao veliku smutnju i razdor medju muslimanima, te doveo u zabludu ljude koji mnogo ne razmišljaju, predvode vehabije. Pri tome, s ciljem cijepanja ummeta i zadovoljavanja svojih vodja koji zele propast islamskog ummeta i njegovog jedinstva, koriste se svim mogucim sredstvima, sluze se lazima i laznim svjedocenjima. Istinitost ovoga potvrdjuje i cinjenica da se ova vrsta smutnje pojavila tek poslije pobjede islamske revolucije. Zašto je nije bilo ranije?

Inace, ova Revolucija je uzdrmala prijestolja diktatora i silnika, a svi muslimani, bez obzira na pripadanje razlicitim mezhebima, pozeljeli su da ucestvuju u njoj. Oni su se ponadali da ce to biti prekretnica na putu povratka muslimana njihovom dostojanstvu i casti, nakon ponizenja tokom dugogodišnje vladavine razlicitih kolonizatora.

Kada neprijatelji islama nisu našli nikakvo pogodno sredstvo da muslimane udalje od Revolucije, pokušali su sa ubacivanjem sumnji u vjerovanje onih koji su je izveli. Ovaj potez je uslijedio nakon neuspjelog pokušaja neprijatelja islama da helikopterima, koji su trebali poletjeti iz pustinje napadnu srce Revolucije. Medjutim, Allah je naredio da se podigne oluja i uništi ih.

Neprijatelji islama nisu izgubili nadu. Oni još uvijek vode borbu, ali sada na drugi nacin. Evo, vehabije ispunjavaju istu zadacu, ali se ovaj put sluze drugim oruzjem. Ovaj put su svoju vojsku zaodjenuti islamom, jer ce, mozda, u ovakvom obliku biti uspješnija od one koju su zaodjenuli nacionalizmom, koja se pretvorila u prah na njihovim istocnim vratima.

Ova nova varka je, na veliku zalost, zarazila neke ljude koji ne razmišljaju. U mrezu ove varke je upao veliki dio islamske omladine, koja ne zna gdje ce ih sve to odvesti "na Dan kada nece koristiti ni imetak, ni sinovi, sem onoga ko dodje Allahu cista srca". Poslanik, sallallahu alejhi ve alini ve sellem, je jasno upozorio na ovu smutnju. Da ljudi poznaju njegov sunnet, znali bi da to stoji u mnogim hadisjma u kojima je objasnio ko ce je izazvati. Jedan od tih hadisa je onaj koji navodi Buhari u svom Sahihu od Nafia, koji prenosi daje Ibn Omer rekao: "Poslanik , sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je govorio: "Dragi Boze, blagoslovi našu Siriju, dragi Boze, blagoslovi naš Jemen." Ashabi su upitali: "A naš Nedzd?" Zatim je Ibn Omer rekao: "Mislim da je tek treci put rekao: "Tamo su potresi i smutnje, iz Nedzda ce izaci rogovi šejtana." [94]

Smatramo da skupina na koju se misli u hadisu nije nijedna druga do vehabije, ciji je osnivac, Muhammed ibn Abdulvehhab, rodjen u Ujejnu, jednom selu u Nedzdu.

Ova skupina je postala rak-rana u tijelu islamskog ummeta, ona od svog postanka, sve svoje napore ulaze s ciljem sprecavanja povratka islamu. Ona nije ništa drugo do varka iza koje stoje kolonizatori i imperijalisti. Na ovo upucuje i sama historija vehabija." [95]

Ovo su samo neke reakcije na vehabijsku zavjeru protiv šija i islamske revolucije, ciji je cilj stvaranje razlika i sukoba medju muslimanima u svijetu, kao i sprecavanje islamskog ujedinjenja naspram kolonijalisticke pohlepe Zapada. Revolucionarni blagoslovljeni pokret je proizašao iz reda muslimanskih intelektualaca i onih koji se svesrdno brinu za sudbinu islamskog ummeta.

Zrake sunca Istine nece zauvijek ostati skrivene iza oblaka laznih tvrdnji i izmišljotina onih koji sluze krstaškim i interesima cionista. Ovo potvrdjuju: Imam Muhammed el-Gazzali koji uvidja da iza svega ovoga stoje zidovi i krstaši, doktor Fehmi Huvejdi koji kaze da ova, do krajnje mjere otrovna propaganda, nije nešto što se dešava slucajno, vec je to dio nastojanja zapadnog kolonijalizma i Izraela da svoju vlast prošire na što više islamskih zemalja, doktor Izzuddin Ibrahim koji kaze daje ovo jedan od protunapada koji Zapad poduzima prema islamu zbog jakog udarca koji su zapadnjaci zadobili od islamske revolucije, dr. Muhammed el-Hendi (jedan od vodja islamske Intifade u Palestini, porijeklom iz Gaze, koji je dosta vremena proveo po zidovskim zatvorima) koji tvrdi daje ova propaganda sastavni dio cionisticke borbe ciji je cilj udaljavanje sunitskih muslimana od islamske vlasti, koja je nakon nekoliko desetljeca poslije pada Osmanskog Carstva, ponovno uspostavljena, ali ovaj put u Iranu. [96]

Nakon svih ovih izjava u islamskom ummetu se jasno moze uociti jedno sigurno ustajanje protiv podlih i lukavih zavjera Zapada, te se još jedanput moze doci do zakljucka na koji je budni, oštroumni i brizljivi vodja islamske revolucije, Imam Homeini, nekoliko puta uzastopno ukazivao rijecima:
"Svi smo braca. Braca šije i sunnije su obavezni da izbjegavaju sva neslaganja i prepirke, jer neslaganje medju nama, danas ide u korist onih koji ne pripadaju ni sunizmu, ni šiizmu, ni hanefijskom mezhebu, niti jednom islamskom mezhebu. Oni zele da unište i jedne i druge. Njihov cilj je da posiju sjeme razdora medju njima. Vaša duznost je da obratite paznju na ovo, jer svi smo muslimani, sljedbenici Kur'ana i tevhida. Na nama je da radimo zbog Kur'ana i tevhida." [97]

Vehabijska bucna propaganda stigla je i do Balkana, a pogotovo je ona izrazena u Bosni i Hercegovini. Prije rata ova je propaganda, zajedno sa propagandom komunista i krstaša (Srba i Hrvata), vršena od strane za to posebno obucenih misionara iz vehabijskih zemalja, a njihova meta je bio, kako su ga oni zvali, "islamski fundamentalizam" koji se pojavio u Iranu.

Pocetkom nepravedne i zlocinacke srpske agresije protiv islama i muslimana u Bosni i Hercegovini, kada Islamska Republika Iran, zajedno sa bosanskim muslimanima, pocinje da pruza otpor srpskom agresoru i tako staje u odbranu potlacenog muslimanskog naroda, i kada raznovrsna pomoc iz te zemlje pristize bosanskim muslimanima, vehabije, iako su bosanski narod smatrali nemuslimanima, ubrojavši ga medju komuniste i kafire, samo zbog prisustva Islamske Republike Iran u našoj zemlji, sa svih strana su navalili u Bosnu.

Do prisustva vehabija u Bosni i Hercegovini, moze se bez imalo sumnje, na osnovu provjerenih i neoborivih dokaza, tvrditi, došlo je u svrhu sprovodenja zapadnokolonijalistickog i krstaškog programa za sprecavanje uticaja islamske revolucionarne i oslobodilacke misli na naš narod, te radi stajanja na put onome što oni zovu "islamski fundamentalizam".
U Afganistanu je Zapad (imperijalne sile i cionisti) nazalost uspio zaustaviti islamski pokret i sprijeciti pobjedu islamske revolucije u toj zemlji. Formiranje islamske vlasti u Afganistanu za Zapad nije prihvatljivo ni pod kakvim uslovima. Ono što Zapad ne moze da podnese jeste neovisnost islamskih zemalja koja se zasniva na islamu i islamskoj vlasti i za njih ne predstavlja nikakvu razliku da li se radi o zemlji u kojoj je vecinsko stanovništvo ši'itsko ili sunitsko. Reakcije zapadnih kolonijalista i zidova na islamsku vlast u Sudanu, koja je sunnitska, potpuno je ista kao i njihova reakcija prema islamskoj vlasti u Iranu, jer oni znaju da svaka od ovih vlasti sacinjava jednu halku u velikom islamskom lancu islamskog jedinstva i muslimanske borbe protiv podlih ciljeva zapadnog kolonijalizma. Prema tome islamska vlast u Afganistanu, u susjedstvu Irana, bila bi samo još jedna dodatna tragedija za Zapad. Upravo zbog toga, iskoristivši nesrecenu i nestabilnu situaciju za vrijeme rata u Afganistanu, upravo onako kao što je uradio u Bosni, Zapad je svom silom ušao na bojno polje, a dio tog njihovog napada je ubacivanje vehabija. U islamskom svijetu danas je slucaj Afganistana najzalosniji.

Svi se dobro sjecamo kako su neposredno prije rata Zapad, Srbi i Hrvati svoju propagandu (koja se i danas nastavlja) usmjerili na navodnu opasnost od "islamskog fundamentalizma", zbog cega osamostaljenje i izdvajanje pojedinih republika bivše Jugoslavije i nije bilo praceno ozbiljnijim preprekama, dok je Bosna gurnuta u strahovito krvoprolice, gdje je došlo do velikog nereda i haosa, kako bi se time stalo na put, kako ga oni nazivaju, islamskom fundamentalizmu.

Tokom rata vehabije nisu ulozile ni jedan dinar u naoruzavanje bosanske vojske, ali su zato novac za opremanje vojske Federacije (u cijem sastavu je i HVO) americkim naoruzanjem dale vehabijske zemlje Kuvajt i Saudijska Arabija. Simptomatican je neometan ulazak velikog broja arapskih vehabija tokom 1992 i 1993 u vrijeme najzešceg sukoba izmedju Bošnjaka i Hrvata, kada u Bosnu i Hercegovinu ni jedan musliman nije mogao uci; zadrzavanje, sve do sada, velike kolicine naoruzanja kod vehabija i IFOR-ova šutnja o tome. Šuti se i o velikom broju neosunecenih šehida (!!!) arab-afgana, ne prica se ni o postojanju pecata za ulazak u Srbiju na pasošima ubijenih Arapa na Igmanu optuzenih za ubistvo jednog Engleza.

U posljednje vrijeme oni su svoju kompletnu aktivnost usmjerili na propagandu i vehabijske programe, koji se odnose na suprotstavljanje islamskoj revoluciji te smatranje Islamske Republike Iran, pored niza drugih opasnosti (jehovini svjedoci, fondacije za širenje kršcanske religije i jevrejskog ucenja, kao i ozbiljne vojne prijetnje, koje i sam opstanak muslimana na ovim prostorima dovode u pitanje) najvecom opasnošcu. Vehabije same priznaju da se medju njima nalazi odredjeni broj zidova iz Izraela (Jusuf el-Gazzali, direktor Kuvajtske organizacije!). Sve su ovo nepobitni dokazi da su sve vehabijske aktivnosti samo dio imperijalno-cionistickog programa za zaustavljanje napredovanja islama, koji je ziv, revolucionaran i ljudima nudi slobodu i spasenje.

Oni štampaju knjige, razne knjizice, brošure, te stalno dijele kasete sa filmovima razlicite tematike i vrsta, organizuju obrazovne kurseve za djecu i odrasle, odrzavaju javne govore u mesdzidime i islamskim vjerskim školama s ciljem napada na šije i islamsku revoluciju. U nekoliko posljednjih godina, sije su bile meta vehabijskih napada u Bosni i Hercegovini. Raznovrsne vehabijske organizacije su ponizavajucim uvjetovanjem zloupotrebljavale teški polozaj bošnjackog naroda i muslimana. Vjersko-prosvjetne i kulturne aktivnosti Odreda "El-Mudzahidin" su uglavnom bile usmjerene i skoncentrisane na borbu protiv islamsko-revolucionarnog nacina razmišljanja i islamske revolucije. Svršenici vjerskih škola u zemljama gdje vladaju vehabije, ili oni koji su završili njihove fakultete, pa su i sami postali vehabije, za osnovni princip svog djelovanja uzimaju borbu protiv šija i islamske revolucije. Jedan mladic iz Odreda "El-Mudzahidin" je rekao: "Nas su uvjeravali da u Kur'anu kojeg štampaju šije, nakon naziva druge sure Al-Bakare (Krava) u zagradi stoji Aisa."

Profesor akaida na islamskoj pedagoškoj akademiji u Zenici, na svojim casovima islamskog vjerovanja pristunim studentima izmedju ostalog govori: "... Vjerujuci da je Dzibril a.s. prilikom donošenja Objave pogriješio i umjesto Aliju a.s. Objavu dostavio Muhammedu s.a.v.a. nakon svakog namaza, pošto predaju selam, šije tri puta podigavši ruke do iznad ušiju govore: "hanel-Emin." [98] (Emin je iznevjerio.) Kada je u Muftijstvu zenickom, u prisustvu nekoliko efendija, upitan: "Na osnovu cega vi iznosite takvu tvrdnju?", on je odgovorio: "U Mekki sam vlastitim ocima vidio kako to šije rade." Kada je ponovo upitan: "A da li ste culi kako šije dok dizu ruke kazu: "Emin, Dzibril a.s., je iznevjerio?" on je odgovorio: "Ne."

Na osnovu jednog izvještaja, koji je u toku rata saudijskom narodu i vlastima poslala jedna od vehabijskih humanitarnih organizacija, jasno se moze vidjeti kakve "humanitarne aktivnosti" obavljaju vehabije u Bosni i Hercegovini. Ustvari, ovaj izvještaj nam razjašnjava zagonetku skrivenu u znaku ove humanitarne organizacije, koji ima oblik otvorene knjige na cijoj jednoj stranici piše "'ilm" (znanje), a na drugoj "amel" (rad). Neobjašnjivo je kakve to veze ima ovaj znak sa jednom humanitarnom organizacijom za dostavu pomoci. Na osnovu onoga što ona cini, ovaj znak se moze protumaciti samo kao: "špijunaza" ('ilm) sa jedne i "ubijanje" ('amel) s druge strane.

Izvještaj koji je direktor Humanitarne organizacije El-Haramejn, gospodin As'ad bin 'Ali er-Rejs, odaslao saudijskim vlastima kao da je imao za cilj trazenje više pomoci u materijalnim sredstvima i ljudstvu. Ali zašto? Sta je svrha toga? Razloge prisutnosti ove humanitarne organizacije u Bosni najbolje ilustrira sam sadrzaj ovog izvještaja:
Humanitarna organizacija El-Haramejn
POZIV, POZIV, POZIV ...


O stanovnici dva harema, stanovnici Mekke i Medine... O vi, koji cinite dobro vašoj braci po vjeri ... Rafidije su ušle u sve krajeve Bosne i Hercegovine, njihovih poglavara je mnogo i vecina Bosanaca ih voli i ucinili su ih simbolima islamske drzave.

O naša ulemo, naše daije i vi koji trazite znanje, ko ce pomoci vašoj braci po vjeri. Puno vaše brace su postali šije i puno rafidija se ozenilo vašim sestrama ... Nema snage i nema moci i nema znanja kod nas ... Ima li iko da nam pomogne, samo je Allah pomagac! Oni su drzava, a mi smo pojedinci u skupinama ...

Opasnost od rafidija se smatra najznacajnijom preprekom koja stoji na putu da've selefija (vehabizma) u Bosni i Hercegovini. Oni su otvorili Iranski crveni polumjesec i dijele hranu porodicama šehida.

OTVARANJE CENTRA EL'AHD
To je vjersko-kulturni centar u kojem rafidije drze predavanja iz razlicitih vjerskih znanosti: fikh, akida, Kur'an, arapski jezik, perzijski jezik itd. Obezbijedili su besplatnu hranu i spavanje onima koji dolaze iz daleka. Ovaj centar organizira i štampanje njihovih vjerskih knjiga, a to je do sada najopasnije što su uradili, jer su tako svoj rafidijski mezheb proglasli jednim od islamskih mezheba, kao što su to cetiri priznata mezheba. Njihov vjerski voda, Imam Dzafer se ozenio Bošnjakinjom, kao i komandant jedinice za vojnu obuku, oficir Abbas.

CENTRI ZA VOJNU OBUKU
Rafidije su, uz saglasnost bosanske vojske, u selu Bradve kod Visokog otvorile centar za vojnu obuku, gdje obucavaju vojsku svim vrstama naoruzanja, a i drugim borbenim vještinama. Oni finansiraju vojnu jedinicu "Abdullatif", nakon što su uspjeli pridobiti naklonost njenog komandanta, Salke Omerbegovica

OKUPLJANJE UGLEDNIH LJUDI I OFICIRA
S ciljem okupljanja uglednih ljudi i oficira Iranci su organizovali specijalnu posjetu istaknutih licnosti iz Visokog Iranu, a medju njima su bili:
1. Mersed Šahinovic, predsjednik SDA
2. Ramiza Ibrahimovic, profesorica na IPA u Zenici
3. Salko Omerbegovic, komandant jedinice "Abdulallif"

METODI RADA I AKTIVNOSTI RAFIDIjA
1. Obavljanje poslova u velikoj tajnosti.
2. Obavljanje poslova uz dobro planiranje i na duze vrijeme.
3. Direktno povezivanje sa nadleznim drzavnim strukturama, otvaranje dvije ambasade u Sarajevu i Zenici.
4. Ugovor sa hrvatskim vlastima. Iran je sklopio ugovor sa Hrvatskom o isporuci brodova, cime ce se u hrvatskim brodogradilištima zaposliti 30.000 radnika. Time su rafidije ovladale i hrvatskim vlastima. Na taj nacin im je dozvoljeno da mogu slobodno prolaziti kroz Hrvatsku i dovoziti razlicite stvari, kao što su hrana i papir.
5. Gradnja vojnog aerodroma u Visokom.
6. Obuka bosanske vojske u Kaknju, sa predavanjima iz podrucja vjere.
7. Darovanje osam helikoptera za prevoz.
8. Dovozenje namirnica i razlicite vojne opreme. Rijec Iran je utisnuta na svim puškama.
9. Dovodjenje visokoobrazovanih ljudi, kao što su: imami, daije, vojni instruktori, posebni specijalisti i novinari.
10. Pomoc ljudima na visokim polozajima i osjetljivim mjestima u drzavi.
11. Otvaranje razlicitih omladinskih centara, kulturnih klubova i vjerskih sastajališta koji su medjusobno povezani.
12. Sirenje ideje o privremenom braku, i to sa djevojkama koje pripadaju ehlu sunnetu.
13. Slanje vodja i politickih uglednika u Iran.
14. Štampanje knjiga i casopisa koji podrzavaju njihov rušilacki mezheb, pri cemu nastoje da ne povrijede ehlu-sunnet, te da ne spominju mezhebske razlike. Izdali su knjigu o Poslanjkovom zivotu, u kojoj su ashabe stavili po strani, a istakli samo ulogu 'Alija r.a. Organizovali su i takmicenje u vezi s ovom knjigom u svim dijelovima Bosne, dajuci nagradu od 1.000 DM onome ko nauci ovu knjigu napamet.
15. Ponovno štampanje knjiga ehlu sunnela koje su ranije štampali razliciti vjerski centri, te štampanje knjiga koje sadrze novotarije.
16. Dijeljenje rafidijskih knjiga, Homeinijevih i Hamneijevih slika, pisanje ispod Homeinijeve slike Ruhullah itd.
17. Privlacenje srca muslimana pokretanjem niza islamskih pitanja kao što su pitanje Palestine ili slucaj Selmana Rušdija.
18. Korištenje razlicitih video i audio sredstava, kao što su televizija i kasetofoni za širenje njihovog nepriznatog vjerovanja.
19. Stalno podrzavanje, makar i malo. (Malo koje je stalno bolje je od velikog koje je povremeno.)

Dok smo pisali ovaj izvještaj, do nas je došla vijest da su poceli s napadom na Ebu Hurejru r.a. i to putem širenja knjige Islamska vlast. Ovaj napad ima za cilj odbijanje hadisa koje prenosi Ebu Hurejre r.a., cime bi uništili jednu od tvrdjava Poslanikovog cistog Sunneta.

U ovakvoj situaciji pripadnici ehlu sunneta raspravljaju o ovome, pa su jedni mišljenja da se oni trebaju ubijati, dok drugi smatraju da treba cekati povoljnu priliku, pa da se tek onda ubijaju. Neki ih opet ne smatraju opasnim, a neki pitaju alime. Pojedini alimi kazu da se oni ubijaju u svim prilikama, drugi donose fetvu da se ubijaju ako unose fitnu, a neki savjetuju da se uopce ne piše o njima.

Ko ce nam pomoci, o vi, koji cinite dobro ... o uceni ... o dobrocinitelji ... Zovemo vas srcima ophrvanim tugom ... Ko ce pomoci islamu i muslimanima ... Ko ce pomoci ovu vjeru ...

Shvatite opasnost koja je na pomolu prije nego što se ladja islama utopi u rafidijstvu.

Boze, svemir je mracan, pa pošalji Tvoju svjetlost da ga obasja.
Boze, muslimani su izgubili Tvoj put, a njihovo jedinstvo je uništeno.
Boze, Ti si obecao, pa uputi nas, Tvoj oprost je plemenit.
Samo si Ti darovatelj i Onaj koji pomaze.

Direktor Humanitarne organizacije "El-Haramejn" u Bosni i Hercegovini
Esad ibn 'Ali er Rejs. 19.5.1415. (24.10.1994.)"

Iz navedenog Izvještaja vidimo temeljne ciljeve vehabijskog prisustva na prostorima Bosne i Hercegovine.

Imajuci u vidu ono što smo vec kazali i knjiga "Veliki šejtan" logicno moze pronaci svoje mjesto u svemu ovome. To je knjiga u koju su vehabije ulozile sav svoj raspolozivi potencijal. Jedni su pisali, drugi obezbjedivali slike i biografiju, treci pripremili za štampu, cetvrti obezbijedili finansijsku potporu, dok neki i sada putuju iz grada u grad kako bi je predstavili kao navodno najbolju knjigu. Knjiga "Veliki šejtan" nesumnjivo pokazuje intelektualni nivo vehabijskih vodja i profesora, kao i ono cime su umovi vehabija uglavnom preokupirani. Ona nas upoznaje kakav to, ustvari, pogled na svijet imaju vehabije.

Medju mudrim izrekama Imama 'Alija ibn Ebi Taliba a.s. prenesenim u knjizi Nehdzul-Belaga su i sljedece dvije izreke:

"Covjek je skriven pod jezikom svojim." "Vrijednost svakog covjeka je u dobru koje cini."

Jedna arapska izreka kaze: "Ko god nešto zavoli, on to mnogo spominje.", dok jedna perzijska izreka kaze: "Kroz cup zemljani ce da promoci upravo ono što se u njega natoci."

Cini nam se prikladnim da se ukratko osvrnemo na ono sto je ispricano u knjizi "Veliki šejtan", da je ukratko proucimo i analiziramo, ali ne na nekom naucnom, vec na nivou te knjige i nivou do kojeg dopire um onih koji su tu knjigu pisali. Iako neki smatraju da ona uopce ne zavredjuje bilo kakvu paznju, a kamoli da se o njoj raspravlja, imajuci u vidu da je vehabizam (americki islam) vec realnost, smatramo da je potrebno na tu knjigu odgovoriti i dati joj paznju na onom nivou na kom se ona nalazi. Prije nego li ukratko proucimo i analiziramo knjigu potrebno je dosta sazeto iznijeti neka objašnjenja o ustrojstvu vehabijske sekte i vremenu njenog nastanka, pošto to moze biti dobar uvod u proucavanju i analizi ove knjige, iako to naravno ne moze bili dovoljno zajedno sveobuhvatno upoznavanje sa vehabizmom.



Vehabizam

Vehabizam je sekta koja je u 18. vijeku, pod vodjstvom Muhammeda ibn Abdulvehhaba en-Nedzdiia nastala na podrucju Arapskog poluotoka, u regiji Nedzd. Ova sekta je, po imenu ocu njegovog osnivaca, dobila ime vehabijska, a ne po imenu samog osnivaca jer se on zvao Muhammed, kao i Poslanik islama, te je postojala opasnost da to on i njegovi sljedbenici ne zloupotrijebe.

Naziv "vehabijska" ova sekta je dobila u vrijeme njegovog osnivaca Muhammed ibn Abdulvehhaba, a prvi koji je napisao knjigu, negirajuci mišljenje i vjerovanje vodje ove sekte bio je Sejh Sulejman ibn Abdulvehab, stariji brat Muhammeda ibn Abdulvehaba. Njegova knjiga nosi naziv "Bozije munje u odbacivanju vehabizma". Ova knjiga je posljednji put štampana u Turskoj, u Istambulu 1978.godine.

Iako je vehabijska sekta nastala nedavno, tj. u 18. vijeku njenu pojavu Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je predvidio još mnogo prije, što se ubraja u jednu od njegovih mudziza o nagovještavanju dogadjaja u buducnosti.

U predajama koje prenose i ši'itski i sunnilski prenosioci hadisa, a medju sunitskim i sam Buhari, casni Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na jasan i konkretan nacin predvidja pojavu ove grupe. Pejgamber s.a.v.a. je neka dogadjanja nagovijestio prije nego što su se ona desila, a predaje o tim nagovještajima prenose svi muslimanski prenosioci hadisa (i ši'itski i sunnitski), od kojih su i vijest o pojavi otpadnicke grupe haridzija, Bitka oko Deve,ubistvo Imama Husejna a.s.

Mi cemo ovdje navesti taj hadis iz Buharijinog Sahiha o pojavi razdora i smutnje koja ce doci iz Nedzda. Buhari je u 4. tomu svog Sahiha, u knjizi El filan otvorio jedno poglavlje o Poslanikovim, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, izrekama pod nazivom "Smutnja i razdor dolaze s istocne strane", gdje je naveo ukupno cetiri hadisa. U prvom od njih stoji: "Sa istocne strane ce smutnja da se podigne i rogovi šejtanski ce sa te strane da se pomole." Pošto ovdje nije jasno šta se podrazumijeva pod pojmom "istocna sirana" Buhari navodi treci hadis, u istom poglavlju, koji pojašnjava prethodna dva. U njemu stoji: "Smutnje ce iz Nedzda da se dignu, i rog šejtanski ce u Nedzdu da se pojavi."
Nedzd je regija koja se nalazi istocno od Medine, a tumaci Buharijine zbirke smatraju , takodjer, da se pod pojmom "istocna strana" smatra podrucje Nedzda. Ovaj hadis glasi:
Ibn Omer prenosi: Boziji Poslanik, saljallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao:" O Boze daj nam bereket u Sam naš, o Boze daj nam bereket u Jemen naš," rekoše: "O Boziji Poslanice i u Nedzd naš?" Rece: "O Boze daj nam bereket u Sam naš, o Boze daj nam bereket u Jemen naš." Rekoše: "O Boziji Poslanice i u Nedzd naš?", i mislim daje treci put rekao:" Tamo su (u Nedzdu) potresi i fitneluci. Sa tog podrucja ce se pojavili šejtanski rog." [99]

Muslim, takodjer, u svojoj knjizi, poglavlje El-fiten donosi više predaja u vezi s ovim. U jednom Poslanikovom hadisu stoji: "Upravo sa ovog podrucja (Nedzd) ce da se pomoli glava nevjerstva."

Kao što cemo to kasnije vidjeli, polazna tacka vehabizma, posredstvom Muhammed ibn Abdulvvehaba, bila je regija Nedzda, koja je sve do danas ostala središte vehabizma. Sve politicke i vjerske vodje vehabizma su porijeklom iz Nedzda, tj. njihovo politicko vodjstvo je u rukama porodice Saud, potomaka pomenutog Muhammeda ibn Saud en-Nedzdija, dok je njihovo vjersko vodjstvo sve, do skora bilo ograniceno na porodicu Sejh, potomke pomenutog Sejha Muhammeda ibn Abdulvvehab en-Nedzdija, da bi tek nedavno ovo vodjstvo bilo prošireno i na alime iz drugih porodica, uz uslov da su porijeklom iz Nedzda. Do sada nijedna osoba koja nije bila porijeklom iz Nedzda nije mogla postati clan Vijeca velikih alima - "Hej'atu kiberil-'ulema" (ideološki vrh vehabizma, bolje receno: Vatikansko vijece vehabija) [100]

NASTANAK I RAZVOJ VEHABIZMA

1115. (ili 1111.) hidzretske godine u Nedzdanskom gradu Ujejne rodjen je Muhammed ibn Abdulvvehab. Osnovna vjerska znanja je stekao kod svog oca šejh Abdulvvehaba. Od samog pocetka svoj interes je usmjerio u neobicnom pravcu, zarko je zudio da što više sazna i prouci stanja i biografije osoba koje su se lazno predstavljale kao poslanici kao što su: Musejlemetul-Kezzab, el-Asvadul-'Ansi, Tulejhetul-Asadi i dr. Njegova zedj za ovakvim znanjem je bila neutoljiva.' [101]

On s velikim entuzijazmom pocinje da cita i proucava knjige Ahmeda ibn Abdul-Halima ibn Tejmijje i njegovog ucenika Ibnul-Kajjima el-Dzuzije. Obojica su zbog svojih novotarijskih, pa cak i nevjernickih stavova, te zbog svog javnog iznošenja tvrdnje da su svi muslimani osim njih nevjernici, od strane sunitskog Sabora uleme osudjeni na robiju, da bi na kraju Ibn Tejmijje u zatvoru i umro. [102]
Jedan dio svog zivota Muhammed ibn Abdulvehhab je proveo putujuci kroz Hidzaz (podrucje Mekke i Medine) gdje je kod nekih alima, iz tog podrucja, poceo studirati vjerske znanosti, da bi neki od njegovih profesora, takodjer, shvatili da on, zaista, ima odredjenu vrstu umne zastranjenosti i pshicke poremecenosti. Medju njegovim profesorima su bila i dvojica alima hanefijskog mezheba, šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi i šejh Muhammed Hajat es-Sendi. [103]
Nakon povratka iz Medine u Nedzd, Muhammed ibn Abdulvehhab odlucuje se na novo putovanje i upucuje se prema Basri. Ovo putovanje oznacava pocetak jednog sasvim novog perioda u njegovom zivotu. Boravak Muhammed ibn Abdulvehhaba u Basri ispunjen je nejasnocama, neki cak prenose da se on ni u Basri nije mogao skrasiti vec se uputio prema Iranu u podrucje Kurdistana, Hamadana i Isfahana, da bi u Isfahanu neko vrijeme studirao istocnu filozofiju i bavio se sufizinom. [104]
Neki su, pak, napisali da je putovanje nastavio sve do Gazanejna, grada na jugu Afganistana. [105]
Bilo kako bilo, nakon ovog dugog putovanja, cija ce se svrha tek kasnije, takodjer doznali, on se vraca u Irak i jedno vrijeme provodi u Bagdadu, gdje sklapa brak sa nekom bogatom hanumom.

Za vrijeme njegovog boravka u Iraku (Basra, Bagdad, Kurdistan) dogadjaju se neke stvari koje, po svoj prilici, cine glavno poglavlje zivota Muhammed ibn Abdulvehhaba. Ti dogadjaji se smatraju prvom fazom u nastanku vehabijske sekte, pa samim tim i kljucnom tackom za proucavanje i analizu vehabizma.

Gospodin Hemfer je bio jedan od vrhunskih i prvorazrednih špijuna engleske ambasade kada je 1715. godine, od strane Ministarstva za kolonije bio postavljen za upravitelja istocno-indijske kolonijalne kompanije. Posto je naucio sluzbene jezike islamskih zemalja (arapski, perzijski turski) dobar dio svog zivota proveo je na prostorima Osmanskog Carstva (današnja Turska), Egipta, Iraka, Hidzaza i Irana. Cilj je bio prikupljanje što tacnijih informacija o razlicitim osobenostima islamskog svijeta i muslimana, kao što su obicaji, gledanje naroda na društvena pitanja i kulturu.

Gospodin Hemfer o izvršenju svog zadatka kaze:"Kada je u pitanju opstanak kolonijalne vladavine nad Indijom, britanska vlast je bila potpuno sigurna u njenu stabilnost i za nju se nije nimalo brinula. Razlog tome je cinjenica da je Indija zemlja u kojoj zive razliciti narodi i egzistiraju raznovrsne i medjusobno oprecne vjere, pa je samo postojanje ovih razlika uzrok ucvršcavanju naše vladavine i prevlasti nad ovom zemljom. U pogledu opstanka i produzetka kolonijalne vlasti nad Kinom, britanska vlada nije imala ni najmanju brigu, jer dvije religije, budizam i konfucionizam, koje su bile raširene na ovom podrucju zapravo su bile mrtve i svu paznju naroda su usmjeravale onom svijetu, a ovaj svijet i poslove koji se ticu zivota na ovom svijetu su zapostavljale. Naravno, mi nismo mogli u potpunosti biti sigurni da se u buducnosti naša vlast nece naci u opasnosti, pa smo zato naše politcke planove u ove dvije zemlje (Kina i Indija) sprovodili tako da u gradovima uvijek vlada neznanje i razjedinjenost, a ponekad neka epidemija ili bolest, jer smo samo pomocu uspavanosti i intelektualne zaostalosti stanovnika ovog podneblja mogli doci do ostvarenja naših ciljeva..." [106]

Tako je 1715 godine gosp. Hemfer, zajedno sa još nekoliko osoba zaduzenih od strane britanskog Ministarstva za kolonije, otpoceo svoj špijunski zadatak u islamskim zemljama. (Osmansko Carstvo, Egipat, Irak, Hidzaz i Iran) Hemfer je dvije godine proveo u prijestonici Osmanskog Carstva, gdje se u jednom tamošnjem mesdzidu upoznao sa srednjovjecnim aliinom zvanim Ahmed-efendi. Nakon toga, od strane britanskog Ministarstva za kolonije, Hemferu je naredjeno da otputuje za Irak. Kada je stigao u Basni, odsjeo je u jednom od gradskih mesdzida. Mutevelija mesdzida je bio šejh Omer Ta'i, koji je odmah, pri prvom susretu, posumnjao da je on špijun. Zato ga je odmah upitao ko je i odakle je došao. Nakon male stanke, Hemfer je odgovorio da je Turcin i da dolazi iz malog turskog mjesta Agdir. Tada je on vec dobro poznavao turski jezik. Medjutim, i pored sve lukavosti kojom se ovaj špijun sluzio, šejh Ta'i ga je posmatrao samo kao jednog stranca i ništa više. Zato je Hemfer bio primoran da napusti mesdzid.
Nakon ovoga obreo se u jednoj stolarskoj radionici, koja je pripadala covjeku po imenu Abdur-Reza, koji je bio ši'itskog mezheba, porijeklom iz Horosana (pokrajina u Iranu). Hemfer je iskoristio priliku i kod stolara naucio perzijski jezik.

Da bi se ljudima predstavio kao sasvim obican covjek, Hemfer je danju odlazio na posao u stolarsku radionicu, radeci za mizernu platu. Svakog dana je rucavao u radionici i odlazio u mesdzid radi obavljanja namaza. Njegova volja i preduzimljivost, u cilju ostvarenja dobijenih zadataka, bili su toliko veliki da ga ni teški stolarski poslovi nisu mogli odvratiti od špijuniranja. Njegovo ponašanje i djela su bili takvi da ga je i sam šejh mesdzida poceo smatrati dobrocudnim muslimanom, sa islamskim ponašanjem, te mu je cak predlozio da se ozeni jednom od njegovih kceri, ali je on to odbio.

Svakog dana u predvecerje šije i Iranci naseljeni u Basri okupljali su se ispred stolarske radionica raspravljajuci o politickim i ekonomskim pitanjima. Izmedju svih onih koji su se okupljali, njegovu paznju je privukao mladic obucen u odoru studenta vjerskih znanosti, koji je veoma dobro poznavao tri jezika: arapski, perzijski i turski. Taj mladic se zvao Muhammed ibn Abdulvvehab. Muhammed je bio jedan ambiciozni i ratoborni mladic, koji se zestoko opirao vladavini Osmanlija, i upravo ga je ta borbenost vukla da dolazi u društvo Iranaca.

Jedne noci je ši'iski alim po imenu šejh Dzevade Komi, putujuci za Sam (Siriju) došao u Basri i zanocio u kuci Abdur-Reze. Te noci se i Muhammed ibn Abdulvehhab tamo našao i izmedju njega i šejh Dzevada Komija je došlo do rasprave. Gospodin Hemfer u nastavku svojih uspomena kaze: "Kada sam vidio prepirku ove dvojice ljudi, odmah sam shvatio da sam pronašao ono što sam trazio, a to je Muhammed ibn Abdulvehhab i niko drugi."

Od tada je gospodin Hemfer poceo da ucvršcuje svoje veze sa Muhammedom ibn Abdulvehhabom. Trudio se da ga ubijedi kako je on predmetom vece Bozije paznje i od samog Omera i Alija. Ponekad bi mu, takodjer, govorio: "Da si ti zivio u doba poštovanog Pejgambera, on bi te sigurno postavio za svoga nasljednika. I danas mi zelimo da te Bog postavi i da putem tebe obnovi islam, jer ti si jedini spasitelj koji moze islam izbaviti iz ovog nazadovanja i primitivizma." [107]

Hemfer u svojim zabilješkama navodi:"Ja sam Muhammed ibn Abdulvehhaba slijedio poput njegove sjene. Konstantno sam se trudio da ga odvratim od temeljnog islamskog vjerovanja." Jednog dana je Hemfer rekao Muhammed ibn Abdulvvehabu: "Danas dzihad više nije obavezan.", na šta je Muhammed odgovorio: "Bog je rekao: "Borite se protiv nevjernika". Hemfer je uzvratio: "Bog je rekao: "Borite se protiv nevjernika i licemjera", pa, ako je ovaj ajet obavezujuci, zašto se onda Pejgamber s.a.v.a. nije borio protiv licemjera." Muhammed je odgovorio: "Ali Pejgamber s.a.v.a. je protiv njih ili ratovao rijecima i izjavama.", na što je Hemfer rekao: "Prema tome, dzihad protiv nevjernika je obavezan samo rijecima i logikom." Muhammed je ustvrdio: "Ali Pejgamber s.a.v.a. je vodio rat protiv nevjernika." Hemfer je ovo prokomentarisao: "Poslanikov rat protiv nevjernika je bio u znaku samoodbrane, jer su nevjernici bili odlucili da ga ubiju." [108]

Drugi put Hemfer je posegao za pitanjem privremenog braka, pa je Muhammedu ibn Abdufvenhabu rekao: "Ja vjerujem da je muta' brak (brak uzitka na odredjeno vrijeme) dozvoljen." Muhammed je odlucno rekao: "Nikad!" Na ovo je Hemfer odgovorio: "Bog - je u Kuranu rekao: "A zenama vašim s kojima ste imali bracne odnose podajte vjencane darove njihove." (Navedeni prijevod je uzet od Korkuta, dok doslovan prijevod glasi: "A zenama vašim, od kojih ste trazili uzitak dajte vjencane darove njihove) Muhammed je rekao: "Ali Omer je ovaj "brak uzitka" zabranio rijecima: "Dva uzitka su bila dozvoljena i ja ih zabranjujem." Hemfer mu je na to rekao: "Ti kazeš da si od Omera veci znalac, zašto onda hoceš da ga slijediš u ovom pitanju?"
Muhammed je na ovo zašutio, a gospodin Hemfer mu je odmah predlozio privremeni brak, što je ovaj, zadovoljno se nasmiješivši i glavom klimnuvši, prihvatio.
[109]

Vidjevši dobru priliku za smutnju gospodin Hemfer je odmah otišao do jedne od kršcanki koje su od strane britanskog Ministarstva za kolonije bile zaduzene za kvarenje muslimanske omladine u Basri i ispricao joj cijeli slucaj, a onda ju je pod laznim imenom Safija odveo na uslugu Muhammedu ibn Abdulvehabu, da bi je Muhammed, uprkos stavu njegovog mezheba o ovome, privremeno vjencao.

Gospodin Hemfer je zapisao: "Ja sam gospodji Safijji dao potrebne uputu i rekao: "Mi svo svoje vrijeme moramo posvetiti odvracajuci ovog covjeka od pravog vjerovanja."

U nastavku svog dnevnika Hemfer je zabiljezio: "I tako smo mi Muhammeda ibn Abdulvehhaba navratili da sa nama pije alkohol, postepeno mu skidavši ogrtac vjere (imana) sa njegovih ledja. Bili smo do te mjere istrajni da sam ja jednog dana odlucio da u njegovom srcu potaknem sumnju u licnost samog Pejambera s.a.v.a., na sto mi je on ljutito uzvratio: "Ako samo još jednom budeš tako razgovarao sa mnom, nit našeg prijateljstva ce se prekinuti." Uplašio sam se srdzbe i smrknutog lica sina Abdulvehhabovog i ništa mu više nisam o tome rekao. Medjutim, kada se sve sabere, ja sam ga ipak uspio nagovoriti da pored sunnitskog i ši'ilskog mezheba osnuje jedan treci mezheb, koji ce zagovarali i širiti pravi islam." [110]

Jedne prilike Hemfer je lukavo izmislio san i ispricao ga Muhammedu: "Sinoc sam u snu vidio Vjerovjesnika islama kako sjedi na nekom prijestolju, a oko njega se nalazilo nekoliko ucenjaka, koje nisam poznavao. Onda ulaziš ti, Muhmmed ibn Abdulvehhabe, a lice ti sija nekom finom svjetlošcu. Pejgamber s.a.v.a. u znak postovanja prema tebi ustade sa svoga mjesta, poljubi te izmedju ociju, a zatim rece: "O, Muhammede, ti si moj imenjak i nasljednik si znanja mojega. Ti si onaj koji mene nadomještaš." Na to si ti odgovorio: "O Boziji Poslanice, bojim se da svoje znanje i razumijevanje objelodanim ljudima." Pejgamber ti na to rece: "Ne boj se, ti si duzan da dostaviš poslanicu i ti si najbolji i po polozaju uzvišeniji."

Hemfer komentarišuci Muhammedovo raspolozenje poslije ispricanog sna veli: "Kada samo ovaj izmišljeni san ispricao Muhammed ibn Abdulvehhabu, od radosti je poskakivao i nekoliko puta, zaredom, me pitao da li to ozbiljno govorim, što sam ja potvrdjivao."

Hamfer zatim dodaje:"Onoga dana kada sam mu ispricao svoj izmišljeni san, Muhammed ibn Abdulvehhab je odlucio da javno iznese i objelodani svoj (vjerski) pravac, [111] da bi 1735 godine na skupu kojem je prisustvovalo nekoliko ljudi javno je iznio svoj novi (vjerski) cilj. Svoje ideje je najprije, u obliku niza tema i nejasnih termina objelodanio pred svojom rodbinom i rodjacima. Nakon toga je krenuo u njihovo širenje i detaljno obrazlaganje.

Pošto je Muhammed ibn Abdulvehhab prihvatio da pod patronatom i po nalozima gospodina Hemfera svoje vjerovanje iznese u javnost, od strane britanskog Ministarstva za kolonije dobio je jedan plan i program rada u sedam tacaka, koji je sadrzavao sljedece upute:
1. Okriviti sve muslimane zbog toga što su izašli iz pravog islama.
2. Neposlušnost i nepoštivanje naredbi koje dolaze od osmanske vlasti, te podsticanje ljudi na rat protiv Osmanskog Carstva s ciljem njegovog slabljenja.
3. Ubacivanje razlika i nesloge medu muslimane u svijetu, a zatim stvaranje jedinstva na temelju novog mezheba.
4. Rušenje kubbeta, harema i muslimanskih svetinja u Mekki i Medini, kao i u drugim gradovima, pod izgovorom da su sva ta mjesta pozornice mnogobostva (širka).
5. Štampanje i širenje onog tumacenja Kur'ana koje ce podrzavati vjerovanje Muhammed ibn Abdulvehhaba.
6. Rušenje Kabe pod izgovorom da je ona nekad bila centar idolopoklonstva.
7. Sprecavanje muslimana u obavljanju obaveznog obreda hadzdza, te nagovaranje i prisiljavanje arapskih nomadskih plemena na ubijanje hadzija i plijenjenje njihove imovine.

Gospodin Hemfer, u svom prisjecanju, dodaje: "Muhammed mije obecao da ce se svih sedam tacaka toga plana ispoštovati i sprovesti u djelo, ali je od mene trazio da mu za to dam vremena, rekavši: "Sprovodjenje u djelo svake od sedam tacaka trenutno je nemoguce. Rušenje Kabe ce teško ikada biti izvodljivo."
On je vjerovanje svog novog pokreta prvi put objelodanio u Basri, jer Hajruddin ez-Zirikli, koji je sve do 1976. bio saudijski izaslanik u Egiptu, te pomocnik ministra vanjskih poslova Saudijske Arabije i branitelj i podrzavalac porodice Saud i vehabizma, u jednom kracem biografskom djelu o Muhammed ibn Abdulvehhabu kaze: "Sejh Muhammed je u Basri postao meta napada i uznemiravanja, te je bio primoran da je napusti i vrati se u Nedzd." [112]

U Nedzdu se nastanio u gradu Hurejmla gdje je tada zivio njegov otac. Tamo je otpoceo sa propovijedanjem svojih ideja i vjerovanja, zbog cega ga je otac korio i zestoko mu se suprotstavljao, sve do 1143. h.g. kada je preselio s ovog svijeta, otišavši nezadovoljan njime. Nakon oceve smrti, Muhammed ibn Abdulvehhab još slobodnije nastavlja propagirali vlastito vjerovanje, a s druge strane pocinje da ismijava i napada vjerovanja drugih ljudi, što izaziva revolt ljudi koji mu prijete ubistvom. Usljed toga on biva primoran da napusti Hurejmlu i da se uputi u Ujejnu, svoje rodno mjesto.

Tadašnji gradonacelnik Ujejne je bio Osman ibn Muammer, s kojim je Muhammed ibn Abdulvehhab, nakon što mu je saopcio svoje namjere, sklopio sporazum o medjusobnom potpomaganju u kojem mu je Osman dao potpunu slobodu propagiranja njegovog vjerovanja, uz uslov da Muhammed ibn Abdulvehhab djeluje u pravcu proširenja Osmanove vlasti na cijelu regiju Nedzda, koja je u to vrijeme imala šest ili sedam neovisnih pokrajina. [113]
Radi ucvršcenja ovog sporazuma Osman ibn Muammer je svoju sestru Dzouhare udao za Muhammeda, na što mu je ovaj rekao: "zelim da Allah Nedzd i Arape s tog podrucja tebi pokloni." [114]

Sporazum izmedju gradonacelnika Ujejne i Muhammed ibn Abdulvehhaba nije dugo potrajao jer je gradonacelnik grada Ihsa'a, koji je bio uticajniji od Osman ibn Muammera zatrazio da pogubi Muhammed ibn Abdulvehhaba zbog njegovih novih tvrdnji i rušenja mezara Zejd ibnul-Hattaba, kao i zbog njegovog napada na vjerska ucenja muslimana. Tada je Osman ibn Muammer od Muhammeda ibn Abdulvehhaba zatrazio da napusti Ujejnu, sto je ovaj i ucinio i za svoje novo mjesto stanovanja odabrao grad Der'ijje [115], dok el-Alusi u svojoj knjizi kaze: "Muhammed ibn Abdulvehhab je odabrao Der'ijju, grad Musejlemtul-Keddaba, i otputovao tamo da se nastani. [116]

1160. h.g. Muhammed se nastanjuje u Der'iju, ciji je gradonacelnik bio Muhammed ibn Saud (rodonacelnik porodice Saud) s kojim je on, na isti nacin kao i sa gradonacelnikom Ujejne, napravio sporazum o medjusobnoj saradnji. U tom sporazumu Muhammed ibn Abdulvehhab se obavezao da ce raditi na teritorijalnom proširenju Ibn Saudove vlasti, te je obecao da ce se ratni plijen i prihodi do te mjere povecati da Ibn Saud nece imati potrebe za nametanjem ikakvih poreza narodu. [117]
Saud mu je zauzvrat obecao da ce mu pomoci u širenju ideja njegovog novog mezheba i da ce mu dati punu podršku. Ibn Saud mu je nadalje rekao:"Mi cemo tebe pomoci i našu ti podršku pruziti i sa protivnicima jedinstva (onog kojeg je Muhammed ibn Abdulvehhab zastupao) dzihad voditi, ali pod dva uslova:
1. Ako te mi pomognemo i Allah tebe ucini pobjednikom, ja se bojim da nas ne napustiš i s nekim drugim sporazum ne sklopiš. (Na ovo se Muhammed ibn Abdulvehhab obavezao da takvo nešto nece uciniti)
2. Ja u vrijeme zetve i ubiranja plodova od gradjana Der'ijje uzimam odredjeni postotak kao porez pa se bojim da mi ti to ne zabraniš.


Muhammed ibn Abdulvehhab mu je na to odgovorio: "Nadam se da ce nam Allah brojne pobjede dati, na osnovu kojih ce do tebi, umjesto poreza, obiman ratni plijen stizati." [118]

Da bi ucvrstio ovaj sporazum Muhammed ibn Saud je svog sina Abdulaziza ozenio Muhammed ibn Abdulvehabovom kcerkom. [119]
Sporazum izmedju Muhammed ibn Abdulvehhaba i Muhammed ibn Sauda zasigurno se moze svrstati u drugo vazno poglavlje historije vehabizma.

Šejh Mugnijje s tim u vezi kaze:"Muhammed ibn Abdulvehhab, sklopivši novi sporazum, odjednom se osjetio dovoljno mocnim da svoje sljedbenike pozove i podstakne na "dzihad"!!! i da u susjedna podrucja pošalje pismo po kojem se tamošnji stanovnici trebaju odazvati tom pozivu i slijediti upute date u njemu. Svako ko bi taj poziv prihvatio bio je duzan odvojiti desetinu od svoje imovine i predati je Muhammed ibn Abdulvehhabu, a onaj ko bi poziv odbio, bio je napadnut od strane njegove vojske i njegovih sljedbenika. U tim napadim muškarci su ubijani, imovina plijenjena, a zene zarobljavane. Osnovno nacelo im je bilo: "Primi vehabizam, ili ceš biti ubijen, zena ce ti hudovica postati, a djeca jetimi." To je logika vehabija koju su oni u svim njenim segmentima bezuslovno slijedili i upravo iz pomenutih razloga Muhammed ibn Abdulvehhab je najprije sklopio sporazum sa Osman ibn Muammerom, a onda sa Ibn Saudom. Bio je u potpunosti spreman napraviti sporazum sa bilo kojim mocnikom kako bi njegovu moc iskoristio za ostvarenje svog zacrtanog cilja." [120]

Politicka historija vehabizma se moze podijeliti na dvije osnovne etape.

Prva etapa pocinje sporazumom izmedju Muhammed ibn Abdulvehhaba i Muhammed ibn Sauda 1158. h.g. i sve do 1230. h.g. ubrzano napreduje, da bi od te godine pocelo njeno slabljenje i s pocetkom 14. vijeka, tacnije 1309. h.g. u potpunosti nestaje s politicke scene.

Druga etapa pocinje nekoliko godina nakon potpunog sloma vehabijske vladavine, tj. pocetkom 14. hidzretskog stoljeca, tacnije 1319. h.g. kada je Abdulaziz ibn Abdurrahman Ali Saud (Fahdov otac) okupirao Nedzd i vlast nad tim podrucjem preuzeo u svoje ruke.

Prva faza politicke historije vehabizma, zbog njene direktne veze sa licnošcu Muhammed ibn Abdulvehhaba, ce ovdje biti razmotrena dok ce o dragoj fazi biti govora kasnije na odgovarajucem mjestu. Ono što je vazno i zajednicko za obje etape jeste kljucna uloga Britanije, iako je nacin na koji je Britanija bila umiješana u obje etape bio razlicit.
U prvoj etapi se više oblikovalo ideološko ustrojstvo vehabizma, dok se u drugoj više paznje poklanja ustrojstvu vlasti i politike vehabizma.

Ranije smo vec ustanovili da je grana nauke zvana orijentalizam upravo uspostavljena u svrhu što boljeg upoznavanja islama, a onda i radi dobro planiranog i temeljitog napada na islam. Orijentalisti su, zapravo, oni koji su uvijek prethodili kolonijalnom osvajanju islamskih zemalja. Oni su ti koji su, dobro poznajuci slabe tacke muslimana, pronalazili nacine i puteve do njihovog najboljeg iskorištavanja, stvarajuci mnoge sekte i raskole medju muslimanima. U prvoj fazi historije vehabizma lijepo smo vidjeli kako je gospodin Hemfer licnost koja je trazila i pronašla osobu poput Muhammed ibn Abdulvehhaba. Medju stvarima kojima ga je Hemfer poducio, a koje se vrlo dobro slazu s njegovom kontraverznom licnošcu, je i utjerivanje muslimana u nevjerstvo, što se u arapskom jeziku zove takfir. To je ucinio zbog toga što svi kolonijalne sile dobro znale da su se svi ratovi i bratoubilastva medju muslimanima desili upravo na osnovu izdavanja fetvi o takfiru medju islamskim mezhebima, tj. medjusobnom optuzivanju pojedinih mezheba za nevjerstvo. Prema tome pomocu optuzbi jedne grupe muslimana od strane druge za nevjerstvo, oni su pripremili teren za sukob medju muslimanima.

Za razliku od drugih, u vehabijskoj sekti takfir, smatranje drugih muslimana nevjernicima nalazi posebno mjesto. Takfir u ovoj sekti nije tek puko sredstvo borbe u odredjenom politickom trenutku, to je njeno temeljno nacelo. Ustvari, bit i sadrzaj vehabizma je utjerivanje ostalih muslimana u nevjerslvo (takfir), odnosno, smatranje sebe jedinim predstavnikom tevhida, tj. vjerovanja u jednog Boga. Drugim rijecima svi ostali muslimani su proglašeni mnogobošcima (mušricima), da bi ih Muhammed ibn Abdulvehhab svojim dolaskom odvratio od mnogoboštva i nevjerstva i pozvao ih u vjerovanje u jednog Boga, tj. tevhid, da bi krajnji ishod njegovog poziva bio uspostavljanje, macem i sabljom porodice Saud, drzave jednoboštva (tevhida). [121]

I sam osnivac vehabijske sekte Muhammed ibn Abdulvehhab o muslimanima nevehabijama ovako veli:"Ako kazu: "Mi ne pripisujemo Bogu druga, naprotiv, mi svjedocimo da niko niti stvara, niti opskrbljuje, niti korist donosi niti štetu otklanja, osim Allaha jednog, jedinog koji nema druga, te da je Muhammed Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, koji ne moze sebi ni korist donijeti i štetu otkloniti, ali vjerujemo da dobri ljudi imaju ugled kod Allaha i putem njih molimo od Allaha da nam usliši naše dove, odgovori mu: "Oni protiv kojih se Boziji Poslanik borio, takodjer su tvrdili sve što si naveo, tvrdili su da njihovi kipovi ništa ne odredjuju, samo su im pripisivali ugled kod Allaha i mogucnost šefa'ata (posredovanja). Drugim rijecima onaj ko trazi šefa'at od Muhammeda s.a.v.a, isti je kao i onaj koji trazi od kipova."

Takodjer i u knjizi "Er-resa'ilul-amalijjelut-tis'a", kaze:"Svako ko od Poslanika Muhammeda s.a.v.a. zatrazi šefa'at, kao da je to od kipova zatrazio, tu nema nikakve razlike."

Njegov bral Sejh Sulejman ibn Abdulvehhab, u knjizi Es-seva'ikul-ilahije, koju je napisao kako bi pobio vehabizam, obraca se vehabijama sljedecim rijecima:"Vi smatrate kufrom ono sto je i najmanje nevjerstvo, vi smatrate kufrom ono za što vi mislile da je kufr, vi smatrale nevjerstvom ocevidan islam, vi smatrate nevjernicima i one koji su odbili da nazovu nevjernicima one koje ste vi tako nazvali."

Svako ko se uputi u proucavanje vehabijskih knjiga, bile one od Muhammed ibn Abdulvehhaba, ili njegovih sljedbenika, zasigurno ce naici na raspravu o raznim vrstama višeboštva i nevjerstva. Ovakve rasprave, u takvim knjigama, idu toliko daleko da, ne optuzuju samo muslimane, nevehabije, za nevjerstvo nego i same vehabije. Citatelj takvih knjiga sigurno ce doci do zakljucka da je temelj vehabijske sekte takfir, utjerivanje drugih muslimana u nevjerstvo. Na taj nacin postaje jasno da su orijentalisti putem engleskog Ministarstva za kolonije, odnosno, gospodina Hemfera, ponovo ozivjeli haridzijski pokret, koji je bio jedan od najprljavijih i najnejasnijih pokreta u historiji islama, a zasnivao se na takfiru svih muslimana koji nisu bili haridzije. Oni su cak i muslimane svoga vremena i velike ashabe Bozijeg Poslanika, kao što je Osman ibn Affan i velikane Ehlul-Bejta, kao što je Imam 'Ali ibn Ebi Talib, takodjer smatrali nevjernicma.

Proucavanje ove dvije struje (haridzija i vehabija) za sobom povlaci jedan potpuno siguran zakljucak, a to je da su ove dvije, naizgled razlicite frakcije, u suštini jednake. Veliki broj muslimanskih alima je, kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti, nakon proucavanja ove tematike potvrdio ovu cinjenicu.

Poznati egipatski pisac Ahmed Emin u knjizi Fedzrul-islam na prilicno dobar nacin proucava osobine haridzija. Neke od tih osobina su:

1. Fanaticno i veoma zestoko insistiranje na formalnim i nebitnim stvarima
Njihov izgled i nacin odijevanja je bio takav da su odavali utisak svetaca i briznih cuvara svoje vjere. Neposredno pred pocetak Bitke kod Nehrevana hz. 'Ali im je poslao Ibn 'Abbasa da ih posavjetuje i pozove na mir, te tako sprijeci krvoprolice. Medjutim, Ibn 'Abbas se vratio razocaran, opisujuci ih rijecima: "Oni su ljudi na cijim celima su zuljevi od cinjenja sedzdi, a ruke su im postale (zbog sedzdi) kao stopala kamila, odjeca im je ostarjela, a nogavice okracale." [122]
Upravo zbog njihove zavaravajuce spoljasnjosti h.z 'Ali a.s. je, nakon što ih je pobijedio u Bici kod Nehrevana, rekao:
"I tako, sada, neka je hvala i slava Allahu, o ljudi! Izbio sam oko pobuni. Niko osim mene nije istupio prema njoj kada je tama njezina nadolazila, a bjesnilo njeno bilo zestoko. Pitajte me prije nego što me izgubite, zato što cu vam, tako mi Onoga u cijoj ruci je zivot moj, ako me pitate bilo šta izmedju vašeg sada i Sudnjeg dana, ili o skupini koja bi uputila stotinu i, takodjer zavela stotinu, reci ko najavljuje nastup njezin, ko je vodi naprijed, a ko je tjera straga, gdje su postaje u kojima ce se zaustaviti jahace zivotinje njene radi odmora i gdje je konacno mjesto prebivanja, te ko ce medju njima biti ubijen, a ko ce umrijeti smrcu prirodnom.
A kad me izgubite, pa vas zadese prilike teške i dogadjaji mucni, mnogi u polozaju onih koji postavljaju pitanja ostat ce nijemi s pogledom prema zemlji, dok ce oni koji su u mogucnosti da daju odgovor izgubiti hrabrost. To ce biti onda kada se ratovi spuste na vas s tegobama svim pa ce vam dani biti produzeni, sve dok Allah ne dadne pobjedu onima koji su ostali cestiti medju vama.
Kada iskušenja dodju, ona unesu pometnju, a kada nestanu, ostavljaju opomenu. Ne mogu biti poznata u vrijeme kada dolaze, ali su prepoznatljiva u vrijeme kada odlaze. Pusu poput vjetrova, pogadjajuci krajeve neke, a neke mimoilazeci.
Pripazite, iskušenje najgore za vas, po mišljenju mome, jeste iskušenje Beni Umejja, buduci da je ono slijepo i uz to tvori tminu. Prevlast mu je opcenita, ali ucinci njegovi su zli za ljude pojedine. Onaj koji zadrzi pronicljivost u tom ce biti pogodjen nevoljom, a onaj koji ostane slijep u tom izbjeci ce nevolju. Boga mi poslije mene sigurno cete ustvrditi da su za vas najgori Benu Umejje, poput stare deve neobuzdane koja grize zvalama svojim, udara prednjim i straznjim nogama i odbija da bude pomuzena. Ona ce se zadrzati nad vama, sve dok medju vama ne budu ostavili samo one koji im koriste ili one koji im ne štele. Nesreca njihova trajat ce sve dok budete od njih trazili pomoc onako kako rob trazi pomoc od gospodara svoga ili pristaša od vode svoga.

Zlo njihovo doci ce na vas poput straha od pogleda zlog i ostataka iz doba neznanja, pri cemu nece biti svjetionika upute, niti ce biti vidljiv znamen izbavljenja ikakav. Mi, Ehlul-Bejt, cisti smo od tog zla i mi nismo medju onima koji ce ga izazivati. Zatim ce ga Allah odagnati od vas, poput skidanja koze preko onoga koji ce ih poniziti, silom gonili, napajati ih cašama punim, ne pruzati im ništa osim sablje i ne pokrivati ih nicim osim strahom. Tada bi me Kurejši, po cijenu svijeta ovog i svega što je na njemu, zeljeli vidjeti cak samo jednom, i makar koliko traje klanje deve, zato da bih mogao od njih primiti ono od cega sada trazim samo dio, ali mi ga uskracuju."
[123]

2. Bezumnost i neznanje pomiješano sa hrabrošcu i neustrašivošcu
Oni su prvo formirali pokret za odbranu i sprovodenje jednog od vjerskih propisa, propisa "nahj zi-l-munker" (sprecavanje zla), da bi kasnije zbog neznanja i svoje bezumnosti, kao i zbog lošeg tumacenja vjerskih ucenja postepeno prerasli samo u jednu grupaciju i sektu koja borbu sa protivnicima njihove ideologije i tumacenja islama naziva dzihadom, niti se u cilju prevladavanja svog nacina mišljenja usteze od bilo cega.
Njihov najvazniji princip je bio "la hukmu illa lillah", što je dio 57 ajeta sure Al-En'am.
Rijec "hukm" u ovom ajetu ima znacenje zakona odnosno propisa, pa je prema tome smisao ovog dijela ajeta da niko osim Allaha nema prava da uspostavlja zakone. Medjutim oni su zbog svoje nepromišljenosti i neznanja ovu rijec tumacili kao pravo na vlast i vodjstvo, govorivši: "Samo je Allah taj koji ima pravo da vlada i niko drugi nema takvo pravo." Prema tome, svako ko se protivio ovom njihovom tumacenju, za njih je bio nevjernik, šta više, svako ko protivnika ovakvog tumacenja, nije smatrao nevjernikom, takodjer se kod njih ubrajao medu nevjernike.

3. Tvrdoglavost i misaona skucenost
Ako bismo zeljeli okarakterizirati haridzije, onda im najbolje odgovaraju upravo ove karakteristike: nesvakidašnja tvrdoglavost, površnost u zakljucivanju i brzopletost u donošenju odluka. Oni su svojim suhoparnim i površnim tumacenjem vjerskih ucenja, te zestokim i grubim insistiranjem na njima, ne samo zatvorili prostor za kriticku misao i zakljucivanje, nego su cak to i zabranjivali, karakteristici sve nevjerstvom. Ni u kom slucaju nisu bili spremni da saslušaju stavove i mišljenja druge strane, jer su smatrali da svako mišljenje koje se ne podudara sa njihovim, nuzno spada u nevjerstvo i bogohuljenje. U stvari bog koga su oni vjerovali i priznavali po svoj prilici je bio veoma nemilosrdan i ljut, uvijek bi sjedio na prijestolju svoje srdzbe, išcekujuci svaki novi trenutak da neki od njegovih robova pocini kakav prestup, pa i najmanju grešku, te da ga na najgori nacin kazni.

Ove osobine se nalaze i kod pristalica vehabijske sekte. Oni su za svoj moto uzeli "tevhid" (jednoboštvo), ali ga objašnjavaju laicki i površno. Njihovo tumacenje tevhida se sastoji u tome da svi osim vehabija izlaze iz granica jednoboštva, odnosno, da se ostali nalaze u razlicitim vrstama sirka, tj. mnogoboštva. Po njihovom tumacenju, ako neki musliman kaze: "Ja Resulallah!" (O Boziji Poslanice!) bez obzira kakvu namjeru (nijjet) imao postao je mušrik (mnogobozac). [124] Ali ako neko kaze: "O Ameriko!", ili "O Klintone!" taj naravno nije mušrik, a ako pak kaze: "O Cercile!" taj ne samo da nije mušrik vec je: "Velikan i Imam jednobozaca, pomagatelj sunneta, rusitelj novotarija, Kralj dobrocinitelj uspješni 'Abdul'Aziz ..." [125]

Vec ranije smo spomenuli da je Muhammed ibn Abdulvehhab svoju borbu otpoceo pod izgovorom vodjenja rata protiv navodnih musrika, nazvavši taj rat dzihadom.
Harry St. John (el-Hadzdz eš-Sejh Abdullah) Philby biljezi: "Imam Muhammed ibn Abdulvehhab je svetu duznost dzihad unio u svijest svojih sljedbenika tako da su mnogi od njih smatrali da je dzihad medju najsvetijim stvarima kojima ih je on poducio jer je to bilo od ranije ugradjeno u bice nomadskih Arapa (oni su bili naviknuti na ubijanja i otimacinu). Hums, tj. petinu ratnog plijena Muhammed ibn Abdulvehhab je uzimao radi pokrivanja svojih i troškova Muhammed ibn Sauda. [126]

Ez-Zirikli, takodjer, otvoreno izjavljuje: "Protiv svakog onog ko bi se usprotivio stavovima i Abdulvehhabovom posebnom tumacenju islama poveo bi se rat." [127]

Period nakon sklapanja sporazuma izmedju Muhammeda ibn Abdulvehhaba i Muhammeda ibn Sauda je u cjelosti prošao u "Svetom ratu-dzihadu." Alusi u svojoj "Historiji Nedzda" piše:"Muhammed ibn Abdulvehhab je narodu Nedzda napisao pismo u kojem je svima dao do znanja da moraju priznati i prihvatili njihov tzv. "mezheb tevhida", što su neki prihvatili, a neki odbili. Zbog toga Abdulvehhab narodu Der'ije (grada na cijem celu je tada bio Muhammed ibn Saud) naredjuje da krenu u rat, što oni i prihvataju i pod njegovom zastavom nekoliko puta nasrcu na narod Nedzda i El-Ihsaa (podrucja na istoku Arapskog poluotoka). Ovi napadi su nastavljeni sve dok stanovnici Nedzda i El-Ihsaa nisu, što dobrovoljno, što pod prisikom, pristali da budu njegovi sljedbenici, tako da je cijelo podrucje Nedzda potpalo pod kontrolu i upravu porodice Saud. [128]

Zar je, zaista, svo stanovništvo Nedzda bilo nevjernicko pa je Muhammed ibn Abdulvehhab poveo "dzihad" protiv njih? U odgovoru na ovo pitanje ukazujemo na jedan primjer. Naime, ranije smo vec rekli da je Muhammed ibn Abdulvehhab prvo napravio sporazum sa Osmanom ibn Muammerom, gradonacelnikom Ujejne, kako bi mu ovaj obezbijedio potpunu slobodu propagiranja njegove vjere. Pošto se gradonacelnik El-Ihsa'e usprotivito ovom sporazumu, Osman ibn Muammer je, bojeci se mogucih posljedica, zatrazio od Muhammeda ibn Abdulvehhaba da napusti Ujejnu. U knjizi "Historija Nedzda", koju je pod nadzorom najveceg vehabijskog vjerskog sluzbenika Sejh Abdulaziz Bin Baza izdala saudijska vlada, a koju je Sejh Husejn ibn Gena sastavio od Muhammed ibn Abdulvehhabovih pisama stoji:"Osman ibn Muammer je mušrik i pošto su oni koji se drze islama došli do tog zakljucka, odlucili su da ga ubiju nakon dzume-namaza. I, zaista, u mjesecu redzebu 1163 h.g. u njegovom mihrabu on je i ubijen. Treceg dana po njegovom ubistvu Muhammed ibn Abdulvehhab je došao u Ujejnu i svog sljedbenika Mesar ibn Muammera je postavio za gradonacelnika Ujejne." [129]

Na isti nacin su bili optuzivani za višeboštvo i ubijane desetine hiljada drugih muslimana iz Nedzda, Ihsa'a, Hidzaza, Jemena, Iraka pa sve do Sirije. Ovo se dešavalo mada su oni molitvu obavljali, postili, zekat davali i borbu na bozijem putu zagovarali. Zašto? Na to ce nam odgovoriti sam Muhammed ibn Abdulvehhab:"Ne pomaze im izgovaranje rijeci da nema boga osim Allaha, niti im pomaze to što mnogo ibadet cine, niti to što za sebe tvrde da su muslimani, zbog toga što se suprotstavljaju šeriatu." [130]

U knjizi "Fethul-medzid" od Šejh Abdurrahmana ibn Hasan 'Ali-š-Sejha, Abdulvehhabovog unuka, jednoj od vaznijih vehabijskih knjiga, stoji poglavlje sljedeceg naziva: "Jedan od oblika mnogoboštva je i raditi neki posao u dunjalucke svrhe."
U ovom poglavlju je ovaj oblik mnogoboštva podijeljen u cetiri dijela, a u njegovom cetvrtom dijelu stoji:"Ako neki covjek, pokoravajuci se Bogu, otpocne posao i u tom poslu bude potpuno iskren, te ga obavi samo u ime Boga koji nema Sebi ravnoga, ali u isto vrijeme bude vjerovao u djela koja ga izvode iz islama (kao što je trazenje šefa'ata od Poslanika a.s.), takva osoba ce biti smatrana mnogobošcem, isto kao što su to zidovi i kršcani, za koje postoji mogucnost da se mole Bogu, ili milostinju da udjeljuju i post da obavljaju radi Bozijeg zadovoljstva i onosvjetske nagrade, a vjerovanje im je neispravno, ili kao i mnogi iz islamskog ummeta koje su nevjerovanje i mnogoboštvo u potpunosti izveli iz islama, a za koje postoji mogucnost da svojom iskrenom pokornošcu Bogu ne traze ništa drugo do Boziju nagradu na onom svijetu." [131]

Ovo je, dakle, vehabijsko tumacenje tevhida, po kojem svaki onaj koji ga ne prihvati postaje mušrik i kafir, pa se prema tome rat protiv njega ubraja u dzihad. Casni Kur'an o tome kaze:

"Ni Jevreji, ni kršcani nece biti tobom zadovojni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu."
(Al-Bekare:120)

Ogromno blago i bogatstvo, koje je na silu otimano je, takodjer, ubrajano u ratni plijen dobijen u "svetom ratu-dzihadu" protiv "muslimana mnogobozaca".

Ibn Bešer en-Nedzdi u svojoj historiji piše: "Posjecivao sam Der'iju prije dolaska šejh-Muhammeda. Njeni stanovnici su zivjeli u siromaštvu i bijedi. Bio sam tamo i poslije dolaska šejha, u vrijeme vladavine Muhammeda ibn Sauda i vidio sam da su se njeni stanovnici obogatili. Njihovo oruzje je bilo ukrašeno zlatom i srebrom, jahali su rasne konje i uzivali u svemu onom što obezbjedjuje imetak i bogatstvo, vidio samo takve stvari koje se ne mogu opisati. Jednom sam otišao na pijacu, na jednoj strani su bile zene, a na drugoj muškarci. Pijaca je bila puna zlata, srebra, oruzja, rasnih konja, najljepše ukrašene odjece, mesa, pšenice i drugog. Glasovi prodavaca su se miješali kao što se miješa zujanje pcela oko košnice."

Ovo su, zapravo, ta obecanja koja je Muhammed ibn Abdulvehhab dao Muhammedu ibn Saudu o povecanju ratnog plijena i nepotrebnosti nametanja poreza stanovnicima. U povijesti haridzija je zapisano:
"Jedan od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ashaba, po imenu Ibadet ibn Kirt je iduci jednom za svojim poslom cuo ezan, poziv na molitvu. Odmah se uputio do mjesta odakle je dolazio glas muezzina. Medjutim, tamo se sreo sa grupom haridzija. Oni ga upitaše: "Zašto si došao, o dušmane Boziji?" On odgovori: "Vi ste braca moja." Oni mu rekoše: "Ti si šejtanov brat i mi tebe trebamo ubiti." On im rece: "Zar niste zadovoljni onim mojim djelima kojima je bio zadovoljan Allahov Poslanik?" Upitaše ga: "A na osnovu cega je on to bio s tobom zadovoljan." On im odgovori: "Kada sam, nakon što sam bio nevjernik, došao kod Poslanika i pred njim posvjedocio i ustvrdio da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik{ Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, se time zadovoljio i ništa vise od mene nije trazio." Oni su ga poslije ovoga uhapsili i ubili. [132]

Na jednom drugom mjestu u historiji haridzija stoji:
"Vasil ibn Ata' je s nekim od svojih drugova naišao na jednu grupu haridzija. Pošto je predosjetio opasnost on je svojim drugovima rekao: "Vi se ne miješajte i dozvolite mi da se sa njima sam obracunam." Pošto su se oni slozili, on izadje pred njih, a haridzije ga upitaše: "Ko ste vi?" Ata' im odgovori: "Mi smo jedna grupa mnogobozaca (mušrika) koja od vas trazi zaštitu, te da sasluša Bozije rijeci (nastojeci im time ukazati na šesti ajet iz sure At-Tavba) i propise Njegove upozna." Oni rekoše: "Dajemo vam zaštitu." Na to Vasil rece: "Onda nas poducite islamu!", što oni i prihvatiše. Vasil im zatim rece: "Ja i moji drugovi izjavljujemo da smo prihvatili ono što ste vi rekli." Tada oni zadovoljno rekoše: "Vi ste sada postali naša braca." Na to im je Vasil rekao: "Na osnovu šestog ajeta sure At-Tavba (Pokajanje) vi nas sada trebate odvesti do mjesta gdje cemo biti sigurni." Oni se zgledaše i rekoše: "Hakk (istina) je na vašoj strani." Tako su nas oni otpratili sve do podrucja gdje smo mogli biti sigurni od drugih haridzija." [133]

Da su Vasil i njegovi drugovi rekli: "Mi smo muslimani." sigurno se ne bi spasili od handzijske agresivnosti i bili bi poubijani, kao što se to desilo i Poslanikovom ashabu Ibadet ibn Kirtu.

Sljedeci vehabijski stav, takodjer, mozemo procitati u knjizi "Fethul-Medzid". On glasi:"Ako neki nevjernik bude rekao "La ilahe illellah" (Nema drugog boga osim Allaha) njegov zivot i imovina ce time biti zašticeni i niko nema pravo da ga uznemirava, a ako se radi o nekome ko nije nevjernik, (tj. muslimanu koji nije vehabija), koji od Poslanika a.s. trazi šefa'at ili govori "Ja Resulallah!" (O Boziji Poslanice!) tada njegova izjava, odnosno, priznanje da nema drugog boga osim Allaha nije dovoljno za ocuvanje njegovog zivota i imovine, jer je on zbog navedenih postupaka postao mnogobozac (mušrik), pa prema tome mora biti ubijen." [134]

Zakljucak o ovim primjerima prepuštamo poštovanom citaocu.

Taberi u svojoj historiji biljezi:"Kada je Poslanikov, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ashab Abdullah ibn Hubah bio uhapšen zajedno sa svojom suprugom od grupe haridzija, i kada su ga upitali za mišljenje o 'Ali ibn Ebi Talibu, a on rekao sve najljepše o njemu, haridzije su im rekli: "Ubit cemo te na nacin na koji do sada nismo nikoga ubili."
Zatim su ga uhvatili, ruke mu uz koljena svezali i zajedno sa trudnom suprugom odveli do jedne palme. Dok su bili pod palmom s drveta je pala jedna hurma. Jedan od haridzija je stavi u usta, a drugi mu rece: "Kako mozeš jesti hurmu, a nisi dobio dozvolu od njenog vlasnika?" Ovaj je odmah izbaci (da ne bi pojeo haram). Jedan drugi haridzija vidje svinju koja je pripadala nekom od ehluz-zima'a (nemuslimani, stanovnici islamske drzave), te uze mac i sasjece je. Drugi mu na to rece: "Takvi postupci predstavljaju širenje smutnje na zemlji." U znak pokajanja ode vlasniku svinje i zatrazi od njega zadovoljstvo (oprost ovog zlocina kako ne bi kod vlasnika zaradio grijeh). Kada je Poslanikov ashab Abdullah ibn Hubab vidio sve ovo rekao je: "Ako ste vi zaista tako iskreni kako vas ja vidim, onda šta imate sa mnom, ja sam musliman i nisam ništa loše uradio, niti sam ikakav grijeh pocinio." Oni rekoše: "Ne boj se!", a zatim su ga kao ovcu povalili i zaklali, kako bi mu krv potekla i u jarak se slila. Nakon toga su se okrenuli prema njegovoj supruzi, dok je ona panicno uzvikivala: "Ja sam zena! Zar se Boga ne bojite!?" Medjutim, oni nisu obracali paznju na to, vec su joj prišli, rasporili stomak, izvadili dijete, a zatim ga ubili."
[135]

Iz ovih primjera vidimo kako se haridzije pobozno drze vjerskih propisa, kako paze na haram i halal (zabranjeno i dozvoljeno), cak u tolikoj mjeri da ni jednu hurmu nece da pojedu bez dozvole njenog vlasnika, te kako ubijanje jedne svinje smatraju cinjenjem nereda na zemlji, dok istovremeno ubistvo jednog covjeka i paranje utrobe jedne zene i ubistvo nerodjenog djeteta za njih nije nikakav grijeh.

Nakon ubistva Osmana ibn Muammera, gradonacelnika Ujejne, Muhammed ibn Abdulvehhab je za gradonacelnika Ujejne postavio Mesari ibn Muammera, jednog od svojih sljedbenika, da bi nakon odredjenog vremena njega i njegovu porodicu prebacio u Der'iju, a za Ujejnu odredio novog gradonacelnika. Pošto narod nije htio prihvatiti vehabijsku vlast te pošto je stalno ustajao protiv te vlasti, vehabije su pokrenule pohod na Ujejnu i u potpunosti su ga sravnile sa zemljom. Cak su i drvece u gradu uništili i popalili. Trudnicama su parali stomake, sve muškarce su pobili, blago i imovinu ljudi zaplijenili. Od ovog grada, poslije ovog dogadjaja koji se desio 1163 h.g. ostala je samo jedna velika ruševina. [136]

Sva ova zlodjela su, naravno, uradjena u ime jedinstva kojeg oni zagovaraju.

Vehabije nalik ovima su 1995 u Bosni i Hercegovini, u Travniku uhvatili jednu djevojku i ošišali je na celavo zbog toga što je šetala sa svojim momkom i nije imala hidzab. (Po izjavi same djevojke). To sto je dodirivanje tijela djevojke i njeno cvrsto drzanje prilikom prisilnog sisanja i te kakav grijeh, za vehabije nije bitno. Ono sto je za njih bitno jeste da djevojka nije imala hidzab. Za vehabije ako bi neki musliman bio pa i najbolji Allahov rob, ali bez brade ili s malom bradom, takav i nije neki vrijedan musliman. Istovremno, svaki onaj cija brada je dugacka, takav je, po njihovom mišljenju, bolji i vrjedniji, pa makar mu i pamet bila kratka. Vehabije su po vanjštini, tvrdoglavosti i intelektualnoj skucenosti prevazišli i haridzije.

U vehabizmu korištenje pameti i razmišljanje je teško zlodjelo i grijeh, iako svi dobro znamo da casni Kur'an u mnogim svojim ajetima poziva ljude na razmišljanje i podstice ih da strpljivo koriste svoj um i pamet. Uostalom, i sam Poslanik, sallallahu alejln ve alihi ve sellem, u svojim casnim hadisima ukazuje i insistira na tome.

U vehabijskoj sekti nema mjesta za razmišljanje i upotrebu pameti, vec ono što serviraju nedzdanski šejhovi mora biti prihvaceno i uzeto ništa manje nego kao Bozija objava (vahj). Niko od nas nema pravo da posumnja u ispravnost i tacnost onoga što oni serviraju. Ako bi neko sebi i rekao: "Pa dobro, ono što mi se govori moze biti samo puko sujevjerje, ili nešto sto je nemoguce ili, pak, kontradiktorno." takav bi u vehabizmu bio duzan da sluša i da bez puno pitanja prihvata ono što mu se kaze. Ako profesoru njihovog akaida (vjerskog ucenja), ili je mozda bolje da kazemo ideologije, bude postavljeno pitanje ovaj ce odgovoriti: "Nemaš pravo da postavljaš pitanja, tvoje je da se strpiš, a kada dodješ na moj nivo, onda ceš imati pravo da pitaš." (!!!)
Ili ce, pak, upitati: "Sta si završio?" Ako kazeš da ti je struka nešto što nema veze sa postavljenim pitanjem on ce reci: "Nemaš prava da postavljaš takvo pitanje." (Izgleda da po njihovom niko od nas nema prava da postavlja pitanje i da pitanja treba da nam stignu od nedzdanskih šejhova).
Ili ce, pak, umjesto odgovora reci: "Ovo pitanje je ši'itsko.", ili je postavljeno pitanje širk (mnogoboštvo) ili, pak, kufr (nevjerovanje), na taj nacin izbjegavajuci odgovor.

Vehabije, umjesto, da na jedan pametan nacin riješe pitanje polozaja zene (koja cini polovicu ljudske zajednice) u društvu i njenih prava, oni je zatvaraju u kucu i pakuju je u paket kojem su dali islamski predznak hidzab, postupajuci prema njoj onako kako su postupali njihovi drevni preci koji su na osnovu svojih sujevjerja i ispraznih vjerovanja zenu smatrali glavnim uzrocnikom svih zala.

Emir Fejsal ibn Said ibn Abdulaziz je 24. marta 1975. izvršio atentat, ubivši svog amidzu kralja Fejsala ibn Abdulaziza, brata kralja Fahda. Fejsal ibn Said je svog amidzu kralja Fejsala ubio da bi se osvetio za svog oca Said ibn Abdulaziza koga je 1965. ubila policija u demonstracijama protiv uvodjenja televizijskog programa i TV aparata u tu zemlju, sto je Said ibn Abdulaziz smatrao protivnim islamu. [137]

Automobil, telefon, telefaks i uredjaji za bezicnu komunikaciju su, kako oni kazu, sejtanske stvari. Uvodjenje ovih uredjaja u Saudijskoj Arabiji je za sobom ostavilo na hiljade mrtvih. [138]

Kad su se vehabije vec nekako navikle na automobil, iznenada se pojavio problem uspostavljanja zakona u saobracaju, jer se pedesetih godina broj automobila u Saudijskoj Arabiji znatno povecao, pa je samim tim bilo i više saobracajnih nesreca sa tragicnim posljedicama. [139]

U saudijskom gradu Dzeddi, neki covjek je otvorio kafanu i dao joj ime "Dzennetul-Firdevs", pojam koji se spominje u Kur'anu, istaknuvši ovaj naziv na ulazu u kafanu. Cim je vehabijska ulema cula za to došla je na lice mjesta i vlasniku te kafane zaprijetila da ce srušiti kafanu ako ne skine taj natpis. Kada ih je upitao zbog cega bi to ucinili odgovorili su mu: "Zbog toga što ovdje, uglavnom, dolaze stranci, a tim kafirima nije mjesto u Dzennetul-Firdevsu." [140]

Šejh Abdul'aziz Bin Baz, saudijski muftija, najveci vjerski autoritet za vehabije, 1966. izdaje fetvu po kojoj Zemlja nije okrugla vec je u obliku ploce koja se nalazi na kravljem rogu, te ko god bude vjerovao da je Zemlja okrugla taj je kafir, zbog cega je kralj Fejsal bio primoran, protiv svoje volje, prihvatiti ovu fetvu. [141]

Jedna druga Bin Bazova fetva glasi: "Dvije paralelne linije se sjeku Bozijom dozvolom." [142]

Tu su još i fetve o zabrani školovanja zena sve do 1960 godine, kao i zabrana za zene upravljanja motornim vozilom sve do danas. Dokumentarni film koga je 1990 godine,
BBC snimila u Saudijskoj Arabiji pokazuje demonstracije jednog broja zena u kojima one traze da im se da dozvola za upravljanje automobilima. Medjutim, policija interveniše, nakon cega je uslijedilo vladino saopcenje o zabrani voznje automobila za zene, kao i prijetnje teskim kaznama. Ovo su samo neki primjeri vehabijske tvrdoglavosti i misaone povrsnosti.

Vehabije ne prihvataju drugacije misljenje, tu su apsolutno netolerantni i nepomirljivi. Isto onako kao sto stavove svojih nedzdanskih sejhova drze poput Allahove objave (vahja) i bez kritickog razmisljanja ih uzimaju zdravo za gotovo, vehabije, takodjer i od drugih ocekuju da isto misle, ne postavljaju suvisna pitanja, te da bez puno radoznalosli, prihvataju ono sto im se servira.

Oni koji se ponasaju suprotno ovom, ravni su musricima (mnogoboscima) i kafirima (nevjernicima). 1993 godine izvjesni broj alima u Saudijskoj Arabiji je oformio Komisiju za ljudska prava, medutim cim je ta Komisija ugledala svjetlo dana saudijske vlasti su objavile njeno raspustanje, a njene clanove pohapsile i strpale u zatvor.

Spaljivanje knjiga koje nisu u skladu s vehabijskim ucenjem govori o njihoyoj netolerantnosd i nesposobnosti da se suoce sa drugacijim misljenjem i stavovima

Prema tome, stvaranje vehabizma od strane engleskog Ministarstva za kolonije u 18 vijeku, nije nista drugo do ozivotvorenje haridzijskog pokreta, iako ekstremisticki vehabijski casopis "El muslimun" porice da je vehabizam, zapravo, obnovljeni haridzizam, te navodi: "Zadrtost i vjerski fanatizam koji su postojali kod haridzija ne postoji kod vehabija." nagasavajuci da je dokaz za to da vehabizam nije isto sto i haridzijski pokret jer je i Muhammed ibn Abdulvehhab bio protivnicki raspolozen prema haridzijama.(!?) [143]

Dosljednost ovog vehabijsko casopisa mozemo provjeriti u istom broju, u jednom drugoim clanku u kojem se poricu lazne optuzbe protiv vehabija. U njemu stoji: "Onima koji sljedbenicima Muhammeda ibn Abdulvehhaba prebacuju da posjecivanje Poslanikovog i mezara ostalih vjernika smatraju haramom, da blagosiljanje (tj. slanje salavata) Poslanika a.s. smatraju nedozvoljenim, da slijedenje imama cetiri priznata mezheba drze neispravnim i njihove knjige spaljuju, da muslimane nevehabije ubrajaju u nevjernike, te da uprilicavanje svecanosti povodom rodjenja (mevluda) Foslanika a.s. smatraju haramom, treba odgovoriti da je sve to sama laz i da tu nema trunke istine." [144]

Izjave islamskih ucenjaka o tome da je vehabizam isto sto i haridzijski pokret s pocetka islamske povijesti nisu imale za cilj da ustvrde kako se vehabijama svidaju haridzije i kako ih oni vole, vec se time zeli kazati da principi i metodi rada, te posebna haridzijska psiha jednako postoje i u vehabizmu, makar vehabije bile i protivnicki raspolozene prema haridzijama kako se to tvrdi u casopisu "El-muslimun", ili ih smatrale kafirima, kao sto smatraju ostale muslimane. Kada bi vehabije bile na mjestu haridzija, a haridzije na mjestu vehabije, onda bi i haridzije, takodjer, poricale da su isti onaj stari, samo obnovljeni vehabijski pokret. Radi pojasnjenja pitanja istovjetnosti principa i metoda rada, te psihologije vehabizma i haridzizma, pored vec pomenulih dodajemo jos dva primjera.

1. Vehabijski odnos prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem

Nakon Gazve [145] kod Havazina, Poslaniku s.a.y.a. je, dok je bio zauzet dijeljenjem imovine medju narodom, dosao neki covjek i rekao: "O Muhammede, vidio sam danas sta si uradio." Poslanik ga upita: "Dobro, a sta to?" Ovaj odgovori: "Nisi pravedno postupio, niti si pravdu ispostovao." Poslanik s.a.v.a. se naljuti i rece: "Tesko tebi! Ako ja ne ispostujem pravdu ko ce je onda ispostovati?" Omer ibn Hattab na to upita: "O Boziji Poslanice, zar da ga ne ubijem?" Poslanik odgovori: "Pusti ga! On ce imati takve sljedbenike koji ce u vjeri do te mjere biti tvrdoglavi i nepopustljivi da ce najposlije iz vjere izletjeti kao sto izlijece strijela iz svog luka" [146]
Zul-Huvejsare cije je prvobitno ime bilo Hurkus ibn Zuhejr jedan je od glavnih haridzijskih vodja koji je ubijen u Bici kod Nehrevana. On se spominje u mnogim Poslanikovim hadisima u kojima je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nagovijestio pojavu haridzijskog pokreta.
Spomenuti hadis jasno pokazuje koliki je stepen haridzijskog postovanja Poslanika s.a.v.a.

Tekst koji slijedi jedan je od dokaza kako vehabije ukazuju postovanje nasem casnom Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.
Sejjid Emin u knjizi "Kesful-irtijab", na 127. strani, u drugom izdanju kaze:"Muhammed ibn Abdulvehhab o Poslaniku kaze: "On je gluh."
Neki Abdulvehhabovi sljedbenici su govorili: "Ovaj moj stap je bolji od Muhammeda, jer nisam u stanju da ga iskoristim ni za ubijanje zmije. Muhammed je umro i od njega nema koristi, on je gluh i prosao je."

Pisac vrijedne knjige "Me'alimul-medresetejn" u predgovoru prvog toma pise:"Za vrijeme vladavine Abdulaziza All Sauda, Fahdovog oca, zajedno sa jos nekoliko Iracana, nakon obavljenog hadzdza krenuli smo kucama. Na putu kuci jedan dan smo proveli u saudijskom gradu Er-Rimah i u jednom od mesdzida, zajedno sa ljudima tog grada, obavljali smo dnevne namaze. Kada smo htjeli krenuti dalje, izmedju ljudi je istupio jedan od njegovih uglednika i rekao:" O ljudi! Ovi su musrici, oni oplakuju Hasana i Husejna." Na to jedan od Iracana rece: "Kako mozes reci da smo musrici kad smo tek obavili hadzdz, hodocastili Bejtullah i kada smo upravo posjetili Poslanikov s.a.v.a. mezar." Onaj covjek iznenada viknu: "Postao si mnogobozac! Cak i kada bi Ibn Saudov djed dosao, ne bi te mogao spasiti! Ko ti je Muhammed? Muhammed je covjek kao i ja!" Na to jedan drugi iracki hadzija upita: "Ti mislis da je Muhammed samo covjek kao i ti?" Ovaj potvrdi i rece: "Da, Muhammed je samo covjek kao i ja i on je mrtav." Hadzija nastavi i rece: "Muhammedu s.a.v.a. je objavljen Kur'an, da li je mpzda i tebi nesto slicno objavljeno?" Ovaj mu na to nije nista odgovorio. [147]

2. I si'itski i sunnitski izvori prenose neke Poslanikove, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, hadise u kojima se nagovjestava da ce se na kraju vremena (ovosvjetskog) pojaviti skupina otpadnika. Da bi ove predaje bile prihvacene od svih, prenosimo ih iz sunitskih izvora. Ove predaje u cjelosti prenosi Abdullah ibn Ahmed ibn Hanbel preko svog oca Ahmed ibn Hanbela u knjizi Es-Sunna, str. 267-286.
    - Ali a.s. prenosi da je poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Na kraju vremenu ce se pojaviti jedna grupa koja ce uciti Kur'an a on im nece prelaziti dalje od grla i iz islama ce da izlaze kao strijele iz luka. Svaki musliman je duzan da ratuje protiv njih."

    - Ali a.s. je takodje rekao: "Na kraju vremena ce se pojaviti maloljetni mladici koji ce imati lude zelje, a jezikom ce izgovarati rijeci najboljih stvorenja na zemlji. Iz vjere ce da izlaze poput strijele iz luka. Ko god ih vidi treba da ih ubije ..."

    - Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je takodje rekao:" Na kraju vremena ce da se pojave maloljetni mladici koji ce imati lude zelje. Izgovarat ce rijeci najboljih ljudi, a iman im nece prelaziti dalje od grla. Gdje god da ih vidite ubijte ih..."

    - Ahmed ibn Hanbel putem nekolilo drugih prenosilaca od Alija a.s. prenosi daje Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Na kraju vremena ce se pojaviti jedna grupa maloljetnika i budalastih koji ce Kur'an da uce, ali im on nece prelaziti dalje od grla. Iz vjere ce izlaziti kao sto strijela izlazi iz luka. Svaki musliman je duzan da se bori protiv njih."

    - Ebu Bekr prenosi od Allahovog Poslanika s.a.v.a: "Pojaviti ce se grupa naprasitih 1 surovih. Na jeziku ce im biti Kur'an i oni ce da ga uce, ali im on nece prelaziti dalje od grla. Kada ih se domognete ubijte ih ..."

    - Enes ibn Malik od Allahovog Poslanika s.a.v.a. prenosi: "U ummetu ce doci do raskola i jedna grupa ce medju njima da se pojavi koja ce Kur'an da uci, ali im on nece prelaziti dalje od grla njihovih. Znak njihov (po kojem cete ih poznati) je brijanje glave i zapustenost brade. Kad god ih budete vidjeli, ubijajte ih."

Iako je uz data objasnjenja znacenje navedenih hadisa ranije pripisivano haridzijama ipak, ako se uzmu u obzir dvije rijeci u tim hadisima (kraj vremena), kao i osobine o kojima se govori, a koje se u vecoj mjeri mogu uociti kod vehabija, jedan posten i nepristrasan covjek, kada ih detaljnije razmotri vrlo lahko moze doci do zakljucka da su vehabije, u pogledu principa, metoda i psihe, isto sto i haridzije, s tim sto su vehabije u nekim postupcima i komplikovanije.

Kako je samo divno rekao Sejh Sulejman ibn Abdulvehhab, Abdulvehhabov brat u svojoj knjizi "Es sava'ikul-ilahijia fir-Raddi alal-vehhabijja" (Bozije munje u pobijanju vehabizma) opisujuci vehabijski pokret:"Danas je narod suocen sa covjekom koji se poziva na Casni Kur'an i Sunnet i njima potkrepljuje svoje tvrdnje, ne obracajuci paznju na suprotna misljenja. Kad god sam od njega zatrazio da svoje misljenje iznese pred ulemu kako bi oni dali svoj sud, on je to odbijao. Umjesto toga obavezao je ljude da prihvate njegove stavove i misljenja, a svako ko bi mu se suprotstavljao za njega je bio kafir, iako u njemu, tako mi Allaha, nema, cak ni jedne osobine potrebne za mudztehida.
Ali i pored toga, njegov govor se uveliko rasirio i prihvacen je vecinom od strane onih koji Allaha ne poznaju (dzahila) i koji malo toga razumiju. Inna li-llahi ve inna ilejhi radzi'un (Mi smo Allahovi i Njemu se vracamo) sav islamski ummet jednoglasno uzvikuje, trazeci od njega obrazlozenje za mnoge njegove tvrdnje, a on o tome ni rijeci da prozbori, vec cijeli ummet smatra nevjernickim i neznabozackim (dzahilskim). O Boze! Uputi na pravi put ovog zalutalog i okreni ga na put Istine."
[148]

Ahmed ibn Zejni Dehlan, mekkanski muftija i jedan od alima koji su se sa vehabizmom borili u smislu borbe protiv jedne zalutale i protuvjernicke sekte, koji je u svrhu njenog pobijanja napisao izvjestan broj knjiga i novinskih clanaka, izmedju ostalog piše i ovo:
"Muhammed ibn Abdulvehhab je prilikom drzanja hutbe na dzumi u gradu Der'ije uvijek govorio: "Ko god se obrati Poslaniku a.s. molbom (tevessul), taj je postao kafir."
Njegov brat je redovno negodovao na ovakve njegove izjave i pobijao takve tvrdnje. Jednog dana mu je rekao: "O Muhammede! Reci mi koliko imamo islamskih temelja vjere?" Muhammed mu odgovori: "Pet." Brat mu tada rece: "Ali ti si ucinio da ih bude šest, a taj šesti je da svaki onaj koji ne bude tebe slijedio postaje nevjernik. Ti si ovo ucinio šestim temeljom islamskog vjerovanja."
Jedan drugi covjek ga upita: "Koliko ljudi (muslimana) Allah u svakoj noci blagoslovljenog mjeseca ramazana oslobodi od vatre i Njegove kazne?"
Muhammed ibn Abdulvehhab mu odgovori: "Svake noci po sto hiljada, a zadnje noci oslobodi onoliko koliko je oslobodio za cijeli ramazan." Tada mu covjek rece: "Ti i tvoji sljedbenici necinite cak ni desetinu ovog broja. Ako ostale muslimane smatraš nevjernicima, koga ce onda Allah osloboditi?" Muhammed ibn Abdulvehhab je ostao bez rijeci i nije znao šta da mu odgovori."
[149]

Dzemil Sidki ez-Zehavi, jedan od istaknutih intelektualaca i borbenih alima ehlu-sunneta iz Iraka u svojoj knjizi "El-fedzrus-sadik" piše:"Pošto se Muhammedu ibn Abdulvehhabu nije svidjalo to da se nakon ezana blagosivlja (šalje salavat) na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i pošto su se obicno svakog cetvrtka uvece nakon ezana ucili salavati i selami na njega (Es-salalu ves-selamu alejke ja Resulallah), Muhammed ibn Abdulvehhab je to strogo zabranio i naredio da se svako ko to bude cinio zestoko kazni. On je cak ubio i jednog slijepog starca, koji je, oglušivši se o njegovu naredbu, nakon ezana blagosiljao (ucio salavate i selame) na Poslanika s.a.v.a., obrazlazuci ovaj zlocin s namjerom da ocuva tevhid."

Niz djela koja su govorila o slanju salavata i selama na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i nagradama za one koji njega budu blagosiljali, Abdulvehhab je zapalio, kao što je to uradio i sa knjigom Delailul-hajrat, te nizom drugih djela iz oblasti fikha, tefsira i hadisa koja su bila protiv njegovih pokvarenih ideja i vjerovanja. [150]

Iako je stav i mišljenje islamske uleme (sunitske i ši'itske) o licnosti Muhammeda ibn Abdulvehhaba i stavovima njegove sekte veoma negativan, što je veoma jasno izneseno u stotinama knjiga napisanih u cilju pobijanja njegovih tvrdnji i novotarija (spisak knjiga sunitskih autora cemo dati na kraju knjige), ipak ono što je zajednicko za sve ove knjige mozemo sazeti u tri tacke:
1. Pretjerano neznanje Muhammeda ibn Abdulvehhaba o vjeri i vjerskim ucenjima.
2. Njegova zloupotreba neznaboštva i ljudske naivnosti na putu ostvarivanja svojih prljavih i dunjaluckih ciljeva.
3. Borba za postizanje ovosvjetske slave i polozaja i to u svecenickom ruhu

Pošto vehabije pozivanje u svoju vjeru temelje na principu tevhida (jednoboštva) i pošto samo sebe smatraju jedinim jednobošcima, a sve druge mušricima, te to drze osnovnom linijom razdvajanja izmedju sebe i onih koji to nisu, mislimo da je veoma prikladno da se ovdje osvrnemo i ukratko razmotrimo pitanje tevhida, mada su muslimanski alimi u desetinama svojih knjiga jasno dali do znanja i dokumentovali da vehabije imaju veoma malo od tevhida, te da im on sluzi samo kao maska iza koje oni ostvaruju svoje politicke i dunjalucke interese.

U posljednjem poglavlju knjige "Fethul-medzid" od Eš šejh Abdurrahman ibn Hasan 'Ali Sejha, Abdulvehhabovog unuka, stoji jedna interesantna rasprava o 67 ajetu sure Az-Zumer. U vezi s ovim ajetom Muhammed ibn Abdulvehhab navodi predaju koju pripisuje uglednom Poslanikovom ashabu Abdullah ibn Mes'udu, a koji kaze:
"Jedan od jevrejskih rabina je došao Allahovom Poslaniku s.a.v.a i rekao: "O Muhammede, po našem mišljenju Bog nebesa drzi na jednom prslu. Zemlju na drugom, drvece na trecem, vode na cetvrlom, vlaznost na petom a ostala stvorenja na šestom i onda kaze: "Ja sam kralj." Allahov Poslanik se zatim u svrhu potvrde onoga što je taj rabin rekao tako nasmijao da su mu se cak i kutnji zubi mogli vidjeti. [151]
A potom je proucio ovaj ajet:
"Ve ma kaderu-Allah hakka kadrihi. - "Oni ne velicaju Allaha onako kako Ga treba velicati." (Az-Zumar:67)

Sejh Abdurrahman, Abdulvehhabov unuk, u pojašnjenju govora svog djeda dodaje da je ova predaja jedna od najvjerodostojnijih, te da ju je prenio Buhari u svom Sahihu nekoliko puta, kao i da je prenose i drugi prenosioci poput Ahmeda ibn Hanbela, Muslima, Tirmizije i Nesa'ija, a onda navodi i druge predaje koje se ticu ovog dogadjaja sa jevrejskim ucenjakom. Nakon toga on tvrdi kako se sva islamska ulema slaze i jasno naglašava da je znacenje ovih hadisa upravo ono što se u prvi mah razumije iz njih, te da ti hadisi nemaju nikakvo slikovito, odnosno, neko unutarnje znacenje, niti neko drugo do ono koje se razumije iz njihove vanjštine.
I sam Abdulvehhab, takodjer, izrazava svoje divljenje i radost zbog postojanja tako velicanstvenog znanja kod zidova kad kaze: "I Jevreji, takodjer, u obzir uzimaju vanjsko znacenje ovih hadisa i u njima ne traze neko preneseno znacenje." Abdulvehhabov unuk nadalje govori o postojanju velikih knjiga koje su u vezi s tim napisali alimi ehlu-sunneta, a zatim prenosi opširnu raspravu Ibn Tejmijje u kojoj on tvrdi da postoji Prijestolje (Arš) na kojem Bog sjedi. Ibn Tejmijje kaze: "Bog se nalazi na Svom prijestolju, a prijestolje se nalazi iznad nebesa.", dokazujuci to, izmedju ostalog, i faraonovim rijecima iz 36 ajela 40 sure gdje Faraon kaze da se Bog nalazi u pravcu iznad naših glava, na nebesima.

Muhammed ibn Abdulvehhab odredjujuci razdaljinu izmedju neba i zemlje kaze: "Ako bi neko putovao sa karavanom trebalo bi mu 500 godina da dodje na nebo. Na ovu konstataciju njegov unuk dodaje: "Brzim kurirskim konjem za putovanje bi mu trebalo sedamdeset i nešto godina." Razdaljina izmedju dva susjedna kata neba je isto tako 500 godina. Pošto postoji 7 nebesa ukupna razdaljina je 3500 godina, a izmedju sedmog neba i Bozijeg Prijestolja postoji jedno more cija dubina je, takodjer, razdaljina koju predje jedan karavan za 500 godina. Nakon toga se stize do Arša (Prijestolja), a iznad Arša stoji Bog."(!!!)

Oni tvrde kako je zaista sve to tako kako rekoše i da se predajama hoce kazati upravo ono što se iz njihove spoljašnjosti razumije, te da tu nema nikakvog prenesenog znacenja.

Sada mi na sve ovo zelimo postaviti jedno pitanje (naravno necemo pitati kako se desilo da ovo znanje bude preuzeto od zidova, jer ako bi se kojim slucajem takvo nešto našlo u ši 'iskim knjigama onda bi to bio tezak grijeh i šije bi, u tom slucaju, bile kao i zidovi, a kada se to nadje u knjigama drugih onda to nije ništa drugo do cisti islam i tevhid) a to je: ako se Bozije Prijestolje, zaista, nalazi iznad naših glava i ako se Bog doista nalazi u tom pravcu, koji je to onda pravac iznad naših glava, kada se zna da se pravac iznad naših glava svakog trenutka mijenja, te da ono što je sada iznad naših glava za nekoliko sati bit ce ispod naših nogu. Takodjer, ako se nakon razdaljine koju karavan prede za 500 godina stize do neba, zašto onda najsavremenije letjelice, koje su prevalile i više od ovoga nisu stigle bar do prvog neba, ili su ga mozda nekako probile i prošle na onu stranu samo što mi nismo o tome obaviješteni. Isto tako, ako se Allah, neuzubillah, nalazi negdje tamo gore, daleko iznad Arša, zar to ne znaci da Allah ima mjesto, te je prema tome ogranicen tim mjestom, a sam Allah nam u Kur'anu izricito daje do znanja:
"I On je s vama gdje god bili."
(Al-Hadid:4)

Pošto, sve što ima mjesto, nuzno mora imati i tijeo, odnosno, materiju onda bi i Bog morao posjedovati tijelo. Ako, pak, nije tjelesan, odnosno, materijalan cemu onda ogranicavanje mjestom? Zašto su Bogu uopce potrebni prsti? Ako Bog vec ima prste i ako nebesa drzi na jednom, zemlju na drugom, vodene površine na trecem, drvece na cetvrtom itd., zar iz toga na proizilazi da je Bog svoje Prijestolje stavio u svoju ruku, tj. da je Bog, ustvari, sjeo na svoju ruku?

Još jedna predaja iz Buharije [152] se, pod naslovom tevhid (jednoboštvo) prenosi u sljedecem obliku:
"Svake noci, u njenoj zadnjoj trecini, Allah se spušta do dunjaluckog neba (prvog od sedam nebesa) i govori: "Svako ko me pozove, molitvu cu njegovu da uslišam; svako ko od mene nešto zatrazi Ja cu da mu udovoljim i svako ko me za oprost zamoli, Ja cu da mu oprostim."

Ova predaja, s obzirom da se nalazi u Buhariji, vjerodostojna je i istinita, a znacenje je upravo ono koje se razumije iz njene vanjštine. Da bi potvrdio da se Bog, zaista, nalazi na nekom mjestu iznad nas (tj. iznad sedmog neba na svome Prijestolju), te da se odozgo spušta dole i prelazi sa višeg na nize mjesto Ibn Tejmije (vjerovjesnik vehabizma) je obracajuci se ljudima za vrijeme dzume, u glavnom mesdzidu glavnog grada Sirije citirao ovaj hadis. Nastojeci da ilustruje znacenje ovog hadisa sišao je nekoliko stepenica na mimberu nize, rekavši: "Bog silazi na zemaljsko nebo, išlo kao što ja sada silazim sa gornje na donju stepenicu." [153]

Prema tome, ako Bog prelazi sa jednog na drugo mjesto, onda On sigurno ima mjesto u kojem obicno boravi, a ako je tako, onda je On tijelo, jer samo je tijelo to koje nuzno mora biti na nekom mjestu.

Na temelju onoga što smo ranije pomenuli, Allah se nalazi na svom Prijestolju, pa prema tome Njegovo glavno prebivalište je Arš, a na osnovu navedene predaje On u zadnjoj trecini noci silazi sa svoga Prijestolja i spušta se na zemaljsko nebo (tj. prvo od sedam nebesa), dok ostali dio vremena provodi sjedeci na svome Prijestolju. Medjutim, na temelju onoga što je prihvaceno izvan Saudijske Arabije, planeta Zemlja je loptastog oblika, što znaci da je u toku 24 sata na jednom njenom dijelu uvijek zadnja trecina noci i tako ce biti sve dok je svijeta i vijeka, sve do Sudnjeg dana.

Prema tome Bog ce zauvijek ostati na zemaljskom nebu i nikada se nece vratiti na svoje Prijestolje (Arš).(!!!) Abdulaziz Bin Baz da bi riješio ovaj problem izgleda insistira da je Zemlja plocastog, a ne loptastog oblika. Da bi riješio problem pogrešnog proracuna o udaljenosti do neba, koja bi, navodno, trebala bili 500 godina putovanja jednog karavana, što su svemirske letjelice odavno prevalile, Abdulaziz Bin Baz izdaje fetvu (vjersku odredbu) po kojoj se saudijskom radiju zabranjuje emitovanje vijesti o odlasku covjeka na Mjesec.

Sta vam je na kraju ciniti, o vi vehabije. Znate li vi sami gdje se nalazi taj vaš bog? Je li on konacno zaposjeo to svoje prijestolje, ili se još uvijek, zajedno sa zemljom, okrece u zadnjoj trecini noci, trceci za jutrom, ne bi li ga stigao, ali mu to nikako ne polazi za rukom.
U Buhariji se, takodjer, navodi: "Bozija ruka je puna blagodati, ona sipa nocu i danju, nikada se ne umanjuje i od pocetka stvaranja neba i zemlje pa sve do danas, uprkos velikom davanju njegova ruka nije ispraznjena i njegovo prijestolje i dalje stoji na vodi, a u njegovoj drugoj ruci je vaga koju cas dize, cas spušta." [154]

Prema tome bog ima ruku koja je puna nafake i kojom on neprestano dijeli opskrbu svojim stvorenjima. Na osnovu ovoga se moze postavili pitanje šta se desilo sa nafakom kada se on u zadnjoj trecini prve ovosvjelske noci, spustio na dunjalucko nebo, te gdje je tada ostavio vagu. Ovdje necemo pominjali hadis u kojem se govori kako ce Bog neuzubillah, na Sudnjem danu svoju nogu staviti na Dzehennem kako bi se napunio i ne bi trazio više one koji bi trebali biti kaznjeni. [155] ili hadis koji govori kako ce, neuzubillali. Bog na Sudnjem danu razgolititi jedno svoje bedro da bi ga ljudi po tome poznali. [156]

Dobro je da argumenti za vehabijsko jednoboštvo izviru iz "ogromnog znanja Jevreja", kako to kaze sam Muhammed ibn Abdulvehhab [157] i iz "Faraonove maštovitosti" kako to ibn Tejmijje tvrdi [158], tumaceci suru al-Mu'min 36 i 37 ajet, - a Faraon povika:

O Hamane, gradi mi toranj da bih se uspeo do puteva, puteva nebesa i da bih se popeo do boga Musaova, a ja ga zbilja smatram lašcem. Eto, tako su se Faraonu njegova ruzna djela lijepim pricinjavala, i bio odvracen od pravog puta.

Ako Faraon vec smatra da se Bog nalazi negdje gore i drzi da je Musa a.s. lazac, i ako su te njegove rijeci vehabijama dokaz za jednoboštvo, onda bi i Faraonove rijeci, iz 24. ajeta sure An-Naziat (Ene rabbukumul-'ala. -Ja sam vaš gospodar uzvišeni) trebale, takodjer biti dokaz, jer ako je jedan dio faraonovih rijeci istinit, onda bi trebalo da je istinit i drugi dio.

Dakle, ako se Bog nalazi negdje gore (što stoji u prvom dijelu Faraonovog govora), onda je i Musa a.s., ne'uzubillah, lazac, (u skladu s njegovim drugim dijelom).
Ovaj primjer navodimo jer i u našem vremenu postoji Faraon, ovaj put olicen u liku Amerike. U knjizi Fethul-medzid, na 144. sirani Sejh Abdurrahman bin Hasan 'Ali-š-Sejh, Abdulvehhabov unuk, kaze:"Jedan od oblika mnogoboštva je i to kada covjek u nevolji zatrazi pomoc ili podršku za rješavanje svojih problema i nevolja od nekog drugog a ne od Allaha.", prenoseci izjavu šejh njihovog islama.

Historija svjedoci da je u ratovima protiv Osmanlija, zapovjednik vehabijskih snaga, koje su nosile naziv "El-ihvan" (braca) bio jevrejski kapetan David Shakespear koji je u ratu i poginuo. [159]

Shakespear (Capitain David) je u pomenutim ratovima provodio politku engleskog Ministarstva za kolonije. Engleska, mocna kolonijalna sila tog vremena, tadašnji faraon, gdje god bi stigla svoju silu bi verbalno iskazivala: "Ja sam vaš gospodar uzvišeni."
Vehabije tada, ne samo da su trazile pomoc od Engleske, nego im je ona bila i mjesto okretanja (kibla). Nikakav posao, niti rješavanje bilo kojeg zivotnog pitanja vehabije nisu mogle uraditi bez prethodile engleske suglasnosti.

Uostalom, i mi smo bili svjedoci iracke okupacije Kuvajta kada su vehabije podanicki pale na koljena pred Amerikom i cionistima, moleci od njih pomoc protiv Iraka. Takodjer, vidjeli smo kako vehabijski aparat za izdavanje fetvi donosi vjersku naredbu po kojoj se mnogobošcima (mušricima) dozvoljava da dodju i cuvaju Haremi-šeril u Mekki.


Kign Fahd & Queen Elizabeth

Ovo je taj opsluzitelj dva Casna hrama, kralj Fahd, cije ime se u Kur'anima koje je štampala Saudijska Arabija, tj. on, prije i poslije kur'anskog teksta pominje petnaestak puta, i koji se nalazi na celu zemlje "izvornog islama". Evo ga ovdje zajedno sa kraljicom Elizabetom i njenom majkom, nakon sto je prethodno okacio o vrat "krst". Naravno to ništa nije cudno i ni najmanje se ne kosi sa tevhidom (jednoboštvom), jer je to naredba njegovih gospodara, tj. lidera Velike Britanije. Medjutim ono sto bi bilo cudno i što nije u skladu sa odredbama tog nekakvog vehabijskog tevhida bi bilo da je okacio neki kur'anski ajeta o vrat, jer se gospodari vehabizma tj. celnici Velike Britanije tome suprotstavljaju.

Bin Bazova fetva
Tko se suprotstavi kralju Fahdu taj je nevjernik i mora biti uništen, jer njegov opstanak je štetan za islam ..."

Vehabije u Bosni su uvijek nastojali da opravdaju Bin Bazovo pružanje podrške porodici Saud, tvrdeci da to on cini iz nuznosti, zato što nema drugog izlaza.
Da li je Bin Baz primoran da izda navedenu fetvu?

Nakon ovoga, postavlja se pitanje nisu li knjige poput: Et-tevhid, Er-resa'ilul-amelijjeul-tis', Kešluš-šubehat, Fethul-medzid, Tathirul-i'tikad i niz drugih iz oblasti vjerovanja (širka i tevhida), pisane samo da bi se osudili oni koji ne pripadaju vehabijama, te na taj nacin bili iskljuceni iz okvira islama. Nisu li ove knjige napisane zato da bi se onaj musliman, koji ima cjelovito i na spoznaji zasnovano vjerovanje u Allahovo jedinstvo, samo Njega štujuci i obozavajuci, i koji Muhammeda s.a.v.a. smatra Allahovim robom i Poslanikom, najcistijim i najsvetijim stvorenjem (zbog cega trazi da Poslanik u njegovo ime uputi molbu Allahu za oprost i naklonost), mogao okriviti ne samo za mnogoboštvo, nego da se dozvoljava i njegova likvidacija zasnovana na pomenutoj optuzbi. Njegova imovina se u tom slucaju moze zaplijeniti. Kada vehabije ponizno klece pred šejtanima i Allahovim neprijateljima, trazeci od onjih pomoc i podršku, cak i za masovni pokolj nad muslimanima koji nisu vehabije, onda to naravno nije širk vec cisto jednobošlvo, a onaj koji to cini nije ništa manje do "Dzelaletu imami-muvehhidin nasirus-sunneti ve ka imul-bid atil-melikus-salih". Prema tome, da li je taj tevhid, kojeg vehabije zagovaraju nešto nepovredivo, nešto u što se ne smije dirati (dakle, Bozija stvar) ili je to licni stav nedzdanskih šejhova koji, po svom nahodjenju, odredjuju šla je tevhid? Izgleda da vehabije vjeruju u ovo drugo, pa cak i slucaju da nedzdanski šejhovi pocnu obozavati kipove.

U svakom slucaju, kada se ovakvo shvatanje tevhida sruši, odnosno, kada vehabije shvate da je tevhid nepovrediva stvarnost, cije granice su odredili Allah i Njegov Poslanik, tj. kada im bude jasno da svako svojom slobodnom voljom moze razumjeti Allahovo jedinstvo i bez prisile zivjeti u skladu s njim, te kada prihvate da tevhid nije politicko sredstvo, poput nafte, koje se u svakom trenutku moze iskoristiti kao sredstvo prisile, onda ce se i sam vehabizam raspasti, jer propadanjem takvog shvatanja tevhida od vehabizma ne ostaje ništa.

Tek poslije ovoga muslimani ce imali svoj cisti i nepatvoreni tevhid, cije su granice jasno odredjene Casnim Kur'anom i Poslanikovim s.a.v.a. sunnetom, pomocu kojeg se ljudi izbavljaju iz razlicitili okova i stega, unutarnjih i vanjskih. On ce biti sredstvo njihovog stapanja s Jedinim Bogom. Ovo je tevhid koji raskida dunjalucke okove oko covjeka i njegovu sputavajucu privrzenost ovom svijetu, koja ga cini potištenim, a njegovu bojazan i strah od svega sto nije Allah uklanja. To je tevhid koji covjekovu ljubav i mrznju uskladjuje s Allahovom ljubavi i mrznjom, ostvarujuci time prijateljstvo i bliskost medju muslimanima, cineci ih sloznom zajednicom u kojoj nema razdora i neprijateljstava ili sluzajeva da jedni druge smatraju nevjernicima (takfir). Ovakav tevhid garantuje slobodu i nezavisnost muslimanskih naroda od hegemonije šejlanskih sila, on sprecava bjesomucnu prozdrljivost, trbuhoslovlje i rasipništvo, te ne dozvoljava da neki troše milione dolara na privatne jahte, dok drugi tu pored njih, nemajuci šta da obuku, bosi hodaju po nepodnošljivoj vrelini hidžaskog pijeska i asfalta.

Islamsko jedinstvo nije u tome da se jedan cestit i iskren musliman, samo zbog svog traženja šefa'ata od Poslanika osudjuje za otpadnišlvo, dok se onaj koji pada nicice pred Amerikom, Izraelom i Zapadom, ostavlja na miru. Ustvari, ovo je suprotno islamskom poimanju monoteizma, ovo je širk, cak i gore od toga. Sirk je i prihvatanje da tebi, pored Boga, neko drugi kroji sudbinu, da se tog drugog bojiš i sa strahom o njemu razmišljaš. A najgori širk je prepuštanje vlastite sudbine Allahovim neprijateljima, cinjenje sedzde pred njima, sto je upravo prisutno kod vehabija. Ako nije tako te ako oni svoju sudbinu nisu prepustili krvolocnoj Americi, zasto je onda jedna djevojka iz Saudijske Arabije, poslije kontakta u Rijadu (podrucje Er-Ribwe) sa jednim od americkih vojnika postala krscanka [160]

Zašto su vehabijski odredi za naredjivanje dobra i sprecavanje zla (el-emr bil-ma'ruf ve nahj anil-munker) prema saudijskim zenama i hadzijama toliko nemilosrdni, kao da su sami cuvari Dzehennema, dok americke zene, u uniformama vojnika, koje se na ulicama Dzedde i Rijada nude tamošnjim bogatašima mirno promatraju. [161]

Ako je zenama zabranjeno upravljanje motornim vozilom, jer je to vjerska odredba zasnovana na saudijskom ustavu, zašto onda vecinu vozaca americke kompanije "Aramko" u Zahranu cine zene, Amerikanke?

Ako se ši'itski mesdzidi spaljuju zbog njihovog, navodnog, mnogobozackog karaktera, zašto su onda zapadnjaci na istoku Saudijske Arabije sagradili brojne crkve? Ako su casni mezarevi cistih imama, šehida i Allahovih ugodnika (evlija), koje ljudi obicno posjecuju kako bi se pomolili Allahu i sjecali Ga se (zikr cinili), a ne kako bi se klanjali onima koji su u tim mezarevima, mjesta mnogoboštva, šta su onda raskošne palate sa najmodernijim namještajem i skupocjenom opremom u Saudijskoj Arabiji, Francuskoj i Maroku, gdje ih svaki princ ili emir ima po nekoliko? Zar su ovakve palate (u kojima se cine razlicite vrste najtezih grijeha i razvrata) onih, u koje su uprte oci velikog broja obespravljenih, svetilišta u kojima se praktikuje jednoboštvo? Zar je onaj koji je uzdrmao temelje Izraela i imperijalnih sila i izdao fetvu da Izrael mora nestati sa lica Zemlje, ciji je jedini vladar sudbine Allah, mnogobozac, a onaj koji se poput poslušnog roba pokorava Americi i svjetskom imperijalizmu i koji izdaje fetvu o pomirenju sa Izraelom, muvehhid (jednobozac)?

Jedna od najzalosnijih posljedica ovog izmišljenog tevhida, koje svoje korijene vuce iz "ogromnog znanja jevreja", ciji je glavni ideolog Faraon, temeljni tvorac englesko Ministarstvo za kolonije i glavni oslonci Amerika i Izrael, jeste nestanak ogromne vjersko-kulturne baštine islama i muslimana.

Zapadno kolonijalisticki kradljivci kulture su u proteklim stoljecima sa sobom odnijeli sva najvrednija prenosiva vjersko-kulturna djela, tako da su sada biblioteke i muzeji u Londonu, Parizu i drugim gradovima prepuni razlicitih primjeraka djela sa izuzetno vrijednim naucno-religijskim sadrzajima, kao i ostaci muslimanskih djela iz oblasti umjetnosti. Kada je u pitanju golema muslimanska vjersko-kulturna baština, koja se nije mogla prenijeti, oni su s ciljem ostvarenja vlastitih interesa iskoristili vehabije, dok su u slucaju prenosivih vrijednosti lazno prihvatili islam, te pod izgovorom studiranja i proucavanja ta djela krali od uleme. [162]

Za uništavanje neprenosivih ostataka muslimanske baštine, pod navodnom zaštitom tevhida proturali su laznu suprotstavljenost ogromnog vjerskog kulturnog naslijedja muslimana i njihovog tevhida. Za uništavanje najvecih muslimanskih vrednota posluzile su im neznalice cime je postignut cilj da u bududnosti, kada neki musliman dodje u Mekku i Medinu, ne osjeti nikakvu razliku izmedju njih i evropskih gradova, kao što su London i Pariz. Na taj nacin su prekinuli svaku vezu muslimana sa njihovom prošlošcu, kako muslimani ne bi osjetili i pozeljeli islam iz njegovog najsjajnijeg perioda, perioda Objave. Postigli su da muslimani o svojoj prošlosti samo citaju u knjigama kao što je knjiga "Price iz 1001 noci", bez zelje za povratkom velicanstvenog sjaja islama iz njegovog prvog perioda, predstavljajuci to grijehom i širkom. Na ovaj nacin su zapadnjaci ostvarili svoj plan po kojem su muslimani izgubili islamski identitet, a hadzdz (hodocašce) svetim gradovima Mekki i Medini ucinili formalnim obredoslovnim cinom, poput crkvenih obredoslovnih cinova današnjice. Oni koji slucajno pokušaju nešto izmijeniti, od strane odreda, koji, navodno, naredjuju dobro a sprecavaju zlo, bivaju tako napadnuti da više i ne pomišljaju doci kako bi obavili duznost hadzdza i umre. Sve ono što na mezarju Beki 'a i Uhudu podsjeca na islam oni ruše i zabranjuju, dok se s druge strane u Mekki pravi moderni tunel pod nazivom "Ebu Leheb"(!?) [163], kako bi se hadzije, pri prolasku kroz njega, sjetile jednog od najveCih vodJa mnogoboštva i nevjerstva.
Kabur Ebu Taliba, jednog od najvecih Poslanikovih pomagaca i zaštitnika, kao i mjesto pogibije Poslanikovog amidze Hamze, prvaka medju šehidima oni razvaljuju, a na mjestu gdje je poginuo jedan od jevrejskih poglavara po imenu Ka'b ibn el Ašraf, koga je ubio jedan od Poslanikovih ashaba, oni postavljaju spomen-plocu sa upozoravajucim natpisom da se tog spomenika ne doticu oni sa lošim nakanama. [164]

Eto to je zidovsko-krstaško, odnosno, cionisticko-imperijalno, ili još jasnije izraelsko-americko poimanje jednoce. To je, upravo, onaj isti tevhid o kojem se govori u kršcanskom trojstvu, samo sto je u ovom slucaju to Bog, Kralj, Domovina.

Tevhid je u islamu najuzvišenije i najvrjednije ucenje koje zapravo cini osnovni stub vjerovanja i vjerske teorije i prakse muslimana. Islamsko shvatanje jednoce je nepovrediva stvarnost koju su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, jasno obznanili radi pokazivanja pravog puta. Prema tome svako je duzan da, putem ispravne spoznaje, dodje do uvjerenja u tevhid, te da uskladi svoje postupke s tim. Islamski tevhid nije neka ljudska zamisao, niti prirodno bogatstvo poput nafte, kao što nije ni nasljedna stvar poput nasljedne monarhije ili nekog dništvenog polozaja predvidjenog samo za clanove jedne ili dviju porodica, niti je to kršcanska ispovijest i oprost kojeg crkveni casnici dijele kome oni hoce.

Jednoboštvo o kojem je u islamu rijec jasno je odredjeno slovom Kurana casnog i sunnetom Poslanika plemenitog s.a.v.a. jednako je za sve ljude na zemlji i svaki covjek moze svojim istinskim trudom, zalaganjem i ispravnom spoznajom doci do takvog jednog jednobošlva, isto kao što moze kršenjem njegovih normi i granica izaci iz njega i postati mušrik, višebozac. Mi smo vec ranje govorili o tome kako Muhammed ibn Abdulvehhab nakon zenidbe sa Osman ibn Mu'ammerovom sestrom izrazava zelje da Nedzd i nedzdanski Arapi Bozijom voljom budu predati u vlasništvo Osman ibn Mu'ammera. To što ce Osman ibn Mu'ammer bili vlasnik nedzdanskih Arapa sve dok postupa po idejnim nacelima Muhammed ibn Abdulvehhaba, nema nikakvih problema i nema sukobljavanja sa vjerskim nacelima. Niti ce Muhammed ibn 'Abdulvehhab, zhng toga šio je vlast nad ljudima dao u ruke nekome drugom a ne Bogu, postati mušrik a ni Osman ibn Mu'ammer koji je prihvatio da vlada sudbinom nedzdanskog naroda.

I vidjeli smo kako Osman ibn Mu'ammer, kada je sletio sa putanje politickih htijenja Muhammed ibn 'Abdulvehhaba odmah i ne postavši vladar nedzdanskih Arapa sa njegovog stanovišta, postaje kafirom, mnogobozac, zbog cega ga "mudzahidi" u ime Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba ubijaju i to nakon njegovog dzumanskog namaza u mihrabu dzamije u kojoj je obavio molitvu. Vidimo dakle, na koji nacin se jednoboštvo (tevhid) u sistemu vehabizma našlo u privatnom vlasništvu Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba, koji samo zbog jedne zene cijeli jedan narod moze da da u vlasništvo Osmanu ibn Muammeru, a da u isto vrijeme ni on ni Osman ibn Muammer ne budu proglašeni mušricima, iako je u tevhidu o kojem islam govori neprikosnoveni vlasnik Allah i samo On.

Cim je Osman ibn Muammer prestao da slijedi politicku volju Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba (jer njihov sporazum nije bio napravljen po osnovi nekog zajednickog vjerskog ucenja i Osman je u pogledu svojih ubjedjenja ostao ono sto je i bio) ovaj ga je jednostavno izbacio iz tevhida i zabranio mu da bude jednobozac!! proglasivši ga kafirom i mnogobošcem da bi ga kasnije ubili u mihrabu nakon obavljenog dzumanskog namaza. Politicki zivot Muhammeda ibn 'Abdulvehhaba ispunjen je vodjenjem takvog jednog jedinstva, odnosno "tevhida," da bi nakon njegove smrti tevhid postao predmet nasljedjivanja kroz dvije porodice i to porodice Sejh i porodici Saud.

Porodica Sejh je nedavno izgubila ovaj nasljedni trofej, ali su zato clanovi porodice Sauda nastavili da medjusobno ovo "vehabijsko jednoboštvo" jedni drugima ostavljaju u naslijedje. To znaci da su svi politicki protivnici porodice Saud pa ma ko oni bili i ma gdje se oni nalazili, postali mušrici. Da bi dokazali mnogoboštvo (širk) i nevjerstvo (kufr) svojih protivnika, vehabije se sluze svim raspolozivim sredstvima, a najviše lazima i klevetama (s tim u vezi cemo kasnije reci nešto više). U jednom clanku u casopisu "El-dzeziretul-Arebijje" stoji:
"Svaki dan saudijske vjerske i obavještajne institucije otkrivaju skupine u Ummetu La ilahe illallah, i njihove sljedbenike izvode iz vjere, daju im nazive nevjernici, bezboznici, optuzju ih da uvode novotarije, da suradjuju sa cionistima i još mnoge druge, jeftine optuzbe. I cini se da nema ni jedne skupine muslimana i nijednog mezheba, a da se spasio njihovih ubojitih kopalja. Uznemiravajuce je to sto ovo istrazivanje o ovim cudnim otkricima koje se ostvaruju na polju vjerovanja i varljivih pobjeda na stranicama novina, nereda koji se dešavaju s vremena na vrijeme cak i u samoj Saudijskoj Kraljevini zbog lazne propagande i optuzbi upucenih muslimanima koje oni smatraju skupinama izašlih iz vjere ... Ovo huškanje nema drugog cilja sem da izazove sukob medju muslimanima, mrznju i pristrasnost. Izdane fetve o nevjerstvu i bezbozništvu bile su usmjerene protiv onih koji su se politicki sukobili sa saudijskim rezimom ili njegovim sljedbenicima nema veze sa vjerovanjem, akidom za koju porodica Suud misli da su usvojili najcišce i najljepše vjerovanje! Mnogi su bili iznenadjeni kada je magazin "El-muslimun' (magazin koji prednjaci u širenju zaraze) objavio otkrivanje libanske skupine, ciji se sljedbenici zovu Ahbaš te je u tekstu od prošlog decembra receno da je to sunnijska skupina koja je izašla iz vjere. Magazin donosi i intervjue sa vjerskim ljudima iz Libana kako bi objavili da su oni nevjernici i da su izašli iz vjere na temelju laznih tvrdnji i sa cudnom lahkocom u izdavanju presuda i propisa.
Prošlog mjeseca, magazin "El-medzella" prenosi mišljenje Šejh Abdulaziza Bin Baza o ovoj skupini, pa kaze: Ova skupina nam je poznata i ta je skupina otišla u zabludu. Njen vodja je Abdullah Habesi,poznat po svojim zabludama. Obavezno je bojkotovanje i negiranje njihovog vjerovanja."
Najcudnije u optuzbama onih koji su bliski Saudiji jesu rijeci jednog od njih da Habeši ne posjeduje sveobuhvatno islamsko vidjenje stvari jer on dolazi iz Etiopije, iz sredine u kojoj se ne nalaze sve vjerske nauke i razlicita saznanja te je njegova skupina osnovana na temeljima prvobitnih, primitivnih ideja.


Ovdje je veoma cudno da najznacajnija ulema iz Egipta kao razlog okamenjenosti saudijskih vjerskih institucija navode da je njihov mezheb izrastao u pustinjskom, zatvorenom okruzenju, bez dodira sa drugim idejama, stoga je on taj koji napada i ne razumije druge ideje. I ne samo to. Jedan poznati alim iz Egipta, zvanicni mezheb u Saudiji je opisao kao beduinski i pustinjski mezheb!!

Kada bi Saudijcima bilo prepušteno da odlucuju, ne bi ostao ni jedan musliman sem njih! Oni su izvukli sablju kojom ubijaju one koje nazivaju nevjernicima a to su oni koji im se suprostavljaju. Zato se mora stati pred ovom lahkocom u igranju sa razumom muslimana i mijenjanjem politickog neslaganja u mezhebski, pred idejnim sporom koji ima za cilj da ruši pojedine ljude i duhovno ubija druge.

Ako prihvatimo ovakav nacin razmišljanja i nazivanje nevjernicima ostale muslimane, od milijardu muslimana ostala bi samo nekolicina koja ima saudijske islamske uslove, jer, stanovnici Omana, ibadije svi su nevjernici (kako kaze Sejh Bin Baz), zejdije u Jemenu i na jugu Saudije su nevjernici, šije i svi njihovi ogranci su nevjernici i stanovnici Sudana su nevjernici jer medju njima ima mnogo sufija, hatemija i mehdija, a tako i muslimani islamskih republika gdje je došla zaraza nazivanja muslimana nevjernicima iz Saudije i postali su osjetljivi prema svakom ko dolazi odavde.

Oni koji nazivaju muslimane nevjernicima iz saudijskih vjerskih institucija, po njima u vjerovanju vecine muslimana ima nedostataka a u njihovim ibadetima, obredima tih nedostataka ima mnogo. Po njima, ne postoji musliman ispravnog vjerovanja, sem njih."! [165]

Ovakav tevhid neki profesori akaida prezentiraju svojim ucenicima kada ponosno vele: "Vjerska ucenja (akaid) treba uzimati samo od selefija (vehabija), ahlak od sufija, a politiku i nacela uredjenja porodice od šija." (Ne znajuci da temelj ispravne vjere (akaid) ne moze dati loše i neispravne ucinke i da islamski prakticni zakoni (foru'e din), kao što je politika i uredjenje porodice) ne mogu proizici iz lošeg i neispravnog vjerskog ucenja (akaida). A ono što oni nazivaju akaid selefija i sto nema nikakvog drugog rezultata do eticke surovosti, politickog robovanja Americi i gazenje ljudskih prava zene u porodici nije ništa više od njihovog fanatiziranja i legendi. Prema tome, o takvom akaidu govore vehabije kada kazu: "Vjerska ucenja islama (akaid) su ono sto je bitno, a prakticni islamski zakoni (fikh) su nevazni."

Ako neko za svoje bozanstvo uzme Ameriku ili neki drugu od šejtanskih sila, te ako ih smatra svojim vladarima, vehabije ce to ocijeniti na sljedeci nacin: "To je samo politika, mada loša, ali nema nikakve veze sa vjerskim ubjedjenjima doticne osobe. Ako takva osoba bude imala vjerovanje selefija, onda ce ona ostali monoteist." Isto tako je i sa onim koji ima selefijsko vjerovanje, a za vrijeme hadzdza u Mekki ubije cetiri stotine hadzija zbog spaljivanja americke zastave, mada je u svetom mjestu Mekki, za vrijeme hadzdza, zabranjeno i mrava namjerno ubiti ili biljku otkinuti. Ako ovakva osoba kaze nešto što je notorna laz ili iskrivi istinu, ili, pak, pogazi i porekne potpuno jasna vjerska nacela, vehabije ce samo reci: "Sve je to samo loš odgoj i ponašanje. To nema nikakve veze sa njegovim vjerskim ubjedjenjima (akaidom) i takva ce osoba ostati jednobozac pod uslovom da ima selefijsko vjerovanje. Na to što su neki imali i po dvadeset dvije zene, vehabije ce reci: "Da li je takvo što haram ili halal samo je jedno fikhsko pitanje i to nije toliko bitno, ono što je bitno jeste vjerovanje pa pošto je doticna osoba podrzavaoc ili zaštitnik selefijskog vjerovanja, onda je on, velikan i Imam jednobozaca, pomagatelj sunneta, rušitelj novotarija, Kralj dobrocinitelj uspješni 'Abdulaziz ... " [166]

Muhammed ibn Abdulvehhab je umro 1206. god. po hidzri, medjutim, kada je umro fitneluk je vec uveliko zavladao Nedzdom, a šejtanski rog (onako kako je to sam Pejgamber i nagovijestio) je bio njegovim posredstvom u cijelosti izašao na površinu Nedzda i potpuno se ukazao. On je umro i napustio ovaj svijet ali je zato iza sebe ostavio ogromne bid'ate i stavio ih na raspolaganje kolonijalistima da ih ovi koriste za rušenje islama iznutra.

On je umro, ali je za sobom u ime vjere i tevhida ostavio jednu citavu gomilu besmislenih stavova, neosnovanih pretpostavki i ispraznih vjerovanja. Radi boljeg i detaljnijeg upoznavanja sa suštinom vehabizma, preporucujemo da se pazljivo procitaju i prouce neke od Muhammed ibn 'Abdulvehhabovih knjiga kao što su: Et-tevhid, Kašfuš-Suhedat, Er-Resa'ilul-Amelijjetit-Tis', kao i knjige Fethul-Medzid i Tathirul-I'tiqad. Iako ove knjige do sada nisu prevedene na bosanski jezik, nadamo se da ce ih vehabije moci prevesti i štampati.

U zivotu Muhammed ibn 'Abdulvehhaba postoji još niz veoma cudnih pojedinosti, koje su zabiljezene u velikom broju knjiga pisanih od strane sunijskih alima. U nekim od njih se iznosi i podatak da je Abdulvehhabov djed bio Jevrej, te da se zvao Suleman. Bio je porijeklom iz mjesta Dunma u Turskoj. On se muslimanima predstavljao kao Sulejman. Neke od knjiga u kojima, se nalazi ovaj podatak su: Kudema'u-l-Jehud ve islami Ali Saud od Sejh Ali Muhammeda es Saliha, izdata 1818. godine u Egiptu, Serrul-esma'i huda ve ma hamd od Sejh Sulejman Ala'uddin Bursija, izdata 1818. u Istanbulu, Jehuda fi dzezireti-l-Arebijje, od Sejhu-Zavaherije Imamel-Azhara, izdata 1927. godine, Jehudud-Dunme vel-usulus-Saudijjetil-vehbaijje od Sejh Ref'ata Selima Kubbada, izdata u Istanbulu, Jehuda le zabela od Sejh Muhammeda ez-Zavaherija, izdata 1925. godine, Jehudul-Hidzaz od Muhammeda Izzeta Druze.

Sa ovakvim, mada veoma kratkim predgovorom "Fitneluk iz Nedzda" i "Sejtanskim rogovima" koji su se tamo pojavili, mozemo relativno lahko pronaci u takozvanoj knjizi "Veliki šejtan" tj. najvrednijem knjizevnom ostvarenju vehabija dati mjesto koje mu i pripada te na jedan vrlo pouzdan nacin spoznati intelektualni nivo do kojeg je u stanju doprijeti um ove grupice. Upoznavanje sa idejama i ideološkom pozadinom na kojoj je nastala ova grupacija kao i sa biografijom licnosti koja ju je zasnovala i posebnim psihološkim karakteristikama njegovih sljedbenika, otvara nam se put za jedno dobro i korisno istrazivanje ovog gigantskog knjizevnog djela, medjutim ima i jedna izgubljena halka u ovom istrazivackom radu a to je druga etapa politicke povijesti "Nedzdanske fitne" i "Sejtanskih rogova" na koju cemo se osvrnuti nešto kasnije, a što ce ukazati na politicku svrhu ovog velicanstvenog djela u ovom vremenu i na ovdašnjim prostorima. Prije nego pristupimo proucavanju ovog njihovog kapitalnog djela, smatramo nezaobilaznim ukazati na nekoliko napomena na koje, cijenjene citatelje molimo da imaju u vidu prilikom išcitavanja narednih tekstova ove knjige. Te napomene su:

1. Ono što ste do sada citali i što cete procitali kasnije napisano je radi "odbrane" istine od napada i lazi, podvala, skrivanja ociglednih cinjenica, zlonamjernog tumacenja, slijepog fanatizma i nepravde, a ne u svrhu fanaticnog stajanja u odbranu vlastitog mezheba pa makar i upotrebom lazi i obmana ...jer u našem vjerovanju, cilj ne opravdava sredstva. Za ostvarivanje jednog svetog cilja moraju se koristiti samo dozvoljena sredstva, a ne sva raspoloziva i potpuno je u suprotnosti sa vjerskim nacelima da kazemo kako cilj opravdava sredstva i da se radi njegovog ostvarenja mozemo posluziti svim onim što nam se nadje na dohvat ruke.

2. U ovom našem istrazivanju nemamo nikakvih pretenzija ni sopstvenih tvrdnji niti pak smatramo da smo jedini i veliki alimi u Bosni i Hercegovini pa da ovim našim proucavanjem Bosnu pokušavamo izbaviti iz velike opasnosti koja joj prijeti, jer svakako da ima i vecih alima, sjedne, a i ovom narodu je Allah dao pamet i razum s druge strane. I ovu našu studiju mi ne smatramo savršenom i bez nedostataka jer je nivo do kojeg moze doprijeti shvatanje i razum suprotne sirane znatno nizi od nivoa jedne naucno-islrazivacke studije. Mi cemo u toku ovog našeg izlaganja pokušati da zaobidjemo sve ono što je ruzno i beskorisno i necemo se ustezati da kada god nam se za to ukaze prilika, cijenjenom citatelju, ukazemo na vrijedne i korisne sadrzaje. Medjutim, ako se ipak desi da negdje iz nuznosti kazemo nešto što nije dostojno ni nas ni poštovanog citatelja i ako ponekad iz nuznosti kazemo nešto pogrdno i neucitivo, unaprijed se iskreno izvinjavamo i iznova napominjemo da smo tako nastupili samo zato što smo bili primorani i zato što sljedbenici "Nedzdanske fitne" drugi jezik i ne razumiju, a ne zalo što zelimo da se nekome svetimo i zbog toga što smo pouceni jednom starom dobrom poslovicom: "Ako cak i hiljadu puta magarcu prouciš na uši suru "Jasin," magarac ce ostati magarac." Drugim rijecima moguce je da cemo mi u ovom našem istrazivackom radu govorili na nivou kojeg su vehabije u stanju da shvate i razumiju, a ne na vlastitom nivou, jer razlika izmedju ova dva nivoa je na primjer tolika da je naš šesti imam, Imam Dzafer Sadik a.s. otprilike 140 godine po hidzri u prisustvu njegovog oca, a našeg petog imama, Imama Bakira a.s. dok je ovaj drzao cas u Poslanikovoj s.a.v.a. dzamiji u Medini, odbacio Ptolomejevu teoriju centraliteta naše planete u kosmosu tj. teoriju daje naša planeta, zemlja centar, a da sva ostala nebeska tijela kruze oko nje (uzeto iz knjige "Misleci mozak šitskog svijeta" grupa francuskih pisaca, muslimana-predgovor), dok su vehabije pak sa druge strane 1966. godine (dakle, otprilike 1386. god. po hidzri) izdale fetvu o ravnosti zemlje ti. da je naša planeta plocastog oblika, a sve one koji budu vjerovali u loptasti oblik zemlje proglasili nevjernicima. [167]

3. Nama nije cilj da potaknemo osjecanja drugih muslimana protiv sljedbenika Nedzdanskog fitneluka kao ni privlacenje paznje na nepravdu koja se cini sitima, vec je ovo jedno upozorenje koje govori o dometima zavjere koju kafiri diljem svijeta spravljaju u nastojanju da zaustave budjenje muslimana i sprijece ujedinjenje islamskog ummeta.

4. Mi ne tvrdimo da je citalac duzan da prihvati naše mišljenje, vec nastojimo da u pogledu svakog pitanja iznesemo odredjena objašnjenja te da citalac vlastitom pamecu i rasudjivanjem sam ustvrdi gdje se krije istina, a prihvatanje istine odnosno njeno zanemarivanje, stvar je koja se tice njega samoga. A ono što mi ocekujemo jeste samo pravedno rasudjivanje i to je sve. Allah nas je sve stvorio slobodnim i podario nam moc shvatanja, prepoznavanja i odabira.

5. U našoj studiji, pozivat cemo se na dokumente koji su priznati i nalaze se u vjerodostojnim izvorima suprotne strane i necemo osudjivati cijelu jednu grupaciju i njene principe zbog pogrešnog postupka nekog obicnog pojedinca koji pripada toj grupaciji, isto kao što se necemo oslanjati na izjave nekih svojih neimenovanih poznanika ili kako bi naš narod rekao na price "rekla - kazala."

Nakon pojašnjenja temeljnih vehabijskih uvjerenja i stavova, proucavanje knjige "Veliki šejtan" obavit cemo kroz osvrt na sljedece teme:
- autor knjige
- naziv knjige
- vrsta i stil knjige
- metoda i sadrzaj knjige

Autor knjige "Veliki Sejtan"

"Zar oni bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove nece na vidjelo iznijeti? A da hocemo Mi bismo ti ih, uistinu, pokazali i ti bi ih, sigurno, po biljezima njihovim poznao. Ali, ti ceš ih poznati po nacinu govora njihova, a Allah zna postupke vaše."
(Muhammed : 29-30)

Na naslovnoj stranici knjige nalazi se ime koje bi trebalo da oznaci autora knjige, a i na njenoj drugoj stranici se, takodjer, ponavlja isto ime u ulozi lektora, a na pozadini knjige nalazi se slika sa istim imenom i biografijom.

Mada o samom pitanju autorstva postoje ozbiljne sumnje i mada je nakon štampanja knjige jasno da u stvari cijela vehabijska sekta stoji iza nje, ipak cemo ukratko navesti nekoliko napomena o osobi koja je navedena kao autor knjige i analizirati cemo samo ono sto je navedeno na kraju knjige kao njegova biografija.

Ta biografija zapocinje nabrajanjem vrlina i plemenitih osobina njegovih predaka, zeleci time navodnom autom priskrbiti iste takve osobine. Cak i da su njegovi preci imali takve osobine, nicije vrline ne ovise o vrlinama njegovih predaka. Svako svojim licnim trudom mora pokazati svoje vrline. Uostalom, historija svjedoci koliko je bilo sinova koji ne samo da nisu naslijedili dobre osobine svojih oceva vec su bili cak i protiv njihovih uzvišenih i svetih ciljeva, kao sto je to bio slucaj sa Nuhovim a.s. sinom. [168]

Pri nabrajanju predaka i blize rodbine neki "revnosni" biograf je zaboravio spomenuti autorovu majku i brata, kršcane hrvatske nacionalnosti. S obzirom da se veza djeteta s njegovim precima ogleda u odgoju, nacinu ponašanja i shvatanjiina, ko to onda ima veceg upliva u odgoj djeteta, da li pradjed odnosno cukun djed ili majka u cijem okrilju se dijele razvija i iz cijih se grudi neposredno hrani. Pa cak, da li je uloga oca u odgoju djeteta veca ili uloga majke? Po našem mišljenju, uloga majke je kljucna. Pogledajmo sada kakve se to osobine navode kao vrline predaka tzv. autora knjige.

U toj biografiji se navodi da mu je djed bio "upravitelj Gazi Husrevbegovog hanikaha" a svi znamo da hanikah oznacava mjesto okupljanja derviša i sufija. Isti taj autor derviše odnosno sufije naziva "braca velikog šejtana." Prema tome ako su derviši odnosno sufije po mišljenje tog tzv. autora braca šejtana, onda se podrazumjeva da je njegov djed takodjer šejtan.

U biografiji se, takodjer, navodi podatak da se autorov otac kao direktor Gazi Husrev-begove medrese, angazovao na vracanju sadašnje zgrade Medrese, u kojoj su doskora bile smještene i prostorije Fakulteta islamskih znanosti, u okrilje islamske zajednice.

S obzirom na karakter komunistickog rezima znamo da su komunisti za tako uticajna mjesta birali samo lojalne clanove i odane pristalice, te su samo takve osobe mogle uticati na vracanje uzurpirane imovine islamske zajednice. Pretpostavimo sada da mu otac nije bio komunista i da je bio jedan dobar vjernik i veliki alim, kako se u biografiji hoce reci, kako je onda mogao uzivati tako visok i uticajan polozaj a sin da mu bude izlozen svim onolikim kaznjavanjima samo zbog jednog obavljanja molitve na javnom mjestu (u kancelariji)? Kako na kraju da riješimo ovu proturjecnost? Uostalom, ako je autorov otac, zaista, bio toliko pobozan i odan islamu, zašto se onda ozenio zenom, mnogoboškinjom? Zar Kur'an muslimanima nije zabranio prijateljstvo sa mušricima i zar, s druge strane, to nije bila uobicajena praksa komunista, koji su ovakve brakove podsticali medju muslimanima, kao i onima koji su zastupali ideju "bratstvo-jedinstva", drugim rijecima, zar mješani brakovi izmedju muslimana i nemuslimana nisu bili najdjelotvorniji i ujedno najpodliji metodi za uništavanje islama na prostorima naše Bosne i Hercegovine? Pa zašto je onda njegov otac, - kad je vec bio tako dobar cuvar vjere - dozvolio da bude izvršilac ovog podlog i prljavog plana? Ili zar direktor Husrevbegove medrese, u najmanju ruku, nije znao da ce zena koja treba da odgoji njegovu djecu - a cije je tijelo odhranjeno svinjskim mesom i alkoholom - imati negativan uticaj na odgoj njegove djece? Kako moze jedan musliman i to alim i vjerski ucenjak dozvoliti da mu dijete odraste i bude odgojeno kao krš?anin?

U dijelu biografije koji govori o samom tzv. autoru on se zeli predstviti kao budilacka licnost te zacetnik pokreta "Zelenih beretki" zato sto je "1979. poceo nositi zelenu beretku"," 1980. obavio molitvu na javnom mjestu", "odbio da potpiše knjigu zalosti za Titom i "1983 bio proganjan". O ovome cemo mi ovdje navesti nekoliko napomena:

1. Kao što je poznato 1979. godina je godina pobjede islamske revolucije u Iranu. Ovaj dogadjaj je uzdrmao citav islamski svijet, potaknuvši kod muslimana zelju za islamom. Uticaji islamske revolucije su se osjetili i u bivšoj Jugoslaviji, a posebno u našoj zemlji. Veliki broj, danas veoma aktivnih, sudionika politickog zivota u Bosni i Hercegovini je tada imao vodecu ulogu u pokretu budjenja muslimana. Vrijedno je, pri tome, spomenuti i ulogu arapskih studenata koji su svojom publikacijom "El-mudzteme" promovisali islamsku revoluciju i Imama Homeinija. Uostalom, jedna od glavnih optuzbi ucesnika Sarajevskog procesa 1983 je povezivanje i davanje podrške "fundamentalistickom" Iranu. Prema tome ako je on bio ucesnik u budnickim aktivnostima 1979. i ako je, kako se to tvrdi u biografiji, bio proganjan 1983. kada su hapšeni mladi muslimani proizilazi da je bio na strani Islamske revolucije i Imama Homeinija, kao što se to jasno moze vidjeti na 5 i 6 stranici knjige gdje kaze: "Licno sam se uvjerio u istinitost njihovih namjera još 1982 kad sam posjetio iransku ambasadu u Beogradu, trazeci od njih da nam omoguce emitiranje radio emisja na našem jeziku ...", dakle taj period njegovog zivota (1979 - 1983) po njegovom sadašnjem, vehabijskom mišljenju je period mraka i zablude i ne moze se njime ponositi.

2. Ono sto je bitno nalazi se u glavi, a ne na glavi. [169]
Nositi zelenu beretku ne znaci isto što i biti zacetnik pokreta "Zelene beretke", ako se to ne odnosi na vojnu organzaciju koja je formirana neposredno prije agresije na našu zemlju, osim ako se odnosi na neku drugu organizaciju za koju znaju samo vehabije. Pored toga nijedan pokret, ni ideologija se ne temelje na pukim vanjskim obiljezjima.
Komunisti nisu hodali sa crvenom petokrakom provocirajuci policiju Kraljevine Jugoslavije, vec su rasturali knjige poput Manifesta komunisticke partije, Kapitala i drugih djela u kojima su date idejne postavke samog komunizma.

Takodjer, kada se formirala Komunisticka partija Jugoslavije dijeljeni su dokumenti u kojima je bilo jasno odredjeno kako i na koji nacin ustrojiti organizacije na nizem nivou, ili kako u toku Drugog svjetskog rata organizovati partizanske jedinice.

3. Iz same biografije se moze vidjeti da su njegove tvrdnje da je 1983. bio proganjan, lazne. Jer ako je on bio, kako sam tvrdi, tako aktivan da je SDB htjela da ga uhapsi i ako je SDB znala za njegove aktivnosti, trebala je znati gdje se on i nalazi. Kako to da umjesto da ga trazi u Sarajevu gdje je on radio vec duze vrijeme, trazi ga u Zavidovicima gdje je on boravio dosta vremena ranije. I kako to da on u Sarajevu saznaje da ga SDB trazila u Zavidovicima, a SDB nikako da sazna da joj se bjegunac bezbrizno seta po Sarajevu.

A pored svega toga, tek po saznanju da SDB traga za njim, on krece da vadi pasoše za sebe i cijelu porodicu, "sa svojom suprugom u sedmom mjesecu trudnoce i dvoje sitne djece" (biografija) i nakon toga legalno napušta zemlju "sa svojom suprugom u sedmom mjesecu trudnoce ...", a SDB ga ostade traziti u Zavidovicima. (Izgleda daje baš iz ovih nekih razloga zemlja plocasta, jer SDB je mogla da sazna da je unutar kancelarije neko obavio molitvu a nikako da sazna da joj se bjegunac prošetao po cijeloj zemlji i prešavši sve administiativne i neadministiativne granice napustio zemlju, sem ako za tu priliku Bin Baz, ili Albani u njegovo ime nisu izdali fetvu, da u tom periodu dok se on izvlaci iz Juge sihr ne bude širk.)

4. Na kraju, ako je autor toliko odan islamu, zašto se u biografiji spominju njegove aktivnosti samo do 1983 godine. Nije valjda da u proteklih skoro pet godina rata nije osjetio potrebu da se vrati u svoju domovinu, u kojoj su nauticajnim mjestima upravo oni koji su s pocetka osamdesetih godina bili proganjani, kako bi dao svoj doprinos u njenoj odbrani. Zar se njegova pomoc Bosni sastoji u tome što u Jordanu, za jedne tamošnje novine, "El-liva", piše protiv Alije Izetbegovica, predsjednika Bosne i Hercegovine, pripisujuci mu krivicu za rat, a i ne osvrcuci se na zlocine i pokolje koji su se desili po nalozima hrvatskog predsjednika Tudjmana i srbijanskog vodje Milosevica. Zar je dzihad to sto je napisao knjigu kleveta o onima koji su, uz Boziju pomoc, imali kljucnu ulogu u odbrani Bosne i Hercegovine od kršcanskih agresora i koji su tokom cijelog rata narodu Bosne i Hercegovine pruzali i pruzaju i materijalnu i moralnu pomoc?

5. Medjutim, ipak nije na odmet napomenuti to da biografija tri pula spominje obavljanje autorovog namaza i to u periodu od 1980. pa do 1983. godine. Naravno neka niko ne misli da je on time pocinio "rijaluk" (svjesno pokazivanje pojedinih djela bogobojaznosti radi samoisticanja ili nekog drugog interesa) ili da je taj njegov cin, kako to "Braca" znaju reci: "skriveni širk", - ne, on je time samo htio da kaze kako je on u to vrijeme bio "klanjac", a nije bio kao ova sadašnja "Braca" od kojih vecina sve do nedavno ne samo da nisu klanjali i da su pili vec su cak bili protiv namaza i uopce vjere, ali im se odjedanput nekako po principu automatike brade znatno povecaše, a nogavice im okracaše!!
U dijelu biografije stoji i to da se tzv. autoru ukazala prilika, "da nestane iz zemlje skupa sa svojom suprugom u sedmom mjesecu trudnoce i dvoje sitne djece." (biografija)Radi bolje inlormisanosti citalaca dodajemo da je taj nazovimo autor za vrijeme boravka u Jordanu, otprilike u cetrdesetoj godini, imao dvanaestoro djece od jedne zene, a u vrijeme kada je napuštao Jordan Allah zna u kojem mjesecu trinaeste trudnoce je bila njegova zena kada se zajedno sa dvanaestoro sitne djece, sa njim uputila u Sudan. Ovakav sunnet je on valjda naslijedio od svoga Imama, velikana imama jednobozaca, pomagatelja sunneta, rušitelja novotarija kralja Abdulaziza ibn 'Abdurrahmana, cije se poslednje u nizu djece rodilo kada je on imao više od sedamdeset godina. Kada je ovaj "Velikan" preselio na onaj svijet imao je samo cetrdeset i pet sinova od kojih su trideset i pet bili zivi, a broj njegovih kceri spada u porodicne tajne. Ovoliki broj djece na svijet je došlo od njegove dvadeset i dvije zene. Dok je naš narod pod kišom granata i raznih ubojitih sredstava vodio bitku za našu vjeru, cast i domovinu dotle je naš valjani autor, borbu vodio negdje drugdje. "Kad borba postaje dzihadom, a borac mudzahidom!"

Na osnovu onoga što se tvrdi u biografiji autor ce 1983. godine u Jordanu poceti da studira islamske znanosti i po svoj prilici tamo ostati sve do 1996. dakle, trinaest godina, da bi se odatle uputio u Sudan i tamo nastavio studije.

Medjutim, dobro bi bilo da se u toj biografiji spominje i stepen školske spreme tog autora, jer on u toj njegovoj nazovimo "knjizi" nekoliko puta naglašava kako u Bosni navodno nema ucene uleme i kako bi trebalo da bude onih koji ce izucavati islamska vjerska ucenja, zeleci time da kaze kako je eto on taj jedini i nezamjenjivi uceni alim Bosne i Hercegovine. Na primjer na 22. stranici: "Takodjer je preveden i šijski Tabatabaijev tumac Kur'an, ... zahvaljujuci nepostojanju znalaca islamskih nauka." [170]

Mi bismo bili doista srecni da imamo tako jednog velikog alima u poredjenju s kojim bi postojeca ulema u Bosni bila nepismena, medjutim iz onog sto cemo vidjeti u toku izlaganja studije o njegovoj knjizi, bit ce nam jasno da tzv. autor ne samo da nije upucen u najosnovnije islamske nauke (hadis, fikh i tefsir) vec i nakon trinaest godina studiranja u jednoj arapskoj zemlji nije mogao nauciti cak ni arapski jezik.

Ali, naravno u toj biografiji on da bi sebe predstavio ucenim alimom nabraja nekoliko naslova knjiga koje je navodno on napisao od kojih je i knjiga "Veliki šejtan", a koju cemo ovdje analizirali i vidjeli do kojeg stepena zaista doseze njegovo znanje. Još jedna od tih njegovih knjiga je dospjela u naše ruke pod naslovom "Islam i druge vjere". Vjerovali ili ne, ova knjiga ima cijelih sedam listova, malog je formata te je štampana velikim slovima u tirazu 100 hiljada primjeraka! Valjda zato da se dobro vidi šta to taj nezamjenljivi ucenjak hoce da kaze kada veli: "Mozda ste culi za razlicite cudne nazive: Sije, Ahmedije, Ismailije, ... a šije (vjeruju) u dvanaest (imama) i rijeci tih imama smatraju objavom."

Da, ima dosta toga cudnog u svijetu, ali naravno mi smo culi i za ovakve cudne nazive: vehabijje, Britanija, Hemfer, Ser Ferov Cox, David Shakespear, Harry St John Philby, Amerika, Cionism, Behaijje, Jazidijje, Haridzije ... i još dosta cudnih stvari, na primjer: Zemlja je plocastog oblika ili zabranjena je borba protiv Izraela ili Poslanik je svome ummetu ostvio dvije vrjedne stvari, a to su: "Kur'an"!! i još dosta toga smo mi culi, ali nam je prvi put da cujemo zacudne lazi kao što su: rijeci svojih Imama šije smatraju objavom ili to da se za sedam listova malog formata kaze "knjiga" .....Ova "knjiga" je pisana na inicijativu tzv. odreda "arap-afgana" tj. "El-Mudzahidin", ciji je idejni zacetnik valjda bio navodni Autor!


Ja Alijel-ekber
Na celima "ozalošcenih" stoji: "Ali je najveci"
Kao što vidimo na traci povezanoj preko cela libanskog mladica napisano je "Ja'Alijel-ekber" (O 'Alijel-ekber), a vehabije su rijec "Ja" (za dozivanje "O") zanemarili u prevodjenju i 'Alijel-ekber preveli sa "'Ali je najveci", iako, kao prvo: U svim historijskim knjigama je zapisano da je imam Husein (as) imao 3 sina po imenima: Alijel-ekber. 'Alijel-ewsat, i 'Alijel-asgar, od kojih su prvi i treci postali šehidi na Kerbeli i šije isto onako kao što Huseinu kažu "Ja Husein"(O Huseine!), i njegova sina takodjer uzimaju za svoj simbol, pa kažu. "Ja 'Alijel-ekber"(O 'Ali-Ekber). Prema tome ime osbe se ne moce prevesti.
Kao drugo: Oni koji poznaju gramatiku arapskog jezika znaju da se "'Alijel-ekber" zbog odredjenog clana "El" prevodi sa "Veci 'Ali" (Stariji 'Ali) i ne može se prevesti sa 'Ali je najveci. Ovim postaje jasan nivo upucenosti pisca u historiju islama kao i arapski jezik.


Na kraju osvrta vezanog za samog autora napomenut cemo da se na zadnjoj korici knjige nalazi autorova slika. Svima je poznato da su vehabije zestoki protivnici slika i po njihovom ucenju slika je haram, ali za ovu priliku oni su pred tom cinjenicom zatvorili oci, ili mozda smatraju da je to samo za nevehabije haram!


Naziv knjige - "Veliki Šejtan"

Naziv knjige je zanimljiv i vrijedan paznje, ali ne zato što je to jedna kradja u oblasti kulture i knjizevnosti (jer takve stvari vehabije i ne razumiju), i ne zato što taj naslov nema nikakve veze sa sadrzajem knjige, vec zato što on na jedan vrlo razgovjetan nacin razotkriva namjere i interese onoga ili onih koji su u pozadini knjige.

Svaki musliman cim cuje ovaj naslov on ga odmah podsjeti na nešto što se krije iza kulisa ove knjige, a kada je procita jasno shvati da je ona napisana samo radi jedne neukusne i neprikladne odbrane onoga ili onih koji se kriju u pozadini knjige.

Pobjedom islamske revolucije na medjunarodnom nivou pojavio se niz izraza i pojmova iniciranih ovom Revolucijom, jedan od njih je i "fundamentalizam". Ovaj pojam Zapad je iskoristio kako bi islamsku revoluciju i zelju za islamizacijom prikazao u lošem svjetlu. Pri tome su za ovaj pojam vezali niz laznih i izmišljenih karakteristika. Uz jaku propagandu ovaj pojam se raširio tako da se danas pod ovim pojmom podrazumijevaju oni koji zastupaju islam.

Pored ovog, na medjunarodnom nivou je prihvacena i sintagma "Veliki Šejtan" kojom je Imam Homeini, poslije pobjede islamske revolucije, nazvao Ameriku. USA i njihovi prijatelji su u pocetku mislili daje to samo neka vrsta politicke kletve Imama Homeinija, koju je on izrekao zbog mrznje i neprijateljstva prema Americi, kao što obicno neprijatelji medjusobno izmjenjuju pogrdne izraze.

Medjutim, Imam Homeini ni za trenutak nije odstupao od stava da je ovo najispravniji opis USA, jer nigdje u svijetu ne postoji neka smutnja i nered, a da šejtanska ruka Amerike nije umiješana u to. Upravo zato je ovaj naziv prihvacen i duboko ukorijenjen medju muslimanima u svijetu. Cak i letimicni pregled muslimanskih novina i štampe diljem svijeta ce to potvrditi. I muslimani u Bosni i Hercegovini su, takodjer, culi za ovaj pojam, a u njegovu ispravnost su se mogli uvjeriti u slucaju kada su Amerikanci, pod raznim izgovorima, izbjegavali izvršiti svoje obecanje opremanja federalne armije, sve dok Saudijska Arabija i Kuvajt nisu platili ovo naoruzanje. Tek nakon toga pristupili su dopremi naoruzanja (doduše dotrajalog i vec prevazidjenog), podijelivši ga izmedju Armije BiH i HVO-a. Stoga i sam naziv knjige "Veliki šejtan" u prvi mah citaoca asocira na to da knjiga govori o Americi, medjutim kada je procita shvati da ovaj naziv, uopce ne odgovara njenom sadrzaju, te da je ona napisana samo radi neukusne i neprikladne odbrane onih koji se nalaze u pozadini ove knjige.

Placenik Velikog Šejtana, braneci svoje ozloglašene gospodare, u vezi sa s pravom poduzetim potezima iranskih studenata muslimana uvezi sa zauzimanjem americke špijunske jazbine u Teheranu koja je nakon pobjede islamske revolucije postala centar zavjere protiv islamske revolucije, i nastavila da radi kao vazno uporište CIA-e u tom regionu, sasvim bestidno piše:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 17
"Mogao je naravno tadašnji americki predsjednik zatvoriti iranske diplomate u Vašingtonu, i na taj nacin natjerati irance da puste americke diplomate, ali to nije ucinio, zelivši im dokazati da je kršcanstvo bolje od islama."

U svojim bilješkama koje je americki magazin "Time" štampao u svom 18 broju od oktobra 1982 - Jimmy Carter piše: "... to je bio pocetak najtezeg perioda u mom zivotu ..." misleci pri tom na zaposjedanje americke ambasade u Teheranu od strane iranskih militanata koji su amerikance uzeli kao taoce. Bilo je to 14.11.1979 godine i trajalo narednih 444 dana. "Ja sam razmatrao svaki prijedlog za oslobadjanje talaca, bez obzira koliko on bio izopacen, ukljucujuci i bacanje atomske bombe na Teheran"

Zar je bacanje atomske bombe na Teheran, kao što je to ucinjeno na Hirošimu i Nagasaki u Japanu, takodjer u cilju pokazivanja da je kršcanstvo bolje od islama?! I da li nam vehabije mogu reci, kako to da se junacki upad njihove brace u ured UN-a u Kabulu radi hapšenja Nadzibullaha (bivši predsjednik Afganistana) moze opravdati i biti prihvatljiv, dok se ulazak Iranskih studenata u americku ambasadu u Teheranu i uzimanje amerikanaca za taoce, radi prinudnog povratka Šaha, kome je Amerika dala utocište, ni pod kojim uvjetom ne moze opravdati, niti moze biti prihvatljivo?

Je li tajni ulazak velikog broja americkih ratnih aviona i helikoptera sa podrucja juzne pustinje u Iran sa zadatkom bombadaovanja Teherana i Koma te radi oslobadjanja njihovih talaca što se desilo 1979 godine, opet bilo u svrhe pokazivanja da je kršcanstvo bolje od islama.

Da li je moguce opravdati bezbrojna zlodjela vehabijskih gospodara tj. ozloglašene Amerike koju ne drzi ni do vjere (pa makar ona bila i kršcanstvo), niti do humanizma? I da li je rušenje iranskog putnickog aviona(sa 290 putnika od kojih su 65 njih bili djeca, a 53 su bile zene dok su 37 putnika bili neiranci, medju kojima je bilo i jugoslovena. Linija leta je bila Iran-Ujedinjeni Arapski Emirati ujutro 3 jula 1988 godine u 10 sati i 22 minute posredstvom, kako sami kazu najsavremenijeg navigacijskog ratnog broda, koji u istom trenutku moze da gadja 5 razliciti ciljeva, najmodernijim raketama, kada je ubijeno svih 290
putnika - takodjer bilo obavljeno radi pokazivanja kako je eto kršcanstvu bolje od islama?

Sramni robovi Amerike u znak odbrane svoga ozloglašenog gospodara takodjer pišu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str 17
"Po povratku u Ameriku svaki od taoca pozvan je na bezbrojne priredbe na kojima je imao svaki od njih prilike govorili o divljaštvu i barbarstvu muslimana i nepoštivanju zaštite stranih ambasada, što je mogao cuti putem televizije citav americki narod."

Zar se nakon nanošenja jednog od velikih udaraca na pogled Velikog sejtana i otkrivanje djavoljih radnji Amerike u cijelom regionu srednjeg istoka (samo dio od preostalih dokumenata americke ambassde u Teheranu koje nisu mogli da unište sakupljen je u više od 65 tomova debelih knjiga o Iranu i razlicitim zemljama srednjeg i bliskog istoka od kojih su: Afganislan, Kuvajt, Irak, Turska, Pakistan, Egipat, Liban, Izrael, Saudijska Arabija i dr.) moze ocekivali da Amerikanci govore dobro o Iranu i Irancima?!

I kada su taoci po povratku u Ameriku mogli tako govoriti o divljastvu i nepostivanju zaštite stranih ambasada u Teheranu, zar ne bi bilo dobro da vehabije svoje gospodare upitaju: da li je zracni napad na prijestolnicu Libije i specijalno na stan libijskog vodje Muamera El-Gadafija, covjeka koga postuje i uvazava narod te zemlje, civilizacijski ili je to cin divljaštva i barbarizma?

Zar je široki americki napad sa kopna, mora i iz vazduha na teritoriju Paname i zarobljavanje predsjednika te drzave, te odvodjenje istog u zatvor u Ameriku civilizacijski cin ili barbarski? Kako to da se moze opravdati da cijeli narodi u ostalim zemljama ne budu sigurni od zlih namjera Amerike, a da se nepoštivanje zaštite stranih ambasada u Teheranu, kako to kazu Amerikanci, ne može opravdali!?
Knjiga "Veliki Šejtan" str 16
"Veli doktor Graham Fuler strucnjak za islam u americkoj vladi: "Americke ograde prema islamu su pocele otkad nas je Homeini nazvao "Velikim šejtanom"... "

Knjiga "Veliki Šejtan" str 49
"... Ovaj (Luis Farhan, vodja "The Nation of Islam" - "islamskog ummeta" - u Americi) je pocetkom 1996 ucinio neke znacajne propagandne poteze, poput "okupljanja miliona crnih muškaraca", što je uzdrmalo rasne odnose u USA. [171]
Potom je posjetio ... a u Iranu se pridruzio psovanjima "Velikog šejtana".

Kada su USA uvidjele da je pojam "Veliki šejtan" zaista, prihvacen medju muslimanima, pocele su ulagati velike napore kako bi taj naziv sa sebe skinuli ili ga ucinili nedjelotvornim. Knjiga "Satanski stihovi" u kojoj se Kur'an naziva šejtanskom knjigom, a Poslanik šejtanom, u kojoj se napadaju Kur'an, Poslanik, sallallahu alejlii ve alihi ve sellem, ashabi, islamska revolucija i Imam Homeini, jedan je od primjera ovih napora. Nastojanje USA da smanji uticaj Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini i štampanje, od strane americkih placenika knjige "Veliki šejtan" pokazatelji su stvarnog lica vehabijske sekte i njene zavisnosti od USA.

Uostalom, sam Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je još prije 14 vijekova vehabizmu, tj. smutnji koja je došla s podrucja Nedzda dao ime "šejtanski rog", što je zabiljezeno i u hadisu koji se nalazi u Buhariji.
S obzirom na ulogu koju rog ima kod zivotinja, ovakvo imenovanje smutnje iz Nedzda nije bezrazlozno. Rog kod zivotinja ima dvije osobine. On je sastavni dio tijela, ovisan o njemu, i istovremeno sluzi za napad i odbranu. Historija vehabizma pokazuje da je on u svom pocetku bio oslonjen na Britaniju i sluzio za svrgavanje Osmanskog carstva, da bi nakon toga, odmah po izbijanju Amerike u prvi plan, poslao njeno sredstvo za napad i odbranu USA, Velikog šejtana današnjice.


Vrsta knjige

Prilikom izlaganja studije o nekoj knjizi jedno od osnovnih pitanja je odrediti zanr kojemu pripada ta knjiga. Odredjivanjem zanra vrlo lahko se moze provjeriti šta je cilj knjige, kome se ona obraca, šta je njena poruka i u kojoj mjeri je ona uspješna.

Sada mi postavljao pitanje: u koji se zanr moze ubrojati knjiga "Veliki šejtan"?
Da li je njen sadrzaj zapravo politika, vjera, historija, hadis, tefsir, knjizevnost, etika ...? U koju od ovih kategorija se moze svrstati? Sta ustvari sadrzaj te knjige dokazuje pa da ga u tu kategoriju svrstamo? Ako bilo koju knjigu shvatio kao neko kulturno djelo, da li ce onda knjiga o kojoj je rijec biti jedan pozitivan kulturni pomak odnosno poduhvat u pravcu podizanja nivoa svijesti i kulture onoga kome se obraca? Ovo su pitanja koja se odnose na svaku knjigu, pa i ovu.

U odgovoru na ova pitanja, kada ih promotrimo sa pomenute tacke gledišta tj: šta ova knjiga zapravo dokazuje svome citaocu onda se odmah prisjetimo izjave jednog od "arap-afganaca" u Visockoj medresi kada je rekao: "Osnovni razlog napada SSSR-a na Afganistan i padanja te zemlje pod okupaciju Sovjetskog Saveza, bio je to što narod Afganistana nije koristio misvak, cetkicu pri cišcenju zuba, da bi po dolasku Arapa u tu zemlju ovaj Poslanikov sunnet ponovo ozivljen, a afganistanski mudzahidini su odnijeli konacnu pobjedu nad neprijateljima," jer su pisac ili pisci knjigu izgleda pisali radi izlaganja studije, kritika i odbacivanja "Siizma" (kao što se to jasno naglašava u biografiji tz. pisca i na stranici br. 25) i kao da oni hoce da kritikuju i opovrgnu valjanost šiizma i to dvanaestoimamskog, (kao što piše na str. 25), a Dvanaestoimamski šiizam je jedan neovisni mezheb koji se nalazi u horizontalnoj ravni drugih mezheba i sekti kao što su : Aš'arije, Mu'tazilije, Haridzije, Ismailije, Zejdije, Ahmedije, Vehabizam, Jazidije, Sufije, Behaizm itd, a mezheb je sistem vjerovanja i misli a ne ljudi i pojedinaca.

Ako su pisci ovu knjigu napisali radi iznošenja kritike i pobijanja jednog "misaono-vjerskog sistema" kao što je "Mezheb Dvanaestoimamskog šiizma", a ne ljudi i pojedinaca onda ono što ce citalac tu naci - jeste da, sem primitivnih kleveta, pogrdnih rijeci, bestidnih prica i plitkog ismijavanja, nema nikakve veze sa šiizmom.
To, da je moguce da ono što su uradili Haridzije, ili Ahmedije ili Ismailije ili bilo ko drugi ima veze sa siizmom, treba vidjeti kroz prizmu onih koji smatraju mogucim i to da je nepranje zuba od strane Afganistanaca bilo uzrokom okupacije njihove zemlje.

Osnovno je nacelo, kada se kritikuje neko mišljenje, škola, mezheb, osoba, neko djelo ili bilo šta dingo da sve to bude utemeljeno na: pravicnosti, istinoljubivosti i ucenosti, te da iznad svega bude oslobodjeno predrasuda i pristrasnosti. Pozivanje na sve ono što je dobro i korisno, zatim podizanje nivoa svijesti citaoca i usavršavanje njegovog nacina razmišljanja te rješavanje pitanja na koja citalac nema odgovor, sve su ovo ciljevi svakog odgovornog i dobronamjernog pisca pogotovo ako je musliman. Za razliku od konvencionalnih naucnih nacela autor (ili autori) pribjegava najsramnijim lazima i klevetama, nastojeci tako postici odredjeni cilj, poricuci potpuno jasna vjerska nacela i odredbe. Od nezdrave pristrasnosti su i najpozitivnije vrijednosti u ovoj knjizi obojene tamnim bojama.

Neznanje, i neupucenost ne samo u ši'iski mezheb, vec i u sve ostale islamske znanosti, pa cak i površno poznavanje arapskog jezika djeluje sramno za nekog ko hoce da se bavi ovim pitanjima. Njihovih neutemeljenih i nedokumentovanih tvrdnji je puna knjiga. Vidjevši da nemogu logicki i razumno dokazati niti jedno pitanje pisci te kritike se hvataju za izrugivanje, proklinjanje, psovke i znakove cudjenja, upitnike ... itd.
Autor (autori) knjige otvara na stotine razlicitih pitanja s podrucja akaida, fikha, hadisa, historije, politike i drugih oblasti, ali nijedno od ovih pitanja ne dovodi do kraja i ne proucava ga u cjelosti. Zbog toga ova knjiga i ne moze imali nikakve vjerske, kulturne, niti, pak, politicke vrijednosti. Njen cilj je da kod prosjecnog citaoca stvori sumnju, a potom izazove mrznju i odvratnost prema svemu sto je ši'itsko.

I kao da pisci te knjige nisu ni imali neku drugu namjeru do stvaranje neprijateljstva i mrznje. A o takvoj raboti Kur'ani Kerim svojom zadivljujucom rjecitošcu veli: "Sejtan zeli da medju vas unese neprijateljstvo i mrznju." (Al-Ma'ide:91)

Pisci koji su se upustili u ovaj šejtanski posao imali su namjeru da na neki nacin riješe probleme sa kojima se vehabizam susrece u ovom vremenskom periodu. Jer mladi muslimani koji su se u posebnim ratnim okolnostima priklonili vehabizmu, vecina ili gotovo svi prije toga nisu imali nikakve upucenosti u vjeru, nisu postupali u skladu sa propisima i odredbama njenim, a dosta ih bilo okrenuto cak protiv nje.

Ova grupa omladine vehabizam je prihvatila, ne kao jedan sistem misli i ideja vec kao jedan modni trend.

Vehabizam se javlja kao odrješitelj duševnih kompleksa, jer mnogi od ovih mladica nisu raspolagali dovoljnom duševnom uravnolezenošcu, ili su pak u društvu ili porodici bili zapostavljeni, a vehabijski ekstremizam i naprasitosti nadomješcuju ovu upraznjenost.

Zbog ispraznosti, nefleksibilnosti i okamenjenosti vehabijskog sistema, kod vodja vehabizma se pojavljuje problem ocuvanja tih mladica od rasipanja i napuštanja vehabijske sekte.

Jer oni niti su na temelju jake spoznaje i razumskog odabira postali vehabije, a niti ono što im vehabizam nudi moze zadovoljiti njihov duh, ako se obezbijedi jedan pravilan i nepatvoren uvid u islam, isto onako kao što su vehabizam olahko prihvatili tako ga isto mogu i napustiti. Stoga, najbolji nacin za sprecavanje njihovog odliva, jeste, stvaranje nekog zamišljenog i opasnog neprijatelja u njihovim mislima kako bi se na taj nacin mogli zadrzali u jednom stvarnom duhovnom poletu rata i odbrane i kako bi se onemogucili da razmisle o onome što rade.

Nakon pobjede islamske revolucije u Iranu, evidentan je ziv interes muslimana svijeta, a pogotovo muslimanske omladine za misao šiizma. Medjutim, u isto vrijeme je došlo do iznenadnog i do tada nevidjenog napada vehabija na šije i njihova vjerovanja. Zato vidimo kako upravo od šija prave tog zamišljenog i opasnog neprijatelja, i na taj nacin nastoje sagraditi cvrste branike u psihi vehabija sastavljene od "mrznje i neprijateljstva".

Knjiga "Veliki šejtan" kao i audio-kasete i brošure koje se mjesec ili dva dijele u razlicitim izdanjima, ponekad imaju kontradiktorne sadrzaje, ali im je cilj isti: sijanje mrznje i razdora medju muslimanima.

U knizi Salmana Rušdija "Satanski stihovi" takodjer se nastoji jednim nizom lazi, psovki, kleveta, ismijavanja i skrnavljenja svetih islamskih vrijednosti, zivi i spasilacki islam prikazati bezvrijednim i sujevjernim i prema njemu stvoriti "odvratnost i mrznju" kod ljudi (o tome cemo reci kasnije nešto više).

Metodi pisanja ovih dviju knjiga su slicni, s tom razlikom što je moguce da "Satanske stihove" sa literarnog aspekta uvrstimo u romane, a knjizica "Veliki šejtan" srecom ni sa literarnog aspekta nema nikakve vrijednosti. To je samo jedna neuredna i prljava zbirka psovki, lazi, kleveta, iskrivljavanja, primitivizma i bestidnosti.


Metoda i sadrzaj knjige "Veliki Šejtan"

Onaj ko danas posjeduje bar malo informacija o kulturi pisanja knjiga i naucnih studija, zna da svako pisano djelo ili naucna studija treba da ima odredjene principe i metode na kojima se ona zasniva, a samo poštivanje ovih principa i metoda je garancija vrijednosti naucnih studija i umjetnickih djela i znak je napretka naucno-istrazivackog rada te kulturnog i civilizacijskog pomaka.

Pisci knjige "Veliki šejtan" krše sve moguce norme ahlaka, stida i cednosti, ali i odbacuju sva pravila i metode jedne naucne studije i pisanog djela.

Jer, metodi koji su u pisanju ove knjige upotrijebljeni, nemaju ni najmanje vrijednosti, a ti metodi su:

    1. Pozivanje na izjave nepoznatih i nekompetentih lica
U ovoj knjizi od pocetka do kraja postoje na desetine primjera gdje se prenose izjave osoba koje nemaju ni imena niti se moze saznati ko su zapravo oni. Knjiga i zapocinje sa takvim jednim primjerom. Otvorimo na primjer 3 stranicu (prva stranica):
... "a jedan iracki šija koji je primio islam, pricao mi je kako mu je djed pricao da sunije imaju repove!" ... "Jedan dobar prijatelj iz grada Bakube ... pricao mi je svoja iskustva...." i "Pricao mi je dalje moj prijatelj, kako šije ne izgovaraju Bismillu, nego kazu: "Ja Ali!" ili "Ja Kerbela mukaddase!" cak i kad hoce da pridju suprugama.", a na stranici 4 kaze : "Prica takodjer kako mu je pricao kolega ..."
Na 5. stranici, pak veli: "Naša su tri mlada hafiza prije par godina otišla na studije u centar šitske nauke grad Kom u Iranu .....". Na stranici 12 piše: "Pricao mi je poznanik izbjeglica iz Sirije koji je zivio u Nasiriji, gradu na jugu Iraka (!!) pretezno šitskog stanovništva, i koji je bio nekoliko dana u rukama Šija, kako su i sunijska djeca bila ubijana po bolnicama ." Ovakav metod se ponavlja na desetine puta do kraja knjige.

Prvo: Casni Kuran u suri Al-Hudzurat u šestom ajetu zabranjuje da se prihvataju izjave pokvarenjaka i nepoštenih ljudi.

"O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne ucinite, pa da se zbog onoga sto ste ucinili pokajete."

a i narod po prirodnom instinktu kada vidi da neko namjerno laze njegove izjave više ne prihvata.

Mi cemo pokazati da pisci namjerno lazu, pa je stoga sasvim moguce da je i ono njegovo ili njihovo brojno pozivanje na izjave nekih nepoznatih i neimenovanih osoba takodjer laz.

Drugo: Jedna od najvaznijih znanosti u islamu je "Ilmul-Hadis" (nauka o hadisu) i u toj nauci jedna od najvaznijih tema je "Metodi za ispitivanje ili dokazivanje ispravnosti, odnosno, neispravnosti neke predaje ili historijskog slucaja."
Metod koji su muslimani još stotinama godina ranije prikazali i upotrebljavali za dokazivanje "ispravnosti, odnosno neispravnosti neke predaje ili dogadjaja", koristi se u svim naucnim centrima u svijetu i jedna je od onih stvari kojim se muslimani mogu ponositi.

U ovoj nauci spominju se neki veoma zanimljivi uvjeti za prihvatanje odredjenog govora ili predaje. Neki od tih uvjeta su: da prenosilac hadisa mora biti poznata osoba, pravedna i kompetentna, u suprotnom hadis se ne moze prihvatiti.

Prema tome ne moze se bilo kakav govor od bilo koga prihvatili kao istinit, jer zamislite, koja bi se tragedija i zbrka dogodila kada bi svako uzeo pero i pisao historiju onako kako prenosi njegov drug, djevojka, momak ili pak nana i djedo itd.? Steta koja bi se prouzrokovala takvim pisanjem historije bila bi zapravo neimanje i gubljenje vlastite historije, jer na primjer, za rat u Bosni, oni ce reci: uzrok genocida nad muslimanima od strane srba jeste to što muslimani nisu imali duge i rašcupane brade. [172]

Sigurno je da cemo, ukoliko budemo prihvatali izjave svakog bezimenog i nepoznatog prenosioca i sunnet Poslanikov a i islamsku historiju da izgubimo, jer postoje mnoge proturjecnosti u prenošenju hadisa i islamske historije, a ne mozemo ih sve istodobno i prihvatiti i odbacili.

Prema tome, moraju postojati neka mjerila, a ta mjerila su upravo ono sto je islamska ulema jasno odredila, a to je da prenosilac mora biti poznat, pravedan i kompetentan.

Ibn Kesir u knjizi pod naslovom El-Baisul-Hasis str.99 izdanje kuvajtskih vehabija Dzami'ijatu Ihjait-Turasil-islamij) piše: "Bilo koje predanje prenosioca, cije ime nije pomenuto ili je pomenuto samo je nepoznat, takvo predanje ni kod koga nece biti prihvaceno.">

Prema tome, mnoga neutemeljena prepricavanja koja se pominju u ovoj knjizi nemaju nikakve vrijednosti, a u pogledu vjerodostojnosti ne mogu se prihvatiti nikako drugacije nego kao laz.

Trece: Cak i ako pretpostavimo da se mogu prihvatili govori i izjave nepoznatih i neimenovanih osoba i ako zaista takve osobe i postoje, njihove izjave se mogu prihvatiti samo onda kada smo se oslobodili od pristrasnosti i kada se radi o nekome ili necemu što se nas puno ne tice, a ne kada hocemo da osudimo vlastitog protivnika, jer, veoma je malo onih koji ce sudeci o svome suparniku ili protivniku biti pošteni i drzati se istine. Izlaganje autora "Velikog šejtana" cesto je samo prenošenje prica nekih nepoznatih i neimenovanih osoba, a u cilju objedivanja sljedbenika drugacijeg mišljenja.

Cetvrto: Dali vehabije nama dozvoljavaju da se oslonimo na izjave naših poznanika koje necemo imenovati? I da li ce onda ta naša prepricavanja i izjave prihvatiti vrijednim i vjerodostojnim? Na primjer mi se ne pozivamo na neke bezimene i nepoznate osobe iz neke zemlje do koje ne mozemo tako lahko doci kao što je Sirija ili Irak, vec se pozivamo na izjave osoba od kojih su neki i veoina poznate licnosti i koji su u periodu izmedju 1979 do 1983 bili u Sarajevu i tzv. pisca knjige dobro poznavali. Da li ce naše izjave tada biti prihvacene i vjerodostojne?

Kada smo se raspitivali o licnosti ovog valjanog autora, od osoba koje su ga poznavale i bile u toku dogadjanja za vrijeme pomenutih nekoliko godina, neki od njih su sa sigurnošcu kazali daje on bio homo.... a neki su pak izjavili: "U to vrijeme je s tim u vezi bilo dosta price, da li je istinita ili ne, Bog zna. "Mi ovo u pišcevoj biografiji nismo htjeli da spomenemo zbog toga što drzimo da iznošenje dokaza na osnovu izjava neimenovanih osoba, ne moze biti vjerodostojno, a imena tih osoba nismo mogli da pomenemo iz razumljevih razloga!

Kur'an casni veli:
"O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne ucinite, pa da se zbog onoga sto ste ucinili pokajete."
(Al-Hudzurat:6)

    2. Nedokumentovanost izjava i namjerno laganje
Potkrijepljenost neke izjave ili govora dokumentom prvi je i osnovni uvjet valjanosti i vjerodostojnosti te izjave, a tvrdnje koje nisu argumentovane dokumentima i jasnim dokazima smatraju se laznim. Prema tome, nevjerodostojnost ovog metoda je jasnija od nevjerodostojnosti prethodnog. Knjiga "Veliki šejtan" ovu bolest posjeduje na jednom širem nivou i veci dio knjige se sastoji od ovakvog jednog nevjerodostojnog metoda.
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 4
"Otreznjenje je došlo 1982 godine, kad je Iran podrzao šitskog sirijskog predsjednika ....

Knjiga "Veliki Šejtan" skoro cijela 5 stranica
"Ova je sekta (Nusajrija) nastala ... zaštitom Hamdaniske drzave ..."
"S podrškom Homejnija ovoj sekti protiv muslimanskih naroda ... "

Knjiga "Veliki Šejtan" str 7
" ... u neopisivoj guzvi koja je ostavila na desetine mrtvih ... "

Knjiga "Veliki Šejtan" 9. str. dostize svoj vrhunac
" ... Svi njihovi potezi danas u svijetu zasnivaju se na ovom principu pretvaranja, da bi karte razotkrili tek onda kad se više ne mogu kriti. Pravi njihov cilj jeste preobracanje muslimana svijeta u šije. Njihova pomoc, bilo kakve vrste, uslovljena je dozvolom za širenje svoje propagande."

Knjiga "Veliki Šejtan"
"1982. kada je Izrael prodro u Libanon, Sije na jugu Libanona nisu pruzali otpor, nego su se prihvatili masovnih klanja sunijskih palestinskih izbjeglica." [173]

Zar u to vrijeme glavno sjedište Palestinske Oslobodilcke Organizacije (PLO) i njihovih snaga nije bilo u juznom Libanu? Zašto oni nisu pruziti otpor? Zaista, koje 1982 godine pretrpio vece gubitke, šije na jugu Libana ili Palestinci ciji su civili bili u Bejrutu, zar Izraelci prave razliku izmedju palestinskih sunija i libanskih šija?

I da li je iko do sada toliko ustajao u odbranu palestinskih prava kao sto su to radili šije? Medjutim, ono što je i za Libance i za Palestince jasno kao dan, jeste stav vehabizma.

Na slici iz knjige Tarih Ali Sauda, str 1023 je ondasnji ambasador Saudije u Libanu Muhammed Mensur Er-Ramih, u povodu 36-godisnjice osnivanja partije "Keta'ib. Na proslavi godisnjice te stranke on pijuci vino sjedi pored jednog od njenih vodja, ali izgleda da vino na takvim svjecanostima ne opija". Na istoj stranici se dodaje: "Kraljevina mjesecno daje 2 miliona libanskih lira krscanskoj partiji Keta'ib, kao i 1 milion "Kumejl-še'munu"
Najtezi pokolj koji je, pocinjen nad Palestincima u Libanu jeste onaj u kampovima "Sabra" i "Satila" 1982 godine. Ovaj pokolj jedan je od najkrvavijih dogadjaja u cijeloj povjesti okupacije Palestine. Koje pocinio ovaj pokolj? Ovaj pokolj izvršili su libanski kršcani koji podrzavaju Izrael a nose naziv "Keta'ib" i uz saucesništvo specijalnih snaga Izraela. U ovoj tragediji za samo jednu noc izmasakrirano je na stotine palestinskih muhadzira muslimana, vecinom zena i djece.

Zar "Keta'ib" nisu bili sljedbenici Kumejjil Še'muna, bivšeg predsjednika Libana? Zar vehabijska vlast zbog svoga protivljenja Siriji i Libiji nije bila ta koja je u gradjanskom ratu u Libanu podrzavala snage "Keta'iba" koje su ratovale protiv muslimana? Oni koji to zele mogu da pogledaju knjigu KATARUL-MEVT ("Vlak Smrti") koju je napisao, Halid 'Aid, a posebno izvještaj jednog od pocinilaca zlocina u "Sabra" i "Satila" na strani 294
Knjiga "Veliki Šejtan"
" ... Afganistanski muhadziri ... imali su teška iskustva ... " 1987 iranska vojska ie ušla u Afganistan i otela im protivavionske rakete "Stinger" da bi in koristila protiv Iraka."

Afg-st
Amerika pokusava da ponovi kupi rakete "Stinger" od afganistanskih mudzahedina, koje im je CIA poslala, da bi izbjegla da te rakete dodju u ruke neprijatelja Amerike i Izraela. Od hiljadu raketa, koje je CIA poslala afganistanskim mudzahedinima, za njih oko 300 CIA nezna gdje su, te se pribojava da su te rakete mogli kupiti Iran, Sjeverna Koreja i islamske organizacije

Knjiga "Veliki Šejtan" i cijele stranice 11, 12, 13,14,15, ... itd
Današnji predsjednik Irana .... ušutkao je parlamentarca koji htio napasti na Sovjetski Savez ... "

Do kraja knjige na svakoj njenoj stranici se pominju veoma ruzne i odvratne stvari koje nisu potkrijepljene nikakvim dokumentima. Medjutim, pisci su koristeci se lukavoscu pored takvih tvrdnji stavili neke nebitne stvari koje su podkrijepili dokumentima, tako da nepazljivi citalac ne moze shvatiti neutemeljenost njihovih ogavnih i ruznih tvrdnji.

Obratimo paznju na 90 stranicu u knjizi "Veliki šejtan":
Knjiga "Veliki Šejtan" str 90
"Od dolaska Homeinijevaca razmahao se ... ."

vidimo kako pisci koristeci se šejtanskim metodama nastoje da u svrhu davanja vjerodostojnosti onome što zele da nametnu citaocu, ispred i iza toga dodaju neke iskrivljene navode.

Na primjer obratimo paznju na sliku cetiri lica na 62 stranici i procitajmo dvije recenice koje su napisane ispod slike. Prevod arapskog teksta koji je tamo ispisan glasi: "U potrazi za skrovištem u Egiptu," a nastavak teksta je izostavljen i sigurno je bilo nešto što potvrdjuje laznost recenice napisane na Bosanskom jeziku ispod slike, a u kojoj se ta lica optuzuju za placenicke aktivnosti u korist Irana. Medjutim, nije nam predoceno na osnovu kojih dokaza i kojeg dokumenta su optuzeni.

Zar je dovoljan dokaz postaviti sliku cetiri nepoznate osobe i ispod nje napisati: "Celija iranskih placenika uhvacenih u Egiptu koja je bila zaduzena za sabotaze,"

Pogledajmo stranicu 57. Zar se slika od nekoliko iranskih zarobljenika u irackom logoru na cijim se licima jasno vidi izmorenost i izmucenost moze uzeti kao dokaz za ono što je napisano ispod slike? Zar se ljubav prema Ehlul-Bejtu i mrznja prema njegovim neprijateljima moze shvatiti kao mrznja prema ehli-sunnetu kako je to protumacio autor knjige "Veliki šejtan?" Kako se na osnovu slike na 12 stranici moze izvesti zakljucak u prilog onome što je napisano ispod nje? Otkuda se moze saznati da su mrtva tijela na slici Iranci, pored toga što oni koji su podrobno obavješteni o tom ratu znaju da je najviše gubitaka pretrpio Irak. Isti je slucaj i na 13. stranici.

Šta piscima znaci ta slika za ono što hoce da kazu? Ovakav metod se koristi sve do kraja knjige, cime pisci nastoje da dodju do svog šejtanskog cilja, a to je: stvaranje mrznje i neprijateljstva medju muslimanima.

Ovo su samo neki od stotine primjera njihovih šejtanskih metoda. I citalac moze lahko da uvidi da je vecina sadrzaja knjige nedokumentovana, neutemeljena i lazna. Svaki pošteni covjek zna da izjave i predanja koja nisu utemeljena ni potkrijepljena dokazima ne mogu imati nikakve vrijednosti, a ako se radi o nekim ogovaranjima onda se to smatra samo obicnim klevetama i izmišljenim lazima.

U Kur'anu casnom se kaze:
"A onaj ko kakav prestup ili grijeh pocini pa time neduzna covjeka potvori - natovario je na sebe i kletvu i grijeh ociti."
(An-Nisa:112)

"A oni koji vjernike i vjernice vrijedjaju, a oni to ne zasluzuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh."
(Al-Ahzab:58)

Lazi vehabija su do te mjere sramne i odvratne da je radi pokazivanja dubine njihovih šejtanskih namjera, potrebno valjano prosuditi neke primjere iz knjige i analizirati ih.

Obratimo paznju, na primjer, na 14 stranicu gdje stoji:
Knjiga "Veliki Šejtan" str 14
"Iran ni do danas ne priznaje Bahrein, (pola stanovništva šitsko) kao samostalnu drzavu i smatra je dijelom svoje teritorije, neprestano poticuci pobune šija... u Kartumu libanske šije su:
... bahreinske šije su pobile radnike iz Bangladeša (sunije) ... ."

A na 15 stranici ispod jednog odlomka iz novina piše:
Knjiga "Veliki Šejtan" str 15
"Bahreinski Šiti treniraju se za pobunu kod Libanskih Šita, a Sirija im ne stavlja pecate u pasoše prilikom izlaska i ulaska u Liban, kako bi njihova rabota ostala prikrivena!"

bahrein

Radi analize ovih navoda obratimo paznju na ove napomene:
Kao prvo: Navodi i tvrdnje sa 14 stranice nemaju nikakvog dokumentovanog dokaza i neosnovani su, a i ono sto je napisano na 15 stranici je, s obzirom na izvorni engleski tekst, takodjer neosnovano i nedokumentovano, jer tamo ovako stoji: ... sources close to the opposition here said ... some sources close to the opposition said Hezbollah might have taught the activists. "Neki izvori bliski opoziciji u Bahreinu kazu: "Desetine mladih šitskih muslimanskih aktivista svakog mjeseca odlaze u Liban kako bi prošli obuku u kampovima Hezbollaha......" vidite da se te novine pozivaju na nepoznate sumnjive izvore kada kazu: "Neki izvori bliski opoziciji u Bahreinu izjavljuju: ... mozda je Hezbollah ... " a tvrdnje, koje su dokumentovane na takav nacin nimalo se ne razlikuju od onih nedokumentovanih.

Medjutim, ispod tog teksta vehabije sa punom uvjerenošcu pišu: "Bahreinski Šiti treniraju se za pobunu kod Libanskih Šita ..."

Kao drugo: Bahrein je ranije bio sastavni dio Irana da bi se na referendumu 1970. godine, narod izjasnio za neovisnost.
Odmah nakon toga tj. 11. maja 1970. izdavanjem rezolucije br. 278 od strane Vijeca Sigurnosti Ujedinjenih Nacija kojom se podrzava volja naroda u Bahreinu, Šahova vlast u Iranu, mada je bila surova i ponašala se zandarmerijski u cijelom tom regionu i mnoge probleme rješavala iskljucivo silom, ipak prihvata volju naroda i 17 juna 1971 sa drzavnim predstavnicima u Bahrenu potpisuje se sporazum o granicama izmedju dvije zemlje koji je od 14 maja 1972 god. stupio na snagu.

Habib Ahmed Kasim, ministar trgovine i poljoprivrede Bahreina:
Nivo ekonomskih odnosa Islamske Republike Irana i Bahreina je 1991 godine dostigao vrhunac, a 1992 god. kada je visoka delegacija Irana na celu sa ministrom trgovine posjetila Bahrein, ti odnosi su postali jos veci
Nakon ovog datuma, u vrijeme Šaha, a i nakon pobjede islamske revolucije na nivou ambasada su postojali puni diplomatski odnosi izmedju dvije zemlje, [174] a trgovacke i ekonomske veze izmedju dvije zemlje su od 1991 godine pa na ovamo dostigle zavidan nivo. [175]

Zar je moguce da jedna zemlja ne prizna neku drugu zemlju, a istovremeno sa tom zemljom ima politicko-diplomatske odnose na nivou ambasada i najveci stepen trgovacko-ekonomskih odnosa?

Naravno to nije moguce sem kod onih koji smatraju da se dvije paralelne linije sijeku uz Boziju dozvolu, ili oni koji smatraju daje zemlja plocastog oblika.

Kao trece: Izgleda da je ona stara poslovica u potpunosti tacna kada kaze: "U lazi su kratke noge," jer pisci knjige najprije na 14 stranici kazu da šiti sacinjavaju "polovinu stanovništva Bahreina," a onda to zaboravljaju pa na stranici 25 izjavljuju: "Sije u Bahreinu, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Indiji i Afganistanu cine manjinsko stanovništvo," a, na 15 stranici u tekstu odlomka iz novina na engleskom jeziku piše: "Sije cine vecinu stanovništva u Bahreinu. (... because most of it's people are Shiite,...)"

Pisci ce ovu recenicu iz teksta sigurno da prihvate, jer ako su mogli jedan njegov dio da prihvate kao dokaz za neke svoje tvrdnje, onda i njegov drugi dio takodjer, treba da prihvate kao dokazni materijal. Prema tome, po vidjenju pisaca knjige, šije u Bahreinu ujedno sacinjavaju manjinu stanovništva, vecinu kao i njegovu polovinu.

Na osnovu zvanicnih podataka, koje je izdala vlada u Bahreinu, šije cine 72% stanovništva te zemlje. [176]

Pošto je vlast u rukama manjinskog sunnitskog stanovništva moguce je daje ovaj procenat mnogo veci.

Kao cetvrto: Pošto pisci svim raspolozivim lazima nastoje da stanu u odbranu Amerike i njenih saveznika, unutarnje probleme Bahreina bestidno prebacuju na Iran, Hezbollah i Siriju, ne iznoseci nikakve dokaze za ova lazna tvrdjenja, dok u istom onom odlomku iz novina na engleskom jeziku stoji:
(Manama has never handed over the "concrete proof' of foreign involvment in the riots that it claims to have obtained:)"
Manama (glavni grad Bahreina) nikad nije pruzila nikakvih konkretnih dokaza o uplitanju strana koje optuzuje."
Jer karakteristika pokvarenih vlada je da u svrhu prikrivanja svoga hrdjavog i diktatorskog karaktera uzrok svakog svog unutrašnjeg problema pripiše uplitanju sa strane.

Interesantan bi bio odgovor vehabija na pitanje: Da li je ustanak vehabijskih sljedbenika Dzuhejmanul-Utejbija protiv porodice Saud i njihovo zaposjedanje Mesdzidul-Harema, te Muhammed el-Kantanijevo proglašavanje Mehdijem, godine 1979. (1400 po hidzri), u vezi sa neposrednom pobjedom islamske revolucije u Iranu ili zbog toga što je cilj tog pokreta bila borba za svrgavanje pokvarene porodice Saud i stvaranje islamske vlasti. [177]
Da li se i taj dogadjaj zbio pod uticajem i uplitanjem Irana, Hezbollaha i Sirije? Zašto oni ne obrate paznju na gorku stvarnost unutar Bahreina koju mora da trpi i podnosi kako vecinsko šitsko, tako i manjinsko sunnitsko stanovništvo?

U istom onom odlomku teksta iz novina na engleskom jeziku, ukazuje se na osnovne razloge borbe bahreinskog naroda, (Shiite opposition leaders insist there is no link between foreign countries and the protests which are against unemplovment and the suspension of parliament in Bahrain) a to su: nezaposlenost i ukidanje parlamenta od strane diktatorskog rezima i trazenje da se parlament ponovo uspostavi.

A protivnici vlasti u Bahreinu su polovinom mjeseca novembra 1992 predavanjem "Zajednickog zahtjeva svih gradjana", ulozili svoje posljednje napore u pravcu rješavanja problema te zemlje. [178]

Svako ko je upucen u politicke prilike Bahreina zna da tamošnji problem nije problem izmedju šija i sunnija niti izmedji šija i vehabija, vec je problem to što je narodu (i šitskom i sunnitskom) odvec dozlogrdio diktatorski rezim pokvarene porodice koja vlada tom zemljom.

A ustanak bahreinskog naroda je zapoceo nekoliko godina prije pobjede islamske revolucije kao što se to navodi i u onom istom odlomku iz novina na engleskom jeziku, gdje se kaze da je Islamski Front za oslobodjenje Bahreina ustanovljen 1976 godine. A do pobjede islamske revolucije je došlo 1979 godine.

Kao peto: Pisci na svaki nacin nastoje da dokazu zajednicku umješanost Sirije, Hezbollaha i Irana u slucaj Bahreina, a od pridruzivanja Sirije Iranu i Hezbollahu imaju jedan drugi šejtanski cilj, na koga ce se ukazati kasnije. Medjutim, ovdje napominjemo to da je ono što su oni napisali: ".... a Sirija im ne stavlja pecate u pasoše prilikom izlaska i ulaska u Liban kako bi njihova rabota ostala prikrivena!", laz, a u tekstu na engleskom je zapravo napisano: "Oni preko sirijsko-libanske granice prelaze na taj nacin da im se na pasoše ne udari pecat," (The activists who trained with Hezbollah were able to return to Bahrain withut arising suspicion because they avoided getting their passports stamped when thev crossed between Syria and Lebanon, sources said.) a to znaci da oni na neki ilegalan nacin prelaze granicu, a ne legalno i uz pomoc Sirije, jer ako bi to cinili legalno i javno, i ako bi Sirija doista i bila na njihovoj strani, nemoguce je da sa druge strane izbjegnu kontrolu libanskih vlasti na granicnom prijelazu izmedju Libana i Sirije i nije moguce da kršcansko-vehabijska drzava Liban (ciji predsjednik je kršcanin, a potpredsjednik je saudijski drzavljanin i jedan od sljedbenika vehabizma), sa njima saraduje.

I pošto se Hezbollah nalazi na jugu Libana, a stanovnici pogranicnog podrucja sa Sirijom su kršcani i Druzi i posto je to podrucje pod potpunom kontrolom vojske i libanskih vlasti, prica da prolaz kroz njega da bi došle do podrucja koje kontroliše Hezbollah na jugu Libana izgleda nevjerovatna.

I kao što cemo to kasnije pokazati, Sirija se na osnovu nekih svojih politickih interesa i to u posebnim oblastima slaze i u dogovoru je sa Iranom, ali tvrdoglavi je protivnik Islamskog Pokreta, pogotovo ako je on šitski. Ubistvo više od trideset oficira mudzahidina iz Hezbollaha u Bejrutu od strane Sirijske armije, koja je tada bila smještena u tom gradu, svjedoci o stavu Sirije po tom pitanju. U vehabijskom magazinu "El-Vatanul-Arabi", koji izlazi u Libanu, u broju 1021. od 27.9.1996 u okviru studije o narušenim politickim odnosima izmedju Irana i Sirije, je napisano: "Svi su smatrali da ce Sirija zadati jedan pogubni udarac na fundamentalisticko-ekstremisticko tijelo pogotovo ono šitsko, proiransko ...." i to što vehabije zele da politicku saradnju Irana i Sirije protiv cionisticke opasnosti prikazu kao vjersko - mezhebsku saradnju jedna je od desetina lazi kojima su vehabije u ovoj knjizi oklevetali šije

Ovdje jasno mozemo vidjeti na koji nacin sljedbenici nedzdanske fitne u svrhu ostvarenja svojih šejtanskih ciljeva izmišljaju lazi i konstruišu cinjenice. Zato se sjetimo Kur'anskog ajeta u kojem se kaze:
""Usudjuju se da lazi izmišljaju satmo oni koji u Allahove rijeci ne vjeruju, i oni su pravi lazljivci."
(An-Nahl:106)

Neke od lazi pisaca "Velikog šejtana" dokumentovane su knjigama autora Muse Musavija, pod naslovom "Es-Sevretul-Ba'ise" obratimo paznju na 113 stranicu: "... Ovu knjigu preporucujemo svakome ko zeli znati istinu (!) o Revoluciji u Iranu iz prve ruke (!) i najblizeg svjedoka dogadjaja ..." i cijele stranice 114: "... prica nam autor o djeci koja se šalju da gaze po minama kako bi ocistili put za tenkove, s kljucevima za Dzennet obješenim oko vratova (!!) (posudjen ideja od Pape Gregora koji je slao krstaše u rat s muslimanima s kljucevima ...), str. 115: "... o ubijanju desetina hiljada sunnija u pobunjenim sunnijskim pokrajinama Kurdistan, Arabistan (?) i Balucistan bez sudjenja .... unošenju Homeinijevog imena po dolasku na vlast u ezan, pa se nakon Allahu ekber, spomene Homeini Rehber ... " str. 116: "... kada Homeiniiev zet i kandidat za predsjednika Irana, Sadik Tabatabi uhvacen 1983 na Dizeldorfskorn aerodromu s koferom punim opijuma ...." str. 117: ".... (Homeini) ... izjavivši da za to primio Objavu! (!!!)...", str.118 i 119, kao i stranice 10,17. i 18.

Pozivanje pisaca na djela ovog autora u svrhu svjedocenja za njihove tvrdnje, isto je kao kada bi lisica pozvala svoj rep da joj bude svjedok.

Na strani 113 pisci knjige citaocima preporucuju da procitaju knjigu Musaa Musavija pod nazivom "Es-Sevretul-Ba'ise."

Mi, takodjer, to isto preporucujemo citaocima, ali za sada je dovoljno da se obrati paznja na pomenute stranice jer i tako se moze odmah shvatiti o kojoj vrsti knjige se radi i na koji nacin razmišlja njen pisac, a da bi ova tema bila još jasnija moze se pogledati i njegova druga knjiga pod naslovom "Eš-S'a vet-Tashih".

Radi boljeg upoznavanja sa licnošcu autora tih knjiga Muse Musavija ukazujemo na nekoliko bilješki iz njegove biografije koju je napisao Kuvajtski pisac doktor-'Ala'uddin es-Sejjid Emir Muhammed el-Kazvini u zanimljivoj knjizi pod naslovom "Mead - Doktor Musa el-Musavi fi-Kitabihi eš-Si'a vet-Tashih": "Njegov otac je u veoma zapetljanom slucaju teroristickog napada nad njim ubijen u gradu Nedzefu (u Iraku) tako da s obzirom da je bio jedini njegov sin postaje predmetom velikog pritiska i nevolja. Medjutim, odredjeni broj bogatih i dobrostojecih ljudi preuzima brigu o njemu udovoljavajuci mu sve što pozeli kako bi smanjili negativan uticaj terora nad njegovim ocem." [179]
Godine 1964 u Francuskoj je uhapšen zbog pronevjere novca. [180]
Precizno proucavanje njegovog zivota i njegova pretjerana nesredjenost i zbrka u mislima i ponašanju, pokazuje da je on samo jedan trgovac u svijetu politike i kulture. [181]
Oni koji ga poznaju od djetinjstva do zrelosti, znaju ga po nastranostima i lošim osobinama i niko od njih ništa ne kaze pozitivno o njemu. [182]

Pisac ove knjige prenosi zanimljive i rasvjetljavajuce podatke iz njegovog dosijea kod Šahove kontraobavještajne sluzbe SAVAK. [183] dokumentu koji je datiran na 21.6.1966 ovako stoji: "....imenovani je putovao za Irak i tamo je htio da posjeti Homeinija, ali ga Homeini nije primio. Neko pismo je slao Seriatmedariju u kojem je napisao: "Ako mu da mjesecnu nadoknadu od 20 hiljada tomana (u to vrijeme oko 10 000 dolara) on (Musavi) ce raditi u njegovu (Seriatmedarijevu) korist, medjutim dobio je negativan odgovor." [184]

A na dokumentu datiranom 13.10.1968 ovako stoji:
"... izaslanstvo SAVAK-a u Iraku je otkrilo da je imenovani (Musavi) zatrazio susret sa ambasadom Irana u Iraku kako bi izrazio kajanje i zatrazio oproštenje, i trazio je da se odgovorni u Sahinšahovoj drzavi o ovome izvijeste. Izjavio je da je spreman dati pisani zavjet svakom iranskom sluzbeniku .... on je prilikom susreta sa upraviteljem medrese "Sadr" u Teheranu takodjer izjavio spremnost da prikuplja potrebne informacije i predaje ih po potrebi na korištenje Sahinšahovih sluzbenika .... [185]

U jednom drugom dokumentu predsjednik SAVAK-a nakon Musavijeve zakletve na vjernost i uspostavljanja njegovog radnog odnosa u toj Sahovoj obavještajnoj sluzbi, piše: "To je jedan besposlenjak koji njuška za novcem i ne moze mu se vjerovati, katkad se pretvara i laze i ni u kom slucaju ne radi iskreno ...." [186]

U drugom pak dokumentu stoji: "... imenovani je izgleda zivio u teškom imovinskom stanju i namjerava da se ulize odgovornima u Sahinšahovoj vladi... njemu se ne moze vjerovati,... obaveze koje je dao dvojici svojih potrazitelja nije ispostovao." [187]

U opširnom dokumentu, opcem izvještaju o njegovom radu, postoje mnoge bilješke o njemu:
  1. To je doktor, mlad, rasipan i raspušten, koji je u kratkom vremenu potrošio sve što je imao i veoma cesto odlazio na igranke i pijanke.
  2. Njegova veza sa ministrom Huseinom Ala'ijem postala je uzrokom njegovog uticaja na Sahinšahove vlasti i njegovog izbora za clana Parlamenta Nacionalne Skupštine, a od tada pa na dalje on se upustio u uzimanje mita i korupciju.
  3. Raspuštanjem Parlamenta Nacionalne Skupštine putevi do mita i korupcije su zatvoreni, tako da se pocinje baviti realizacijom i falsifikovanjem nevazecih cekova, cime je opljackao milion tomana.
  4. Doktor Musavi je redovno zahtjevao od SAVAK-a i Fondacije Pahlavi da mu se poveca dohodak.
  5. Doktor Musavi je medju narodom na lošem glasu. [188]
Prema tome, ako znamo da su islamska revolucija i Imam Homeini u korjenu sasjekli najstravicniju i najkrvolocniju špijunsku organizaciju te regije SAVAK, onda ce nam biti sasvim jasno da ono što je clan ove organizacije doktor Musavi napisao protiv Imama Homeinija i islamske revolucije nije ništa neocekivno.

Veoma sazetim prikazom licnosti doktora Muse Musavija a osobito njegovog "prekomjernog isposništva" kada je u pitanju dunjaluk i dunjalucke blagodati te njegovog vrlo otvorenog sluzbovanja SAVAK-u i Sahovom rezimu te s obzirom na cijenu koja se danas nudi za pisanje knjige protiv šiizrna i islamske revolucije, mislimo da nema nikakve potrebe da poklanjamo više paznje tom covjeku i njegovim djelima.

Ovu temu cemo privesti kraju ukazujuci na kur'anski ajet koji kaze:
"A doista je jadno ono za što su se prodali, kad bi samo znali!"
(Al-Bakara:102)

Jer
"Ima ljudi koji kupuju price za razonodu, da bi, ne znajuci koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih ceka sramna kazna."
(Lukman:6)


    3. Tahrif (Iskrivljavanje)
Jedna od metoda ove knjige je i tahrif (iskrivljavanje) koje je veoma rasprostranjeno i uveliko se koristi u razlicitim slucajevima. Iskrivljavanje je jedna od najprljavijih i najnehumanijih metoda suocavanja sa cinjenicama. Osoba koja je spremna da se u takvo što upusti daleko je i od vjere i od Boga, a i od svih principa morala i ljudskosti i takva osoba je spremna da ucini svako moguce djelo samo da dodje do svojih šejtanskih ciljeva. Covjek koji je pao na takav stupanj niskosti i sramote i koji za sebe nije postavio nikakve norme ni granice, moguce je da neku stvar, za koju zna daje istinita, u svrhu postizanja vlastitog cilja izmijeni (nešto od nje oduzme ili joj nešto pridoda) i na neki drugi nacin je prikaze.

Kur'an Casni je samo Jevreje, koje prikazuje najljucim neprijateljima vjernika i poslanika u svojim brojnim ajetima opisao kao one koji su skloni "iskrivljavanju" cinjenica, ukazujuci još i na to da je "tahrif" (iskrivljavanje) karakteristika ovog nevaljalog i bogohulnog naroda:
"Ima Jevreja koji izvrcji smisao rijecima i govore uvijajuci jezicima svojim i huleci pravu vjeru: Cujemo, ali se ne pokoravamo! ... ali Allah je njih zbog nevjerovanja njihova prekleo, jer malo ko od njih vjeruje."
(An-Nisa: 46)

"Zar se vi nadate da ce vam se Jevreji odazvati i vama za ljubav vjernici postati, a neki medju njima su Allahove rijeci slušali pa su ih, pošto su ih shvatili, svjesno izvrnuli."
(Al-Bakara: 75)

"Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleti i srca njihova okrutnim uciniti. Oni su rijeci s mjesta na kojima su bile uklanjati, a dobar dio onoga cime su biti opominjam izostaviti. I ti ceš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ..."
(Al-Maida: 13)

A i u naše vrijeme Jevreji su u okviru cionizma pokazali da u ostvarivanju svojih šejtanskih ciljeva nikakva ogranicenja ne priznaju (ni Boga, ni moral, ni humanost).

Isto tako i vehabije su, bilo iz razloga toga što je njihov vodja Muhammed ibn Abdulvehhab porijeklom iz zidovske familije ili zbog uloge Jevreja u osnivanju i jacanju ove sekte (na što cemo ukazali kasnije), posjednici ove zidovske karakteristike u punom smislu te rijeci.

Oni nemaju drugog posla do stvaranje fitneluka (a osnove vehabizma zapravo cini teznja za pravljenjem razdora koji se podigao iz Nedzda, a i kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, predskazao), a najbolji nacin za stvaranje razdora je tahrif odnosno iskrivljavanje jasnih cinjenica.

Tahrif je osobina svih vehabija i ne odnosi se samo na pisce ove knjige. Oni izgleda misle da imaju pravo raspolagati svim temama, miješati se u svaki posao i koristiti se svim i svacim, a ko god se usprotivi njihovom specijalnom mišljenju mora biti ubijen i sve ono što se bude kosilo sa njihovim specijalnom logikom i mišljenjem mora da nestane ili da se izmijeni.

Veliki francuski filozof Roze Garudi izrazava zaljenje zbog napada na njega od strane Saudijske Arabije, od kada je izašla njegova knjiga "Fundamentalizam" na francuskom jeziku, 1991.godine. U toj knjizi je naveo neke informacije koje su izbacene iz knjige u arapskom izdanju. Te informacije su vezane za imovinu Saudije u bankama USA, a ta imovina prelazi cifru od 170 milijardi dolara, i uvjek je pri ruci Amerike za naoruzavanje Amerike i Izraela.
Bivši direktor CIA-e, Vilijem Kazi ponosno piše u svojim memoarima daje dobio 200 hiljada dolara 1984 god. od kralja Fahda i 240 miliona u 1985.godini.
Ovdje cemo navesti neka od vehabijskih iskrivljavanja, a onda ukazati na neke od primjera iz knjige.

U knjizi "Zapecaceni napitak" (Er-Rahikul-Makhtum) mogu se naci neki od najgorih i najodvratnijih historijskih tahrifata (iskrivljavanja).

Na primjer u poglavlju "Javno pozivanje" o okolnostima objave Casnog ajeta broj 214 iz sure Aš-Su'ara, pisac prenosi predanje iz Ibn Asirove povijesti gdje se kaze da je Pejgamer, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, najprije uputio poziv sinovima Hašimovim, (Beni Hašim) i u tom pozivu ukazao na svoje poslanstvo te na to da ce oni sigurno poumirati, a onda ponovo biti ozivljeni ... [189]

Medjutim, kada se obratimo na povijest od Ibn el-Asira, naci cemo da tamo ovako stoji: "Nakon objave casnog ajeta, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je naredio Aliju da pripremi hranu i da pozove sinove Abdulmutalibove, itd ... a poslije jela Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, im se obraca rijecima: "O sinovi Abdulmutalibovi! Tako mi Allaha ja medju Arapima ne poznajem covjeka koji je svome narodu donio nešto bolje od onoga što ja vama donosim. Donio sam vam dobro i ovoga, a i buducega svijeta i Allah mi je naredio da vas Njemu pozivam.
Koji ce zato od vas u ovom poslu (pozivanje u islam) da me pomogne, da bude moj brat, moj nasljednik i moj zamjenik medju vama?" Ali kaze: Pošto sam bio mladji od svih, kada vidjeh da se svi od njega okrenuše, rekoh: "Ja hocu da budem tvoj zamjenik i pomagac."
Poslanik je na to stavio ruku na moja ramena i rekao: "Ovo je moj brat, moj nasljednik i moj zamjenik medju vama, zato slušajte ono što vam on govori i pokoravajte mu se."
[190]

Pošto se ovdje radi o veoma velikoj odlici koja ide u prilog hazreti Alija i koja sa druge strane potvrdjuje stav šija da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, od samog pocetka svoga poziva i poslanstva jasno odredio pitanje zamjeništva i hilafeta nakon svoje smrti i da je nazreti Alija a.s. predstavio svojim zamjenikom. Vidimo kako vehabijski pisac knjige "Zapecaceni dzenetski napitak" predaju o ovom dogadjaju prenosi iz Ibn Asirove povijesti, ali izostavlja njen glavni dio.

A još zanimljivije od toga je ono što nalazimo kod Ibn Kesira, vehabijskog mufessira u njegovoj knjizi historije pod nazivom "El-Bidaje ven-Nihaje", u kojoj on ovaj dogadjaj prenosi upravo onako kako smo ga i mi prenijeli, ali kada dolazi do pitanja zamjeništva i hilafeta, ovako piše:
"Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "Tko ce od vas u ovom poslu (pozivanja u islam) da me pomogne pa da bude moj brat, "itd." i "itd."?
Ali kaze: rekoh: "Ja hocu da budem tvoj zamjenik i tvoj pomagac." Boziji Poslanik, salallahu alejhi ve alihi ve sellem., stavi ruku na moja ramena i rece:
"Ovo je moj brat, "itd." i "itd.", slušajte ono što vam on govori i pokoravajte mu se."


Zaista, kako da se covjek ne cudi ovolikoj mjeri iskrivljavanja i bestidnosti?

U prevodu knjige "Rijadus-Salihin" koju su vehabije preveli, a vehabijske organizacije štampale, na pocetku poglavlja koje govori o slanju salavala na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, stoji prevod 56 ajeta sure Al-Ahzab koji govori o slanju salavata i selama na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao i sve hadise koji to potvrdjuju. Medjutim, zadnja tri hadisa koja su sa stanovišta vjerodostojnosti prenosilaca mnogo jaca od svih prethodnih, a koja govore o nacinu slanja salavata i koja tumace 56 ajet sure Al-Ahzab, uopce nisu prevedena.

Zašto? Zato što u ovim hadisima Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, biva upitan: "Na koji nacin se treba ciniti salavat?" A on odgovara: recite: "Allahumme Salli Ala Muhammedin ve Ala Ali Muhammed." (O Boze blagoslovi Muhammeda i njegovu porodicu) (iz Rijadus-Salihin na arapskom jeziku 412-414, izdata u Kuvajtu od strane tamošnjih vehabija), a vehabije zele da se ne sazna da je Poslanik, sallallaliu alejhi ve alihi ve sellem, naredio da je i na njegovu porodicu, Ehlul-Bejt, obavezno slati salavat. Upravo zbog toga Ibn Tejmijje kaze: "Mada je mustehab na osnovu Poslanikovog sunneta, slati salavat i na Ehlul-Bejt, ali pošto se radi o jednom od principa šiizma, ipak to nije mustehab!!" [191]

Dakle to je ucinio u skladu sa odredbom koju je donio njihov pejgamber Ibn Tejmijje (to što kazemo da je Ibn Tejmijje njihov poslanik, iz toga je razloga što više njega slijede i slušaju nego Bozijeg Poslanika Muhammeda, sallallaliu alejhi ve alihi ve sellem).

Nedavno su vehabije štampale i dijelile knjigu pod nazivom "Trijumf istine" koja je kako kazu sazetak knjige "Izharul-Hakk" od rahmetli šejha Rahmetullaha el-Hindija.

Ime prevodioca ili prevodilaca te knjige nije navedeno. Medjutim, tamo je napisano ime jednog vehabije, profesora i doktora na Kraljevskom Univerzitetu u Saudijskoj Arabiji koji je bio komentator te knjige, a iskrivljavanja koja je unio u taj tekst pokazatelj je stvarnog karaktera vehabija.

Kada citalac procita ovu knjigu misli daje glavni autor toga djela Sejh Rahmetullah el-Hindi bio vehabija. Medjutim, on je bio jedan od alima hanefijskog mezheba i borac protiv engleskog kolonijalizma. Ko uporedi ovaj tekst sa njegovim originalom uvjerit ce se da je ucinjena velika nepravda prema piscu knjige.

Na primjer u poglavlju o istinosti Kur'ana, Sejh Rahmetullah el-Hindi iznosi opširnu raspravu na temu: "Sta je stav šija o iskrivljenosti Kur'ana", i izjavljuje da je stav šija u tom pogledu kao i stav svih drugih muslimana, tj. da u Kur'anu nije došlo ni do kakve izmjene, a Kur'an koji je sada medju muslimanima isti je onaj koji je i Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, objavljen bez ikakvih izmjena. [192]

U ovoj skracenoj verziji knjige nema cak ni jedne rijeci koja bi o tome govorila, jer bi u tom slucaju njihove lazi vec bile razotkrivene. I ovo je još jedan primjer vehabijskog iskrivljavanja cinjenica ....

U knjizi "Veliki šejtan" vehabijsko iskrivljavanje dostize svoj vrhunac. Pisci te knjige bez stida i bez bojazni od Allaha pa cak i bez imalo ljudskosti i morala koriste ovaj metod u svrhu postizanja svojih sejtanskih ciljeva.

Na primjer, u fusnoti na 4 stranici knjige Veliki Sejtan na sljedeci nacin se iskrivljeno prikazuju tri clana iz ustava Islamske Republike Iran i to:
Knjiga "Veliki Šejtan" str 4 (fusnota br.5)
"Clan 115 IRANSKOG USTAVA: Predsjednik drzave mora biti perzijskog porijekla i vjere koja je zvanicna u drzavi."

A originalni prevod clana 115 ustava Islamske Republike Iran glasi:
"Predsjednik mora biti izabran iz reda vjerskih i politickih licnosti koje posjeduju sljedece kvalifikacije: iransko porijeklo, iranska nacionalnost, sposobnost u upravljanju i snalazljivost, dobra prošlost, dostojnost povjerenja i poboznost, ubjedljiva vjera u fundamentalne principe Islamske Republike Iran i zvanicni mezheb drzave." [193]

Knjiga "Veliki Šejtan" str 4 (fusnota br.5)
"Clan 12: Zvanicna je vjera Irana islam "dvanaestoimamskog dza'ferijskog mezhaba." Ovaj se clan ne moze mijenjati."

A originalni prevod clana 12 ustava Islamske Republike Iran glasi:
"Zvanicna vjeran Iranu je islam, a škola mišljenja (u usulud-din i likhu) je dzaferijska, dvanaestoimamska. Ovaj princip ostaje trajno nepromjenljiv. Ostalim islamskim školama mišljenja (pravcima) ukljucujuci hanefijsku, šafijsku, hanbelijsku, malikijsku i zejdijsku, daje se puno uvazavanje, a njihovi sljedbenici su slobodni da postupaju u skladu sa vlastitim pravima u izvršavanju vjerskih obreda.
Ove škole uzivaju sluzbeni status u stvarima koje se odnose na vjersku naobrazbu, poslove privatnog karaktera (sklapanje i razvod braka, nasljedstvo, oporuke) i pravosudnih pitanja. U ovim regijama drzave u kojima su muslimani sljedbenici bilo koje od ovih školan vecini lokalne zakonske regulative ce biti u skladu sa doticnom školom fikha u dozvoljenim granicama nadleznosti lokalnog savjeta, bez kršenja prava sljedbenika drugih škola."
[194]

Knjiga "Veliki Šejtan" str 4 (fusnota br.5)
"Clan 13: "Ostali mezhebi kao i druge vjere Zoroastrovci, Jevreji, Kršcani imaju slobodu vjeroispovjesti i porodicnih pitanja."
(ovdje se izjednacuju islamski mezhebi sa vjerom Jevreja, kršcana i zoroastrovaca).

Prevod originalnog teksta 13. Clana ustava Islamske Republike Iran glasi:
"Zoroastrijanci, Jevreji i iranski kršcani su jedine priznate vjerske manjine i u granicama zakona su slobodni da izvršavaju svoje vjerske obrede i ceremonije te da postupaju u skladu sa vlastitim svetim zakonima po pitanju vjerskog obrazovanja i privatnih poslova." [195]

Obratimo paznju na sljedece napomene:

Prvo: Pisci Velikog Sejtana su rijeci "iranskog porijekla" iz teksta toga clana, preveli sa "perzijskog porijekla", i pošto pisci od pocetka do kraja knjige pokazuju da prema Perzijancima osjecaju mrznju i u ovom slucaju rasizam nastoje pripisati Perzijancima. Znamo da svi Iranci nisu Perzijanci, kao i da samo polovinu populacije u Iranu cine Perzijanci, dok drugu polovinu cine ostale etnicke skupine, kao što su Turci, Kurdi, Arapi, Turkmeni ... itd.

Prema tome, nemoguce je da se Ustavom uslovljava da predsjednik Repulike bude perzijskog porijekla.
Na primjer, Ajatollah Hamenei, porijeklom Turcin, od 1981. godine je za dva mandata vršio duznost predsjednika Islamske Republike Iran.

Drugo: Pisci knjige ukazivanjem na ovaj uvjet da predsjednik Republike treba da bude Iranac zele pokazati kako se radi o neislamskom karakteru Islamske Republike, ili da je ovaj uvjet neislamski. Medjutim, ovakvo shvatanje je neispravno i nelogicno, jer sa stajališta prakticnosti osoba koja je rodjena i odrasla u nekoj zemlji moze više biti korisna za tu zemlju od nekoga treceg. Osim toga ako se takvim uvjetovanjem sistem vlasti cini neislamskim, onda je i sistem vlasti Ebu Bekra i Omera takodjer neislamski, jer su njih dvojica na skupu kod Sakife Beni Sa'ide od ansarija preuzeli hilafet pod izgovorom da su oni Kurejšije te da hilafet treba da bude u rukama plemena Kurejš. [196]

Ebu Bekr i Omer nisu imali nikakvog dokaza iz Kur'ana i sunneta za tako uvjetovanje, a i u rukovodjenju islamskom drzavom nijedan Kurejšija nije mogao imati nikakve prednosti nad ne-Kurejšijom, jer su i ansarije bili stanovnici te zemlje. [197]

Trece: I uvjetovanje da predsjednik Republike treba da bude šija, pisci knjige takodjer zele predstavili neislamskim.
Ali to nije ni ispravno ni pošteno jer 91% od ukupnog iranskog stanovništva su šije a predsjednik Republike ima najveci polozaj izvršne vlasti u toj zemlji i pošto se radi o jednom vjerskom sistemu onda i predsjednik Republike nalazi jedan poseban vjerski polozaj, zbog cega nije izvodljivo da na tom mjestu bude neko ko nije šija.

Ovo uvjetovanje nije ni zbog privrzenosti šiizmu jer kada je postavljen uvjet da predsjednik treba da bude Iranac, to ujedno znaci da niti jedan drugi šija koji nije Iranac ne moze biti predsjednik Republike.

Zvanicni dokument ministarstva za naftu i podzemne zalihe Kraljevine Saudijske ArabijeVRHOVNA TAJNA!
"Ministar za naftu u vladi Saudijske Arabije, Hišam Nazir, predsjedniku drzavne opzine obznanjuje da je razlog istjerivanja (s posla) jednog ši'ijskog gradjanina Saudijske Arabije po imenu Abdullah ibn Ibrahim Bin Kasim Alu Halam, koji je zivio u teškom imovinskom stanju, bilo na zahtjev Ministra unutrašnjih poslova."
(Dakle, ovaj gradjanin je kriv zato što je bio šija.)
A ako sa ovog stanovišta pogledamo drzavu koju pisci predstavljaju zemljom "izvornog islama" vidjecemo da tamošnji kralj mora voditi porijeklo iz jedne familije, tako da je krug izbora daleko uzi od drzavljanstva ili mezheba, jer neki drugi vehabija koji nije clan porodice Saud ne moze biti kralj.
Sije u toj zemlji nemaju pravo da se zaposle ni kao najobicniji radnici samo zbog toga što su šije (o tome ce biti više pojašnjenja).

Cetvrto: Pisci bez stida, na najgori nacin iskrivljuju clanove 12 i 13 Ustava, prenoseci tekst napisan o ostalim islamskim mezhebima iz clana broj 12 u tekst clana broj 13 gdje ih stavljaju na istu ravan sa vjerskim manjinama u Iranu i izjednacuje u pogledu prava. Kada razmotrimo ovo iskrivljavanje, vidjet cemo dokle seze taj šejtanski karakter i sklonost ka stvaranju razdora od strane sljedbenika tog Nedzdanskog fitneluka.

Molimo da još jedanput procitate ono što su pisci knjige napisali kao 12 i 13 Clan Ustava i uporedite sa njihovim originalima. Zar se ostali islamski mezhebi u Ustavu Islamske Republike Iran nalaze na nekom nizem nivou od šitskog mezheba i zar im je dat status vjerske manjine?

Jedan od izvora na koje se pisci pozivaju u knjizi "Veliki šejtan" je i djelo "Kašfe Asrar" Imama Homeinija.

Obratimo paznju na stranice: 7, 8, 83, 84, 94, 95, 99, 100, 101. Na nekim od tih stranica po nekoliko puta se pozivaju na sadrzaje iz "Kašfe Asrara." Jedan od glavnih ciljeva i na kojeg najviše napadaju u "Velikom šejtanu" jeste licnost Imama Homeinija, kao što se to cini i u knjizi "Satanski stihovi" Salmana Rušdija. A razlog tome je jasan i jednostavan.

Imam Homeini je bio rijetka licnost u historiji Islama koji je; oslanjajuci se na Allaha dz.š. i to u vremenu kada su šejtani ovladali cijelim svijetom, uputio poziv covjecanstvu da se okrene jednoboštvu i odbace velike sile Istoka i Zapada, a u isto vrijeme vodeci veliku revoluciju koja ce historiji dati novi tok.

On je bio taj koji je ozivio cisti Muhammedov, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, islam, a americki islam upropastio i šejtansku vlast istocnih i zapadnih sila istjerao iz Irana.

Prema tome prirodno je da on i njegova casna i velika licnost budu glavna meta napada istocnih i zapadnih sila i njihovih sluga.

Nikome nije skriveno, da se posljednjih godina vrše propagandni napadi neprijatelja cistog Muhammedovog islama, na licnost Imama Homeinija, njegova vjerovanja, misli i ideje.

Jedan od nacina pomocu kojih Zapad i njihove sluge napadaju na licnost Imama Homeinija jeste i zloupotreba njegovih djela. U Americi je na primjer izdata knjiga pod nazivom "Sayings of the Ayatollah Khomeini", ciji je pisac Clive Irving, a u kojoj se islamski prakticni zakoni (ahkam), prevodjenjem samo nekih dijelova knjiga ili fetvi od Imama Homeinija u oblasti fikha, kao što je nacin sjedenja u toaletu, (prilikom obavljanja nuzde prednja ili zadnja strana tijela ne smije biti okrenuta prema kibli) itd ... uzimaju za podsmijeh i zabavu.

Vehabije su na ovom polju otišli cak idalje od ostalih neprijatelja islama. Imam Homeinije bio najveci pozivac u islamsko jedinstvo ovog stoljeca, ali vehabije cija je sekta zasnovana na poticaju fitneluka i stvaranju razdora i koji se protive temeljima islamskog jedinstva, da bi ovaj poziv Imama Homeinija u ocima naše brace sunnita prikazali neistinitim i da bi sprijecili ujedinjavanje islamskog ummeta protiv Istocnih i Zapadnih šejtanskih sila, upuštaju se u najprljavije prevare i podvale.

Klevete, iskrivljavanje istine i skrivanje cinjenica samo su neke od tih njihovih zavjera.

Oni to nastoje prikazati tako kao da Imam Homeini u svom pozivu na islamsko jedinstvo nije iskren i da prema ehlu-sunnetu i sunnitskom vjerovanju nosi skriveno neprijateljstvo, iako je Imam Homeini u toku svoga zivota bio uvijek iskren, direktan i hrabar da se takva hrabrost kod drugih rijetko nalazi. On je od samog pocetka direktno i otvoreno obznanio svoj stav prema vehabijskoj sekti i taj stav je stav vecine muslimana (kako siita tako i sunnita).

On je od pocetka jasno razdvojio vehabizam od sunnizma i ocijenio ga samo jednom obicnom sujevjernom frakcijom koju je britanski kolonijalizam ubacio radi stvaranja fitne i razdora te islamskog uništavanja iznutra. I poslije pobjede islamske revolucije, Imam Homeini ostaje pri istom stavu nazivajuci sunnije "bracom po vjeri" i kako je prije pobjede islamske revolucije pozivao na jedinstvo izmedju šiija i sunnija tako je i poslije pobjede, pozivao na jedinstvo na osnovama zajednickih temelja islama, ocjenjujuci ujedinjenje medju muslimanima kao nezaobilaznu nuznost za oslobodjenje Palestine. Imam Homeini r.a. je 1942 napisao knjigu "Kešfe Asrar" u kojoj je iz temelja opovrgao kolonijalisticku i praznovjernu sektu vehabizam. U svom vrijednom i sadrzajnom testamentu je još jedanput naglasio isti stav rekavši:
... za štampanje Kur'an-i Kerima, propagandu vehabijskog mezheba, tog istog mezheba koji je suprotstavljen Kur'anu i koji je u osnovi utemeljen na praznovjerju, i kako neoprezni i nemarni svijet vodi u pravcu velikih sila koje i islam i Kur'an koristi za uništavanje islama i obesnazenje Kur'ana." [198]

Imam Homeinije prvih godina revolucije, tacnije 1963 godine (16 godina prije njene pobjede) prilikom obiljezavanja godišnjice masovnog pokolja nad gradjanima Koma od strane Šahove vojske i policije, izjavio:
"Naš put je islam, a naš cilj je da uspostavimo jedinstvo medju muslimanima i islamskim zemljama, da stvorimo bratske odnose sa svim islamskim grupama širom svijeta, da napravimo neraskidiv i jak savez i dogovor sa svim islamskim zemljama u svijetu, kako bismo mogli da stvorimo jedan cvrst bedem naspram izraelskog cionizma i svih kolonijalistickih drzava u svijetu, kao i protiv onih koji se usudjuju upustiti u otimacinu prirodnih i drugih bogatstava ovog naroda." [199]

Nakon pobjede islamske revolucije 1979 i sve do kraja svog blagoslovljenog zivota imam Homeini je insistirao na ovom stavu te u testamentu kaze:
"Mi smo ponosni, a i naš narod koji se drzi islama i Kur'ana je ponosan, da smo sljedbenici mezheba kome je cilj da spasi Kur'an da ne bude sahranjen, ovaj isti Kur'an cija suština poziva na jedinstvo medju muslimanima, ..." [200]

Kako je nakon pobjede islamske revolucije obznanjivao da je pomoc i podrška razlicitim islamskim zemljama obaveza i nuznost, tako je i prije pobjede imao isti stav i šijama preporucivao da daju zekat u prilog podrški borbe palestinskog naroda koji je sunnitski.

Jedno od zanimljivih djela Imama Homeinija je knjiga "Kašfe Asrar" koju je napisao 1942 godine kada još uvijek nije bio poznat kao vodja na politicko-društvenoj sceni. Napisao ju je kao odgovor na knjigu pod naslovom "Hiljadugodišnje tajne." Autor ovog djela je jedan od iranskih nacionalista koji je koristeci se argumentima vehabijskih uvjerenja, pozivao na povratak u vjeru predislamskih Iranaca, napadao na islam i islamske ucenjake dokazujuci nemoc islama u vodjenju suvremenog društva.

Imam Homeini je radi odbacivanja ove knjige, a u svrhu odbrane islama, kao i radi dokazivanja njegove vjecite moci u vodjenju društva, napisao opširno djelo "Kasfe Asrar", u kojem se daje odgovor na praznovjerna ubjedjenja u vehabizmu koje su nacionalisti iskoristili protiv islama.

Ova knjiga "Kašfe Asrar", pocinje sa problemom vehabizma i zivotopisom njegovog osnivaca, a prva recenica nakon bismile je:
"Muhammed ibn Abdulvehhab je rodjen 1116 godine (po hidzri) u Ujejni u Nedzdu ..."
Imam u toj knjizi otvara razlicita pitanja kao što su tevhid i širk, šefa'at (posredovanje), tevassul, obilazenje Poslanikovog mezara i mezareva evlija te na osnovu ajeta i hadisa kao i na temelju stavova uleme iz razlicitih islamskih mezheba i sa stajališta razuma i filozofije u potpunosti odbacuje vehabijska praznovjerja.

Osvrce se i na stare i neosnovane optuzbe šitskih neprijatelja u vezi sa imametom, Kur'anom i takijom, ... potpuno argumentovano odgovarajuci na njihove primjedbe i prigovore. Ovu knjigu Imam Homeini je napisao na perzijskom jeziku i štampana je na 340 stranica velikog formata.

Godine 1987 vehabije su prevele "Kašfe Asrar" na arapski jezik, a zatim štampali u Jordanu i to na 314 stranica u štamparskoj kuci "Daru 'Ammar lit-Taba'ati ven-Našr." Na knjizi su napisana tri imena: Doktor Muhammed el-Bendari u svojstvu prevodioca, Selimul-Helali u ulozi komentatora i Doktor Ahmed el-Hatib kao pisac predgovora.

A zatim na osnovu tog prevoda štampaju nekoliko knjiga: "Me'al Homeini fi Kašfi Asrarihi" pisac, Ahmed Kemal Sas, zatim "El-Fitnetul-Homeinijje" Sa'id Havva, i "Feda'ihul-Homeiinijje" zbirka clanaka od šest autora napisanih protiv Imama Homeinija i šija, "El-Homeini vet-takijje" pisac, Malullah, "El-Homeini ve tazjifut-tarih" Malullah, "El-Homeinijje vel-Islam," pisac, Ebu Rejhan Faruki....

Zašto vehabije prevode i štampaju baš ovu knjigu Imama Homeinija? Zašto se taj korak poduzima tek 1987 godine kada je knjiga napisana još 1942 godine (45 godina ranije)?

Zašto ukupan broj stranica zajedno sa opširnim uvodom doktora Ahmeda el-Hatiba i velikim brojem komentara Selima el-Helalija, iznosi tek 314 dok se originalni tekst te knjige na perzijskom jeziku bez predgovora i komentara nalazi na 340 stranica? I da li su ti napadi koji su uslijedili odmah nakon prevoda knjige slucajni ili programirani od ranije? To su pitanja su na koja ce nam odgovoriti jedan od najvecih mislilaca, islamista sunnitskog mezhebaj porijeklom iz Egipta, doktor Ibrahim ed-Dasuki Seta profesor i direktor Fakulteta za istocne jezike i knjizevnost pri Kairskom Univerzitetu. [201]

On je istrazitelj pitanja vezanih za savremene islamske pokrete i sa istinskim imanom i svojim širokim pogledima omogucit ce nam da steknemo zivu sliku o pobjedonosnom islamskom pokretu.

Autor je više od dvadeset djela od kojih su i: "El-Harekatul-Islamijjetu fi- Turkija", "Es-Sevretul-Iranijje, El-Dzuzur vel-Iduludzijje" i "Es-Sevretul-Iranijja, Es-Sira, El-Malhame , En-Nasr,". Preveo je, "Bazgašt be Khod" ciji je autor poznati Iranski pisac Doktor Ali Seriati, i još nekih djela u oblasti historije, knjizevnosti i sl ....

Doktor Ibrahim ed-Dasuki Seta u februarskom broju egipatskog magazina "El-Ahbarul-Misrijja" 1989 navodi clanak koga je napisao jedan od muslimanskih alima u Egiptu doktor Abdulmun'im en-Namr u kojem stoji:
"Knjiga Salmana Rušdija ne zasluzuje onoliko kritika, jer to što se u toj knjizi grde neki velikani medju ashabima Bozijeg Poslanika mnogo je manje od onoga sto je Homeini izjavio u svojoj knjizi "Kešful-Asrar", gdje Omera i Ebu Bekra opisuje "idolima Kurejšija." (Obratimo se na 95. stranicu knjige "Veliki šejtan": "Stoga Homeini naziva Ebu Bekra i Omera "idolima Kurejšija" i trazi njihovo proklinjanje, kao i njihovih kceri Aiše i Hafse, supruga Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!" i na 121 str.: "... Homejni kaze: ... Prvo što cu uciniti kad udjem u njih (Mekku i Medinu) bit ce da iskopam dva idola (Ebu Bekr i Omer) sto leze pored Poslanika."(!!) [202]

Naziv ove knjige spomenut je u knjizi "Veliki šejtan" na stranici 150 pod brojem 17 i ova knjiga je napisana od strane vehabija i to nakon prevodjenja knjige "Kašfe Asrar" na arapski jezik. Ako je to tacno zašto onda na 95 strani nisu navede broj stranice na koju se poziva iz "Kašfe Asrar" i zašto nije odštampan original te stranice na perzijskom jeziku?
Na 121 stranici Imamu Homeiniju se pripisuje da je pred skupom mladih rekao: "Islamske i neislamske sile svijeta nece priznati našu snagu dok ne uspostavimo našu vlast nad Mekkom i Medinom, pošto su oni centri islama. Prvo što cu uciniti kad udjem u njih bit ce da iskopam dva idola (Ebu Bekr i Omer) što leze pored Poslanika."
Kako to da je pored ovolikog broja ljudi samo vehabijski pisac knjige "Homeinijet ve Islam" cuo za to i niko drugi, mada su svi govori, pisma i knjige Imama Homeinia štampani i distribuirani i mada su svi govori Imama Homeinija emitovani putem radija i televizije Irana?

Doktor za perzijski jezik koji je brojne knjige preveo sa perzijskog na arapski jezik i u vrijeme pripreme dviju vaznih knjiga o islamskoj revoluciji proucio sva djela o Imamu Homeiniju i islamskoj revoluciji izmedju ostalih i knjigu "Kašfe Asrar," Doktor Seta se nije mogao sjetiti da je tako što (idoli Kurejšija) u toj knjizi napisano. Onda je uzeo "Kašfe Asrar" na perzijskom jeziku i detaljno je jos jedanput procitao, ali ništa što bi tome licilo tamo ne nalazi, izjašnjavajuci se pri tom da ukoliko takvo što i postoji onda bi trebalo da se nalazi u jordanskom prevodu te knjige na arapski jezik. Pronašao je jordanski prevod i detaljno, stranicu po stranicu, recenicu po recenicu pa i rijec po rijec poceo daje uporedjuje sa originalnim perzijskim tekstom.

Ubrzo je shvatio da su se vehabije dodavanjem nejasnih recenica u vezi Ebu Bekra i Omera, pogrešnim prevodjenjem velikih dijelova knjige i izostavljanjem vaznog i suštinskog dijela u kojem Imam Homeini iznosi dokazne materijale, zatim izostavljanjem izvora proucavanja koji se nalaze u knjigama ehlu-sunneta te izostavljanjem svih recenica Imama Homeinija u kojima je receno nešto protiv kraljeva, njihovih vlada i Amerikanaca, kao i americkih agenata, upustili ujedno do sada nevidjeno iskrivljavanje istine. Doktor Seta tada shvaca da je sve ono sto je napisano u kasnijim knjigama protiv Imama Homeinija zasnovano na istom iskrivljavanju cinjenica.

On ovu zanimljivu i preciznu studiju šalje na adresu redakcije egipatskog casopisa "Alemul-Kitab" u cijem se svakom broju odredjeni prostor posvecuje za izlaganje kritika i studija o knjigama i knjizevnim djelima da bi iste te godine 1989 bila i objavljena.

Na taj nacin je zavjera koju su vehabije bile skovale protiv dobrog i iskrenog Bozijeg roba Imama Homeinija, Allah okrenuo protiv njih samih i ucinio da to bude njihova sramota i propast.
"I nevjernici poceše smišljati spletke, ali ih je Allah otklonio, jer On to umije najbolje."
(Ali 'Imran:54)

"A one koji imaju rdjave namjere ceka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna."
(Fatir: 10)
Mi cemo na kraju knjige prenijeti prevod nekih dijelova kritike doktora ed-Dasukija Seta'a na jordanski prevod lmam Homeinijevog djela "Kašfe Asrar" iz egipatskog casopisa "Alemul-Kitab"

U "Velikom šejtanu" se na osnovu iskrivljenog jordanskog prevoda knjige "Kašfe Asrar" iznose velike lazi i klevete na Imama Homeinija, mada su oni na tri stranice knjige stavili originalni tekst "Kašfe Asrara" na perzijskom jeziku i to na stranama: 99, 100, 101, cime su izgleda htjeli pokazati da su se koristili originalnim tekstom. Allah dz.š. je i ovu njihovu rabotu osujetio i njihove lazi razotkrio.

Na primjer, na stranici 99 odštampan je tekst na perzijskom jeziku koji bi trebao biti dokaz za ono što prethodno tvrde, medjutim taj isti tekst rasvjetljava dvije vazne stvari:
"Ono sto je ispod perzijskog teksta napisano na bosanskom jeziku ne nalazi se u gornjem tekstu, cak se o takvom necemu tamo i negovori. Recenica podvucena linijom na vrhu stranice ima potpuno suprotno znacenje od onoga što su oni napisali. Prevod te recenice glasi: "On (Poslanik) je propagirao (Imamet) i u tom pravcu se zalagao do zadnjeg daha, ali protivnicka stranka nije dozvolila da se to sprovede u djelo."

U Bosni, hvala Bogu, ima sasvim dovoljno onih koji poznaju perzijski jezik pa ko zeli da se uvjeri u ispravnost prevoda ove recenice neka se obrati na Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za orijentalistiku u okviru koje se proucava i perzijski jezik.

Recenica na pocetku teksta na perzijskom jeziku ciji smo prevod prethodno spomenuli u cjelosti proturjeci onome što pisci na 83. stranici iznose na lmama Homeinija pozivajuci se u tom klevetanju na knjigu "Kašfe Asrar" str. 155.":
"Veli Homeini u svojoj knjizi: "Kešful esrar": "Jasno je vidljivo, da je Poslanik bio ulozio vise truda na objavljivanju Bozije zapovijedi o uspostavljanju imameta nakon njegove smrti da nebi došlo do svih ovih razlika u osnovi vjere i njenim granicama." [203]

Vidimo kako oni iznose jednu recenicu sa gotovo nevjernickim znacenjem i pripisuju je Imamu Homeiniju.

Radi veceg rasvjetljavanja ovih vehabijskih lazi, mi cemo navesti original 155 stranice "Kašfe Asrar" kao i prevod nekih dijelova sa strane 152, zato svi oni koji zele da se uvjere u ono što govorimo mogu da se obrate onima koji poznaju perzijski jezik. Imam Homeini r.a. na str.152 knjige "Kašfe Asrar" piše:
".... Onog sata kada je postalo jasno da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, objavio svoje poslanstvo, je objavio i imamet Ali ibn Ebi Taliba a.s.. Zbog tih njegovih rijeci njegova rodbina se pocela izrugivati. Tokom svoga poslanja on je, pagotovo u posljednjim godinama casnog zivota nastojao da potvrdi ovu stvar. Za što je najveci svjedok historija islama i hadiske zbirke sunnija i šija. Ko pogleda ove knjige saznat ce da se u islamu ni jednoj temi ne pridaje toliko vaznost koliko imametu. I ni zašta drugo se ne prenosi po nekoliko hiljada hadisa kao što je to ucinjeno po pitanju imameta. Još treba znati da je posljednji govor Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bio o imametu kao sto je to preneseno u zbirkama hadisa i povjerljivim historijskim knjigama, što više ovo je jedna od predaja koja se ne moze poreci."

Prema tome, i ovu prevaru koju su pisci knjige, umetanjem teksta na perzijskom jeziku bili namjestili citaocima, Allah dz.š. je povratio njima samima.
" ... oholost na zemlji i ruzno spletkarenje, a spletke ce pogoditi upravo one koji se njima sluze."
(Fatir:43)

Oni koji budu proucavali kritiku jordanskog prevoda "Kašfe Asrara" na arapski jezik sigurno ce uvidjeti da je sve sto se u ovoj knjizi iznosi na Imama Homeinija kao i ono što mu se pripisuje u drugim njihovim šejtanskim djelima kao što su: "Me'al Homejnijje", "Feda'ihul-Homeinijje," samo obicna i bestidna zavjera vehabija i njihovih zapadnjackih gospodara koja ima za cilj da napadne i omalovazi Imama Homeinija kod muslimana, pripadnika ehli-sunneta te na taj nacin sprijeci islamsko jedinstvo u koje Imam Homeini poziva.

    4. Izmišljenost tema
Jedna od metoda knjige "Velikog šejtana" je i medjusobno preturanje razliditih tema. Od podetka do kraja knjige ne moze se nadi ni jedno pitanje u okviru neke teme koje bi bilo na jedan razumski nadin otvoreno, a onda u potpunosti razmotreno i valjanim argumentima do kraja dokazano, a da u isto vrijeme ne bude izmiješano sa drugim nepovezanim i raštrkanim pitanjima, što nedvojbeno govori o nemodi i nesposobnosti "nezamjenljivih alima" Bosne.

Vrhunac ovog preturanja tema moze se vidjeti tamo gdje se raspravlja o mezhebima i razlicitim sektama.

Na 25. stranici knjige kao i u tekstu biografije, izjavljuje se da se u ovoj knjizi govori o dvanaestoimamskim šitima, medjutim ono što je napisano od 25 do 52 stranice (27 stranica) nema nikakve veze sa njenom temom.

I pored toga što vecina iznesenog nije potkrijepljena valjanim dokazima i izvonma vrijednim povjerenja, otisci lazi su u mnogim temama jasno vidljivi, što dokazuje da pisci nemajuci šta da pišu, iznose rasprave o nekim pitanjima koja nemaju nikakve veze s onim što zele da kazu i medjusobno ih miješaju kako bi došli do svog šejtanskog cilja. Jer, kakve veze ima izmedu šija s jedne i ismailija, handzija, zejdija, jazidiia, tesavufa, behaija, ahmedija, mu'tezilija, alevija, ... s druge strane. Vjerska i misaona nastranost i zalutalost neke grupe ili nevaljala djela i loše ponašanje pripadnika neke sekte, ne moze se prebaciti na teret nekome drugom.

" ... a onaj ko luta na svoju štetu luta, i nijedan griješnik tudje grijehe nece nositi ... "
(Al-Isra':15)

Prema tome nije logicno da zbog vehabijskih praznovjerja posumnjamo u sunnitski mezheb, kao što nije pravedno ni to da zbog vehabijskih zlocina optuzimo ehlu-sunnet.

Isto tako nije logicno niti je pravedno to da zbog vjerovanja alevija ili ismailija ili zbog zlih djela nekih od njin, dvanaestoimamski šiti budu osudjeni i optuzivani. I ako su se behaije odvojile od šija i zalutale to nije dokazda su i šiti zalutali, isto kao što ni odvajanje i zastranjivanje haridzija od islama ne moze biti dokaz za to da je islam zalutao, kao što ni odvajanje i nastranost vehabija od sunnizma ne moze biti dokaz za zalutalost sunnija.

Ipak izgleda da pisci ovim raspravama o razlicitim sektama koje nemaju nikakve veze sa šitima, zele stvoriti neki psihicki efekat kod citaoca, s ciljem stvaranja mrznje i neprijateljstva prema Ehlul-Bejtu Poslanikovom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, jer onaj ko pazljivo, sa strpljenjem i analiticki ne cita knjigu, nesvjesno ce povezati stvari u tom pravcu, medjutim, onaj koji je cita strpljivo postace mu jasne njihove namjere.

Vidimo kako nastoje da pomocu uporednog stavljanja stvari koje nemaju nikakve veze jedna s drugom, na jedan nelogican, podmukli nacin izvuku neke zakljucke u svoju korist. To je isto kao da se u knjigu povijesti vehabizma unesu neka predanja o zlim djelima Hitlera i Musolinija na taj nacin da citalac nesvjesno padne pod psihicki uticaj tih tema.

Ovaj kao i ostali pogrešni i zlonamjerni metodi vehabija ne mogu imati nikakve vrijednosti ni vjerodostojnosti. I kako god su na sije iznosili brojne optuzbe i klevete bez ikakvih argumenata, iskrivljavajuci jasne cinjenice od nepoznatih i neimenovanih lica prenoseci lazne price, tako su se isto okoristili historijom i vjerovanjima raznoraznih i zalutalih sekti koje nemaju nikakve veze sa dvanaestoimamskim šitima.

Vehabije nastoje da dvanaestoimamski šiizam svedu na nivo ovih sekti i zbog toga ga uporedjuju i stavljaju pored njih, kao da je dvanaestoimamski šiizam neka malena praznovjerna i zalutala sekta koju treba traziti u historijskim knjigama i muzejima drevnih religija (kao što je haridzizam), ili pod plaštom obavještajnih sluzbi kao što je vehabizam. Dok sami ponegdje u knjizi nesvjesno priznaju da je dvanaestoimamski šiizam ziva misao koja je danas predmet rasprava u islamskim društvima i da su na hiljade mladih, sunnitskog mezheba prešli na šiizam. Priznaju takodjer, da u knjigama koje šije stampaju redovno pobjedjuju šitski dokazi. Na primjer na str.22: "... prevodilac diskusije Sija i Sunija u kojima redovno pobjeduje šijski dokazi." i na str.125: "... štampanje knjiiga na domacem jeziku u kojima Sunije objašnjavaju zašto su postali Šije, ili dijalozi izmedu Sunije i Sije gdje redovno pobjeduje Sija." I još na str.133: "... "Nehdzul-belaga" ... Zamislimo samo neukolikog citaoca koji bude citao ovaj otrov, ...!"

I umjesto da daju odgovor na ove pobjedonosne argumente šija u pitanjima vjerovanja i vjerskih ubjedjenja, oni nam govore kako nam je duznost da sprijecimo širenje ove vjere (str. 22). Nacin za sprecavanje te vjere po njihovom mišljenju je laz, iskrivljavanje istine, klevete, (kao što smo to na ranijim stranicama naveli) i ubijanje kao što smo to procitali u izvještaju iz humanitarne organizacije el-Haremejna kao i na 132 stranici knjige "Veliki šejtan": "Kaze šejhul-islam Ibnu Tejmijje: "Dozvoljeno je ubiti bilo koga od njih ako je pozivalac u svoju vjeru ...." [204]

Godine 698 on je od strane islamskih fakiha pozvan da se pojavi pred kadijom hanefijskog mezheba po imenu Dzelaluddin Hanefl zbog svog nevjernickog govorenja u kojem je tvrdio da Bog (ne'uzubilah) ima tijelo i dijelove tijela kao i covjek. Medutim, on se nije pojavio pred kadijom gdje je trebao da odgovora za svoje tvrdnje. (El-Bidaje ven-Nihaje, tom 14, str. 4 i 26)
A 705 godine Ibn Tejmijje je zbog nastavka svog nevjernickog govorenja protjeran u Egipat i od strane malikijskog kadije osudjen na kaznu zatvora. (Isti izvor)
Godine 707 je od strane šafijskog kadije Bedrudina ibn Dzemata zbog iznošenja klevete na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, osudjen na kaznu zatvora do 708 godine. (Isti izvor 52)
720 godine je zbog izdavanja neuobicajenih i cudnih fetvi osudjen na kaznu zatvora od pet mjeseci da bi konacno 726 godine od strane islamske uleme bio osudjen na kaznu zatvora gdje je i umro 728 (Mir'atul-Dzenan 4/277)

A ibn Hadzer koga nazivaju Šejhul-islam Ibn Hadzer i koji je jedan od vaznih i poznatih alima ehlu-sunneta o Ibn Tejmijji ovako piše: ".... Malikijski kadija ga je bacio u zatvor." Kada je cuo da ga neki posjecuju rekao je: "Njegovo nevjerstvo je utvrdeno, pa ako ne bude ubijen onda mu se ne smije popuštati ....". Šafijski kadija je o njemu donio presudu i u Damasku je objavljeno: "Ko god bude vjerovao u ono što bude vjerovao Ibn Tejmijje, krv i imovina njegova je halal..." (Ed-Durerul-kamine fi a'janil-miatis-semanije, tom 1, str. 154.)

On u svojoj drugoj knjizi kaze: "Ibn Tejmijje je jedan rob kome je Allah uskratio svoju milost, dopustio da ode na stranputicu, ucinio ga slijepim, gluhim i ponizenim. Svi alimi koji su obznanili njegova pokvarena l lazna stanja jasno su istakli ovu cinjenicu..." (En-Nudzumuz-Zahire, Sejhul-islam, Ibn Hadzer, tom 2. str. 279)

Medju djelima Ibn Tejmijje je i knjiga koja govori o odlikama Muavije i njegovog sina Jezida o kojima cemo kasnije govoriti.

Prije nego ovaj dio privedemo kraju ukazacemo na odnos vehabizma prema nekim od pomenutih sekti. Ranije smo kazali, da je birajuci metode i principe, Britanija uz pomoc orijentalista nanovo ozivjela haridzijski pokret u okvirima vehabizma.

U vezi s tim citaoci se mogu osvrnuti na dokumentovanu i opširnu naucno-historijsku raspravu u knjizi "Kašful-Irtijab" koju je napisao veliki libanski alim es-Sejjid Muhsen el-Emin u kojoj na jedan sveobuhvatan nacin razmatra zajednicke karakteristike haridzija l vehabija.

Obratimo paznju na 42 stranicu knjige "Veliki šejtan":
Knjiga "Veliki Šejtan" str 42

" ... Jezidijske vjere koja je potekla od sufijskog šejha Adijj bin Musafira ...."

i na 43 stranicu
Knjiga "Veliki Šejtan" str 43
"... zbog svog poštivanja šejtana, koji je po njihovom ucenju stvorio svijet, dok je Bog stvorio samo covjeka, oni imaju specijalnu šejtanovu zaštitu. Oni ga ne zovu šejtanom, nego "melekom paunom", a ako ko prokune šejtana pred njima, na mjestu ga napadaju.

Po njihovom vjerovanju je njihov osnivac šejh Adijj bin Musafir preuzeo na sebe .... U tajnim ceremonijama njihove vodje traze savjeta od Iblisa. ...." [205]

kao i ono što je u fusnoti na stranici 44 napisano o Jezidijama. [206]

Pisci knjige Adijj ibn Musafira spominju kao vodju te sekte i u fusnoti na 43 stranici daju opširno objašnjenje o njemu.

Vehabije prihvataju sve novotarije Ibn Tejmijje, koga slijede i slušaju više nego Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, (govorili smo o slanju salavata na Muhammeda s.a.v.a i njegovu porodicu).
Ibn Tejmijje je rodjen u vrijeme kada je sekta jazidija bila veoma aktivna, mada je Ibn Tejmijje mnoge od islamskin mezheba smatrao nevjernickim, ipak je sljedbenicima Adijj ibn Musafira, sljedbenicima jazidijske sekte poslao jedno zanimljivo pismo koje pokazuje samu bit vehabizma. Evo odlomka iz tog pisma:
"Od Ahmeda ibn Teimijje za one kojima ovo pismo stigne, a koji su iz reda muslimana ehlu-sunneta vel-dzema'ata i koji slijede grupu uzoritog i blazenog šejha arifa Adijja ibn Musafira Omavija, r.a. (!!) i onima koji se krecu njinovim putem, da im Bog da uspjeh na Njegovom putu ... neka je mir Boziji i blagoslov ... !!" [207]

Prema tome jazidije pripadaju ehlu-sunnetu vel-dzematu (kako to veli Ibn Tejmijje) a Adijj ibn Musafir, "šejtanski sluga" (kako to kazu pisci u "Velikom šejtanu"), je uzoriti arif i šejh Ibn Tejmijje pa prema tome i vehabija.

Po mišljenju Ibn Tejmijje, pripadnici sekte koja obozava šejtana (jazidije), su muslimani koji ldu Bozijim putem i zbog toga im Ibn Tejmiije zeli uspjeh od Boga kao i onima koji se krecu njihovim putem, a lzgleda da su to i Ibn Tejmijje, Ibn Kajjim i Muhammed ibn Abdulvehhab kao i sva "braca." Na taj nacin Ibn Tejmijje, neustrašiva i direktna osoba, otkriva jednu novu stvarnost, a to je da vehabizam, rog ljudskog šejtana slijedi i dzinskog šejtana tj. Iblisa. Ovo zanimljivo pismo Ibn Tejmije moze se procitati u njegovoj knjizi pod nazivom "El-Vasijjetul-Kubra" str. 5

    5. KRIVO TUMACENJE
Svaki razuman covjek, kada zeli da protumaci neki govor, misao ili vjerovanje neke osobe ili škole, najprije nastoji da to ispravno razumije; onako kako je ta osoba zamislila djelovanje tog govora, misli ili vjerovanja, pa tek onda, uz savršeno povjerenje i dobronamjernost vjerodostojno predstavi i protumaci drugima.

U Kur'anu Casnom spominje se jedna srupa ljudi koji kada hoce da shvate ili protumace neki govor, zbog svoje necistoce i bolesti koju u srcu nose uvijek se u svrhu stvaranja fitne udaljavaju od onoga što je jasno i razgovjetno, a pribjegavaju onome što je nejasno i sumnjivo:
"... Oni cija su srca pokvarena - zeljeni smutnje i svog tumacenja - sljede one što su manje jasni."
(Ali-Imran:7)

Iz onoga što smo do sada rekli, vjerovatno je vec svima jasno kakve namjere imaju pisci "Velikog šeitana", a citatelji mogu zamisliti na koji bi nacin takvi pisci drugima predstavili šitsko vjerovanje, misao ili govor.

U ovom dijelu pokazati cemo nekoliko primjera pogrešnog i zlonamjernog tumacenja šitskog vjerovanja, misli i govora, pisaca koji ni jedno pitanje ni primjer u ovoj knjizi nisu predstavili cak ni blizu ispravnim.

Oni se ponekad prilikom tumacenja nekog šijskog govora priblizavaju rijecima nevjernika i iznose najgore potvore i lazi na Poslanika sallalhu allejhi ve allihi ve sellem, (obratite paznju na stranu 133)

Knjiga "Veliki Šejtan" str. 133
"... a Aliji pripisuju da je izjavio kako ga je Poslanik dok je bio dijete, stavio u svoju postelju i privijao njegove grudi uz njegovo tijelo svoje blizu njegova (pederluk je veoma rasiren medju Sijama)"

Hazreti Ali a.s. u "Nehdzul-belage" kaze:
".... Znate doista mjesto moje u Poslanika Bozijeg - mir i blagoslovi Boziji neka su na nj i porodicu njegovu, s obzirom na srodstvo vrlo blisko i na polozaj poseban. Kada bijah dijete, uzeo me je u okrilje svoje. Obicavao me privijati uz grudi svoje i stavljati me pored sebe u postelji svojoj, primicati tijelo svoje blizu moga, te mi omogucavati da mirišem miomiris njegov. Obicavao je sazvakati nešto, pa mi onda to davati, zalogaj po zalogaj. Nikada nije našao laz u govorenju mome, niti slabost u bilo kojem postupku mome. Od vremena njegova - mir i blagoslovi Boziji neka su na nj i na potomstvo njegovo! - odbijanja od sise, Allah je uz njega postavio najveceg od meleka Svojih daga vodi i danju i nocu putem dobrote i lijepog ponasanja ljudi. A ja sam ga slijedio poput devcela koje slijedi trag majke svoje ....." [208]

Šta oni u komentaru na predaju iz Nehdzul - Belage pripisuju našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i hazreti Aliju a.s.?

Ponekad i pozitivne i dobre stvari prikazuju negativnim i mracnim. Pogledajte na primjer 125 stranicu cetvrti red:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 125
"U propagandne svrhe se koristi spremnost Irana da pošalje 10 hiljada vojnika u okviru snaga UN (znajuci dobro da to UN nece nikad prihvatiti)."


Svi se dobro sjecamo godine 1993 kada su cetnici i ustaše zdruzenim snagama napali na Bosnu i cinili genocid, kada su se u odgovoru na proteste širom svijeta zbog cutnje i ravnodušnosti Organizacije ujedinjenih nacija zapadne zemlje na celu sa Amerikom izjasnile da nemaju dovoljno snaga da pošalju u Bosnu radi sprijecavanja genocida nad muslimanima.

Islamska Republika Iran je pred Ujedinjenim nacijama tada izrazila spremnost da pošalje 10.000 vojnika u okviru UN-a u svojstvu cuvara mira. Mozda su predstavnici Islamske Republike Irana znali da to UN nece prihvatiti, ali, da li je zaista ovo bio jedan propagandjii potez Irana kojim se medju muslimanskim narodom u Bosni navodno zeli steci dobar glas?

Zar Iran nije zemlja koja je imala glavnu ulogu u odbrani Bosne od krstaškog agresora i kojoj uvjeti i vrsta pomoci nisu dozvoljavali da se oglašava l vrši propagandu? Zar se radije ne moze reci da je Islamska Republika Iran sa takvim izrazavanjem spremnosti htjela da razotkrije lazi vehabijskih gospodara i svijetu dokaze da Amerika i Zapad lazu i da razlog nastavka genocida i zlocina u Bosni nije nedoslalak snaga, vec udruzenost Zapada sa Srbima i Hrvatima na putu uništenja muslimana?

Po našem mišljenju, ovaj potez jedan je od najsjajnijih diplomatskih poteza Islamske Republike Iran po pitanju Bosne i Hercegovine. Pretpostavimo da je u tim uvjetima dok su se zlocini krstaša nastavljali, a UN i Zapad se neprestano izgovarale za nedostatak snaga, Iran šutio i da nije oglasio svoju spremnost za pomoc. Šta bi vehabije tada rekle? Zar ne bi rekli: "Ako je Iran tako iskren u svojim tvrdnjama da zeli odbraniti muslimane u Bosni, zašto onda nije spreman da pošalje svoje snage za cuvanje mira u Bosni?"

Odgovor na ovo pitanje potrazimo na 6 stranici njihove knjige.
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 6
"Licno sam se uvjerio ... posjetio iransku ambasadu u Beogradu, trazeci od njih da nam omoguce emitiranje radio emisija na našem jeziku, nudeci im spreman tim strucnih ljudi. ... Danas Teheran emituje program na našem jeziku. Glavne vjerske teme na njemu su hvalospjevi Iranu i psovanje Saudijske Arabije, koja im je trn u oku zbog zabrane dizanja turbeta ...." [209]

Da li je radio program iz Irana nešto što je dobro ili loše?
Što se tice emitovanja radio Teherana na bosanskom jeziku u kojem su navodno glavne vjerske teme hvalospjevi Irana i psovanje Saudijske Arabije, srecom put za provjeravanje ove tvrdnje je jednostavan. Svako u Sarajevu i njegovoj okolici moze na svom radio prijemniku pratiti glas Teherana na bosanskom jeziku koji se emituje preko radio-Hajata i radio-Vogošce.

Vratimo se na 125. stranicu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 125
"Prvo je pocelo od Iranske ambasade - prijemi, filmovi, vijesti. Zatim su gradjeni islamski centri sa širokim dijapazonom aktivnosti, medju ostalim i obrazovnim. Besplatne ljekarske usluge, citaonica, korištenje sufijskih tarikata, i konacno, štampanje knjiga ...."

Da li su ljekarska pomoc, prikazivanje filmova i gradnja citaonica dobre ili loše radnje?

Na 6 i 18 stranici knjige kazu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 6 i 18
"... u Iran gdje su pokašali traziti pomoc. Dobili su samo prazna obecanja i hrpe Homeinijevih knjiga, ..."

a na 125 stranici kazu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 125
"oni pomazu"

Na 6 i 18 stranici se osudjuju zato što ne pomazu, vec covjeku samo daju hrpu Homeinijevih knjiga, a na stranici 125 vele: "oni pomazu", ali krivi su zato što pruzaju besplatnu pomoc u lijecenju, obrazovanju ... kao i prevodjenju i stampanju sitskih knjiga, (obratite se na izvještaj špijunske sluzbe el-Haramejn koji je poslan u Saudiju a koga smo ranije u cijelosti prenijeli), u kojima se na razne nacine propagira šitsko vjerovanje, zbog cega su sva njihova djela loša i zato su krivi.

A na sedmoj stranici, kazu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 7
"Posebna opasnost šitske vjere je u njihovom principu pretvaranja (tekijje)."

Sta je ovdje loše? Da li je lose primjenjivanje tekijje i neiznošenje svog šitskog vjerovanja ili je loše nepimjenjivanje tekijje i prevodjenje, a zatim štampanje knjiga o šitskom mezhebu i vjerovanju?

Izgleda da je, neuzubillah, Allah, kod vehabija, kriv što je šijama dao da zive na zemlji, jer šitsko pruzanje pomoci je loše djelo koa sto je lose i nepruzanje pomoci, njihovo primjenjivanje tekijje je loše djelo kao i njihovo neprimjenjivanje?!!

Obratimo paznju na 8 stranicu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 8
"Stoga im je naredjeno da klanjaju iza nešitskog imama u namazu ako se nalaze u nešitskoj drzavi, a da zatim obnove namaz kod kuce, a taj mu namaz s' pretvaranjem vrijedi kao 25 namaza. Ipak, ko ode na hadzdz ili umru, primjetit ce da šije ne klanjaju sa sunijama, nego nasamo."

Iz ovog teksta se mogu razumjeti tri stvari:
1. Sije klanjaju namaz iza sunnitskog imama i taj im namaz vrijedi koliko drugih dvadeset pet.
2. Sije obavljaju namaz iza sunnitskog imama ali ga kod kuce ponovo naklanjavaju.
3. Kada malo pazljivije pogledamo, vidimo da šije u stvari ne klanjaju iza sunnitskog imama vec obavljaju molilvu za sebe.

Ako je tacan onaj prvi zakljucak onda šije zaista klanjaju iza sunnitskog imama jer takav im namaz vrijedi koliko i dvadeset pet obicnih. Prema tome, drugi zakljucak je pogrešan, jer sa obavljanjem molitve koja vrijedi dvadeset pet obicnih molitvi baš je glupo da covjek ponovo, kod kuce klanja taj isti namaz.

I treci zakljucak je, takodjer pogrešan, jer uporedjivanjem vrijednosti jednog namaza iza sunnitskog imama sa dvadeset pet njih kada se klanja nasamo, nelogicno je onda da taj namaz covjek nasamo klanja. Na osnovu drugog zakljucka, treci zakljucak je pogrešan, jer naklanjavanjem namaza kod kuce jasno je da šija klanjajuci iza sunnitskog imama nije klanjao namaz sam za sebe!

Vidimo kako i kontradiktorne izjave lahko prolaze kod vehabija, sve im je izgleda ravno do mora kao što im je i planeta zemlja ravna kao tepsija, jer ono što je za nijh bitno jeste, što zešce napasti na šije sluzeci se svim raspolozivim sredstvima. Profesor i veliki egipatski pisac doktor Ibrahim ed-Dasuki Seta u studiji o vehabijskom prevodu "Kašfe Asrar" od Imama Homeinija, kaze: "Vehabije su spremne pustiti da se stubovi islama sruše i da ga potpuno nestane, ako ce pasti na glavu Ajatollaha Homeinija!!"

O njihovom stavu po pitanju tekijje dacemo više objašnjenja nešto kasnije. Radi rasvjetljavanja vehabijskih lazi u vezi sa obavljanjem molitve iza sunnitskog imama paznju citalaca skrecemo na savjete šitskih imama o nuznosti prisustvovanja šija skupnim namazima sunnita

Eš-Sejh es-Saduk Muhammed ibn Ali ibn el-Husejn r.a. u vrijednoj knjizi "Men la Jehdurul-Fakih" sa svojim lancem prenosilacaod Ammar ibn Osmana a ovaj od Imama Sadik a.s. prenosi da je rekao: "Onaj ko sa njima (sunnijama) obavi namaz u prvom safu nalik onome ko je klanjao u prvom safu iza Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem" [210]

Eš-Sejh Muhammed ibn Ja'kub el-Kulejni r.a. u poznatoj knjizi "El-Kafi" sa lancem prenosilaca od Halebija a ovaj od Imama Sadika a.s. prenosi da je rekao: "Onaj ko sa njima (sunnijama) u prvom safu obavi molitvu kao da je iza Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, molitvu obavio. [211]

Eš-Sejh Muhammed ibn el-Hasan et-Tusi r.a. u knjizi "Et-Tahzib" sa svojim lancem prenosilaca od Ishaka ibn Ammara, a ovaj od Imama Sadika a.s. prenosi da je rekao: "0 Ishaku, da li sa njima (sunnijama) obavljaš namaz u Mesdzidu?" Rekao sam: "Da." On rece: "Sa njima obavljaj molitvu jer onaj ko u prvom safu obavi molitvu sa njima slican je onome koji je svoju sablju isukao radi dzihada na Bozijem putu." [212]

Postavljamo pitanje: Dali je u biti prevodjenje i štampanje knjiga krivicno djelo? Da li je ispoljavanje vjerovanja krivicno djelo? Zar covjek nema pravo da drugima kaze svoja uvjerenja i mišljenja? Izgleda da ni taj posao nije krivicno djelo, jer vehabije su u tome nadmašile i ekstremniji su od svih drugih. Zašto pisci "Velikog šejtana" onda u nekoliko navrata kao na primjer na 22 i 125 stranici knjige, na prevodjenje i štampanje šitskih djela gledaju kao na neko krivicno djelo, navodeci na 125 stranici spisak knjiga koje šije obicno štampaju?

Izgleda da je prevodjenje i štampanje samo šitskih knjiga krivicno djelo! Zasto? Medju stvarima koje vehabije krivo prikazuju i tumace jeste i njihovo šejtansko tumacenje šitskog stava prema ehlu-sunnetu. Oni od pocetka do kraja knjige, u nekoliko navrata nastoje da koristeci se lazima, petljanjem i psovkama citaocu prikazati što zešcu sliku "mrznje i neprijateljstva" šija prema sunnijama. Ovo je jedan od najjacih sredstava u postizanju njihovog šejtanskog cilja, tj. stvaranja neprijateljstava i razdora.

Otvorimo stranicu 57 te knjige, gdje izmedju ostalog stoji:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 57
... šitska vjera ima deset ruknova:
1 post
2 namaz
3 hadzdz
...
9 ljubav prema Alijevoj porodici
10 mrznja prema njegovim neprijateljima (tj. ehli-sunnetu)


Na ovoj stranici nailazimo na nekoliko veoma zanimljivih stvari:
1. Tumacenje rijeci "navasib" sa ehlu-sunnet (znacenje rijeci navasib koje pisci knjige navode u zagradi jedan je od primjera koji pokazuju koliko pisci poznaju arapski jezik).
2. Krivo kazivanje: umjesto Ehlul-Bejt Pejgamberov, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kazu Alijev Ehlul- Bejt. (Mada je Poslanikova, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, porodica, isto što i Alijeva. Oni odvajanjem Alija a.s. i injegove porodice od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na razlicite nacine pokazuju svoju mrznju i neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu Poslanikovom, o cemu cemo dati još pojašnjenja)
3. Tumacenje rijeci neprijatelji Alijevi i njegovog Ehlul- Bejta (u stvari Poslanikovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem) sa ehli-sunnet.
4. Zloupotreba slike izmorenih lica iranskih zarobljenika u zarobljenickorn logoru i tumacenje njihovog jadnog stanja kao neprijateljstvo i mrznja prema sunnitima.

Tumacenje rijeci "navasib" sa ehlu-sunnet jedno je od iskrivljenih i potpuno pogresnih tumacenja pisaca knjige, (a ovaj šejtanski komentar su preuzeli od Ibn Tejmijje iz njegovog djela Minhadz us-Sunna 1/257).
Rijec navasib je poznati termin medju šitskom i sunnitskom ulemom u okvirima nauke koja se bavi proucavanjem vjera i naroda (el-milel ven-nihel), a cija definicija glasi: "Navasibi su oni koji osjecaju neprijateljstvo prema porodici Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem."

Prijateljstvo i ljubav prema Ehlul-Bejtu šije smatraju obaveznim i to na osnovu 23 ajeta iz Kur'ani Kerima iz sure Aš-Sura, kao i brojnih, vjerodostojnih hadisa od Poslanika, sallallahu alejhi ye alihi ve sellem, u kojima se rijeci "bliznja rodbina" iz pomenutog ajeta tumace sa Ali, Fatima i njihova djeca i isticu potrebu iskazivanja ljubavi i prijateljstva prema njima.

Tumacenje sure Aš-Šura i njenog 23 ajeta moze se procitati u poznatim tefsirima ehlu-sunneta:
Tafsirut-Taberi, Tafsirul-Kurtubi, Tefsirul-Kebir, Tefsirul-Alusi, Ed-Durrul-Mensur, Tefsirul-Kur'anil-'Azim Ibn Kesir, Telsirul-Bejdavi, Tefsirun-Nesafi...kao i u knjigama: Mustadrikus-Sahihejn 3/172, Es-Sava'ikul-Muhrike str.169, Fethul-Kadir tom 4. str. 537, Sevahidut-Tanzil 2/130, Hiljetul-Evlija, 3/201...

Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je drzeci za ruke Hasana i Husejna, rekao: "Onaj ko bude volio mene i ovo dvoje, te oca i majku njihovu, na Sudnjem danu ce biti uz mene i na mome stepenu." [213]

Iz tog razloga imam šafijskog mezheba je predaje koje o tome govore, srocio u nekoliko stihova:
"O porodico Poslanika Bozijeg, ljubav prema vama je u Kur'anu od Allaha objavljenom naredjena, a za vaš polozaj kod Allaha zar nije dovoljno što onaj koji vas u molitvi svojoj ne spomene, salavat na vas ne donese, kao da molitvu ni obavio nije i kao takva mu ni valjana nije." [214]

Neprijateljstvo prema onima koji su neprijatelji Poslanikove porodice šije smatraju obaveznim i na osnovu hadisa kojeg prenose sunnitski izvori,
Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao:
"Tako mi Onoga u cijoj je ruci moja duša ni jedan covjek se prema nama, Ehlul-Bejtu nece ponijeti neprijateljski, a da ga Allah nece utjerati u Dzehennem." [215]

O hazreti Aliji a.s. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao:
"O Ali! Tebe ne vole do mu'mini i ne mrze te do munalici." [216]

Prema tome, ono što je kod šija obavezno i što ne spada u temeljne vec u formalne vjerske duznosti, jeste ljubav i iskazivanje prijateljstva prema Poslanikovom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Ehlul-Bejtu, a mrznja i neprijateljstvo prema neprijateljima njihovim. Neprijatelji Poslanikovog Enlul-Bejta se po defeniciji nauke o vjerama i narodima, nazivaju "navasibi" i sva šitska ulema je slozna u ocjeni da obje ekstremisticke grupe kako "Gulati" [217] tako i "navasibi" spadaju u nevjernike." [218]

Zar se moze staviti znak jednakosti izmedju sunnita i navasiba?

Zar su pripadnici ehlu-sunneta neprijatelji porodice Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem? Zar je neko od šija rekao da su sunnije navasibi te da ih zbog toga smatraju nevjernicima? Ovakvim iskrivljenim i tumacenjem pisci zele dokazati da šije vjeruju da su sunniti navasibi te kao i uvijek bez ikakvog dokaza govore da ehlu-sunnet znaci navasib i neprijatelj Alijevog Ehlul-Bejta. (Ovaj izraz, "Alijev Ehlul-Bejt" jedno je veliko krivotvorenje od strane vehabija, jer takav izraz kod šiija uopce ne postoji, a ono sto je za šije obavezno jeste ljubav prema Poslanikovoj porodici a.s.)

Takvo krivotvoreno kazivanje o sunnijama u knjizi se ponavlja nekoliko puta. Na primjer stranica 83 red 19 gdje pisci u zagradi, rijeci "munafike" tumace sa "ashabi" pripisujuci to Imamu Homeiniju.

Ovih nekoliko primjera su metodi koji se najcešce koriste u "Velikom šejtanu," pored ostalih kao što su dogmatizam, zanemarivanje historijskih i vjerskih cinjenica, podrugivanje ... sto je pokazatelj stepena uctivosti, kulture i znanja pisaca, na što cemo posebno ukazati u našim narednim temama. Kada se sve ove metode saberu, nastaje ovo remek djelo vehabija za koje bi im trebalo uruciti nagradu "Kralj Fejsal" za 1996 godinu, jer u svijetu u kojem se dodjeljuju nagrade za najduzi nokat, zašto se ne bi dodjelila nagrada i za najvecu laz.? Pogledati 11 stranicu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 11
"Na Filipinima gdje nije nikad bilo Šija, nakon sto je dvadeset hiljada muslimana prešlo na šijsku vjeru, poceli su oruzani sukobi s muslimanima oruzjem doturenim iz iranske ambasade."

Obratimo paznju: Naoruzavanje 20.000 tek postalih sita na Filipinima putem iranske ambasade a u svrhu ratovanja protiv muslimana!!

Na prethonim stranicama smo ukratko izlozili neke od metoda kojima se koriste u ovoj knjizi. Ako pazljivo razmotrimo ranija izlaganja lahko cemo moci procijeniti kakve su namjere pisaca te knjige i do kog nivoa dostizu njihove misli i razum, kao i nacin pristupanja razlicitim pitanjima i problemima.

Ukratko cemo ukazati i na psihologiju pisaca knjige, mada je to tezak posao i nešto što podrazumijeva duboke i precizne analize. Ukazivanje na neke kratke naznake, moze da bude dobro mjerilo za citaoce u procjeni licnosti pisaca "Velikog šejtana."

Ova knjiga na jedan vrlo rasvjetljavajuci nacin pokazuje misao, osjecanja i psihu njenih pisaca. Iz redova knjige moze se vidjeti o cemu pisci obicno razmišljaju, te se tako moze doci do spoznaje osjecanja i psihickog karaktera pisaca.

Hazreti Ali a.s. kaze:
"Covjek je skriven pod jezikom svojim." [219]
A na drugom mjestu kaze:
"Govorite da biste bili prepoznati, buduci daje covjek skriven pod jezikom svojim." [220]

Govor je ogledalo cijele covjekove licnosti i iz njegovog govora moze se steci uvid u nivo njegove misli, a iz kategorije vidjeti vrstu njegovog razmišljanja i pristup stvarima koje ga okruzuju, dok se nacinom njegovog govorenja moze doci do nacina koji on razumije i osjeca.
Njegov govor zapravo predstavlja mala vrata koja slušaocu ili citaocu daju priliku da udje i zaviri u njegovu unutrašnjost.

Svrha našeg studija o psihologiji pisaca knjige jeste proucavanje njihove licnosti kroz vlastite izjave i govore, onoga što moze da bude najbolji svjedok i dokaz na putu do njihovog potpunog poznavanja. Sa ovog stanovišta se u ovoj knjizi moze doci do veoma zanimljivih pitanja, ali prije nego se direktno pozabavimo njima, napisati cemo predgovor.

Posljednjih godina na Zapadu se pojavila neka nova vrsta pristupa "vjerskim svetinjama" i "svetim licnostima" što pored niskosti i primitivizma Zapada pokazuje i prljave metode u njihovom odnosu prema uzvišenim vrijednostima.

Ovaj pristup sastoji se u skrnavljenju svetinja i svetih licnosti i to optuzbama za seksualne nastranosti, a svrha toga je raskidanje cvrstog i osjecajnog spoja izmedju tih svetinja i njihovih sljedbenika.

Mozda ste culi za knjigu "Posljednje Isusovo iskušenje" Nikosa Kazantzakisa, na osnovu koje je zadnjih nekoliko godina uradjen i film. Ova knjiga opisujuci zivot roba, svetog i cistog Bozijeg Poslanika Isa'a a.s. bestidno optuzuje ovo cisto ljudsko bice i dvanaest apostola za seksualnu nastranost i homoseksualizam.

Prljavija od ove je poznata knjiga "Satanski stihovi" otpadnika Salmana Rusdija koji pripisuje najgore vrste seksualne nastranosti najcistijem i najsvetijem ljudskom bicu i koji baca krajnje odvratne ljage na racun najsvjetije Knjige na svijetu.

Otpadnik Salman Rušdi, proklet bio, ne samo da našeg voljenog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, naziva "Mahund" (Satana, treve poglavlje knjige "Satanski stihovi") vev mu pripisuje i seksualne devijantnosti, preljubu i opsjednutost zenama, ... (neuzubillah), a Majku Vjernika, Aišu predstavlja (ne'uzubillah) glavnom prostitutkom (cetvrto poglavlje), dok Salmana Farisija, cistog i cestitog druga Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, optuzuje za krivicu u pisanju Objave i seksualnu nastranost ... a i na Bilala r.a. iznosi ... (šesto poglavlje) Otpadnik Salman Rušdi i meleka Dzibrila a.s. cak optuzuje za nastranost i homo ... (drugo poglavlje). Knjiga "Satanski stihovi," koja je štampana na 547 stranica, a izdata u Britaniji 1988 godine od strane izdavacke kuce Vujking, od pocetka do kraja grdi i skrnavljuje Kur'an, Poslanika, ashabe, te Poslanikove ciste zene, kao i islamsku revoluciju.

Cilj ovakve knjige je bio raskidanje duboko uvrijezene osjecajne veze koju milioni muslimana u svijetu imaju prema Kur'anu, Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Poslanikovim casnim ashabima i njegovim suprugama, kao i hazreti Isau a.s.

U knjizi "Veliki šejtan" ovaj prljavi metod se u cjelosti primjenjuje. Pisci u pojedinim djelovima knjige šije optuzuju za seksualne perveznosti. Preljubu, silovanje, homoseksualizam i obozavanje strasti, pripisuju šijama, sljedbenicima mezheba koga je osnovao licno Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, (što cemo da objasniti kasnije) iskrenim i cistim Allahovim robovima. Citalac knijge "Veliki šejtan" od samog pocetka pa do kraja ce nailaziti na ruzne optuzbe, vulgarnosti i rijeci koje su daleko od stida i cednosti.

U kritici na knjigu "Posljednje Isusovo iskušenje" koja je puna krivotvorenih i ruznih optuzbi na hazreti Isa'a a.s. kriticari su proucili psihologiju njenog pisca Nikosa Kazantzakisa i došli do zakljucka da je u tim ruznim optuzbama koje pripisuje hazreti Isa'u a.s. zapravo opisao svoju prošlost. Pogledajmo na primjer jednu pricu iz knjige "Posljednje Isusovo iskušenje" napisanu na osnovu jednog navodnog dozivljaja Isa'a a.s. koji je tada imao tri godine, sa Merjemom Medzdeljevom koja je imala cetiri godine: "... Merjema Medzdelja obracajuci se Isusu kaze: "Pitao si me, da li se sjecam djetinstva našega kada se zajedno igrasmo? Tebi je bilo tri, a ja jednu godinu starija od tebe. Do vrata naše kuce bile su postavljene tri stepenice, a na trecoj od njih ja sam imala obicaj da sjedim i tebe promatram kako se satima muciš dok se na prvu od njih konacno ne popneš. Spoticao si se i ponovo dizao a ja ni prstom nisam micala da ti pomognem. zeljela sam da mi dodješ ... potom si me uzimao za ruku, zajedno smo ulazili unutra i lijegali na velike komade kamenja koje je stajalo u predvorju. Tabane naših nogu smo medjusobno spajali jedne s drugim." [221]

Pisac ove price, Nikos Karantzakis, biografiju o sebi navodi u knjizi "Izvještaj zemlji Grckoj", u kojoj govori o svome komšiji muslimanu koji je imao jednu cetverogodišnju djevojcicu, Aminu, ".... imali su jednu djevojcicu od cetri godine koja se zvala Amina, a ja mislim da sam imao tri godine. Djevojcica je mirisala nekim cudnim mirisom, koji nije bio ni turski niti grcki ali mi je jako prijao ... Izašao sam vani i vidio Aminu kako sjedi na kucnom pragu ... do vrata su vodile tri stepenice koje su mi se cinile veoma visokim. Kako sam mogao da se popnem? S velikom mukom oznojivši se, popeo sam se na prvu od njih ... gledao sam je kako ravnodušno sjedi na kucnom pragu. Umjesto da mi pruzi ruku i pomogne, ona me je samo gledala i nepomicno me iscekivala... uzimala me je za ruku i uvodila u sobu ... Ni trenutka ne gubeci, skidali smo carape i lijegali jedno naspram drugog spajajuci medjusobno tabane. Zatvarao sam oci i osjecao kako toplina Amininog tijela kroz njenu nogu prelazi u moje tijelo ... [222]

Vidimo kako se jedno licno iskustvo iz doba djetinstva urezuje u pišcevo sjecanje, koje ce on kasnije, poslije nekoliko godina istovjetno prepricati, ali na racun poslanika Isaa a.s.!? I iz tog jednog dogadjaja mozemo prosuditi o cijeloj prici.

Knjiga "Satanski stihovi," bila je takodjer, predmet slicne studije nekih pisaca. Na primjer, u cetvrtom poglavlju te knjige koje nosi naziv "Aiša" u kojem se uveliko napada na islamsku revoluciju, govori se o osobi pod imenom "Imam" i ovako piše: "U njegovoj spavacoj sobi na zidu iznad njegovog neravnog kreveta, tamo gdje se on odmara, stoji slika izuzetno lijepe i privlacne zene, nadnaravne moci. Zene koja zbog svoga lica iz profila poput grckih statua mitova, postade slavna, a kosa crna joj se protegla od glave do pete njene ... " [223]

U 27 broju americkog casopisa "News Week" koji je izdat februara 1989 na 11 stranici stoji slika Salmana Rušdija, a na naslovnoj strani casopisa stavljena je slika Imama Homeinija r.a. sa naslovom "Rat protiv knjige." Iza Rušdijeve glave na zidu stoji velika, uramljena slika zene sa karakteristikama koje on pominje na 206 stranici svoje knjige i to pripisuje drugoj osobi. [224]

Pisac "Satanskih stihova" ono što nosi u grudima pripovijeda kroz svoju pricu i pripisuje drugome. Medjutim, ovo nije jedini primjer. Salman Rušdi je napisao i brojne druge knjige koje imaju dvije vazne i zajednicke karakteristike, a to su price o ruznim seksualnim temama i napadi na odredjenu osobu ili drzavu.

U svojoj knjizi "Djeca ponoci" ciji je junak osoba po imenu Selim Sina'i, koji je kao i Rušdi rodjen u gradu Bombaju u Indiji 1947 te koji je kao i Salman Rušdi odgojen u porodici formalno muslimanskoj i koji poput Rušdijevog, djeda i nane vodi porijeklo iz Kašmira, Salman Rušdi je tacno predstavio svoju licnost. On u toj prici govori zamjenicom prvog, lica jednine, a imena "Selim" i "Salman" u arapskom jeziku su uzeta iz zajednickog korijena. U ovoj opširnoj i prljavoj prici on Selima predstavlja, kao osobu ciji se djed 1915 godine zakleo da ni pred kakvim Bogom nece padati nicice, te koji je školovanje završio na Zapadu kojim je bio opcaran .... U vrijeme prisutnosti Engleza na teritoriji Indije, Wiliam Methwoold, jedan od engleskih oficira odgovornih za kolonijalnu pokrajinu istocne Indije, dolazeci u kucu Ahmeda Sina'ija, Selimovog oca, Aminu Sina'i (Selimovu majku) privlaci svojim šarmantnim razdjeljkom tako da usljed jednog njihovog kontakta Amina postaje trudna i 15 8 1947 boraveci sa jednom lijepom zenom nekog pjevaca poradja se u porodilištu.

Obje zene na svijet su donijele sina, s razlikom što je jedan sin bogataša (Aminin), a drugi sin siromaha (pjevacice). Sestrica je, da bi promijenila sudbinu ova dva muška djeteta, na nozni zglob djeteta koje je imalo plave oci poput plavetnila kašmirskog neba i koje su bile iste plave boje kao i kod Wilijama Methwoolda ... stavila traku od neke tkanine na kojoj je pisalo: "Sina'i"!
"Tako sam umotan u zelene pelene, a krivicno djelo medicinske sestre me ucini odabranim novorodencetom s polovine noci. To je bilo novorodjence ciji otac i majka nisu bili njegovi a u buducnosti, ni vlastito dijete nije bilo njegovo ...." [225]

Zašto su oci Selima Sina'ija koji je u stvari bio sin pjevacice, a ne Aminin sin, bile plave boje? Prica izgleda ovako:
"Jedan od pjevaca po imenu Vinki, sa svojom lijepom suprugom Vanitom odlazi u kucu Methwoolda u Birmingham, da tamo za njega odrze specijalni program. Methwoold šalje Vinkija po lijekove, a Vanita opsjednuta njegovim razdjeljkom u kosi, predaje mu se. Kada mu je nakon devet mjeseci Vinki saopcio da ce mu zena uskoro roditi dijete, lice Engleza se namrštilo." [226]

Prema tome Selim Sina'i cija licnost odgovara licnosti Salmana Rušdija, koji o njemu govori u prvom licu jednine, je nezakonito dijete Wiliama Methwoolda, a majka mu je neka pjevacica.
I "... naravno kada porodica Sina'j saznaje za ovaj slucaj, uvidja da se dogadjaj u biti uopce ne razlikuje ...." [227]

Na ovaj nacin moguce je dublje upoznati neku osobu kao što se kroz njegov govor i izjave moze upoznati karakter njegove licnosti. Kada uzmemo bilo koju knjigu Salmana Rušdija vidimo besadrzajnost, napadanje na svetinje i svete vrijednosti kao i njegovu pretjeranu opsjednutost strastima i pozudom, širenje prostakluka i bestidnosti, te uvidjamo da se pisac tih knjiga, Salman Rušdi, moze definisati po njegovom licnom i psihickom karakteru. To je psihologija licnosti do koje se moze doci proucavajuci djela i ponašanje nekog govornika ili pisca.

Sa ovim kratkim uvodom bacicemo malo pogled na knjigu "Veliki šejtan" i ukazati na psihologiju njenih pisaca. Na stranici 133 u redu 20 nakon krivog prikazivanja govora hazreti Alija a.s. u njegovoj 191 hutbi Nehdzul Belage, kazu: " ... pa je veoma raširen medu šijama."

U donjem dijelu 19 stranice kazu: "... pošto po njihovoj vjeri, bracni sa... kao što to rade homo... nije zabranjen... " a i u drugim prilikama pisci zele da iznova pomniju ovo ruzno znacenje, ali naravno bez ikakvog osnova.

Zar ova ceznja pisaca (nezamjenjivih alima Bosne) za ponavljanjem tog ruznog znacenja, ne govori dovoljno o njihovoj unutrašnjosti? Zar stari nisu rekli: "Kroz cup ce da promoci baš ono što se u nj' natoci"? Zar nisu rekli: "Ko zavoli neku stvar, cesto je spominje"? I zar nisu rekli: "Covjek je skriven pod svojim jezikom." [228]

Dali ce citalac zdravog razuma,kada procita h.z. Alijevu hudbu 191 iz Nedzum Belage, ukoliko ga pri tome neki unutrasnji instikt ne odvede na drugu njegovu zamisao i ukoliko doista dosao do spoznaja Poslanika s.a.v;s. i h.z. Aliji a.s. razumjeti ono sto pisci "Velikog sejtana" razumiju. A ako pretpostavimo i to da je pomenuta hutba iz Nehdzul-Belage (neuzubillah) lazna, zar ce musliman koji o Poslaniku s.a.v.s. ima ispravno znanje o svome casnom Poslaniku i vjerovjesniku islama Muhammedu, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i koji ima zdrav razum, citajuci ovu (pod predpostavkom) laznu hutbu shvatiti ono što su pisci "Velikog šejtana" iz nje shvatili?

Zar takvo shvatanje i razumijevanje, nije samo po sebi jasan dokaz velike unutarnje bolesti pisaca.

I zar ona nepristojna rijec upotrebljena na 133 strani knjige kao i objašnjenje dato u zadnjoj recenici na 19 strani, nije osobina onih koji sami imaju posla s tim prljavštinama? Ovakav nacin iznošenja ruznih psovackih kleveta na neki narod, vjeru, mezheb ili drzavu u biti je veoma neljudski i dokazuje niskost i primitivizam onoga koji to govori.

Zbog jedne predaje prenesene u knjizi Nehdzul-Belaga u kojoj se govori o velikoj paznji i naklonosti Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, prema Aliji a.s. dok je on još bio djete, pisci ove kontraverzne knjige sve šije direktno, a Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i Alija a.s. indirekno bez ikakvog logicnog razloga okrivljuju za homoseksualizam. Zar je moguce ovako nešto pripisivati jednom narodu a ne imati odredjenih skolnosti prema ovim porocima i nastranostima?

Da li je pošteno da na osnovu izjave jednog Sarajlije koji je radio kao inzinjer u Libiji, jednoj potpuno nešitskoj zemlji i rekao: "Svi arapi su homo... zato što su nas hvatali za ...." zar je pošteno da neko na osnovu te izjave kaze daje medu sunnijama ili medu arapima homo... veoma raširen?

Prema jednoj medijski poznatoj zemlji naš valjani Autor je u prošlosti gajio posebnu simpatiju, a posebnu naklonost osjecao je prema Abdurresulu Sejjafu (a vehabijsko ime mu glasi Abu Rabir-Resul Sejjaf).
Kandahar je drugi grad po vaznosti u Afganistanu i nalazi se na jugu te zemlje. Svi stanovnici toga grada su iz naroda Paštun i sunnitskog su mezheba. Od 1993 godine pa na ovamo, ovaj grad je bio prijestonica Talibana, a prije njih je bio najcešce mjesto boravka Abdurresula Sejjafa, lidera vehabijske partije "Ittihad." Kandahar je još odavno u cijelom Afganistanu i medju svim narodima te zemlje poznat po dvije loše osobine i to: "Cars" (hašiš) i "baccebazi" (homo...).

Ovaj fesad je u tom gradu bio toliko raširen da golobradi djecaci nisu smjeli izaci na ulicu bez pratnje ni danju ni nocu. U Afganistanu je zbog toga veoma rašireno puštanje brade.

Jedan od onih koji su bili u Afganistanu a koje nazivaju "Arab-afganci" je i ovdašnji profesor u jednoj islamskoj instituciji. On je izuzetno privrzen ovom pravilu puštanja brade, da li zbog gorkog iskustva koje je imao u Afganistanu, ili zbog neceg drugog, ne znamo. Ali, ako bi mu se pomenuo grad Kandahar i ukoliko bi htio da govori istinu, imao bi šta reci o komandantima vehabijske partije Abdurresula Sejjafa ciji su vozaci uglavnom golobradi i maloljetni mladici.

Mi ne zelimo da optuzujemo pripadnike ehlu-sunneta, niti cjeli Alganistanski narod, pa cak ni sve stanovnike grada Kandahara za ovaj veliki grjeh i upotrebu droge, te njeno nezakonito preprodavanje, jer takav postupak smatramo u cjelosti neljudskiin i nepoštenim, medju stanovnicima Kandahara postoji mnogo dobrih i poboznih ljudi, ali nazalost ova gorka stvarnost bila je i jeste sastavni dio osobina koje karakterišu ovaj grad i ko zeli da se o tome više upozna, neka se pozove na zapise putpisca u knjizi "Karavani."

Kada vehabije onako ruzno tumace hadis iz Nehdzul-Belage, da bi napali na našeg Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i našeg Imama Alija a.s., da li bi nama dozvoliti da i mi neke hadise, koje oni priznaju kao vjerodostojne, zlonamjerno protumacimo? Tumacili bi ih kao i oni ali, Kur'an Casni, naš sveti Poslanik Muhamrned, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i naši cisti Imami a.s. su nas naucili da ne budemo od onih koji "šire bestidne glasine." [229]

Na primjer, u Sahih Buhariji u tomu 3, kitabun-nikah, poglavlje u kojem se navode rijeci nekog covjeka kada je rekao svome prijatelju: "Vidi koju od mojih zena hoceš, pa da ti je dam ... ." Isto iako u Kitabun-nikah u poglavlju Ma jahillu mine-n-nisa ve ma jahrimu, ispod ajeta": "a ostale su vam dozvoljene."(An-Nisa:24), prenosi: "Ajet se odnosi na osobu koja udje u (ljubavnu) igru sa nekim djecakom i unese u njega!, da takva osoba ne moze djecakovu majku uzeti za zenu"!

Ili u sahih Muslimu se prenosi šest hadisa od Majke Vjernika, Aiše, u kojima se kaze da ukoliko neka zena pet puta podoji istog muškarca, pod uslovom da on nije mahram, pa makar taj muškarac bio i punoljetan ili cak stariji od nje, smatrat ce se njenim sinom i za nju ce biti mahram.
A Ahmed ibn Hanbel, koji kod vehabija uziva isti stepen vjerodostojnosti kao i Buharija i Muslim [230], ovaj hadis prenosi u potpunijem obliku i kaze: "Svakom od muškarca koga bi Majka Vjernika, Aiša pozeljela da vidi izbliza i s njim porazgovara, najprije bi mu poslala neku od svojih sestara kako bi mu ova dozvolila, da je pet puta podoji, pa tek onda da dodje kod Majke Vjernika, Aiše." [231]

Hoce li vehabije da im od ovog vjerodostojnog hadisa cijeli roman srocimo? Zar oni nisu upravo zbog sunneta Majke Vjernika, Aise zenama naredili da nose nikab? Zar vehabije nisu i neprijateljski raspolozeni prema Aliju ibn EbiTalibu a.s. baš zbog sunneta Majke Vjernika, Aiše? Hoce li oni da im mi i o ovom sunnetu detaljnije govorimo?

Na 19 stranici knjige "Veliki šejtan" stoji
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 19
"Pojedine bosanske muslimanke su imale gorka razocarnja udajuci se za iranske šitske studente. Ubrzo bi bjezale od svojih muzeva ..."

kao da pisci pricaju pricu "Hiljadu i jedna noc", ili pricu o nekom zabacenom selu Afrike.

Ako je ono što su napisali zaista istina, zašto onda o tome niko ništa ne zna? Zar o tome ljudi ne bi pricali i zar takve stvari ostaju skrivene? Zar su price o velikom šejhu i jedinstvenom profesoru, šejh Imad el-Misriju, Egipcaninu (a da li je on došao iz Egipta, ili iz susjedne zemlje koja se nalazi na sjeveroistoku Egipta, neka zasad ostane po strani), koji je zajedno sa svojim, kao i uvijek dobrotvornim udruzenjem "El-Fedzr" glavni sponzor ove odvratne knjige" Veliki šejtan" - u narodu ostale nepoznate?

Otkako je naš šejh korigovao "shvatanja koja su oni trebali ispraviti", te otkako je sam prije "brace" poceo da postupa po svojim korekcijama, postao nam je veoma cuven i poznat.

Sejh Imad el-Misri je nakon ispravki navodno pogrešnog shvatanja i sam pristupio sprovodenju pravila "sunecenje zena", te u jednom od sela, u okolini Travnika zaprosio je veoma mladu djevojku, a onda je nakon vjencanja uzeo nozic i poceo sa sunecenjem nesrecne djevojcice, zbog cega je porodica ove mlade djevojke odmah zatrazila razvod braka, što je i ucinjeno.

Poslije ove, on nalazi drugu djevojku, kojoj samo Bog zna kako je snjim!? (Uvezi s ovim, moguce je doci do više informacija, jer svi oni koji to zele mogu da kontaktiraju udruzenje "El-fedzr" i eventualno saznaju nešto više.)

Prema tome vidimo da pisci umjesto svojim vehabljama, oni irackim šijama pripisuju ono sto su pripisli.

Na stranici 89 red 10 kazu: "Sije vole mlado meso, pa se pobrinuše ... ." Odakle ovo pripisuju šijama?

Hvala Bogu, pa su vehabije u tom pogledu i prokazane i osramocene da nije potrebno ni komentarisati.

U ovih nekoliko godina rata, svako se deklarisao na svoj nacin. Da li to šije vole "mlado meso" pa odlaze u zabacena sela i novcem od humanitarne pomoci iz arapskih zemalja varaju djevojcice od 13, 14, 15 ili najviše 16 godina, ili su to radile baš vehabije?

Ovih nekoliko godina u Bosnu su dolazile i vehabije, a i na desetine šija iz Irana. I obje ove grupe su boravile medju narodom, da li onda iko moze navesti bar jedan primjer gdje je neki Iranac ucinio nešto nevaljalo i nepropisano, dok se tako što za vehabije, ne moze tvrditi.

Zašto je u posljednjih nekoliko mjeseci pripadnicima odreda el-Mudzahidin bio zabranjen izlazak iz kasarne? Jedan od mudzahida koji je napustio taj odred kaze: "Zabranili su izlazak, zbog toga što su mladi Arapi, kada bi ih puštali u grad, odlazili da traze djevojke."

Na kraju ko to voli "mlado meso"? Traze li šije da se zene i drugom zenom, te da se u tridesetoj godini zivota zene djevojcicom od petnaest godina, ili to rade vehabije?

Ali el-Verdi, arapski pisac u svojoj knjizi "Lemehat" o vodji vehabija, Imamul-Muvahhidin Nasirus-sunna we Kami'ul-Bid'a el Melikus-Salih El Muvaffaka Abdulaziz Ali Saud [232] ocu kralja Fahda piše; "Abdulaziz se zenio toliko puta da mu se u našem vremenu ne moze naci slicnog. Ukupan broj njegove muške djece dostigao cifru od cetrdeset pet osoba, od kojih su deset umrli, a trideset pet ih je ostalo u zivotu. O broju njegove zenske djece ništa se ne zna, sem to da je posljednje njegovo dijete rodjeno godine 1368 po hidzri, kada je on imao sedamset jednu godinu, a u vrijeme smrti broj, njegovih kceri, sinova, i unucadi bio je prešao cifru od tri stotine osoba." [233]

U magazinu "Middle East", broj 4, strana 219 piše: "Kada je Abdulaziz Ali Saud (otac kralja Fahda) godine 1953 preselio na onaj svijet imao je trideset pet zivih sinova, od dvadeset dvije zene."

Doista treba priznati da takva licnost i treba da bude, Dzelaletu Imamil Muvahhidin Nasirus-Sunnet ve Kami'ul Bid'at, covjek kome se baš nimalo "mlado meso" nije svidjalo, vec je samo sunnet pomagao. Koji sunnet?

U Sahih Buhariji se iznosi jedna cudna predaja na casnog i cistog Poslanika islama, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koju je prevodioca na bosanski jezik bilo cak sramota i prevesti. U knjizi el-gusl, poglavlje "Iza Dzamia Summe 'Ade" (u prevodu na bosanski jezik na str. 249 odštampan je arapski tekst toga nadisa pod brojem 21, medjutim, prevod istog ne postoji, vec postoji samo hadis broj 20, a onda broj 22)
U ovom hadisu se od Enesa ibn Malika prenosi: Pejgamber je (neuzubillah) za jedan sat nocu i danju imao bracne odnose sa jedanaest svojih supruga."
Muslimani su u vezi s tim, izrazavali cudjenje, a Enes ibn Malik im je govorio: "Nema se šta cuditi, Allah je njemu dao snagu od 30 muškaraca."


Izgleda da je Imamul Muvahhidin bio pomagac ovoga sunneta cim je imao dvadeset dvije zene (dva puta više od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem) i mozda je u svakom satu noci i dana imao bracne odnose sa njima. (Seksualna moc nije nedostatk niti mana, a kako da bude mana kad je to izraz muškosti! Pogledati: "OPCI PRIKAZ ISLAMSKE VJERE", I DIO, Attantavi, str. 132. Visoki Saudijski Komtet za pomoc BiH, Sarajevo 1996.)

Na strani 88 u redu 12 nastavljajuci svoj prljavi, perverzni govor raspravom o temi "privremeni brak" pisci se sluze i "frojdizmom", tvrdeci da je šiizam vjera "uzitka": " ... zato valjda i imaju uspjeha u pridobivanju neznalica medju Sunijama..." te da je to razlog prelaska mladih na šiizam.

U odgovoru na to što se pisci u svrhu ostvarenja svoga šejtanskog cilja oslanjaju na krivo stanovište zapadnjackog psihoanaliticara, nevjernika Frojda, koji svako ljudsko djelo promatra kao rezultat seksualnog poticaja, a one koji su prihvatili mezheb Ehlul-Bejta predstavljaju kao da oni lice vecini vehabija koji su radi novca postali vehabije, ukazujemo na nekoliko cinjenica:

Ranije smo pomenuli da su prvi orijentalisti, obrazovani radi odvracanja mladih Evrope od islama i optuzivali našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, da je zbog davanja seksualne slobode narod uspio da okupi oko sebe. A u knjizi "El-Tabsir vel-Istri'mar," str. 12 piše da je Kuli, pisac koji je bio drag papi Lionu trinaestom, rekao:
"U sedmom stoljecu došlo je do pojave jednog novog neprijatelja zvanog islam ... Muhammed je dao mac u ruke svojih sljedbenika i pogazio najsvjetlije norme morala, dozvolivši svojim sljedbenicima uprljanost seksom i uzimanje plijena, a onima koji budu ubijeni na bojnom polju dao je obecanje da ce vjecno zivjeli u blagostanju i da ce imati što god pozele."

Prema tome, ako su ove optuzbe iznesene na racun casnog i cistog Poslanika, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, (neuzubillah) ispravni, onda je i ono što sljedbenici orijentalista, cija sekta je osnovana zahvaljujuci njima, iznose na nas, takodjer ispravno.

Ko je sad ovdje neznalica? Da li je neznalica onaj koji je prihvatio neku sektu koja smatra da je zemlja u obliku ploce, sekta koja je do nekoliko godina unazad smatrala, da su televizija, telefon, telefax, automobil sejtanske i da su haram stvari, ili je neznalica onaj koji je prihvatio mezheb koji u modernom svijetu vjeru predstavlja kao najbolji nacin zivljenja i rješavanja problema savremenog covjeka i koji je prije raspada komunizma, u vrijeme kada niko nije ni zamišljao takvo nešto, predskazao raspad komunizma i rasijane njegove vodje mudrom habrošcu pozvao u islam, mezheb ciji je šesti Imam bio ucitelj Imamima svih islamskih mezheba, a koji je još tada opovrgao Ptolomejevu teoriju centraliteta zemlje?

Zaista, ko je neznalica? Onaj koji zatvara oci, te proturjecnost smatra logikom, a mracne, sramne historijske dogadjaje vrlinama, ili onaj koji na svako pitanje ima odgovor?

To što smo se mi ovdje u Bosni i Hercegovini okrenuti mezhebu istine, mezhebu Ehlul-Bejta Poslanikovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bilo je iz razloga što nam on pruza potpuni program zivljenja, te nam omogucava da riješimo naše misaone probleme.

U ovom mezhebu ocite proturjecnosti u vjerovanju su razriješene, npr. mada Kur'an jasno obznanjuje da je bogobojaznosl glavno mjerilo ljudske vrijednosti, pa ipak u drugim mezhebima se Jezid ibn Muavija, i pored toga što je sa osobama koje su mu bile mahram (mahram je osoba s kojom je šerijatski zabranjeni) sklapanje bracne veze, kao što je sestra, kcerka, tetka...) cinio blud, bio pijanica i napuštao namaz [234], on naziva i prihvata kao "Zapovjednik Vjernih" i halifa Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. I pored toga što se u Kur'an u kaze da ukoliko neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga i koji je nevin, grijeh mu je toliki kao da je cijeli svijet pobio, a u drugim mezhebima, Jezid ibn Muavija koji je u Medini pobio deset hiljada bezgriješnih muslimana [235] i po cijem je naredjenju silovano hiljadu djevojaka koje su tako na haram nacin zatrudnile [236], naziva se i prihvata vodjom muslimana.

Šije se samo zbog neukazivania postovanja nekim od ashaba Bozjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem i zbog smatranja da su neki od njih nepravedni, proglašavaju nevjernicima, a Muavija ibn Ebi Sufjan ubija imama Hasana ibn Alija [237], Abdurrahmana ibn Halida [238], Abdurrahmana ibn Ebi Bekra [239], Muhammeda ibn Ebi Bekra, a Jezid ibn Muavija ubija imama Husejna ibn Alija sa bracom njegovom, djecom i još sedamdeset velikana iz reda muhadzira i ensarija [240], a pored toga još spaljuje Kabu [241], ne samo da se ne smatraju nevjernicima vec ih nazivaju Amirul Mu'minin (zapovjednicima vjernih).

Da li su neznalice prihvatile šitski mezheb ili ucenjaci? Zar je Antaki, koji je u Siriji bio vrhovni sudija malikijskog mezheba i koji je napisao knjigu pod nazivom "Limaza Ihtara'tu Mezhebuš-šije" (Zašto sam odabrao šitski mezheb) bio neznalica?

Zar je doktor Muhammed Tidzani es-Semavi, porjeklom iz Tunisa pisac pet veoma uspjelih knjiga [242] o mezhebskim pitanjima, uz pomoc kojih je veliki broj mladih prešao na šiizam, bio neznalica pa postao šija?

Ili Ahmed Husein Jakub, Jordanac koji je napisao tri veoma dobre knjige [243], koje govore o pitanjima koja se ticu mezhebskih razlika, pa zar je i on neznalica zato što je postao šija?

Zar je Sa'ib Abdul-Hamid jedan od irackih mislilaca koji je napisao knjigu "El-Menhedz fil-Inti ma'il-Mezhebi," "Ibn Tejmijje, Hejatuhu, Akaiduhu ..." koja je jedna od najboljih dosad napisanih knjiga o Ibn Tejmijji, a tu je i knjiga "Hivar fil-'Umk" bio neznalica kada je postao šija.

Zar je Said Ejjub, poznati mislilac koji napisao knjigu "M'alimul-Fiten" bio neznalica?

Zar je doktor As'ad Vahid el-Kasim iz Palestine, koji je napisao knjigu "Hakikatuš-Sijatil Isna'ašerijje," intelektualac obrazovan na Filipinima koji je svojim djelovanjem pomogao da na destine hiljada Filipinaca predje na šiizam (na 11 strani "Velikog šejtana" govori se da na Filipinima ima dvadeset hiljada šija, medjutim ova cifra je mnogo veca) bio neznalica pa postao šija?

Tu su i na desetine drugih velikih licnosti.

Interesantno je jedno pismo profesora Ebu Zejneba er-Rabi'ija, koji je studirao na Kairskom univerzitetu u Egiptu. Kada se pojavila gomila knjiga sa raznim naslovima u kojima su se nalazile klevete i lazi vehabija koje su se uveliko dijelile studentima i profesorima u Egiptu, osjecajuci odgovornost on je posredstvom libanskih trgovaca nabavljao neke knjige o šijama po visokoj cijeni i podijelio ih profesorima i studentima na Univerzitetu. Tada je piscu knjige "Mealimul Medresetejn" napisao pismo u kome kaze: "U Egiptu u kojem je znanje naroda o vjeri na visokom nivou, vecina vjernika je zbog postojecih proturjecnosti o sunnetu Poslanikovom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bila napustila sunnet, pa su se samo drzali i radili po kur'anskim odredbama, a cim su saznah za mezheb Ehlul-Bejta a.s. kao da su pronašli put spasa. Nakon prvog toma knjige "Mealimul Medresetejn" više od dvije stotine profesora, doktora i inzinjera su postali šije ... nigdje nema mjesta tako spremnog za širenje mezheba Poslanikove, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, porodice kao što je to Misir (Egipat) ... Nakon više godina napora konacno je povucena linija koja razdvaja lozu dobra od loze zla, ili loza Muhameda, Alija, Fatime, Hasana i Husejna ili loza Ebu Sufjana, Muavije, Jezida i Hinde ... O veliki alimi, danas se u Egiptu ukazala zlatna prilika, Allah Veliki je vehabije osramotio na ovom podrucju. Oni koji su uzvikivali parole za jednoboštvo (tevhid) odmah nakon prvog poduzetog koraka su pokleknuli i otišli sa scene, a sada je prilika u našim rukama..." [244]

Pisci knjige "Veliki šejtan" tvrde da se šiitski mezheb širi samo u africkim zemljama gdje narod malo zna o pitanjima vjere, dok se u arapskim zemljama, gdje se osjeca prisutnost islamskih alima uopce ne širi.

Medjutim, cinjenice govore suprotno ovim tvrdnjama. U dvjema arapskim zemljama, Egiptu i Alziru, koje se nalaze na celu svih ostalih arapskih zemalja, posljednjih nekoliko godina došlo je do velikog širenja šiizma, pogotovo u Egiptu. Nakon pobjede islamske revolucije u Iranu prekinuti su odnosi izmedju dvije zemlje, a Iran ni u kakvom vidu nije prisutan u Egiptu, ni zvanicno ni nezvanicno pa ipak veliki broj mladih studenata i profesora sa univerziteta u Egiptu postaju šije.

Libanske novine Es-Safir pocetkom decembra 1996 štampale su jedan opširan izvještaj o stanju šija u Egiptu. Ove novine spominju cifru od pola miliona šija koji danas zive u Egiptu. Iako je od vremena pobjede islamske revolucije u Iranu, zvanicno zabranjen rad šitskog vijeca, mada su godine 1988 i 1989 šitski aktivisti pohapšeni i pozatvarani, pa ipak se siitski mezheb neprestano širi i napreduje ....

Za autore knjige "Veliki šejtan" bilo bi bolje da svoje negativnosti ne pripisuju drugima. Ukoliko se nadju osobe kao što je Samure ibni Dzundeb koje su spremne za 400.000 dirhema vlastitu vjeru prodati Muaviji ibn Ebi Sufjanu i reci da 201 i 202 ajet sure Al-Bakare (o mu'minima) govori o Ibn Muldzemu, ubici hazreti Alijinom a.s. a da 204 ajet sure Al-Bakare (o munaficima) govori o hazreti Aliju a.s. [245] te ako se nadju osobe kao sto je Ebu Hurejre koji se radi Muavijinog zadovoljstva zaklinje da je Ali ibn Ebi Tallib prekršio svetost Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, harema, a za onoga ko to ucini, on kaze: "...neka je proklet od Allaha dz.š., meleka i svih ljudi," da bi za uzvrat dobio vlast u Medini. [246]

Oni treba da znaju da ima ljudi kao što je Hudzr ibn Adijj veliki ashab Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kome su po naredjenju Muavije iskopali grob, a onda mu slavili mac na vrat i kazali: "Ili proklinji Alija ibn Ebi Taliba ili te ceka smrt," a on od to dvoje smrt odabire. [247]

Neka znaju svi da je bilo i onih kao što je 'Amr ibn el-Hamek el-Heza'i koji su prihvatili sve torture i protjerivanja od strane Muavije i koji su bili spremni da daju i vlastitu glavu samo da Alija ibn Ebi Taliba ne proklinju. [248]

Prema tome, ako ima onih koji su zbog novca jedno vrijeme puštali duge brade i klanjali kao vehabije, da bi se, kada je novac od nafte presušio, postepeno vratili na prethodno stanje, brade skratili, te kravate stavili, onda nema potrebe da oni misle da ce drugi biti kao i oni te da ce zbog novca ili bilo kojeg drugog dunjaluckog interesa sebe prodati.


Privremeni brak

Autori "Velikog šejtana" od 87 stranice pa sve do 91, ukazuju na pitanje "privremenog braka" te proglašavaju to bludom i necim sto je daleko od slova islama i Kur'ana, upuštaju se u ismijavanje šija i Imama Ehlul-Bejta a.s. Pozivajuci se na šitske izvore koji govore o "privremenom braku" kazu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 87
Nema vjere da preporucuje blud, medjutim rafidijska vjera ne samo da ga preporucuje nego i ne smatra potpunom vjerom onoga ... " Zloupotrebljavajuci pitanje privremenog braka oni šijama pripisuju razne vrste nemorala i seksualne nastranosti


Mišljenje pisaca moze se podvesti pod nekoliko tacaka:
  1. Privremeni brak je isto što i "blud" str. 87; str. 88 red 3; str. 89 red 7; "A ko ne smatra dozvoljenost ovog zinaluka, nije Šija ... "
  2. Ni jedna vjera ne preporucuje blud do rafidijska str. 87; "Nema vjere da preporucuje blud, medjutim rafijska vjera ne samo ... "
  3. Sije Omera optuzuju zbog toga što je dokinuo privremeni brak, str. 87; "... za kojeg ovdje optuzuju Omera da im ga je dokinuo." str. 86 red 18; str. 88 red 25; str. 89 red 3; str. 94 ....
  4. Šije su ovo pravilo sami izmislili a onda ga pripisali Poslaniku s.a.v.a, šitskim Imamima, pa cak i Kur'anu str. 87; " ... sto je najgore od svega, sve to stavljaju u usta Bozijeg Poslanika, prokleti bili, ili Alija i njegovih potomaka ... I ako niste znali, i privremeni "brak" je bio u Kur'anu, samo ga je Omer dokinuo ... ", str. 88; str. 89; i str. 90 i 91
  5. Koristeci se pitanjem "privremenog braka" na najruzniji moguci nacin oni ismijavaju šije i Imame Ehlul-Bejta, a.s. iznoseci raznovrsne kletve i najpodmuklije lazi.

U ovom dijelu knjige mi cemo se pozabaviti pitanjem privremenog braka. Prihvatamo da je sa stanovišta šija "privremeni brak" dozvoljena stvar, ali naravno, ne onako kako ga pisci "Velikog šejtana" zamišljaju.

Ovo nije prvi put da se šije napadaju i krilikuju zbog toga što "privremeni brak" smatraju dozvoljenim. Prema tome, ovo nije prva studija o tom pitanju, zapravo pitanje "privremenog braka" stvar je koja je u knjigama šitske uleme detaljno prostudirana, analizirana i obrazlozena, a i sunnitski alimi koji su postali šije, ovo pitanje su veoma lijepo i dobro prostudirali, analizirali i objasnili.

Oni koji zele o "privremenom braku" saznati više upucujemo ih na sljedecu literaturu: "Mea Sadikin" (na str. 125 "Velikog šejtana" pomenut je naziv ove knjige) ciji je pisac doktor Muhammed Tidzani es-Semavi, jedan od najvecih alima savremenog Tunisa, koji je otprilike dvadeset pet godina prije postao šija i do sada je napisao pet tomova veoma vrijednih knjiga o razlicitim pitanjima koja se ticu povijesti i šitskog vjerovanja. Tu je i knjiga "Hakikatuš-Sjatil-Isna 'Ašerijje," doktora As'ada Vahida el-Kasema, jednog od mislilaca i aktivista Palestine nastanjenog na Filipinima, koji je u periodu nakon 1985 postao šija.

Mi zelimo da skrenemo paznju na ono sta o "privremenom braku" kazu autori "Velikog šejtana." Njihova mišljenja, mogu se sazeti u pet tacaka. Mi cemo uz pomoc Kur'ana Casnog, te najvaznijih i najispravnijih sunnitskih knjiga i uz pravedno i pošteno rasudjivanje pokušati da vidimo da li je "privremeni brak" uistinu blud kojega su sije navodno izmislile i pripisale ga Kur'anu, Pejgamberu s.a.v.a i Ehlul-Bejtu a.s. a onda Omera okrivile za njegovo ukidanje? I da li onaj koji "privremeni brak" smatra dozvoljenim preporucuje blud, te da li su osnovane kritike upucene Šijama u knjizi Veliki sejtan"?

Raspravu n ovom pitanju pocet cemo Kur'anom Casnim kao najsigurnijim i najjacim izvorom Šeriata. Da li u Kur'anu Casnom postoje neki ajeti koji govore o "privremenom braku" ili ne?

Sahih Buharija 3; kitabut-tefsir, tumac 195 ajeta sure Al-Bakare i Musned Ahmeda ibni Hanbela tom 4; str. 436; Imran ibn el-Hasin kaze:
"U Knjizi Bozijoj je objavljen ajet koji govori o mut'a (privremenom braku) i mi smo kao i Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, praktikovali taj brak i sve do svoje smrti Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ga nije zabranio, niti je objavljen ikakav ajet koji bi (takav brak) ucinio haramom. Neko je po vlastitom nahodjenju rekao ono što je htio."

Njegova Uzvišenost, Allah u 24 ajetu sure An-Nisa, kaze:
"A zenama vašim s kojima ste imali bracne odnose podajte vjencane darove njihove kao što je propisano. I nije vam grehota ako se, poslije odredjenog vjencanog dara s njima nagodite. Allah zaista sve zna i mudar je."

O okolnostima objave ovog casnog ajeta svi mufesiri ehlu-sunneta su saglasni da se pomenuti ajet odnosi na privremeni, odnosno mut'a brak. Ovdje cemo za primjer navesti neke od najpoznatijih hadiskih zbirki i tetsira od sunnitskih alima koji potvrdjuju da je ovaj ajet objavljen o mut'a braku.

U Taberijevom tefsiru [249], jasno se istice i prenosi da je ajet objavljen upravo na temu "privremeni brak":
"A zenama vašim s kojima ste imali bracne odnose, "do odredjenog roka" (ila adzalim-musamma) podajte ..." a zatim Taberi kaze: "Ovo je mut'a brak."
On smatra da se sintagma "do roka odredjenoga" zapravo podrazumijeva u tom ajeti; tj. da je njegov sastavni dio i da jasno ukazuje da se znacenje ajeta odnosi na "privremeni brak" a ništa drugo, jer glavna razlika izmedju privremenog i trajnog braka je u tome što se kod privremenog braka odredjuje rok do kojeg ce trajati bracna veza. I od mnogih prenosilaca hadisa kao što je Ibn Abas, Ubej, Said ibn Dzubejr, prenosi da se ajet odnosi na privremeni brak. [250]

A Ibn Kesir u komentaru na 24 ajet sure An-Nisa, kaze: "Opcim znacenjem ajeta dokazuje se dozvoljenost privremenog mut'a braka i nema nikakve sumnje da je "privremeni brak" u prvom periodu islama bio zakonit, a onda je nakon toga dokinut ... a zatim Ibn Kesir, kaze: "Ibn Abas, Ubej ibn Ka'b, Said ibn Dzubejr i Sudej ovaj ajet su ovako ucili: "A zenama vašim s kojima ste imali bracne odnose "do odredjenog roka" podajte vjencane darove njihove kao što je propisano."

Mudzahid je u vezi s ovim ajetom rekao: "Ovaj ajet se odnosi i objavljen je o "privremenom braku..." [251]

Navedene knjige su najpoznatije zbirke hadisa i tefsiri ehlu-sunneta. Tefsir Ibn Kesira kome vehabije pridaju poseban, znacaj, a u kojem je Ibn Kesir kao što smo vidjeli rekao: "Nema nikakve sumnje da je u prvom periodu islama privremeni brak bio vjerski, dozvoljen cin". I u tom svom Tefsiru prenosi izjave od najpoznatijih ucaca Kur'ana i mufesira iz reda Poslanikovih, sallallahu alejni ve alihi ve sellem, ashaba kao što je Ubej ibn Ka'b, te Ibn Abas, i Mudzahid koji istice da ovaj ajet jasno govori o privremenom braku.

Buharija u svom Sahihu, svezak 3, kitabut-tafsir u komentaru na 87 ajet sure Al-Ma'ida, kao i u 3 svesku kitabun-nikah bab ma jekrihu minet-labattuli vel-hisa' od velikog ashaba Abdullaha ibn Mes'uda (Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao je o Abdullahu "Kur'an treba od njega da ucite" prenosi predaju u kojoj se kaze:
"Zajedno sa Bozijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, smo otišli u jedan ratni pohod, a naše zene nisu bile sa nama. Upitali smo da li mozemo sami sebe da ustrojimo (radi kontrolisanja strasti). Medjutim, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nam je to zabranio, ali nam je dozvolio da se uz davanje odjece (kao vjencanog dara) sa zenama privremeno zenimo, a onda je Abdullah ibn Mes'ud r.a. proucio ajet koji glasi: "O vjernici, ne uskracujte sebi lijepe stvari koje je Allah dozvolio ..." (Al-Ma'ida:87)

Ibn Kesir u svome Tefsiru prenosi istu ovu predaju, u komentaru na 87 ajet sure Al-Ma'ida. [252]
A i Muslim (Muslim ibn el-Hadzdzadz en-Nisaburi umr. 261 h.g.) u svome Sahihu putem nekoliko prenosilaca potvrdjuje ovu predaju od Abdullaha ibn Mes'uda. [253]

U ovom hadisu prenesenom u najvjerodostojnijim knjigama ehlu-sunneta, koji direktno govori o privremenom braku veliki asnab Bozijeg Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Abdullah ibn Mes'ud r.a. kaze da se casni 87 ajet sure Al-Ma'ide, odnosi na privremeni brak i smatra da "privremeni brak" spada u lijepe stvari koje je Allah ucinio halalom.

Prema tome, sa stanovišta najvecih sunnitskih alima u oblasti hadisa i tefsira, "privremeni brak" je pomenut u Kur'anu i bio je halal. Sto više, po rijecima Ibn Kesira: "U to nema nikakve sumnje." A, Ibn Mes'ud ce reci: "Privremeni brak spada u lijepe stvari, koje je Allah ucinio halalom."

U sunnitskim zbirkama hadisa, sa nepobitnom vjerodostojnošcu se prenosi zakonitost, odnosno šeriatska utemeljenost "privremenog braka." U Buhariji pored pomenuta tri primjera u trecem tomu kitabu-nikah pominju se još tri hadisa koji sve do jednog potvrdjuju daje u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, "privremeni brak" bio Serijatom dozvoljen i halal cin.

Muslim u svome Sahihu, tom 2, kitabu-nikah, poglavlje nikahul Mut'e putem razlicitih prenosilaca prezentira 26 predaja koje dokazuju šerijatsku utemeljenost i dozvoljenost "privremenog braka" u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i sve sunnitske zbirke hadisa u kitabun-nikah imaju posebno poglavlje o privremenom braku, a izmedju desetina hadisa koji o tome govore cak ni jedan hadis ne opovrgava njegovu šerijatsku osnovanost i dopuštenostu prvom periodu islama.

S obzirom na navedene cinjenice svi muslunani (šiti i sunniti) se slazu daje "privremeni brak" pomenut u Kur'anu Casnom i da je u prvom periodu islama bio dozvoljen. Da li su onda, u tom vremenu, (cak i ako je samo jedanput bio dozvoljen) Kur'an i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, smatrali da je, neuzubillah, dozvoljeno ciniti "blud" i da li je onda islam u to doba pozivao i preporucivao blud? Da li je 24 ajet sure An-Nisa blud stvarno ucinio dozvoljenim? Da li je veliki i veoma pobozni ashab Bozijeg Poslanika Abdullah ibn Mes'ud r.a. smatrao daje blud jedna od Allahom datih halal i lijepih stvari?

Te s obzirom na ajete iz Kur'ana Casnog i saglasnost sunnitske uleme (Buharije, Muslima, Ahmeda ibn Hanbela, Taberija i svih njihovih mufesira pa cak i Ibn Kesira) u tome daje 24 ajet sure An-Nisa objavljen da kaze kako je "privremeni brak" halal stvar, kako onda to pravilo moze biti tvorevina šija koju oni prebacuju Kur'anu Casnom, Poslaniku i Imamima Ehlul-Bejta? Zar su Buharija, Muslim, Ahmed ibn Hanbel, Taberi, Fahruddin er-Razi, Zamehšari, Nesai, Ibn Madze, Ibn Kesir i drugi bili šije?

Zar su najveci mufesiri i ucaci Kur'ana u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao što je Ibn Abbas r.a. (zvani Hibrul-Umme), koga je po Buharijinoj zbirci hadisa Pejgamber, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, prigrlio, te pomolivši se Allahu Uzvišenom za njega, rekao: "Boze, podaj mu od sebe znanje i mudrost," [254] te Ubejj ibn Kalj r.a. za koga je, po Buharijinoj zbirci hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Kur'an ucite od cetiri covjeka: Ibn Mes'uda .... i Ubejj ibn Ka'ba," [255] i po Muslimovoj zbirci hadisa Pejgamber, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "Allah Uzvišeni i Velicanstveni mi je naredio da ti Ku'ran kazujem," a on upita: "Je li Allah pomenuo moje ime?" Poslanik rece: "Da." [256]
Zatim, Said ibn Dzubejr i Sudej i Mudzahid koji su ovaj Casni kur'anski ajet ucili zajedno sa sintagmom "Do roka odredjenog." I obzirom da ajet sa pomenutom sintagmom nema nikakvog drugog znacenja osim da je "privremeni brak" imao šerijatsku valjanost, zar su i pored toga svi ti ljudi nastojali da blud ucine halalom i onda to prebace na Kur'an.

Zašto? Da li vehabije mozda imaju neki drugi Kur'an i nekog drugog Poslanika, ili se mozda za njih prvi period islama dogodio pocetkom osmog stoljeca po hidzri (661-728) u Damasku?

Postavlja se pitanje da li je "privremeni brak" još uvijek dozvoljen akt ili je nakon njegove šerijatske valjanosti ponovo ukinut? Da li je ono što je na pocetku islama bilo ozakonjeno putem 24 ajeta sure An-Nisa i sto je Abdullah ibn Mes'ud nazvao jednom od Allaha datih lijepih i halal stvari, ponovo postalo haram?

Drugim rijecima da li je postalo haram ono sto je, kako kaze Ibn Kesir "bez sumnje" bilo zasnovano na Serijatu, te što je, po rijecima sunnitskih muhadisa i mufesira, posredstvom 24 ajeta sure An-Nisa bilo postalo sastavni dio Seriata, zar onda ne bi trebalo da ukidanje toga pravila bude obrazlozeno cvrstim i nesumnjivim dokazima, tj. trebao bi sam Kur'an ili Boziji Poslanik da to pravilo ukinu. Da li je bez sumnjivog dokaza ukinuta šerijatska valjanost privremenog braka i na istom nivou dokaza na kojem ga 24 ajet An-Nisa i hadisi dozvoljavaju, dokinuto? Da li postoji neki drugi ajet u Kur'anu ili hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem koji dokida pravilo "privremenog braka?"

Obzirom da svako vjersko pravilo ima neku stvarnu korist i dobrobit za zivot ljudi, da li ondašnja korist i dobrobit za ljude od šerijatskog pravila "privremeni brak", više ne postoji?

Ako se osvrnemo na mišljenja i stavove sunnitskih alima o tom pitanju, vidjet cemo da oni i pored toga smatraju da je u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, privremeni brak bio Seriatom dozvoljen, a za kasniji period, sve do Sudnjeg dana, uglavnom svi ti alimi smatraju da je on haram.

Medjutim, u njihovom dokazivanju razloga sto je to postalo haram postoje znatne razlike pa cak i proturjecnosti koje cemo ukratko prouciti i proanalizirati. Pokušat cemo da vidimo da li se moze sigurno i bez ikakve sumnje dokazati da je to šerijatsko pravilo dokinuto nekom drugom vjerskom odredbom, tj. Kur'an om ili posredstvom Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Neki kazu da je 24 ajel sure An-Nisa kojim je dozvoljen privremeni brak, dokinut 5 ajetom sure Al-Mu'minun, objavljenim u Mekki.

Medjutim pošto je 24 ajet sure An-Nisa objavljen u Medini nakon hidzre [257], nelogicno je da dokidajuci ajet bude objavljen prije dokinutog.

Prema tome ni 5 ajet sure Al-Mu'minun, a ni neki drugi ajeti koji su objavljeni prije 24 ajeta sure An-Nisa, ne mogu biti dokidajuci ajeti.

Neki kazu, "privremeni brak" je ukinuo Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. A kada i gdje se to desilo nema pouzdanog podatka. Neki tvrde da je to bilo na Hejbaru, neki prilikom Bitke Evtas, neki pak kazu treceg dana po oslobodjenju Mekke, neki prilikom Bitke na Tebuku, a ima i onih koji kazu prilikom Kaza Umre, dok ce neki ce reci da je to Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ucinio na Oprosnom hadzdzu. Bit ce zanimljivo ukratko prouciti neke od ovih predaja.

U Buhariji se nalazi ukupno šest hadisa koji govore o dozvoljenosti privremenog braka, a samo jedan svjedoci da je Poslanik, sallallahu alejhj ve alihi ve sellem, zabranio "privremeni brak" i to u Bici na Hajberu. [258]
Isti ovaj hadis prenosi Muslim u svojoj zbirci hadisa.

Muslim od Seleme ibn el-Akva'a prenosi jedan rivajet u kojem on kaze da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, godine kada se dogodila Bitka Evtas tri dana dozvolio privremeni brak a onda ga je zabranio [259]
Bitka Evtas u kojoj je ucestvovao i Poslanik s.a.v.a. dogodila se osme godine po hidzri.

Muslim prenosi jedan hadis od Sabure koji kaze da je prilikom oslobodjenja Mekke petnaest dana bio sa Bozijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i da im je on tada dozvolio "privremeni brak." Sabure nadalje prenosi da su oni bili sa svojim privremenim suprugama sve dok im to Poslanik nije zabranio. [260]
Osvajanje Mekke dogodilo se u mjesecu Ramazanu osme godine po hidzri.

Muslim od iste osobe prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Ja sam vama bio dozvolio da se zenite privremeno, ali, je to Allah sada zabranio i ucinio haramom sve do Sudnjeg dana." [261]
Zatim, Muslim od iste osobe prenosi da je Poslanik na dan osvajanja Mekke zabranio privremeni brak. [262]

Muslim potom prenosi od istog covjeka: "Poslanik je na dan oslobodjenja Mekke svojim ashabima propisao "privremeni brak," i mi smo tri dana bili sa svojim privremeno ozenjenim suprugama, a onda nam je Poslanik naredio da se odvojimo od njih." [263]

U Sunnenu od Bejhekiija prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, "privremeni brak" zabranio prilikom bitke na Tebuku. [264]
Bitka na Tebuku se dogodila devete godine po hidzri.

Komentar na navedene predaje nije potreban, jer se sve te predaje smatraju ispravnim cak i pored brojnih kontradikcija koje se u njima nalaze i mnogih proturjecnosti u izjavama iste osobe i to u istoj knjizi, što samo po sebi moze biti dobar komentar.

Ne mozemo zamisliti da jedno pravilo bude nekoliko puta odobreno i zabranjeno, jer Serijat i Poslanik nisu došli da se igraju s ljudima. Lanac prenosilaca za sve ove hadise završava se na tri osobe: hazreti Ali, Seleme ibn el-Akva' i Sabure ibn Mu'in i zato cemo proanalizirati lanac prenosilaca za sve ove hadise.

Smatra se da je prvi prenosilac hadisa kojega je Buhari prenio jedanput, a Muslim nekoliko puta u kome se govori da je "privremeni brak" ukinut prilikom Bitke na Hejbaru Zapovjednik Vjernih, hazreti Ali a.s. Ovaj hadis iz nekoliko razloga ne moze biti sahih:

Prvo: U suprotnosti je sa svim sahih hadisima koji dokazuju legalnost "privremenog braka" sve do vremena Omerovog hilafeta, a i broj ovih predaja je veci, i u Buhariji ih ima nekoliko.

Drugo: U medjusobnoj je proturjecnosti sa predajama koje ukazuju na vrijeme i mjesto gdje je ukinut privremeni brak.

Trece: U ocitoj je proturjecnosti sa hadisima koje sunnitska ulema prenosi uz ispravan lanac prenosilaca od Zapovjednika Vjernih, Alija a.s. jer Taberi u svome Tefsiru prenosi predaju od hazreli Alija sa ispravnim lancem prenosilaca u kojoj on kaze: "Da Omer nije zabranio "privremeni brak", niko ne bi pocinio blud do nesrecnik." [265] lanac prenosilaca ovoga hadisa razlicitim putevima dolazi do hazreti Alija a.s. I Kurtubi, takodjer, u svom tefsiru kaze: "Porodica Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je dozvoljavala privremeni brak." [266]
Isti onaj kojeg Taberi sa ispravnim lancem prenosilaca prenosi od hazreti Alija u vjerodostojnim šitskim zbirkama hadisa je, takodjer, prenesen putem ispravnog lanca prenosilaca. [267]

Cetvrto: Drugi alimi iz ehlu sunneta su negirali taj hadis. Ez-Zerkani u Šerhul-Mevahib 2/239 i u Sarhul-Muvetta' 2/24 od el-Isti'aba prenosi: "Taj hadis je krivotvoren jer u Bici na Hejbaru nije došlo ni do kakvog sklapanja "privremenog braka."
A Ibn el-Kajjim (Muhammed ibn Ebi Bekr, umro 751. h.g.) ucenik Ibn Tejjmijje u knjizi Zadul-Me'ad 2/158, 204 kaze: "Muslimani na Hejbaru se nisu privremeno zenili zenama Jevrejkama niti su za tako šta od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, trazili dozvolu, te kada je u pitanju Bitka na Hejbaru niko nije ništa prenio o sklapanju braka pa vak se tu i ne spominje privremeni brak ni njegovo dozvoljavanje, niti pak zabranjivanje, jer na Hejbaru nije bilo zena muslimanki, tamo su samo bile Jevrejke. Medjutim, u to vrijeme još uvijek nije bilo Seriatom dozvoljena zenidba sa pripadnicama ranije objavljenih nebeskih knjiga, tj. Jevrejkama, kršcankama. To se poslije Serijatom odobrilo. Pripisivanjem ove predaje hazreti Aliju a.s. nastoji se ostvariti samo odredjeni, zlonamjerni, politicki cilj i ništa drugo.

Kada je rijec o drugom prenosiocu, Seleme ibn el-Akva'u, koji govori o ukidanju zakonske valjanosti "privremenog braka", pored prve i druge, od navedenih primjedbi na njegov rivajet postoje još dvije primjedbe.

Prvo: U predaji koju od njega i Dzabira prenosi Buharija govori se o dozvoljenosti "privremenog braka" i nikakve naznake nema o njegovoj zabrani.

Lanac prenosilaca u Muslimovoj zbirci hadisa, koji se okoncava sa Seleme ibn ef-Akva'om, zbog dvojice prenosilaca toga hadisa Junusa ibn Muhammedai Abdul Vahida ibn Zijada, koje alimi hadiske znanosti kao što je Nesa'i, Ahmed ibn Hanbel i Ibn Mu'in smatraju slabim prenosiocima, nije vjerodostojan.

Prema tome, ovim pada vjerodostojnost Salamet ibn Akva'ove predaje u Sahih Muslimu koja govori o ukidanju šerijatske utemeljenosti "privremenog braka."

A treci prenosilac je Sabure ibn Mu'in od koga predaju prenosi njegov sin Rabi' ibn Saburet. Rabi' je nepoznata licnost. Ibn Kajiim, ucenik Ibn Tejmijjin, kaze: "Ibn Mu'in je izvijestio da ovaj ima jednu mahanu zbog cega Buharija njegov rivajet nije ni prenio." [268]

Zanimljivo je da ova osba nije prenijela ni jedan rivajet o bilo kojem pitanju, vec samo ovaj na temu nikahul- mut'e, privremeni (mut'a) brak. Takva jedna predaja, ni pod kakvim uvjetima se ne moze staviti naspram velikog broja sahih predaja koje cemo ovdje navesti.

Prema tome, uz pomoc hadisa koje smo ovdje naveli, nije moguce dokazati ukidanje šerijatske utemeljenosti "privremenog braka" te zato moramo vidjeti kakva je druga grupa rivajeta.

Druga grupa rivajeta, prenesena u sahih zbirkama kojih ima veoma mnogo i ciji, prenosioci su poznate licnosti, dokazuje da je privremeni brak bio Serijatom dozvoljen sve do smrti Bozijeg Poslanika, te da ga Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nikad nije ni zabranjivao, a u raspravama koje su se vodile izmedju ashaba Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, o "privremenom braku" njegovi podrzavatelji pozivali su se na Kur'an i izjave Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve ali ni ve sellem, a oni koji su bili protiv, pozivali su se na izjave Omera, tj. na njegovu zabranu "privremenog braka."

Mi cemo ovjde, pozivajuci se na najvaznije i najispravnije knjige ehlu-sunneta ukazati na neke od ovih rivajeta.

Buharija u svome Sahihu na dva mjesta prenosi predaju od velikog ashaba Abdullaha ibn Mes'uda u kojoj je on rekao:
"Sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, smo otišli u jedan ratni pohod, a naše zene nisu bile sa nama. Pitali smo Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, da li mozemo sami sebe da ustrojimo. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nam je to zabranio, ali nam je dozvolio da se uz davanje odjece zenama privremeno zenimo. A zatim je Abdullah ibn Mes'ud proucio ovaj ajet: "O vjernici, ne uskracujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio." [269]

Ko malo više razmisli o ovom rivajetu, vidjece da veliki ashab Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Ab'dullah ibn Mes'ud, govoreci da se casni 87 ajet iz sure Al-Ma'ida odnosi na "privremeni brak" i nazivajuci takav brak halalom, te jednom od liijepih stvari, zapravo odbacuje mišljenje nekih osoba koje privremeni brak smatraju haramom i kaze: "Bogom dati halal, ne cinite haramom, jer ga je Boziji Poslanik salallahu alejlii ve alihi ve sellem, ucinio halalom. A iz konteksta predaje lahko se moze zakljuciti da je Abdullah ibn Mes'ud ovo rekao nakon smrti Bozijeg Poslanika, sallallahu alejlii ve alihi ve sellem.
On, takodjer, istice da je privremeni brak Bogom dati halal i lijepa stvar, a ono sto je Allah ucinio halalom ne moze se smatrati haramom.

Buharija u svome Sahihu prenosi jedan rivajet od Seleme ibn Akva'a koji je rekao:
"Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "Ako se muškarac i zena sloze, mogu tri noci zajedno da ostanu, a ako to zele, mogu taj period da produze ili da se rastanu." On dalje, kaze: "Ne znam da li je ovo bilo specijalno za nas ili za sve ljude." [270]

Buharija i Muslim od Dzabira ibn Abdullaha i Seleme ibn el-Akva'a prenose predaju u kojoj su oni govorili:
"Došao nam je glasnik od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i rekao: "Boziji Poslanik , sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, vam je dozvolio muta brak." [271]

Buharija u svome Sahihu prenosi od Imrana ibn Hasina da je rekao:
"U knjizi Bozijoj je objavljen ajet koji govori o muta (privremenom braku) i mi smo kao i Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, praktikovali taj brak i sve do svoje smrti Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ga nije zabranio, niti je objavljen neki ajet koji bi takav brak ucinio haramom. Neko je po vlastitom nahodjenju rekao ono sto je htio."
Buharija: "Kaze se da je taj neko bio Omer." [272]

U ovom rivajetu, kojeg prenosi Buharija, Ahmed ibn Hanbel i Fahruddin er-Razi, prenosilac jasno izjavljuje da sve dok je bio ziv Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije nikada zabranio muta brak, vec je to ucinio neko drugi po vlastitom nahodjenju.

Muslim u svome Sahihu prenosi od Ata'a kako kaze:
"Dzabir ibn Abdullah el-Ansari (veliki ashab Bozijeg Poslanika) došao je da obavi umru. Okupili smo se oko njega i pitali ga o nekim stvarima, a izmedju ostalog pomenut je i "privremeni brak." On rece: "Da, mi smo u vrijeme Pejgambera s.a.v.a, Ebu Bekra i Omera praktikovali "privremeni brak." [273]

Ahmed ibn Hanbel u Musnedu od Ata'a prenosi:
"Dzabir ibn Abdullah el-Ansari je rekao: "Mi smo u vrijeme Bozijeg Poslanika, Ebu Bekra i Omera praktikovali "privremeni brak," sve dok ga na kraju Omer nije zabranio." [274]

Muslim od Ebu Zubejra prenosi da je cuo kako Dzabir ibn Abdullah el-Ansari kaze:
"Mi smo uz pregršt hurmi ili nešto brašna (kao vjencani dar) sklapali privremeni brak na nekoliko dana u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i Ebu Bekra, sve dok ga Omer nije zabranio u slucaju Amra ibn Hurejsa." [275]

Muslim od Ebi Nazare prenosi:
"Bio sam kod Dzabir ibn Abdullaha. Neko mu dodje i rece: "Ibn Abas i Ibn Zubejr su raspravljali o dvije mut'e (uzitka): privremeni brak i hadzdz tamattu'." Dzabir rece: "Obje mut'e smo mi u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, praktikovali, a onda nam ih je Omer zabranio, i mi to više nismo cinili." [276]

Tirmizi u svom Sahihu prenosi:
Neki je covjek sa podrucja Sama upitao Abdullaha ibn Omera o "privremjenom braku" a ovaj mu na to odgovori: "Halal je." Covjek sa podrucja Sama mu rece: "Ali otac tvoj ga je zabranio." Sin Omerov odgovori: "Ukoliko je moj otac zabranio "privremeni brak," a Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ga praktikovao, hoceš li ti onda da napustiš sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i da slijediš ono sto je rekao moj otac?" [277]

Buharija od Ebi Dzumure prenosi da je rekao:"
"Cuo sam da je od Ibn Abasa trazen stav o "privremenom braku," pa ga je on dozvolio."

A Ibn Abbas je veoma poznat po svome stavu da ajet o privremenom braku (An-Nisa:24) spada u muhkem ajete koji se ne mogu derogirati [278] i po svojoj zestokoj raspravi sa Ibn Zubejrom gdje Ibn Abas "privremeni brak" smatra dozvoljenim potkrepljujuci taj svoj stav Kur'anom i hadisima Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, dok se Ibn Zubejr poziva na zabranu privremenog braka od strane Omera i razlicitih hadiskih, tefsirskih i historijskih izvora koji su to prenijeli. [279]

A medju onima koji su Casni 24 ajet iz sure An-Nisa ucili sa recenicom "Ila Edzelim Musemma" (do odredjenog roka) i smatrali da se ajet odnosi na "privremeni brak" su i Sudej, Mudzahid i Said ibn Dzabir" [280], a oni spadaju u red tabi'ina, a ne ashaba, što znaci da su zivjeli poslije smrti Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

"Od Dzabiraibn Abdullaha se prenosi daje rekao:
"Mi smo zajedno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, praktikovali mut'a brak, a kada je Omer postao halifa, rekao je: "Allah je svome Poslaniku halalio sve što je htio i kako je htio, pa je to na odgovaraju?im mjestima u Kur'anu objavljeno. Zato, hadzdz i umru radi Allaha do kraja obavite kao što je to Allah naredio, a brak sa zenama ovim ucinite trajnim, pa koga god mi dovedu da je stupio u privremenu bracnu vezu, ja cu ga kamenovati."


U ranijim izdanjima Buharije ova recenica je postojala kao što je egipatsko izdanje "Bulak" ali nazalost, zbog skrivanja istine, ove Buharijine izjave u današnjim izdanjima njegove zbirke hadisa više nema. [281]

"Od Omera se prenosi da je rekao: "Dvije mut'e su bile u vrijeme Poslanika i ja ih obje zabranjujem, a onoga, ko ih bude praktikovao cu kazniti, mut'etu hadzdz i privremeni brak." [282]

El-Bejheki u svome Sunenu od Omera prenosi:
"Za vrijeme Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, postojale su dvije mut'e i ja ih sada obje zabranjujem i zbog njihovog praktikovanja cu svakoga kazniti. Ko god se privremeno ozeni nekom zenom, a ja ga uhvatim, ucinit cu da pod kamenjem nestane." [283]

I pored ovih predaja, jedan veliki broj sunnitskih alima u vezi s ovim je zauzeo svoj stav.

Neke od tih stavova cemo ovdje navesti, odnosno samo one primjere koje vehabije u potpunosti priznaju. Na 2 stranici "Velikog sejtana" navodi se neki hadis iz knjige "Tarihul-Hulefa" od Dzelaluddina es-Sujutija, a u istoj toj knjizi Tarihul-Hulefa Dzelaludin es-Sujuti kaze:
"Omer je prvi covjek koji je zabranio privremeni brak." [284]

A, Ibnul-Kajjim el-Dzevzi, ucenik Ibn Tejmijjin koji je novotarije svog ucitelja nakon njegove smrti sacuvao u zatvoru halife i onda ih prenio na buduce generacije, u knjizi Zadul-Me'ad kaze:
"Rivajet u kojem je Omer rekao, da ukida privremeni brak , a da ce onoga ko ga bude praktikovao kazniti, sahih je." [285]

Fahruddin er-Razi veli: "To što Omer kaze, u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bile su dvije mut'e (privremeni brak i mut'etu hadzdz) i ja ih zabranjujem," dokazuje cinjenicu da Poslanik nije ukinuo privremeni brak, vec je Omer bio taj koji ga je zabranio." [286]

Medju ashabima i tabi'inima ima mnogo osoba koje su se izjašnjavale da je privremeni brak halal i ta njihova mišljenja i imena su navedena u razlicitim knjigama hadisa tefsira i historija.
Imran ibn el-Hasin [287], Dzabir ibn Abdullah el-Ansari [288], Abdullah ibn Omer [289], Ebu Said el-Hidri [290], Seleme ibnu Umejje ibnu Half [291], Ma'bad Ibn Umejje i ez-Zubejr ibn el Avam [292], Amr ibn Hurejs [293], Ubej ibn Kab [294], Abdullah ibn Abbas [295], Said ibn Dzubejr [296], Tavus el-Jemani [297] i drugi.

S obzirom na prethodno izlozeno, da li je privremeni brak samo obicni blud kojeg su šije izmislile i pripisale Kur'anu, Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i Imamima Ehlul-Bejta a.s. i optuzile Omera za njegovo zabranjivanje? Zar su to Buharija, Muslim, Ahmed ibn Hanbel, Fahru Razi, Ibn El-Kajjim, Es-Sujjuti, Ibn Hazm, Ez-Zerkani, Taberi, Et-Tirmizi, Ibn Kudame, Kurtubi, El-Bejheki ... bili šije kad su u svojim knjigama zabranjivanje privremenog braka pripisali Omeru? Zar vehabije stvarno nemaju pojma o svemu ovome?

Zar uistinu za njih nije sramota što nemaju pojma šta se nalazi cak ni u sadrzaju Buharije, Muslima i Musneda Anmeda ibn Hanbela? Zar nije sramota da nemaju pojma o Tefsiru Ibn Kesira, a da u isto vrijeme sebe smatraju jedinim i nezamjenljivim alimima Bosne? Zar je rezultat osmogodišnjeg, desetogodišnjeg, cetrnaestogodišnjeg studiranja u Rijadu, Medini i Jordanu uticalo na otudjivanje od Kur'ana i hadiskih zbirki prvog stepena? Ili mozda oni sve ovo znaju, samo se prave i namjerno lazima ih poricu kako bi pronašli neki izgovor za napad na šije? Da li vehabije zaista ne znaju ove stvari ili oni iz temelja poricu vjerske principe da bi zbog šitskog vjerovanja u njih, što zešce napali na sije?

Na kraju ovog poglavlja, ukratko cemo pojasniti sta je to u stvari privremeni brak.

Za privremeni brak potrebno je da bude ispunjeno nekoliko uvjeta:
    - Sam cin sklapanja bracne veze, akd (vjencanje) mora da bude zasnovan na slobodnoj volji obiju strana, u smislu jedna strana zatrazi brak, a druga prihvati. Akd (vjencanje) mora biti iskazano rijecima, tj. usmeno i mora biti na zadovoljstvo obiju strana.
    - Kod zene ne smiju postojati nikakve smetnje za stupanje u brak, kao što je to da bude mahram osobi za koju zeli da se uda i naravno da vec nije udata, te da ne bude sestra zene onoga s kim treba da se vjenca, itd ... (svi uvjeti koji su potrebni za trajni brak).
    - Odredjivanje vremena trajanja tog braka.
    - Po okoncanju privremenog braka zena je duzna isto kao i prilikom razvoda kod trajnog braka, cekati Serijatom odredjeni period (iddet) i ne moze se prije ispunjenja ovog perioda cekanja vjencati ni trajno ni privremeno.
    - Ako u privremenom braku zena zatrudni, novorodjence ce po zakonu pripasti muzu, tj. svu brigu i staranje o tom djetetu duzan je da preuzme otac i takvo dijete se tretira isto kao i ono iz trajnog braka, te uziva sva djecija prava.
Prema tome, privremeni brak je potpuno isti kao i trajni s jedinom razlikom što se za privremeni brak odredjuje vrijeme koliko ce on trajati.

Zašto je islam dozvolio privremeni brak i da li se u tome moze naci neka skrivena mudrost?

Mozemo li prihvatiti da islam kao vjera bogobojaznosti, cistoce i cednosti, dozvoli nešto kao što je privremeni brak? U odgovoru na ovo pitanje potrebno je obratiti paznju na sljedece napomene:

PRVO: Islam je cjelovit i svestrani program upute, odgoja i covjekovog zivljenja, sve do Sudnjeg dana. Covjek u svojoj unutrasnjosti, duhovnih aspekata ima i razlicite prorodne nagone i sklonosti. U svom zivotu nadje se u raznovrsnim okolnostima, usponima i padovima, bogatstvu i siromaštvu, te raznim krizama.

Stoga je samo onaj plan i program savršen koji u sebi sadrzava sve moguce pretpostavke i koji predvidja razlicite i razne okolnosti u covjekovom zivotu, te koji nudi spreman odgovor i rješenja u skladu s ciljem kojemu taj plan i program streme.

Pogledajmo još jedanput sta je kazano u hadisima.
U trecem tomu knjige kitabu Tafsir, tefsir ajeta 87, sure Al-Maida, Buharija od casnog i velikog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ashaba Abdullaha ibn Mes'uda prenosi da je rekao:
"Sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, smo bili u jednom ratnom pohodu ali naše zene nisu bile s nama. Upitali smo Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, da li nam je dozvoljeno da sami sebe (radi kontrole strasti) ustrojimo?
On nam je to zabranio, ali nam je dozvolio da se uz davanje neke odjece zenama privremeno zenimo....."


Isti ovaj rivajel prenosi i Muslim, kao i Ahmed ibn Hanbel.
Buharija i Muslim, takodjer u svojim Sahihima u kitabun-nikah od Sa'da ibn Ebi Vekkasa prenose da je rekao:
"Da je Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve selltjm, dozvolio rastavljanje od zena mi bismo sami sebe utukli (ustrojili)." [298]

Zar ove predaje ne govore o veoma jasnim cinjenicama? Zar prirodni instinkt seksulane strasti u ljudskom bicu (bilo muško, bilo zensko) nije jedna nepobitna stvarnost? Zar za ovu veoma ozbiljnu stvarnost nije potreban jedan savršeni, precizan i sveobuhvatan program sa svim predvidjenim okolnostima, a sve to s ciljem ostvarenja programskih ciljeva? Nema sumnje da je nagon seksualne strasti jedan od najjacih nagona u prirodi ljudskog bica. To je jedna nepobitna cinjenica koja se na osnovu zakona koje je Allah ustanovio u ljudskoj prirodi ispoljava u odredjenom vremenskom periodu i neopozivo trazi odgovor na svoje trazenje, te obicno ovlada covjekovim bicem.

Moguce je da u pogledu intenziteta kod razlicitih osoba jacina ove strasti varira, medjutim, da je to jedan prirodni instikti jedan od najjacih, nema nikakve sumnje. Ranije pomenute predaje govore da se budjenje ovog nagona moze desiti u razlicitim situacijama, i da to ne poznaje ni siromastvo ni bijedu, ni nemoc, ni putovanje, ni bojno polje, nista .... i moze u raznim zivotnim okolnostima od covjeka da zatrazi umjesan i logican odgovor. Hadis prenesen od Ibn Mes'uda ukazuje na cinjenicu da je moguce da seksualni nagon izazove toliki pritisak na covjeka, pa makar taj covjek bio i veoma pobozan i cedan, kao što je Ibn Mes'ud, te da bude spreman radi sprecavanja krize i upadania u grijeh, upustiti se u onako opasan i nehuman cin, (naravno u slucaju da je to vjera dozvolila).

Prema tome, islam kao najsavršeniji program covjekovog zivljenja (bilo muškarca ili zene), trebalo bi da ima odgovor na sva pitanja u covjekovom zivotu do u najsitnije detalje, te da odredi pravila i zakone koji ce odgovarati svim mogucim uvjetima i okolnostima.

Ako je seksualni nagon jedan nepobitni faktor ljudske prirode, te ako ljudi dolaze u veoma raznovrsna slanja i situacije, onda i islam treba imati odgovarajuci program za upucivanje tog instikta u skladu sa datim uvjetima i za sve moguce pretpostavke ponudili pravi odgovor. Ukoliko musliman hoce da bude cestit i cist od grijeha, ali iz nekog razloga nema mogucnosti da se trajno ozeni, bilo da se našao u situaciji kao što je Abdullah ibn Mes'ud, ili u tolikom siromaštvu da nije u stanju obezbijediti sredstva za jedan stalni brak i zasnivanje porodice, ili ga je na putovanju zatekao kakav problem, pa se za duze vrijeme ne moze vratiti svojoj familiji, ili je student koji ukoliko zasnuje porodicu nece moci da nastavi studije, ili je pak osoba kod koje je seksualna strast toliko jaka da je ne moze zadovoljiti ni jedna stalno vjencana zena, ni dvije, ni tri, pa cak ni cetiri (kao što je to slucaj sa Abdulazizom Saudom, Fahdovim ocem), kakvo onda rješenje islam nudi za takve slucajeve i okolnosti? Mozemo li reci da islam, neuzubillah, nema rješenje?

Ili, da li mozemo reci da osobe u takvim okolnostima sa stanovišta islama treba da trpe? I koliki je postotak ljudi koji ce moci da se suprotstave zestokoj najezdi seksualne strasti, pogotovo u ovom današnjem vremenu kada neprijatelji covjecnosti šire nemoral i prostakluk i to u obliku programiranog rada ne razmišljajuci koliko ce ljudi, poreci sve te propagande, moci da zaobidje grijeh? Zar nije uskracivanje jednog razumnog i logicnog rješenja za takve slucajeve i okolnosti išto što i guranje ljudi u grijeh?

Odgovor na ova pitanja moguce je naci u veoma sadrzajnoj, dubokoj i logicnoj recenici poštovanog Imama Ali ibn Ebi Taliba a.s. koji je prema sahih hadisu od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kapija grada Poslanikovog, sallallahu alejhi ve alilii ve sellem, znanja, a na osnovu onoga što su po ispravnom lancu prenosilaca prenijeli i sunnilski i šitski alimi. Imam Ali ibn Ebi Talib a.s. je rekao:
"Da Omer nije zabranio privremeni brak medju muslimanima ne bi pocinio blud niko do samo neki nesrecnik." [299]

Prema tome, ako privremeni brak uzmemo kao sastavni dio sveobuhvatnog islamskog odgojno-obrazovnog programa, te ga shvatimo djelom najsavršenijeg, Bogom datog Plana za covjekov zivot, a ne samo kao dio privatnih pitanja bogobojaznosti i licnog morala neke osobe, onda je "privremeni brak" vrlo dobar nacin za rješavanje jednog velikog problema u društvu.

Upravo zbog toga ibn Abbas, poznati ashab i mufessir prve etape islama, na osnovu hadisa koje prenose sunnitski alimi, kaze:
"Neka se Allah smiluje Omeru! "privremeni brak" je bio jedna milost kojom se Allah bio smilovao Muhammedovom, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, ummetu i da ga on nije zabranio ne bi niko imao potrebu da cini blud, doli neki nesrecnik." [300]

A Abdullah ibn Mes'ud, veliki ashab i ucac Kur'ana prvog perioda islama u predajama prenesenim u Buhaiiji i Muslimu kaze:
"Privremeni brak je lijepa i Bogom data halal stvar koja se ne moze uciniti haramom."

U knjizi "El-Fikhu 'Alal-Mezahibil Arbe'a" (Fikh cetiri mezheba: hanefijski, malikijski, šafijski i hanbelijski) ukazujuci na cinjenicu da je "privremeni brak," u prvom periodu islama, bio halal, pisac nastoji da opravda njegovu dozvoljenost u to vrijeme, opravdavajuci to neimaštinom i velikom potencijalnom moci instinkta seksulane strasti koji su bili dva vazna faktora za odobravanje privremenog braka u to vrijeme. [301]

Medjutim, ova dva faktora postoje i danas, oni nisu specificnost jednog vremena.

DRUGO: Islam je Bozija vjera koja u svrhu odgoja covjeka i ljudskog društva ima savršen i sveobuhvatan program i koja je uzela u obzir razlicite duhovne i fizicke potrebe ljudi. Prema tome, ne moze se na "privremeni brak" gledati odvojeno od ostalih islamskih komponenti, vec se na njega mora gledati jednako kao i na sve nadahnjujuce, moralne, obredoslovne i odgojne zakone i odredbe islama te ga smatrati logicnim odgovorom na jednu nepobitnu fizicku potrebu u ljudskom bicu.

Musliman koji se sa takvim gledištima odgaja u okrilju islama, on postize visoke moralne vrijednosti i sebe priblizava duhovnim sferama. Kao što trajni brak shvata jednim odgojnim korakom pomocu kojega izbjegava padanje u klopku grijeha i stranputice i kojim se koristi u granicama razuma i logike, a ne zato da cijeli svoj zivot poklanja zenama, takav musliman i privremeni brak, uzima kao halal sredstvo i kao zaštitu od grijeha i pokvarenosti, a ne kao nacin za provod i uzivanje.

Islam, takvo što ima u vidu. U casnoj knjizi Kafi, sa ispravnim lancem prenosilaca, od Alija ibn Jaktina prenosi se predaja u kojoj on kaze:
"Imama Ebul-Hasana Musaa ibn Dzafera a.s. upitao sam za "privremeni brak." Imam a.s. je rekao: "Zašto o tome pitaš, Allah te je ucinio nepotrebnim za "privremenim brakom." Rekoh: "Samo sam htio da znam pravilo u vezi s tim." [302]

I od Fetha ibn Jazida prenosi daje rekao:
"Imama Ebul-Hasana Musaa ibn Dzafera sam pitao o privremenom braku, a Imam a.s mi je rekao: "Privremeni brak je halal i dozvoljen je za onoga kome Allah nije dao mogucnosti da se trajno ozeni, tako da moze posredstvom "privremenog braka" da sacuva cednost i svoju cistocu od grijeha, a onome kome je Allah Milostivi dao mogucnost da se trajno ozeni, dozvoljeno je da se u slucaju kada ne moze doci do svoje supruge, (kao na dugom putovanju) privremeno ozeni." [303]

Pisci "Velikog šejtana" koristeci se obmanjivackom propagandom, "privremeni brak" zele prikazati kao brak u kojem se gazi dostojanstvo i cast zene i kao cin kojim se iskljucivo koriste muškarci, (str. 88. red 12 ... str. 90. red 18 ...)
Da li se uistinu time gazi cast zene? Zašto? Zar zene nemaju seksulani instinkt? Zar su zene obavezne da prihvate privremeni brak? I zar je sklapanje privremenog braka zbog zadovoljenja strasti, bilo od strane muškarca, bilo od strane zene, gazenje casti suprotne strane?

Ako pomno razmotrimo ova pitanja doci cemo do veoma jasnog odgovora. Kako god muškarac ima seksualni nagon i zene, takodjer, posjeduju istu snagu u sebi te kako god muškarac nije obavezan da sklapa "privremeni brak," tako ni zena nije obavezna da to prihvati. Ako se stupanjem u trajni brak, radi zadovoljenja te strasti ne gazi po necijem dostojanstvu, tako ni sklapanje privremene bracne veze radi zadovoljenja tog nagona, ne znaci gazenje po necijem dostojanstvu.

Ocuvanje ili gazenje casti zene, u stvari, nema nikakve veze sa stupanjem u bracnu vezu (bila ona trajna ili privremena), vec ono što ima veze sa ocuvanjem odnosno gazenjem njene casti, jeste nacin shvatanja zene.

Ako zenu shvatimo potpunim ljudskim bicem koje umije da misli i razmišlja i da razdvoji dobro od lošeg, te bice koje moze da odlucuje o sebi, pa prihvatimo da i ona, takodjer, ima seksualne strasti, onda cemo vidjeti da sasvim slobodno i na dobroj volji zasnovano prihvatanje braka od strane zene, ali naravno, u okvirima vjerskih propisa, privremenog ili trajnog braka, ni najmanje ne narušava njenu cast i dostojanstvo.

Ali, ako zene ne shvatamo kao potpuno ljudsko bice koje moze da misli i razluci dobro od lošega i koje moze o sebi da odlucuje i suprotstavimo tome muškarca, a njegovo htijenje shvatimo kljucnim, a zenu na bilo koji moguci nacin obaveznom da prihvati brak (bilo silom, zloupotrebom naivnosti i djetinjaste pameti, varanjem putem novca, i si.), u tom slucaju zeni nismo sacuvali nikakvu cast ni dostojanstvo (pa bio to trajni ili privremeni brak).

Vehabijski stav prema zenama je upravo ovaj drugi.

To ne odgovara odnosu prema ljudskom bicu, jer oni ne smatraju da zena ima vlastitu misao, razumijevanje, da sama odlucuje i da ima osjecanja. Oni vole da se zene sa djevojcicama od 14, 15 i 16 godina, kako bi, pored ostalog, koristili njihovu nezrelost i djeciju naivnost, jer ne smatraju da zena moze imati svoj stav, razum, osjecanja i odluke, a sebe u braku vide neprikosnovenim, glavnim i mjerodavnim. 1 upravo zbog toga traze da se zene sa više zena, jer ne pridaju nikakve vaznosti shvatanju i osjecanjima zene, mada je svijet zena, svijet emocija i dubokih osjecanja.

Allah je uzimanje više zena uslovio poštivanjem pravednosti i jednakim odnosom prema svakoj od njih.

Prema tome, ako muškarac sebe smatra glavnim i jedino mjerodavnim, a zenu, na bilo koji nacin, vidi obaveznom da sluzi muškarcu, onda je brak gazenje dostojanstva zene.

Dakle, ukoliko privremeni brak, koji je potpuno isto što i trajni, zahtijeva ispunjenje istih uvjeta, s razlikom što se ovdje odredjuje vrijeme trajanja braka, dok u stalnom braku toga nema, bude sa razmišljanjem i slobodnom voljom prihvacen od strane neke zene, njenu cast ni u kom slucaju ne moze da ukalja, jer seksualni nagon je cinjenica koja postoji, kako kod muškarca tako i kod zene, a takvo stanje u granicama razuma i logike islam prihvata. Iako se privremenim brakom zadovoljava seksualni instinkt, to takodjer, ne znaci gazenje bilo cije casti, jer u stalni brak vecina ljudi ulazi sa ovakvom namjerom. I u hadisima Poslanikovim, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, se dosta potice na trajni brak radi zadovoljavanja seksualne strasti. Npr. Buharija u svome Saliihu, na pocetku kitabun-nikaha, tom 3, prenosi neke hadise u vezi s tim. I zaista, da li je brak sklopljen na odredjeno vrijeme ili za stalno tu nema nikakve veze sa bojaznošcu od gazenja necije casti.

TRECE: na osnovu objašnjenja postaje jasno kakav je stav šija i kakvo je stanovište islama prema "privremenom braku."

Prema tome, o ovom pitanju, kao i u drugim slucajevima, šije se cvrsto drze Kur'ana i Poslanika, sallallahu alejlii ve alihi ve sellem jer su uvjereni da:
"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta."
(Al-Ahzab:36)

Svih nepravdenih se, pa cak i zlonamjernih prijekora kroz historiju, šije nisu bojale, niti se boje, jer Kur'an casni o osobinama onih koje Allah voli i koji Njega vole, ovako kazuje:
"... oni se na Allahovom putu bore i nicijeg se prijekora ne boje."
(Al-Maida:54)

Dok Zapovjednik Vjernih, Ali a.s. u veoma vrijednoj knjizi Nehdzul-Belaga, kaze:
"... i nemoj da te odvrati prijekor bilo ciji, od Boga." [304]

Šije se ne boje prijekora nedostojnih pojedinaca, oni se cvrsto drze vjerskih principa objavljenih posredstvom Poslanika Muhammeda. sallallahu alejlii ve alihi ve sellem, i cvrsto su predani svemu tome, te uz blagonaklonost porodice Poslanikove a.s. ostali su imuni vod slijedjenja novotarija koje su se pojavljivale tokom islamske povijesti. Šije smatraju "privremeni brak" dozvoljenim, zato što su ga Kur'an i Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem, ucinili dozvoljenim. Ne smatraju da je haram, a Omer je bio taj koji ga je zabranio (u skladu sa navedenim argumentima i stavovima Ehlul-Bejta a.s. i šitskim izvorima).

Mustehab namaz u blagoslovljenim nocima mjeseca ramazana, šije ne obavljaju u dzema'tu jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, naredio da se ovi namazi obavljaju pojedinacno, a Omer je bio taj koji je ove namaze poceo da obavlja u dzema'tu (skupno). [305]

Šije prilikom uzimanja abdesta ne peru noge vec ih potiru mokrom rukom (pogledali u knjizi "Veliki šejtan" str. 8 red 7-9) jer se u šestom ajetu sure Al-Ma'ida jasno kaze:
"O vjernici, kada hocete da molitvu obavite, lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite a dio glava svojih polarile i noge svoje do iza clanaka."

I ni pod kojim uvjetima se iz ovog ajeta ne moze razumjeti da prilikom uzimanja abdesta, umjesto potiranja treba oprati noge. [306]
Sahih hadisi kao i mišljenje velikog broja ashaba jasno govore o potiranju nogu prilikom uzimanja abdesta. [307]

Šije sedzdu cine samo na zemlji ili na onome što je u biti od zemlje (pogledali u knjizi "Veliki šejtan" strana 90. red zadnji i strana 91. red prvi) jer je Poslanik s.a.v.a sedzdu cinio samo na zemlji i nije dozvoljavao da se sedzda cini na dijelu odjece i on je svojim ashabima naredio da svoje amame podignu sa cela prema gore, tako da ona, prilikom cinjenja sedzde, ne smeta da celo dotakne zemlju. [308]

Šije smatraju da je dozvoljeno spajati podne i ikindiju, akšam i jaciju (pogledati u knjizi "Veliki sejtan" str. 91. red 3.) jer je i Poslanik, sallallanu alejhi ve alihi ve sellem, spajao ove namaze. [309]

Prema tome, ako na šije, zbog njihovog cvrstog drzanja do jasnih vjerskih principa, koji su bili ustanovljeni u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, napadaju na jedan krajnje vulgaran i bestidan nacin, to onda moze da bude samo razlog kojim šije mogu da se ponose.

Mi smo vec ranije pominjali Ibn Tejmijju koji kaze:
"Mada je potrebno salavat slati kako na Poslanika s.a.v.a tako i na njegovu porodicu, ali pošto to cine šije onda to nije mustehab."
On, takodjer, nabraja mnogo slicnih islamskih pitanja koje zbog šilskog drzanja do njih zanemaruje i daje prednost suprotstavljanju šitima nad postupanjem u skladu s tim islamskim principima. [310]

Kada se susretnemo sa vehabijama u svakoj njihovoj recenici mozemo cuti rijec "sunnet" i oni samo sebe smatraju sljedbenicima "sunneta" Pejgamerovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem", a ostale muslimane sljedbenicima novotarija. Oni cesto pominju hadis: "Svaka je novotarija u vjeri zabluda koja vodi u vatru."

Zar teravija u dzema'atu nije bid'at (u Buhariji jasno je kazano da je to djelo Omera)?

Zar zabranjivanje privremenog braka od strane Omera nije bid'at, novotarija.

Zar zabranjivanje hadzdza temettu'a od strane Omera nije novotarija? [311]
Zar nije bid'at zabrana spajanja podnevskog i ikindijskog namaza, te akšamskog i jacijskog (s obzirom na izvore na koje smo ukazali)?

Zar cinjenje sedzde na tepihu, odjeci i sedzadi nije novotarija (s obzirom na predaje na koje smo ranije ukazali)? Omerovo umetanje recenice Es-Salalu hajrum-minen-neum u sabahski ezan, zar nije novotarija? [312]

Izbacivanje recenice "Hajja ala hajril amel" iz ezana, zar nije novotarija? [313]

Kao i na desetine drugih primjera koji su preneseni u sahih zbirkama ehlu sunneta? Zar sve ovo navedeno nisu novotarije? I ukoliko su ovi primjeri novotarije, da li se onda u gornji hadis ubrajaju i sljedbenici ovih novotarija? A ako nisu novotarije, je li to onda sunnet? Ciji sunnet?

Sunnet Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koji je u skladu sa najznacajnijim knjigama ehlu sunneta (Buharija, Muslim, Musned Ibn Hanbel, Muvetta ...) zar nije bio u suprotnosti sa ovim?

Zar u Kur'anu Casnom nije kazano:
"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom naho?enju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta."
(Al-Ahzab:36)

I zar u Kur'anu Casnom nije kazano:
"Oni koji ne sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici."
(Al-Ma'ida:45)

CETVRTO: Pisci knjige "Veliki šejtan," pozivajuci se na šitske izvore, te iskrivljeno prikazujuci neke od šitskih hadisa o "privremenom braku," pored ismijavanja Imama Ehlul-Bejta a.s. i šija, veoma priprostim rijecima, nalik na psovacke, izvode zakljucke. Na neke od njih smo vec ukazali, kao što su: "Sije vole mlado meso; šije uspijevaju zato što dozvoljavaju seksualnu slobodu; rodjeno 300.000 "kopiladi" iz privremenog braka itd.

Mi cemo ovdje pomenuti nacin pristupa autora ovom pitanju te ukazati na dvije stvari:

Prvo: Pisci pokazuju totalno neznanje jer se pozivaju na hadise iz šitskih knjiga i uz pronalazenje nekih slabih rivajeta i njihovo iskrivljavanje zele da napisu roman kojim bi osramotili i bacili ljagu na šije. Oni su mislili da se na hadiske zbirke kod šija gleda isto onako kao i kod pripadnika ehlu-sunneta.

Medjutim, u šitskoj školi mišljenja, zbog postojanja razlicitih rivajeta na istu temu i razlicitosti sadrzaja, lanca prenosilaca vremena i uvjeta nastanka tih rivajeta, sem za to specijaliziranih osoba i mudztehida, niko sebi ne daje za pravo da se samostalno obraca na hadise i postupa u skladu sa onim što je sam razumio iz njih.

Zbog preciznosti velikog broja tih pitanja i raznovrsnosti predaja, doci do jednog do u detalje provjerenog i korijenitog rezultata za nespecijalizirane osobe nije moguce. Upravo zbog toga, šitski fakihi su obavezni da nakon dugog perioda izucavanja islamskih znanosti i sticanja neophodnih znanja o nacinima idztihada, posebno o nacinu raspoznavanja sahih hadisa od onih koji su daif, itd ... i rezultate svojta proucavanja uredno i razumljivo predoce, odnosno stave na raspolaganje narodu.

Ono što oni predstave u ovim fikhskim knjigama, fikhski je stav šija i šije rade po tim nalozima. Na primjer knjiga "Tahrirul-Vasile" takva je jedna zbirka fikhskih pravila od Imama Homeinija i šije postupaju u skladu s njom. Privremeni brak je u potpunosti fikhsko pitanje, prema tome šije se o ovom pitanju ni pod kojim uvjetima samostalno ne obracaju na hadise vec se moraju obratiti na flkhske knjige koje su rezultat izucavanja i strucnih studija šitskih fakiha, kao što je "Tahrirul Vasile."

Tvrdnje koje se nalaze na stranicama 87 do 91 "Velikog šejtana" pripisuju šijama, ne postoje u ovoj knjizi, (Pogledati knjigu "Tahrirul Vasile" tom 2 str. 289 do 292, a sve što se tice privremenog braka stalo je na ove cetiri stranice) a da postoji sigurno bi pisci sve svoje tvrdnje potkrepljivali navodima iz ove knjige Imama Homeinija koga su oni ucinili jednom od glavnih meta u svojim napadima.

Jedina stvar koju su mogli iskrivljavanjem i potpunim mijenjanjem iskoristiti protiv Imama Homeinija iz njegove knjige "Tahrirul Vasile" (str. 292 tom 2), jeste predmet koji se nalazi na 91 stranici "Velikog šejtana" red 12. do 14. : "... mogu li privremeno "ozeniti" prostituku?
"Jakako," veli naš poznanik Homeini....."

U 18 pitanju, jednim od zadnjih koja se ticu "privremenog braka" u knjizi "Tahrirul Vasile" Imam Homeini kaze: "Mekruh je da dodje do sklapanja "privremenog braka" sa zenom koja je prethodno pocinila blud."

A sada uporedimo ovo sa onim što su oni napisali na stranici 91 u knjizi "Veliki šejtan" te sa stavovima u nekim sunnitskim knjigama u kojima se dozvoljava brak sa prostitutkom (obratiti se na Sunenun-Nesa'i 6. kitabun-nikah, poglavlje tazvidzuz-zanijeti, brak sa prostitutkom hadis br. 2 gdje Nesa'i navodi da je hadis ispravan, tj. sahih).

Drugo: Vehabije su mislile da je iskrivljavanje znacenja rijeci i recenica, te njihovo prekrivanje u upadljive termine, bacanje ljage na šitske hadise velika pobjeda i da predstavlja dobro i pohvaljeno djelo, medjutim, izgubili su iz vida cinjenicu da ukoliko bi neko htio da postupi onako kako oni postupaju u knjigama koje sami priznaju mogao bi da nadje na desetine hadisa koji nemaju nikakve veze s razumom, potpuno neprihvatljivih i praznovjernih na osnovu kojih se mogu pisati romani. Zar glavni izvori na koje se oslanja otpadnik Salman Rušdi u svojoj knjizi "Satanski stihovi" nisu hadisi iz knjiga koje sami priznaju?

Zar naziv knjige "Satanski stihovi" Salmana Rušdija nije jedan od laznih rivajeta prenesenih u Tarihut-Taberi, Tefsiru Taberi, Tabekatu Ibn Sa'd i Asbabut-Tanzil el-Vakedi koje spadaju u vazne knjige sunnita, a njihovi pisci su alimi ehlu sunneta, i u "Velikom šejtanu," takodjer, na više mjesta, strana: 28, 66, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 77, 79, pisci kao argument navode knjigu Tarihut-Taberi.

Ovaj rivajet koga Taberi prenosi kako u svome Tarihu tako i u svome Tefsiru poznat je pod nazivom Legenda Garanik, a govori o tome kako je Boziji Poslanik salallahu alejni ve alihi ve sellem, nakon objavljenih kur'anskih ajeta u suri An-N'edzm, 19 i 20 (neuzubillah), izgovorio dvije recenice koje mu je šejtan došapnuo i to u znak pohvale mušrickim kipovima, zbog cega su mušrici bili njime zadovoljni! [314]
(Mi cemo o Tarihu od Taberija govoriti kada budemo raspravljali na temu bajke, Abbdullah ibn Saba')

U knjizi "Satanski stihovi" naici cemo na prljave i odvratne klevete koje Salman Rušdi iznosi na casnog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i na njegove ciste supruge, a ciji korijeni se uglavnom mogu naci u knjigama ehlu sunneta.

U knjizi "Satanski stihovi" na nekoliko mjesta se Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, pripisuje, neuzubillah, pijanstvo i izmedju ostalog kaze: Ebu Sufjanova zena Mahundu, koji se bio tek otrijeznio i sebe našao golog u kuci Ebu Sufjana, kaze: "Sinoc sam šetala ulicama Medine radi posmatranja ... tebe sam našla na zemlji kako si od jacine opijenosti bio izgubio pamet poput ...."

U Sahih Buhariji, tom 3, Kitabun-nikah poglavlje, En-naki'u veš-šerabul-lezi la juskiru lilurs, prenosi se kako je na svadbi Ebu Usejda es-Sa'edija, mlada Pejgambera, s.a.v.a usluzivala vinom.

O polozaju Majke Vjernika, Aiše, kafir Salman Rušdi, kaze:
"... prostitutka koja je imala petnaest godina, u odnosu na druge prostitutke je kod ljudi koji su davali novac imala više ugleda, poput one Aiše po kojoj je ova prostitutka sebi nadjenula ime, a koja je imala više ugleda od ostalih kod Mahunda (ovako otpadnik Salman Rušdi naziva casnog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem), tako je Aiša prostitutka polahko pocela da osjeca zavist prema Aiši najvoljenijoj ...."

A najvoljenija zena Poslaniku sa stanovišta 'Amr ibn el-'Asa, Mu'avijinog zamjenika, je Aiša [315] kao i sa stanovišta knjige "Veliki šejtan1" strana 77 red 19 i ova ljubav nije logicna, vec je u potpunosti osjetilna. [316]
Mada Buharija od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, prenosi predaju u kojoj kaze: "Najbolja od svih zena svijeta ili ummeta Isaovog a.s. je Merjema, a najbolja od svih zena svijeta ili islamskog ummeta je Hatidza. [317]

U istom tom poglavlju prenosi tri rivajeta od Aiše gdje kaze: "Mada se Pejgamber, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, sa mnom ozenio tri godine nakon smrti Hatidze, ja nisam ni prema kojoj zeni osjecala toliku zavist kao prema Hatidzi, zbog toga što ju je Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem odvec cesto spominjao, do te mjere da kada bi Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, klao kurban naglašavao bi da treba dati kurban poznanicima i prijateljima Hatidzinim." Zbog toga se Majka Vjernika ljutila i u prisustvu Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je vrijedjala i napadala na Hatidzu, a zatim bi govorila: "Allah je tebi dao bolju od nje". [318]

Buharija zadnji rivajet prekida na sredini i ne prenosi Pejgamberov, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, odgovor Aiši, ali Ahmed ibn Hanbel u nastavku hadisa veli da je u odgovoru Aiši, Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Allah meni nije dao bolju od nje, ona je u mene povjerovala kada mi drugi nisu vjerovali, ona je mene potvrdjivala kada su me drugi u laz utjerivali ...." [319]

Iako Buharija od Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, prenosi hadis u kojem je on pokazao na kucu Aiše i tri puta rekao: Fitna se ovdje nalazi, fitna se ovdje nalazi, fitna se ovdje nalazi ..." [320]

Mada je po 'Amr ibn el-'Asovoj predaji Aiša najvoljenija Poslanikova sallalahu alejhi ve alihi ve sellem, zena, ipak u Kur'anu casnom se jasno govori suprotno tome. Svi munadisi, mufessiri i historicari se slazu u tome da su 3, 4, i 5 ajeti sure At-Tahrim objavljeni u odnosu na Majku Vjernika, Aišu i Majku Vjernika, Hafsu. [321]
"Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih zena jednu tajnu povjerio pa je ona odala, a Allah je to otkrio, on joj je jedan dio kazao, a ostalo prešutio....
Ako vas dvije ucinite pokajanje Allahu, pa, kajat se i trebate, jer srca vaša dva krivo su bila nagela. A ako se protiv njega vas dvije pomagale budete, pa, zbilja je Allah zaštitnik njegov, a i Dzibril i vjernici dobri ...
I Gospodar njegov ce mu, ako vas on pusti, zena boljih od vas dati, onih Allahu predanih, vjernica, ...."

Vidimo da u 5 ajetu te sure Allah Uzvišeni kaze, da ukoliko Poslanik s.a.v.a njih dvije pusti postoje mnoge koje su bolje od njih.

U svakom slucaju korijeni prljavog i prokletog romana Salmana Rušdija mogu se pronaci u nekim od hadisa iz knjige koju vehabije smatraju najvjerodostojnijom. Rušdijevo zlonamjerno tumacenje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, višezenstva i pripisivanje seksualne opsjednutosti: "... ali nakon smrti njegove zene on je izgubio svoju cistocu i cednost, jer se Mahund u Medini susreo sa zenama koje se dopadoše njegovim pozudama ... i bile su u stanju da njegovu crnu bradu osjede i da ga iscrpe..."

Taj bestidni kafir na najgori moguci nacin nastavlja svoje podmuklo klevetanje. Ranije smo vec pominjali hadis u kojem se kaze:
"Poslanik je u jednom satu noci imao bracne odnose sa svojih jedanaest supruga, a ashabi medjusobno o ovome raspravljaju, tako da neki izrazavaju cudjenje, a Enes ibn Malik im kaze: " Nema razloga za cudjenje, Allah je njemu dao moc od trideset ljudi!"

U istoj zbirci postoji poglavlje, Men tafe ala nisa'ihi fi guslin vahid, u kojem Enes ibn Malik kaze:
"Poslanik, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, je u jednoj noci imao bracne odnose sa svim svojim zenama, njih je bilo devet."
To su dakle, bili neki od primjera.

Prema tome, neka vehabije, koje poticu razdor i fitnu znaju da je put kojim su krenuli, put otpadnika od vjere i neka budu svjesni da ukoliko i dalje šitske rivajete, koji su daif (slabe vjerodostojnosti), budu iskrivljavali i upotrebljavali ih kao sredstvo za napad na šije, pokazat cemo im da u zbirkama hadisa kao što su Sahih Buhari, Muslim i Musned Ahmed ibn Hanbel ima na desetine više takvih predaja.

PETO: Nakon ove rasprave, u odgovoru na optuzbe i lazi, te iskrivljavanje vehabija i sramno predstavljanje seksualnog pitanja, kao zakljucak napominjemo da bestidnost vehabija kojim je prozeta cijela njihova knjiga, njihovo ruzno i prostacko unošenje izmjena i korišcenje pogrdnih rijeci, te pretjerano insistiranje na stvarima vezanim za seks, najbolje pokazuje karakter i svijest vehabija. Oni nesvjesno i pretjerano pominju nastranosti, zaokupljeni su time kao da i sami imaju necistu savjest.

Vehabije su toliko zaokupljeni zenskim pitanjima da su se vratili na onaj period odnosa Arapa prema zenama jos iz predislamskog doba dzahilijjeta.

Tada su Arapi svoje djevojcice zive zakopavali u zemlju jer su na njih gledali sumnjivo, misleci kako je moguce da one u svojoj buducnosti zapadnu u prljave seksualne nastranosti i tako donesu sramotu porodici.

Vehabije danas svoje zene ne zakopavaju zive u zemlju, ali ih prisiljavaju da iz kuce ne izlaze, ili ako im vec dozvole da izadju onda moraju u potpunosti bili "upakovane" jer, oni na svakoga gledaju sa sumnjom i sve druge okrivljuju i s obzirom da su oni zaokupljeni tim nagonima, misle da su svi ljudi kao i oni.

Na kraju je potrebno napomenuti da ovakvo vehabijsko spominjanje seksualnih pitanja i govorenje pogrdnim rijecima, stavlja ih u red onih kojima se Kur'an obraca 19 ajetom sure An-Nur u kojem se kaze:
"One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine, ceka teška kazna i na ovom i na onom svijetu, Allah sve zna, a vi ne znate."
(An-Nur : 9)



Vehabije i Ehlul-Bejt (as)

Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao:
"Zaista ce moj Ehlul-Bejt poslije mene od strane moga ummeta biti izlozen ubijanju i proganjanju po gradovima, a najzešci ljudi u pogledu mrznje i neprijateljstvo prema nama bit ce Benu Umejje, Benu el-Mugejre i Benu Mahzum." [322]

Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao:
"Mi smo Ehlul-Bejt kome je Allah odabrao Ahiret nad Dunjalukom. I zaista ce moj Ehlul-Bejt poslije mene u gradovima biti izlozen stradanju i proganjanju." [323]

Nema nikakve sumnje da na temelju islamskih izvora Ehlul- Bejtu a.s. pripadaju dva znacajna polozaja: duhovna svetost i vjerski autoritet i to ne na temelju nasljednog prava, vec na osnovu kompetentnosti. Kur'an i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, su polozaj Ehlul-Bejta tako jasno predstavili da nema mjesta za ispriku i izgovaranje. (O ovome cemo kasnije dati više objašnjenja).

Kur'ansko i Pejgamberovo, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, isticanje posebnih osobina Ehlul-Bejta, pokazatelj je tako visoke mudrosti, i polozaja, da se moze ubrajati u natprirodna djela, mudzize Kur'ana casnog i Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Kur'an predstavlja Ehlul-Bejt cistim od svakog grijeha i nevaljalštine (Al-Ahzab : 33), dok Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve selem, Ehlul-Bejt stavlja u istu ravan sa Kur'anom casnim. (Hadis Es-Sekalejn, o kome ce biti govora poslije).

Prema tome, Ehlul-Bejt se ne moze uprljati zlobnim ubacivanjem fitne, te poput Kur'ana casnog moze da bude izvorište vjere. Kur'an je paznju i ljubav prema Ehlul-Bejtu ucinio obaveznom, (Aš-Sura : 23), a neprijateljstvo prema njima, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je okarakterisao kao znak dvolicnjaštva i slijedjenje šejtana (Muslim).

Prema tome, osoba koja je u potpunosti predana Allahu (musliman) cak ni u pogledu osjecanja ne moze bili ravnodušna prema Ehlul-Bejtu a.s.

Upravo zbog toga, koliko god da su nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, neki, zbog odanosti dunjaluku, a neki zbog neprijateljstva te vec odavno uvrijezene mrznje (predislamske) prema Ehlul-Bejtu a.s, pokušavali (izolacijom, ubijanjem, mucenjem i protjerivanjem) da sruše ugled, potisnu u zaborav i u nekom drugom svjetlu prikazu Ehlul-Bejt a.s. ne samo da nisu bili uspješni u tome, vec je pravi polozaj porodice Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, u islamu iz dana u dan postajao sve jasniji.

Kada je Jezid, sin Muavijin (emevijski halifa) pred sobom na tacni ugledao serviranu glavu Imama Huseina (neka je selam na njega) onako pijan je, cerekajuci se i podsmjehujuci udarao po sasušenim usnama njegovim, te u prisustvu na stotine muslimana pjevao dzahilijjetske pjesme, a svojim djedovima, koji su ubijeni u Bici na Bedru, od strane Alija (oca Huseinovog), Hamze i Ubejda (amidza njegovog oca) cestitao tu svoju pobjedu.

On nikad nije ni sanjao da ce ime hazreti Husejna a.s. postati trajan simbol, inspiracija i podstrek onim muslimanima koji se bore da Allahova rijec bude gornja, da ce biti tajna uspjeha najveceg dogadjaja u našem stoljecu, pobjede Islamske revolucije u Iranu.

Abasidski halifa, Mutevekkil kada je izdao naredbu o rušenju mauzoleja Imama Husejna, a.s na Kerbeli i zabranio njegovo posjecivanje, te zatvorio dotok vode iz rijeke Eufrat, a potom porušio sva zdanja koja su tamo postojala, zasigurno nije nikad mogao ni zamisliti da ce ista ta Kerbela jednog dana postati simbol teznje za slobodom u svim islamskim zemljama koje zele slobodu. Oni su mislili da ce sa takvim nedjelima moci da ugase svjetlo koje je Allah uzvišeni stvorio, te da ce Ehlul-Bejt a.s. vremenom biti zaboravljen.

Medjutim, što je vrijeme više odmicalo to je ova svjetlost postajala jaca i blistavija, a polozaj Ehlul-Bejta a.s. sve jasniji i izrazeniji. Poslije toga je neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu a.s. postalo samo skrovitije i zamršenije.

Vehabije po uzoru na njihovog pretecu Ibn Tejmijju, na poseban nacin iskazuju neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu a.s. Oni se formalno i iz dvolicnosti deklarišu da poštuju, pa cak i da vole Ehlul-Bejt a.s, medjutim, u praksi se ne ustezu pokazati svoje neprijateljstvo prema njima. Mada Kur'an Casni, u mnogim ajetima od kojih su i 33 ajet iz Sure Al-Ahzab i 23 ajet iz sure As-Sura, porodici Bozjeg poslanika, sallallahu aleihi ve alihi ve sellem, daje najuzviseniji i najsvetliji polozaj i ako casni Poslanik, sallallahu aleihi ve alihi ve sellem, u sahih hadisima (od kojih su neki i mutevatir) Ehlul-Bejt a.s. pored Kur'ana predstavlja jedinim putem do spasenja (svi ti hadisi su preneseni u vaznim izvorima ehlu sunneta), pa ipak Ibn Tejmije sa svojom drskoscui bestidnoscu staje na suprot Allahu Uzvisenom i Poslaniku sallallahu aleihi ve alihi ve sellem, pa kaze: Ideja o davanju prednosti porodici Bozjeg poslanika sallallahu aleihi ve alihi ve sellem, ostala je iz vremena dzahilijjeta kada se porodicama celnih i predsjedavajucih ljudi davala prednost." [324]

Prema tome, Ibn Tejmijja je mišljenja da su Allah Uzvišeni i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, neuzubillah, išli tragom dzahilijjetske tradicije i obicaja.

Mada je Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem svoj Ehlul-Bejt a.s. predstavio kao ladju izbavljenja [325], mada je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, smatrao da je jedini put spasa od zablude i lutanja cvsto drzanje za slovo Kur'ana i Ehlul-Bejta a.s. [326], pa ipak Ibn Tejmijje veli - "Nikakvog dobra niti koristi od Ehlul-Bejta nije stiglo muslimanima." [327]

Znaci li to da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, neuzubillah, iduci tragom dzahilijjelske tradicije izrekao lazi bez razloga svoj Ehlul-Bejt a.s. nazvao ladjom spasenja i putem koji ljude vodi do spasa.

Pisci knjige "Veliki šejtan" iduci stopama ibn Tejmijje, u cijeloj knjizi šejtanskim metodama su izrazili vehabijsko neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu a.s, i to:
  1. Odvajanjem Ehlul-Bejla a.s. od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.
  2. Poricanjem njihovih plemenitih osobina i lazno klevetanje.
  3. Iskazivanjem prijateljstva i ljubavi prema neprijatnijima porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.
  4. Nepristojnim i prostackim oslovljavanjem
  5. Ogovaranjem


Odvajanje Ehlul-Bejta (as) od Poslanika (s)

Da bi što lakše mogli napasti na porodicu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, oni ih oslovljavaju kao "Alijevi potomci" na strani 4 fusnota 4, ili strana 7 fusnota 7. itd ...

Cesto upotrebljavaju sintagmu "Alijev sin", npr. na strani 4 fusnota 3. ili na strani 8 red 5, itd.., ili ih pak oslovljavaju kao "Alijina porodica", npr. na strani 57 red 15 i red 16, kao i ispod slike na istoj stranici, nastojeci da ovih nekoliko osoba iz porodice Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, prikazu u lošem svjetlu. Ali a.s, Fatima a.s. i njihova djeca su ti koji sacinjavaju porodicu Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i niko drugi sem njih ne spada u Poslanikov Ehlul-Bejt a.s.
O tome svjedoce sunnitske knjige od kojih su: Muslim tom 4, kitabu feda'ilis-sahabe, poglavlje odlike Ehlul-Bejta, Tirmizi, kitabul-Tafsir 5/351, Musned Ahmed ibn Hanbel tom 4, str. 107 i tom 6, str, 292 i 304, Mustadrikus-Sahihejn tom 2, str. 314 i tom 3, str. 148, Es-Sava'ikul-Muhrika str. 143, El-Hasa'is od Nesa'i str. 4, El-Hasa'isul-Kubra es-Sujuti tom 2, str.464, Tafsir Ibn Kesir tom 3 str. 640, El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesir tom 5 str. 321, Mizanul-I'tidal tom 2, str. 17, El-Isabe ....

Da li se Ali i njegova djeca mogu odvajati od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem? Da li je moguce zamisliti da su Ali i njegova djeca išli nekim drugim, a ne putem Pejgambera, sallallajiu alejhi ve alihi ve sellem? U ovom slucaju mi se pozivamo na Kur'an Casni, zbirke hadisa i tefsire ehlu sunneta i tamo trazimo odgovor na ova pitanja. U 61. ajetu, sure Ali-Imran koji je objavljen povodom mubahele (medjusobnog proklinjanja) izmedju Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i kršcana, Poslaniku s.a.v.a se naredjuje da kaze ovako:
"A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si vec pravu istinu saznao, ti reci: "Hodite, pozvacemo sinove naše i sinove vaše, i zene naše i zene vaše, a doci cemo i mi, pa cemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati."
(Ali Imran : 61)

U ovom casnom ajetu Allah dz.š. Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, naredjuje da pozove kršcane na mubahilu (medjusobno proklinjanje) i da svaka od dvije strane sa sobom povede najblize i sebi najdraze osobe.

Ovaj ajet je prema jednakom mišljenju svih muhaddisa, mufessira i historicara ehlu sunneta, objavljen o grupi kršcana koji su došli u Medinu na osnovu prethodnog dogovora o mjestu muhabele, prema svim hadiskim, tefsirskim i historijskim izvorima Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je na mjesto odredjeno za mubahelu doveo Alija, Fatimu, Hasana i Husejna, kao sebi najblize i najdraze osobe.

I u ovom ajetu zanimljivo je da Allah dz.š. Alija poistovjecuje sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Hasana i Husejna predstavlja djecom Poslanikovom, a Fatimu jedinom zenskom osobom koja je bliska i draga Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. [328]

A Ibn Kesir u svome Tefsiru prenosi da, iako je Poslanik u to vrijeme imao nekoliko supruga, nijednu od njih nije doveo za mubahelu. [329]

A Daru Kutni ('Ali ibn Omer umr. 385 h.g.) prenosi da se Ali a.s. na Dan sure (vijecanja za izbor halife nakon Omera) obratio clanovima tog vijeca rijecima: "Kunem vas Allahom! Ima li neko medju vama ko je blizi Poslaniku, sallallalm alejhi ve alihi ve sellem, od mene? I da li ima neko medju vama osim mene, koga Poslanik, sallallalm alejhi ve alihi ve sellem, poistovjecuje sa sobom i da sinove njegove smatra sinovima svojim, a zene njegove zenama svojim?" Oni rekoše: "Kunemo se Bogom da nema." [330]

Prema tome, ako je Ali isto što i Poslanik i ako su djeca Alijeva isto što i djeca Poslanikova, kako ih je onda moguce odvojiti od Pejgambera, sallallalm alejhi ve alihi ve sellem?

Nakon Bitke na Tebuku, objavljeni su ajeti sure Al-Bera'at (At-Tavba) i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je ove ajete predao u ruke Ebu Bekru da ih on prenese u Mekku gdje treba da se na hadzdzu te godine išcitaju pred narodom. Po prenošenju svih mufessira, muhaddisa i historicara ehlu sunneta, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je zatim Alija poslao za Ebu Bekrom da preuzme ove kur'anske ajele i da ih procita narodu. Ebu Bekra je to razalostilo, tako da se s polovine puta vratio u Medinu da upita zašto je Poslanik tako naredio. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "Moju duznost ne moze niko obaviti do li ja sam ili Ali." a u nekim predajama stoji: "Ali je dio mene i ja sam dio Alija, te moju duznost ne moze niko drugi da obavi do ja sam ili Ali." [331]

Prema svim muhaddisima i historicarima ehlu sunneta, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je za Alija, a.s. rekao: "Ali je dio mene i ja sam dio Alija, on je nakon mene zaštitinik svih mu'mina (vjernika)." [332]

I kada su neki htjeli da ogovaraju i loše govore o Aliju, Poslanik, sallallajiu alejhi ve alihi ve sellem, im je, u ljutnji rekao: "Sta hocete od Alija? Sta hocete od Alija? Sta hocete od Alija? Ali je dio mene i ja sam dio Alija i on je nakon mene zaštitnik svakog mu'mina (vjernika)." [333]

Jedna grupa ljudi od Halida ibn Velida je došla kod Poslanika i pocela da ogovara Alija. Kada je Poslanik cuo ove njihove rijeci ljutit je izašao iz kuce i rekao:
"Sta se desilo pa neki ruzno govore o Aliju? Ko god je ruzno govorio o Aliju i o meni je ruzno govorio, a onaj koji se od Alija razdvoji sa mnom se razdvojio, Ali je dio mene i ja sam dio Alija ...." [334]

Prema tome, odvajanje od Alija je isto što i odvajanje od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i razdvajanje Alija od Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije moguce, a onaj koji napadne Alija napao je i Poslanika, sallallahu alejhi ve alilii ve sellem. Onaj ko o Aliju ruzno govori taj je ustvari, o Poslaniku ruzno govorio. A i Buharija takodjer prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao Aliju:
"Ti si dio mene i ja sam dio tebe." [335]

Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i Hasana i Husejna, takodjer, naziva i predstavlja svojim sinovima. Skoro u svim svojim hadisima koji se odnose na njih dvojicu, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ih oslovljava kao "moji sinovi Hasan i Husejn, ili moj sin Hasan i moj sin Husejn", u ovo se svako moze uvjeriti ako pogleda na hadiske zbirke, poglavlja koja govore o odlikama Imama Hasana i Imama Husejna.

I upravo zbog toga hazreti Ali a.s. kaze: "Imam Hasan i Imam Husejn su sinovi Bozijeg Poslanika, a ostala moja djeca su moji sinovi".

U knjizi "Veliki šejtan" vehabije stavljaju poseban naglasak na Imama Husejna i zele da ga oslovljavanjem sa Husejn, sin Alijin, odvoje od Poslanika s.a.v.a, a Poslanik s.a.v.a je specijalno za Imama Husejna nekoliko puta rekao: "Husejn je od mene, ja sam od Husejna, Allah voli onoga koji voli Husejna." [336]

U vaznoj sunnitskoj zbirci hadisa, Mustadrekus-Sahihejn 2, 164, prenosi se da je Hadzdzadz ibn Jusuf es-Sakali, najkrvolocniji neprijatelj Poslanikove porodice u historiji islama, kao i njegovi sljedbenici govorio: "Husejn nije dijete Pejgamberovo," a Jahja ibn Ja'mur, u odgovoru Hadzdzadzu navodi 84 i 85 ajet sure koji Isa'a a.s. predstavlja djetetom Nuha a.s. i pošto Isa a.s. nije imao oca, putem majke postaje sin Nuha a.s. [337]

Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je o Hasanu i Husejnu rekao:
"Hasan i Husejn su prvaci mladica u Dzennetu." [338]

Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je Hasana i Husejna privijao na svoje grudi i govorio:
"Ova dva djecaka su dva moja sina, ja ih obojicu volim, Boze voli onoga koji njih voli. [339]

I rekao je:
"Onaj ko njih dvojicu voli mene je zavolio, a onaj ko se na njih naljuti, na me se naljutio." [340]

Prema tome, moze li neko da odvaja Huseina od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, posredno ili neposredno da napada na Huseina, a u isto vrijeme sebe da smatra prijateljem Poslanikovim, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem? Zar moze neko Huseina mrzili i biti mu neprijatelj, a Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, voljeti?

Kako onda vehabije, koje sebe smatraju "sunnitima" i tvrde da su jedini predstavnici Poslanikovog sunneta, a svi ostali (sljedbenici razlicitih islamskih mezheba) da su sljedbenici bid'ata (novotarija), tumace gore navedene hadise koje prenose najveci sunnitski alimi, kao što je Tirmizi, Ahmed ibn Hanbel, Hakim, Ibn Madze, Rbu Davud, Bejheki, Ibn Hadzer, Ebu Nu'ejm, Nesa'i, Mutleki el-Hindi, Buharija, Hatib el-Bagdadi, i dr ...?

Zar Allah Uzvišeni u Kur'anu nije rekao da se u slucaju razmimoilazenja u necemu obratimo Njemu i Poslaniku Njegovom te od njih da zatrazimo rješenje o onome u cemu se razilazimo?
"O vjernici, pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u necemu ne slazete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet, to vam je bolje i za vas rješenje ljepše."
(An-Nisa : 59)

I mi se u vezi ovoga pitanja obracamo Allahu dz.š. i vidimo da On u 61 ajetu, sure Ali-Imran, Alija poistovjecuje sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Hasana i Husejna predstavlja sinovima Poslanikovim, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a u 33 ajetu sure Al-Ahzab, Alija, Fatimu i njihovu djecu On naziva Poslanikovim a.s. Ehlul-Bejtom.

U 23 ajetu sure Aš-Sura, naredjuje ljubav i prijateljstvo prema njima, te u 56 ajetu sure Al-Maida, Allah dz.š., Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i Alija a.s. predstavlja zaštitnicima onih koji vjeruju, a postoje i drugi ajeti u kojima Allah dz.š. obznanjuje polozaj i ugled koji uziva Ehlul-Bejt a.s. Svi muslimani (kako sunnije tako i šije), prenose uvjete pod kojima su ovi ajeti objavljeni, te hadise od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koji ih tumace. U ovim ajetima se ne pominju imena Alija, Fatime Hasana i Husejna, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, u hadisima koje izmedju ostalih prenose i najvaznije zbirke hadisa ehlu sunneta, kao i Muslim, obznanio na koga se misli u ovim ajetima, takodjer, je obznanio da zene Poslanikove nisu dio Ehlul-Bejta a.s. o kojem se govori u 33 ajetu sure Al-Ahzab.

A kada se obratimo Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, vidimo da je on u svojim mutevatir hadisima rekao da je svome ummetu ostavio dvije veoma vazne i skupocjene stvari a to su: "Kur'an" i "Ehlul-Bejt", te da se to dvoje nece razdvojiti sve do dana kada ce mu se pridruziti na izvorištu Kevser, vidimo takodjer, da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Svako onaj koji se ovih dvoje bude cvrsto drzao, taj se od zablude i lutanja spasio." [341]

Još je rekao: "Moj Ehlul-Bejt cuva ummet od nesloge i raskola, a ukoliko se neko arapsko pleme bude protivilo i sukobilo sa mojim Ehlul-Bejtom, ono ce se raspasti i u savez s Iblisom ce uci." [342]

Hakim, jedan od najvecih sunnijskih muhaddisa kaze: "Ovaj hadis je ispravan (sahih)."

Posebno za Alija a.s. Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kaze: "Ti si i na dunjaluku a i na ahiretu moj brat."

Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem, je svoje ashabe bratimio jedne s drugim, da bi na kraju Alija a,s. ostavio samog ne pobratimivši ga ni s kim. Kada ga je Ali uplakano pitao zašto ga ni sa jednim od muslimana nije pobratimio, Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "zar ne voliš da ti ja budem brat?" Onda je izmedju sebe i Alija uspostavio bratstvo. [343]

Pejgamber, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je još kazao o Aliju:
"Ali je uz Kur'an i Kur'an je uz Alija, oni se nece razdvojiti sve dok mi se ne pridruze kod izvorišta Kevser." [344]

A Hakim, jedan od najvecih muhaddisa ehlu sunneta u knjizi Mustadrekus-Sahihejn koju je napisao radi sakupljanja ispravnih rivajeta koji nisu zabiljezeni u Buhariji i Muslimu, nakon sto je prenio ovaj hadis veli: "Lanac prenosilaca ovog hadisa je sahih."

Poslanik je, takodjer, rekao:
"Ali je sa istinom i istina je sa Alijem. Oni se nece razdvojiti sve dok mi se ne pridruze kod izvorišta Kevser na Sudnjem danu."

Posto je ubiljezio ovaj rivajet Hakim kaze: "Lanac prenosilaca je ispravan." [345]

U drugom sahih rivajetu kroz sunnitske izvore se prenosi da je Poslanik , sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao:
"Ako se Benu Vali'e (glavešine plemena Hazre Meut, Dzemade, Mahus ...) ne okane onoga što cine, tako mi Allaha na njih cu poslati covjeka koji je meni slican da sprovede moju naredbu nad njima. Njihove ratnike da pobije, a one koji iza njih ostanu da porobi.
Ebu Zerr r.a. kaze: "Odmah poslije Poslanikovih rijeci osjetio sam na ramenu hladnocu Omerove ruke. On me pitao: "Na koga on to misli?" Rekoh: "Ne misli na tebe, vec na Alija."


Hakim u Mustadrekus-Sahihejn kaze: "Lanac prenosilaca ovog hadisa je ispravan." [346]

Prema tome, odvajanje Alija ili odvajanje Ehlul-Bejta a.s. od Pejgambera sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije moguce i ne moze se spojiti neprijateljstvo prema Ehlul- Bejtu i ljubav prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Na osnovu sahih hadisa, Alije uvijek uz Kur'an, uvijek je sa istinom i slican je Pejgamberu, brat je njegov i zaštitnik je svih vjernika, pa onaj ko sebe smatra muslimanom, ne moze se neprijateljski odnositi prema njemu i ne moze odvojeno posmatrati Alija a.s. i Pejgambera.

Pitamo se, zašto to cine vehabije? Iz istog onog razloga zbog cega su haridzije Alija smatrale nevjernikom, baš iz islog razloga vehabije Alija smatraju neprijateljem.

Na koga god su haridzije nailazile, a da mu je vjerovanje bilo u suprotnosti s njihovim sujevjernim ubjedenjima i pokvarenim vjerovanjima, odmah, bez oklijevanja bi ga proglasili nevjernikom i izdavali bi fetvu da ga treba ubiti.

Vehabizam je preobrazeni oblik istog onog prljavog haridzijskog pokreta, podstican od neprijatelja islama i u politicke svrhe korišten, kada naidje na onoga koji mu se suprotstavlja u mišljenju, odmah ga napada oruzjem takfira (tj. proglašavaju ga nevjernikom) neprijateljstva i mrznje.

Da nije bilo islama Alijevog, maca Alijevog, njegove pozrtvovanosti, apsolutne pokornosti i predanosti Allahu dz.š i Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, te potpore Alijevog oca u vrijeme Poslanika, da nije bilo strpljivosti, znanja i bogobojaznosti Alijeve politike njegove i krvi njegove te krvi djece njegove poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, od istinskog islama danas ne bi bilo ništa.

Prema tome, Ali a.s. je taj koji je za neprijatelje islama najveci krivac za sve. Pa je stoga oštrica napada vehabija, prvo usmjeravana prema Aliju a zatim prema Husejnu, a sa druge strane svoju ljubav i privrzenost vehabije poklanjaju Emevijama, posebno Muaviji koji se borio protiv Alija i naredio da hatibi sa minbera moraju proklinjali Alija, a drugove i sljedbenike njegove zbog ljubavi njihove prema Aliju a.s, ubiju. Iskazuju naklonost i preme Jazidu, koji je ostavivši ih zednima, poodsijecao glave Husejnu i njegovoj braci, te djeci njegovoj, kao i sestricima i pomagacima njegovim (u vezi s ovim cemo dati više objašnjenja).



Negiranje odlika Ehlul-Bejta te omalovazavanje i pripisivanje Ehlul-Bejtu nevaljalih svojstava

Vehabije nastoje, ne samo da sakriju svaku odliku Ehlul-Bejta a.s. vec i da poreknu njihove potpuno jasne i dobro poznate odlike, ili pak da pobiju vrijednost tih odlika, pa cak i da iznesu neke neistinite tvrdnje na Ehlul-Bejt a.s. ili da ih srozaju na nivo najozloglašenijih ljudi, te s njima da ih izjednace.

Skrivanje plemenitih osobina ili odlika Ehlul-Bejta a.s. pisci "Velikog Sejtana" na 81 stranici red 15, navodeci lazni hadis (na ciju tacnost smo ukazali ranije, a što smo obrazlozli proturijecnocu toga sa drugim sahih hadisima, kao i iznošenja jasnih historijskih cinjenica) nastoje da prikriju ljubav koju Ali i Fatima a.s uzivaju kod Allaha i Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Putem razlicitih izvora ehlu suneta, prenosi se da je Aiša, Majka Vjernika, upitana: "Ko je od ljudi bio najdrazi Poslaniku?" Ona je odgovorila: "Fatima." "A od muškaraca?" Odgovorila je: "Njen muz." [347]

Neophodno je, radi pojašnjenja ove teme obratiti paznju na jedan dogadjaj koji prenose svi vazniji sunnitski alimi. Taberi u svojoj povijesti prenosi da je nakon pogibije hazreti Alija a.s, Muavija zaposjeo prijestolje vlasti nad svom islamskom zemljom, a onda jednog od Emevija, Mugire ibn Su'abe postavio za vladara Kufe i rekao mu: "Pošto si ti jedan pametan i razuman covjek, u poslovima vlasti ja ti necu ništa savjetovati, sem jedne stvari, a to je: psovanje i klevetanje Alija, loše govorenje o njemu, provociranje i mucenje njegovih pomagaca i sljedbenika ..."
Taberi dalje nastavlja: "Mugire je po Muavijinom nalogu sedam godina vladao nad Kufom i lijepo je postupao sa narodom, ali nikada nije prestao da proklinje i grdi Alija." [348]

Ali ibn Muhammed ibn Ebi Sejf el-Medaini u knjizi "El-Ahdas," od sunnitskih alima i historicara prenosi:"Muavija je nakon 'amul-dzema'e (one godine kada je postao vladar svih islamskih teritorija) svim svojim namjesnicima poslao pismo istog sadrzaja, a pisalo je: "Svako onaj koji prenese neke od plemenitih svojstava Ebi Turaba (Alija ibn Ebi Taliba) ili njegovog Ehlul-Bejta, taj je izgubio zaštitu zakona." (tj. moze biti ubijen, moze mu se oteti imovina i slicno). Hatibi su poslije toga, gdje god bi stigli proklinjali i grdili Alija i njegovu porodicu, a posto je u Kufi bilo najviše koji su pokazivali ljubav i naklonost prema Ehlul-Bejtu, najteze stanje je bilo u tom gradu.

Nakon Mugire vladar Kufe je postao Zijad ibn Summeje, koji je Alijeve sljedbenike, šije, gdje god bi našao, proganjao, ubijao, te im ruke i noge odsijecao, tako da u Kufi nije ostavio ni jednu poznatu licost od Alijevih sljedbenika. [349]

Veliki sunnitski alim, Ibn Ebil-Hadid, prenosi:
"Muavija je svojim sluzbenicima napisao: "Priblizite se Osmanovim prijateljima, pa ko god od njih prenese neku dobru odliku o Osmanu, sprijateljite se s njim, pošaljite mi i napišite mi njegovo ime i ime njegovog plemena."
I oni su se trudili da sprovedu ovu Muavijinu naredbu u djelo, teko da se zbog darova i nagrada, koju im je Muavija slao, "broj Osmanovih odlika uveliko povecao," a narod se poceo takmiciti u prenošenju predaja o Osmanovim plemenitim osobinama.
Zatim je Muavija poslao drugo pismo u kojem je napisao: "Hadisa o Osmanu je postalo previše i po svim gradovima su rašireni, pa kada vam stigne ovo moje pismo, pozovite ljude da prenose rivajete o plemenitim osobinama ashaba i halifa koji su bili prije Osmana. Naspram vijesti koju neko od muslimana prenese o odlikama Ebu Turaba (Alija) obavezno prenesite neki rivajet o ashabima koji ce joj protuteziti, jer to ja više volim 1 više ce me obradovati, a za Ebu Turaba (Alija) i njegove šije to je teze nego da se prenose predaje o Osmanovim odlikama ...."
[350]

S obzirom na predašnje izlaganje, postaje sasvim jasno kakav je hadis naveden u "Velikom šejtanu" na sirani 77 red 19 u kojem se iznosi daje Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, najdraze stvorenje Aiša, a od muškaraca njen otac (Ebu Bekr). Medjutim, kada se osvrnemo i pogledamo ko je prenosilac tog rivajeta, vidimo daje Amr ibn el-'As, Muavijin namjesnik i ministar, najvaznija licnost u Muavijinoj vladi, te jedan od glavnih vojskovodja u ratu protiv Alija. [351]

Na osnovu sunnitskih historijskih izvora, kada je Amr ibn el-'As, od strane Muavije pozvan da mu polozi prisegu, rekao je:
"Ne, tako mi Boga, ne dam svoju vjeru sve dok ne dobijem nešto iz tvoga dunjaluka." Muavija mu je na to rekao: "Dajem ti vlast nad Egiptom..."

Kada je umirao Amr ibn el-'As je govorio:
"Kamo srece da sam umro trideset godina prije ovoga, ja sam gradio i potpomagao dunjaluk Muavijin, a vjeru svoju sam rušio i davao sam prednost dunjaluku nad ahiretom, zagubio mi se pravi put i smrt mi je stigla ...." [352]

Hadis o hazreti Aliju i Fatimi, te o tome da je od zena najdraza osoba Poslaniku sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, Fatima, a od muškaraca Ali, prenesen je od Majke Vjernika, Aiše i rekli smo da je lanac prenosilaca toga hadisa, prema jasno izrazenom mišljenju najvecih muhaddisa ehlu sunneta, kao što je Hakim i Ibn Hadzer el-Hejsami, ispravan, odnosno sahih.

Knjiga "Veliki Šejtan" str. 2
Tako mi Onoga u cijoj je ruci duša moja, nece umrijeti niko ko u srcu ima, makar ko zrno gorušice zadovoljstva zbog ubistvo Osmanovog, a da nece biti od Dedzdzalovih sljedbenika, ako bude ziv, a ako ne bude, povjerovat ce u nj u grobu svome.


Vec od ranije znamo da je Majka Vjernika, Aiša imala neki poseban osjecaj prema Aliju a.s. Ali da sada razmotrimo i njene osecaje prema Osmanu.
Kada je Majka Vjernika Aiša u Mekki cula za Osmanovo ubistvo veoma se obradovala i rekla:
"Ab'adehullah - Neka ga Allah udalji (od milosti svoje). Smrt ga je stigla zbog njegovih djela, a Allah nikad ne cini nepravdu robovima svojini, grijesi njegovi su ga doveli do toga da bude ubijen ... O ljudi! Najzasluzniji covjek za hilafet je "Zul Isba' (Talha)" [353]

Odmah je krenula na put prema Medini i na putu je, izrazavajuci svoju radost i nadu, govorila:
"Allah je Na'sala (maloumnog starca, Osmana) udaljio od milosti svoje.
O Zul Isba' ustaj! O amidzicu, ustaj! Allah ga blagoslovio, njega je narod našao dostojnim hilafeta, kao da vidim kako on sa onim svojim (sakatim) prstom uzima od ljudi prisegu. Potjerajte mi kamilu, nek brze ide ..."
[354]

Knjiga "Veliki Šejtan" str. 74
Niko nije prenio da su Aiša niti iko koje bio sa njom zeljeli uzeti hilafet od Alija, niti su pozvali ljude da ikoga od njih proglase halifom.


I kada na svome putu prema Medini naidje na jedno podrucje zvano Saref susrete osobu po imenu Ubejd ibn Ummi Kelab i upita: "Sta ima novo?"
Ovaj joj rece: "Ljudi su ubili Osmana i ostali su cekajuci osam dana."
- "A šta su onda uradili?"
- "Medinjani su jednoglasno za halifu odabrali najboljeg covjeka, Alija ibn Ebi Taliba."
-"Kunem se Bogom! Više bih voljela da se nebo na zemlju sruši nego da je istina ono što govoriš, teško tebi, gledaj šta govoriš!?"
-"O Majko Vjernika, ono što sam rekao sušta je istina."
Kad to cu, ona se sva poce tresti.
Onaj covjek je upita: "Sta je tebi, o Majko Vjernika? Tako mi Allaha ja ne poznajem covjeka koji je dostojniji i zasluzniji za to od njega, i ne nalazim nikoga ko bi u tome bio ravan njemu, zašto si nezadovoljna njegovom vlašcu?"
Aiša povika: "Vratite me nazad, vralite me nazad" i onda se ponovo uputila prema Mekki govoreci: "Kunem se Bogom, Osman je nepravedno ubijen. I tako mi Boga ja cu da trazim krvarinu za njega."
Ubejd ibn Ummu Kelab rece: "Zašto? Kunem se Bogom da si ti bila prva osoba koja je ustala protiv njega, pa ti si uvijek govorila: "Ubijte tog maloumnog starca kad je postao kafir."
Majka Vjernika mu odgovori: "Oni su najprije od njega trazili da se pokaje, pa su ga tek onda ubili. Ja sam rekla: "Ubijte ga, a i oni su, takodjer, rekli, ali moj posljedni govor je bolji od prvog mog govora ...."
Na kraju se vratila u Mekku i medju skupinom ljudi, rekla:
"O narode! Osman je nepravedno ubijen i tako mi Boga ja cu da trazim krvarinu za njega ... Kurejši, Osman je ubijen, a ubio ga je Ali ibn Ebi Talib. Taku mi Allaha, jedna noc Osmanova, bolja ie od cijelog zivota Alijevog!"
[355]

Mada je Allah, dz.š. u 33 ajetu sure Al-Ahzab samo zenama Poslanikovim naredio da ostanu i obavezno borave u kucama svojim, mada je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, posebno Aišu upozoravao da se u buducnosti pazi te da ne bude uzrokom fitne i nereda i da se u nered ne uplice, ipak je ona, zbog izuzetne mrznje prema Aliju, preuzela na sebe obavezu da vodi rat protiv njega i njegove islamske vlasti.

Knjiga "Veliki Šejtan" str. 79
... od lazi, navešcu primjer jednog izmišljenog hadisa, opet od strane Rafidija, vezanog za bitku o kojoj smo upravo govorili. Pricaju Rafidije kako je nekad pitao Boziji Poslanik, sallalahu alejlii ve sellem, svoje supruge, na koju li ce od njih lajati psi kad bude prolazila pored izvora po imenu Hev'ab (blizu Basre). I zaista, vele, kad je Aiša prolazila tuda sa Talhom i Zubejrom krecuci se prema Basri, zalajaše psi, pa htjede da se vrati kad je cula da se baš tako zove mjesto, ali se Talha i Zubejr krivo zakleše da to nije Hev'ab, da bi je nagovorili da nastavi put. Tako su Rafidije htjele pokazati kako su Talha i Zubejr lazljivci.


Ovo je jedan od primjera gdje pisci "Velikog šejtana" prave cuda, mada su i prethodne stranice njoj slicne. Medjutim, pošto se ovdje govori o plemenitim osobinama Majke Vjernika, Aiše i pošto Amr ibn el-'As, Muavijin namjesnik veli da je ona Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem najdraza osoba, a od muškaraca, njen otac (Ebu Bekr) te pošto pisci "Velikog šejtana" tvrde da su šije poznati po izmišljanju hadisa i da su izmedju ostalih izmislili i hadis o lajanju pasa kod mjesta Hev'ab (mjesto u blizini Basre), dobro je da malo prelistamo najvaznije knjige ehli sunneta i malo prostudiramo ovaj dogadjaj.

Ucenik Ibn Tejinijje i vehabijski mufessir Ibn Kesir u svojoj historijskoj knjizi, pod naslovom El-Bidaje ven-Nihaje (na str. 70. pod brojem 66 pisci "Velikog šejtana" se pozivaju na ovu knjigu) od Ibn Abbasa prenosi predaju u kojoj kaze:
"Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je svojim suprugama rekao: "Kamo srece da znam koja ce od vas biti vlasnica gusto dlakave kamile koja ce se kretali, a psi Hev'aba na nju ce lajali. Sa njene desne i sa lijeve strane veliki broj ljudi ce da bude ubijen." [356]

Ibn Abdul Birr, sunnitski poznavalac hadisa veli: "Lanac prenosilaca ovog hadisa je ispravan i ovaj rivajet se ubraja u Poslanikove mu'dzize (jer se njime predskazuje buducnost) i jedan je od znakova njegova poslanstva."

Bejheki od Majke Vjernika, Ummu Seleme prenosi da je rekla:
"Kada je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem spomenuo nedozvoljeni izlazak neke od majki vjernika, Aiša se nasmijala. Poslanik s.a.v.s. joj je rakao: "O Humejra! Pazi da ti ne budeš ta osoba, a onda se okrenuo Aliju i rekao: "O Ali! Ako nekad bude ovisila o tvojoj odluci na lijep nacin postupi prema njoj." [357]

A u knjizi "Ikdul-Ferid" kao i Es-Siretul-Halebija, stoji: "Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao Aiši: "O Humejra! Kao da vidim kako psi Hev'aba laju na tebe, te kako ratuješ protiv Alija, u stanju si cinitelja nepravde." [358]

Majka Vjernika, Aiša je u svojstvu vojskovodje nepravednog rata protiv pravedne i tek uspostavljene Alijeve vlasti krenula na put prema Basri. Ibn Kesir veli:
"Kada je Aiša stigla do naselja Beni Amir, zavijali su neki psi na nju, upitala je: "Koja je ovo voda?" Odgovoriše joj: " Zove se Hev'ab," na to ona udari jednom rukom o drugu i rece: "Mi smo Boziji i mi se njemu vracamo, ja sam ona zena! Cula sam da je Boziji Poslanik, salallahu alejhi ve alihi've sellem, rekao a i njegove zene su bile kod njega: "Da samo znam na koju od vas ce da laju psi Hev'aba"!
Ja se moram vratiti nazad!
Zubejr joj tada rece: "Onaj koji ti je rakao da se ova voda zove Hev'ab, slagao te."
[359]

Da li je moguce da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem izgovorio one hadise o Aliju koje smo ranije pomenuli, a da je nagovijestio ovakvu Aišinu sudbinu, a u isto vrijeme da ona bude osoba koju on najviše voli?

Da li su hadis o psima Hev'aba izmislile šije da bi napali i oklevetali Majku Vjernika, Aišu, njenog amidzica Talhu te supruga njene sestre Zubejra? Zar su Hakim Nejšaburi, Ahmed ibn Hanbel, Ibnel Asir, Mes'udi, Halebi, Sujuti, Ibn Kutejbe, Ibn Dzevzi, Ibn Abdul-Birr, Teberi, Ebul-Feda, Harezmi i Ibn Kesir šije? Zar nisu Ibn Abdul-Birr i Ibn Kesir, naglasili ispravnost ovog hadisa i zar Ibn Abdul-Birr nije taj hadis uvrstio i smatrao ga jednim od znakova Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem poslanstva?

Zar Ebu Bekr i Omer nisu nakon smrti Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, zabranili pisanje hadisa, pa zar nisu spalili do tada napisane hadise Pejgambera sallallahu alejhi ve alihi ve sellem? [360]

Zar Ebu Bekr nije rekao: "Nijedan hadis od Poslanika nemojte da prenosite, ko god vas za nešto bude pitao, recite: "Medju nama je knjiga Bozija, halal njen halalom smatrajte, a haram njen haramom." [361]

Zar Omer u odgovoru Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je zadnjih dana svoga zivota zatrazio da mu se donese pero i papir, kako bi napisao pismo koje ce biti garant upute ljudima i zaštita od zablude, nije rekao: "Medju nama je Bozija Knjiga i dovoljna nam je Bozija Knjiga." (tj. ne treba nam Sunnet)

Zar Omer nije pozatvarao neke od ashaba zbog toga što su prenosili Poslanikove hadise? [362]

Zar treci halifa Osman, odmah po dolasku na vlast, popevši se na Poslanikov minber, nije rekao:
"Niko nema pravo da prenosi neki hadis koga nije cuo za vrijeme Ebu Bekra i Omera."? [363]

O Muaviji smo naveli neke primjere na ranijim stranicama.

El-Hafiz es-Sujuti u svojoj knjizi Tadribur-Ravi piše:
"Medju ashabima i tabi'inima bilo je dosta nesloge kada su u pitanju hadisi. Veliki broj njih je bilo protiv pisanja, a samo neki su to smatrali dozvoljenim, a izmedju tih bio je Ali i njegov sin Hasan koji su pisali hadise." [364]

Prema tome, koje taj kome je trebalo da izmišlja hadise? Da li onaj, cija je veza sa Pejgamberom i sunnetom njegovim prekinuta i cije pisanje pocinje tek od vremena Omera ibn Abdulaziza, dakle s pocetkom drugog vijeka po hidzri, je imao potrebu da izmišlja hadise, ili je onaj koji je od vremena Poslanika sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, sve imao na raspolaganju?

Da li onome, koji nije ni jedne trunke odstupio od šerijatskih propisa i cija prošlost je svijetla kao što je sunce svijetlo, cija sadašnjost obiluje najvišim dobrim osobinama i sposobnostima, potrebno da izmišlja hadise ili onome koji je na nezakonit nacin i otimacinom preuzeo vlast nad muslimanima i koji se umiješao u islamske propise i odredbe mijenjajuci ih, premecuci i unoseci novotarije te koji je bez odgovarajuce sposobnosti i silom maca postao vladar nad muslimanima?

Da li onome koji je spalio hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i zabranio njihovo pisanje i koji se za svoje svakodnevne potrebe obrcao Jevreju Ka'b el- Ahbaru i kršcaninu Tamim ed-Dariju koji su mu pomagali prilikom tumacenja Kur'ana, akaida i ahkama, potrebno da izmišlja hadise ili je onome koji je zapisivao hadise Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a Ka'b el- Alibara i Tamim ed-Darija i njima slicne istjerivao iz dzamije.

Odgovor na ova pitanja jasan je i ako obratimo paznju na Muavijina pisma koja smo ranije naveli, bit ce nam sasvim jasno ko su ti koji izmišljaju hadise. Navodimo jednu recenicu od starog sunnitskog historicara i muhaddisa Naftvejha, koja je otvorena i direktna:
"Vecina izmišljenih hadisa o plemenitim svojstvima ashaba pojavila se za vrijeme vladavine Beni Umejje i to radi zadobijanja naklonosti emevijskih vlasti, jer Emevije su mislili da ce na taj nacin omalovaziti i srušili ugled Benu Hašima," (porodice Pejgamberove i Alijeve). [365]

A savremeni sunnitski pisac šejh Ez-Zehebi, kaze:
"Prvo pojavljivanje izmišljenih hadisa, dogodilo se 41 godine po hidzri (godinu dana nakon šehadeta Imama Alija a.s., dakle za vrijeme Muavijine vlasti) a u vrijeme tabi'ina ova pojava se jako raširila." [366]

Zbog nadgledanja Imama Ehlul-Bejta a.s. te obimnog i bogatog kapitala hadisa Pejgambera sallallahu alejhi ve alihi ve selleni, zapisivanih posredstvom Alija a.s. i Imama Hasana i zbog predavanja hadiskih zbirki iz ruke u ruku Imama, šije hvala Allahu dz.š. nisu imali potrebu da kao neki drugi izmišljaju hadise.

Siije su bili glavni nosioci Poslanikovih sallallahu alejhi ve alihi ve sellem hadisa, pa je upravo zbog toga u knjizi El-Ba'isul Hasis, koju je napisao Ibn Kesir ucenik Ibn Tejmijje, na 102 stranici prenesen govor od hafiza Ez-Zehebija, muhaddisa ehlul sunneta, a odnosi se na velikog šitskog muhaddisa Aban ibn Taglibu u kojem kaze: "Medju tabi'inima i tabi'inima tabi'ina, bilo je jako mnogo šija i šiizam je tada bio uveliko rasprostranjen. To su bili pobozni, bogobojazni i istinoljubivi ljudi, pa ako ne prihvatimo njihove hadise sve ostatke od Pejgambera sallallahu alejljj ve alihi ve sellem, cemo izdubiti, a to je jedan veoma jasan gubitak. [367]

Prema tome, šije su ti koji su sacuvali i prenijeli mnoštvo onoga sto je ostalo iza Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, (što priznaju cak i vehabije) jer, šije su bili pobozni, bogobojazni i istinoljubivi ljudi, pa ukoliko hadisi šitskih prenosilaca ne budu prihvaceni izgubit ce se ono sto je ostalo iza Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ...

Ovo je jasan pokazatelj koje taj koji je poznat po izmišljanju hadisa, šije ili neki drugi?
U knjizi El-Ba'isul Hasis od Ibn Kesira, na stranicama od 85 do 90 mozemo procitati nekoliko zanimljivih i smiješnih prica o izmišljanju hadisa. Na 89 strani mozemo procitati i ovo:
"Ahmed ibn Hanbel i Jahja ibn Ma'in (jedan od najvaznijih poznavalaca hadisa ehlu sunneta) su u mesdzidu zvanom Er-Ressale, klanjali namaz. Neki covjek iz skupine dzematlija je ustao i poceo da oglašava hadis sa sljedecim lancem prenosilaca: Ahmed ibn Hanbel i Jahja ibn Ma'in prenose da im je rekao Abdurrezak od Muammera, a on od Kutada, a ovaj opet prenio od Enesa ibn Malika gdje kaze: "Boziji Poslanik je rekao: "Ko izgovori: La ljahe illa Allah, za svaku pojedinu rijec Allah ce mu stvoriti jednu pticu ciji ce kljun biti od zlata, a krila od merdzana ...," rivajet se nastavlja na oko 20 stranica!!
Ahmed ibn Hanbel i Jahja ibn Ma'in su se zagledavali jedan u drugog i jedan drugom govorili da za takav hadis nisu ni culi, te kada je onaj covjek, koji je prenosio hadis, skupljajuci hedije, htio da nastavi svoj govor, Jahja ibn Ma'in mu je dao znak da pridje blize.
Misleci da ga zove da mu da hediju, covjek se priblizi, a Jahja ga upita: "Ko ti je ispricao ovaj hadis?" Ovaj mu odgovori: "Ahmed ibn Hanbel i Jahja ibn Ma'in." Jahja mu na to rece: "Ja sam Jahja ibn Ma'in, a ovaj covjek je Ahmed ibn Hanbel i nikad nismo culi za takav hadis. Onaj covjek rece: "Ja sam od mnogih cuo da je Jahja ibn Ma'in malouman i glup, ali nisam mogao da vjerujem, zar si mislio da na svijetu nema drugog Jahja ibn Ma'ina i Ahmeda ibn Hanbela do vas dvojica?"
[368]

Radi pojašnjenja navodimo nekoliko napomena o senedu, lancu prenosilaca i izmišljanju hadisa:

Prvo: Mi smo u raspravi o metodama kojima se koriste pisci "Velikog šejtana," rekli da je "lanac prenosilaca i izvor" prenošenja neke izjave, te poznavanje tog izvora, odnosno, koje su osobe u lancu prenosilaca, spada u osnovne i prvorazredne uvjete da neki govor ili prenesena izjava budu prihvaceni. Knjiga "Veliki šejtan" sa ovoga stanovišta ne moze biti ni najmanje vjerodostojna jer se uopce ne poziva na neki izvor, dokumet ili ako se vec poziva, taj izvor nije poznat. Na primjer u njoj se kaze: "Jedan poznanik mi je pricao ...", ili je pak izvor, odnosno osoba koja prenosi taj hadis poznata po laganju i izmišljanju lazi. Sve što pisci prenose na 66, 67, 68, 69 ... 77, te jos nekoliko stranica iz Tarihu Taberija i Tarihu Ibn 'Asakira lanac prenosilaca se okoncava na osobi po imenu Sejf ibn Omer et-Tamimi o kome u knjizi El-Ba'isul Hasis, ciji je pisac Ibn Kesir (knjiga je izdala u Kuvajtu, od strane tamošnjih vehabija), na 86 sirani od Hakima, velikog sunnitskog muhaddisa prenose da je rekao: "Sejf ibn Omer et-Tamimi je bogohulnik i njegove predaje nemaju nikakve vjerodostojnosti." [369]

Ez-Zehebi u svojoj knjizi Mizanul I'tidal o njemu govori: "Od Jahja ibn Ma'ina se prenosi da je rekao: "Sejf je slab (prenosilac)" i još je rekao: "Bezvrijedni komad zeljeza je bolji od Sejfa."
A Ebu Davud (Sulejman ibn el-Aš'as es-Sasidztani umr. 275 h.g) veli: "Sejfu se ne moze ništa vjerovati,"
Ebu Hatam: "Sejf se ne moze prihvatiti,"
Ibn Hibban kaze: "On je bogohulnik,"
Ibn Adijj: "Sve njegove predaje su neprihvatljive,"
Ibn Nuinejn: "Sejf je izmišljao hadise i osudjen je na bogohuljenje,"
Tirmizi nakon sto je prenio jedan njegov rivajet kaze: "Neprihvatljivo." [370]

Prema tome, sve predaje koje su, na pomenutim stranicama, prenesene iz Tarihut-Taberija i Tarihu Ibn Asakira su lazne predaje i one nemaju potrebne vjerodostojnosti, o cemu cemo dati više objašnjenja.

Drugo: Proucavanje uzroka izmišljanja hadisa u islamskoj historiji daje veoma zalosne rezultate. Sigurno je da danas u ovom vremenu naucnog istrazivanja, razvoja i oslobodjenosti od nelogicnih i fanatickih vjerovanja, muslimani najviše trebaju preispitivanje stava prema islamskoj historiji i hadiskim izvorima na jedan razuman nacin, koristeci se zdravim i jasnim islamskim mjerilima.

Nelogicno i fanaticno drzanje do nekih stavova i mišljenja koji nemaju osnova u islamu, nije ništa drugo vec slijepo kruzenje u krugu oko sebe. Pretrazivanje uzroka izmišljanja hadisa pomaze u uklanjanju sujevjerja, spoznaji izvornog islama, te presvijetlih i sahih hadisa od Pejgambera sallallahu alejlii ve alihi ve sellem.

Na primjer "politika" je bila jedan od glavnih uzroka izmišljanju hadisa. Emevijske halife i vladari su radi ostvarenja svojih podlih i prljavih dunjaluckih ciljeva bili zacetnici u izmišljanju hadisa. Oni su radi omalovazavanja i obešcašcenja svetosti clanova Ehlul-Bejta a.s. pogotovo hazreli Alija, naredili ne samo da ga psuju i proklinju, vec su izgradili i mnoge licnosti, predstavljajuci ih svetim, postujuci i uzdizuci ih iznad Ehlul-Bejta a.s, a sve su to ucinili izmišljanjem hadisa. Mi smo vec ukazivali na Muavijina pisma, ali ovdje cemo ukazati na neke izmišljene hadise koje su pisci knjige "Velikog šejtana" prenijeli.
Na 2 stranici, knjige "Veliki šejtan" prenosi se hadis o fitni koja ce se zbiti zbog "ubistva Osmanova." Ovaj hadis su preuzeli iz knjige Tarihul Hulefa' od es-Sujutija i naravno, nema nikakvog lanca prenosilaca. Ovim hadisom zele dokazali da su šije zadovoljni ubistvom Osmana, te ih zbog toga prema tome treba smatrati Dedzdzalovim sljedbenicima.

Mi sasvim jasno i otvoreno izjavljujemo da je ubistvo Osmana velika tragedija u historiji islama i šije ni u kom slucaju nisu zadovoljni time, ali taj slucaj ne smatramo tragedijom samo zbog ubistva jedne osobe koja je vlastitim djelima prouzrokovala onoliku fitnu i belaj u povijesti islama. Tragedija je što je u kratkom vremenskom periodu, nakon smrti Poslanika, sallallahu alejlii ve alihi ve sellem, pored onolikog njegovog truda i napora da muslimane uputi na pravi put i uspostavi pravedan islamski sistem, put kojim je bila krenula islamska vlast toliko postao nastran i iskrivljen, da ga zadesi tako tragican i nesrecan kraj. Ovaj dogadjaj je zaista bio velika tragedija, ali ne zbog jedne osobe, vec zbog toga što je to pokazatelj nazatka i iskrivljenosti puta kojim je bilo krenulo islamsko društvo.

Da bismo pokazali nastranost i iskrivljenost puta kojim je išao Hilalet u to vrijeme pozvati cemo se na knjigu iz koje su vehabije uzele hadis naveden na drugoj strani "Velikog šejlana", "Tarihul Hulefa" od es-Sujutija, vidjeti cemo da li je hadis izmišljen ili je ispravan (sahih), i da li moze biti razumski prihvatljiv? Da li se uopce moze zamisliti da je Pejgamber sallallahu alejlii ve alihi ve sellem, rekao tako nešto ili je to samo prica koju su izmislili Muavija i emevijske (Benu Umejje) vlasti i pripisali je Poslaniku sallallahu alejlii ve alihi ve sellem, kako bi prikrili cinjenice u vrijeme vladavine treceg halife koji je bio clan porodice Emevija?

Vehabije su sa 52 stranice Tarihul Hulefa prenijeli pomenuti hadis, a mi cemo iz iste knjige navesti predaje koje govore o periodu Osmanove vladavine. Ove predaje se nalaze na 146 strani te knjige pa nadalje.
"Osmanov hilafet je trajao dvanaest godina. U prvih šest godina njegove vladavine, niko se nije pozalio na njega, ... ali u drugih sest godina, sve svoje sluzbenike u vlasti uzimao iz reda svojih rodjaka i rodbine. Jednu petinu prihoda iz islamskog dijela Afrike, polkonio je Mervanu,(jednoj od po djelima crnih licnosti porodice Emevija) on je darivao svoju porodicu i svoje najblize iz bogatstva koje je pripadalo muslimanima ...." [371]

U drugoj predati stoji: "... nekima od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Osmanova vlast je bila odvratna, jer je Osman previše volio svoje rodjake (Beni Umejje) a najviše je za poslove vlasti nad narodom uzimao one iz reda svojih srodnika Emevija, te one koji nisu bili ashabi Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Njegovi namjesnici na vlasti u pojedinim krajevima su cinili ono cemu su se suprotstavljali drugovi Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i zbog kojih je Osman nekoliko puta bio kritikovan, ali ih nije smjenjivao.

U zadnjih šest godina njegove vladavine samo je svoje amidzice postavljao na vlast i nalagao im da budu bogobojazni. U Egiptu je za svoga namjesnika postavio Abdullah ibn Ebi Sarha, koji je tamo kao vladar ostao nekoliko godina. Neki ljudi iz Egipta došli su Osmanu i poceli da se jadaju na ono što radi njegov namjesnik Abdullah ibn Ebi Sarh u Egiptu, te zatrazili od halife da preduzme pravedne zakonske mjere protiv njihovog tamošnjeg vladara, a prije toga Osman je ucinio nazao Abdullahu ibn Mes'udu, Ebu Zerru i Ammaru ibn Jasiru, tako da je pleme Benu Muzeji i Benu Zanre zbog Abdullaha ibn Mes'uda, a pleme Benu Gef'ar zbog Ebu Zerra i Benu Mahzum zbog Ammara ibn Jasira bilo nezadovoljno s Osmanom (o Osmanovom postupku prema ove tri licnosti kasnije cemo govorili nešto više).

Narod Egipta mu se potuzio na Abdullaha ibn Ebi Sarha, vladara Egipta. [372]
Osman je na to ovome napisao pismo i zaprijetio mu, a Abdullah ibn Ebi Sarh nije obracao paznju i neke je od onih koji su se zalili Osmanu nakon njihovog povratka u Egipat batinama usmrtio. Sedamsto ljudi iz Egipta je ponovo došlo u Medinu i tamo se stacioniralo u mesdzidu, da bi se nakon namaza Poslanikovim ashabima zalili na Abdullaha ibn Ebi Sarha.

Talha je o ovome oštro razgovarao sa Osmanom. Aiša je poslala jednog covjeka Osmanu i porucila: "Ashabi Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ti dolaze i traze da smijeniš onoga covjeka, a ti to izbjegavaš. Taj covjek je ubio nekoga od njihovih sunarodnika, zato poduzmi mjere pravde prema svome namjesniku."

I Ali ibn Ebi Talib je došao njemu i rekao: "Ovaj narod hoce nekoga drugog na mjesto tog covjeka (Abdullah ibn Ebi Sarha) i isto tako traze da se riješi pitanje ubistva jednog od njihovih ljudi. Tog covjeka treba da smijeniš i medju njima treba da presudiš. Ako je Abdullah ibn Sarh kriv, onda ovaj narod ima pravo da trazi da se pocinilac pravedno kazni."

Osman rece: "Neka odaberu covjeka koga cu postaviti na mjesto Abdullaha ibn Ebi Sarha."

Ljudi su se posavjetovali jedni s drugima i rekli mu: "Postavi nam za vladara Muhammeda ibn Ebi Bekra," (sin prvog halife i brat Majke Vjernika, Aiše)
Osman je potom napisao pismo u kojem je izdao naredbu da je novi vladar Egipta Muhammed ibn Ebi Bekr. Neki od ashaba muhadzira i ensarija su, takodjer krenuli s narodom u Egipat da promatraju kako ce se okoncati slucaj izmedju naroda i Abdullaha ibn Ebi Sarha. Muhammed i njegovi saputnici su krenuli na put.

Kada su od Medine odmakli, tri dana hoda [373] naišli su na nekog crnog mladica kako goni kamila tjerajuci je da ide što brze. Sticao se utisak kao da ga neko goni, ili da on nekoga goni. Poslanikovi sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ashabi mu rekoše: "Sta je bilo s tobom? Kao da si bjegunac, ili odbjeglog goniš?"
On rece: "Ja sam sluga Amirul Mu'minina (Osmana). On me poslao vladaru Egipta."
Neko mu iz skupine rece: "Vladar Egipta je ovdje."
On odgovori: "Sa ovim (Muhammed ibn Ebi Bekrom) nemam ništa."
Tada ga dovedoše pred Muhammeda ibn Ebi Bekra i on ga upita: "Ciji si ti sluga?"
Jedanput je rekao da je sluga Amirul Mu'minina, a kada je drugi put upitan rekao je daje sluga Mervanov. Jedan covjek iz skupine ljudi ga prepozna i rece: "On je Osmanov sluga."
Muhammed ibn Ebi Bekr ga upita: "Kome si poslan?"
On odgovori: "Poslan sam vladaru Egipta."
Ovaj ga upita: "Zašto si poslan?"
"Da dostavim jedno pismo."
"Da nije pismo kod tebe?" upita Muhammed ibn Ebi Bekr.
"Ne," odgovori ovaj.
Pretresli su ga, ali pismo nisu našli. Medjutim, našli su neku kutijicu od sasušene koze u kojoj se nešto nalazilo. Rasporili su kutijicu i u njoj našli jedno Osmanovo pismo upuceno Abdullahu ibn Ebi Sarhu.
Muhammed ibn Ebi Bekr je pozvao i ostale muhadzire i ensarije (ashabe Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem). Zamolio je svoje saputnike da pridju blize, a onda je otvorio pismo u kojem je pisalo: "Kada ti dodju Muhammed ibn Ebi Bekr i taj i taj ... poubijaj ih, a pismo koje se nalazi kod Muhammeda ibn Ebi Bekra uništi i nastavi da radiš svoj posao, dok ne dobiješ moje daljnje instrukcije. Sve one koji meni dolaze da se na tebe pozale, pozatvaraj dok o tome od mene ne dobiješ drugo naredjenje. Insa'Allah."
Kada je pismo procitano svi su bili zapanjeni, te su uzvikujuci glasno izrazavali svoju srdzbu i nezadovoljstvo, a potom su donijeli odluku da se vrate u Medinu. Muhammed ibn Ebi Bekr je nekoliko svojih saputnika uzeo kao svjedoke, a njihove pecate stavio na pismo i predao ga jednom od njih.
Kada su došli u Medinu, pozvali su Talhu, Zubejra, Alija, Sa'da i ostale ashabe Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a zatim su u njihovom prisustvu pismo otvorili i ispricali dogadjaj sa slugom. Zatim su procitali pismo poslije cega nije bilo covjeka u Medini, a da se nije ljutio na Osmana. To je povecalo srdzbu onih koji su od ranije bili ljuti na Osmana zbog Ibn Mes'uda, Ebu Zerra i Ammara ibn Jasira.
Kada je pismo procitano Poslanikovi sallallahu alejhi ve alihi ve sellem drugovi su bih jako uzdrmani i tuzni su se vratili kucama. 35 godine (po hidzri) ljudi su opkolili Osmana. Muhammeda ibn Ebi Bekra je pleme Benu Tejm (porodica Ebu Bekra i Majke Vjernika, Aiše) i drugi, takodjer su dovedeni radi opkoljavanja Osmana.
Kada je Ali a.s. vidio da je narod opkolio Osmanovu kucu poslao je po Talhu, Zubejra, Sa'da, Ammara i još nekoliko ashaba koji su svi bili borci na Bedru, a onda je otišao Osmanu, odonio mu pismo te doveo slugu i kamilu i rekao: "Da li je ovaj covjek, tvoj sluga?"
Osman je odgovorio: "Da."
"Ova kamila je tvoja?"
On je rekao: "Da."
"Ti si napisao ovo pismo?"
"Ne?"
Zakleo se da pismo nije napisao i da nije ni znao za njega.
Ali a.s. rece: "Da li je tvoj pecat?"
"Da." odgovori on.
Ali a.s. rece: "Kako je moguce da tvoj sluga, sa tvojom kamilom i sa pismom na kojem se nalazi tvoj pecat izadje (i to uz nekoliko dana odsustva iz kuce), a da ti ništa ne znaš o tome?"
Osman se ponovo zaklinjao da on nije napisao pismo i da nije izdao nikakvu naredbu u vezi s tim, te da slugu nije poslao.
Zatim su prepoznali da je rukopis, kojim je pismo napisano, Mervanov, zamjenika Osmanovog, pa su stoga posumnjali u Osmanov rad i od njega zatrazili da im isporuci Mervana koji se nalazio u njegovoj kuci, kako bi se konacno saznalo ko je napisao pismo (ko zaprevo izdaje naredbe i ko je halifa).
Medjutim, Osman ovo nije prihvatio, a ashabi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem su ljuti i puni srdzbe otišli od njega .... [374]

I pošto su se zbila spomenuta dogadjanja sa Abdullahom ibn Mes'udom, Abu Zarom i Ammarom ibn Jasirom, a Sujuti ih nije opširno prenio, vec je samo rekao da i narod nije bio zadovoljan zbog Osmanovog odnosa prema ovoj trojici ashaba Alahovog Poslanika, bilo bi dobro da, pozivajuci se na izvore koji su priznati kod vehabija, razmotrimo malo opširnije što se to njima desilo.

Na 76 stranici pisci "Velikog šejtana", pozivajuci se na Belazurijevu knjigu "Ensabul ešraf" prenose neku cudnu predaju koja govori o Osmanu. Mi cemo iz ove knjige navesti predaje koje opširnije govore o Osmanovom postupku prema velikodostojanstvenim i cestitim ashabima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.



Abdullah ibn Me'sud (ra)

Abdullah ibn Mes'ud jedan je od prvih muslimana, prvi je bez straha naglas ucio Kur'an medju mekkanskim mušricima. [375]

On je covjek za koga je Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao:
"Kur'an treba od njega da ucite." [376]

Još je za njega receno:
"On je u pogledu šutnje bio najslicniji Poslaniku." [377]

Belazuri u svom Ensabul ešraf 5,36 piše:
"... Osman je za vladara Kufe postavio Velida ibn Ukbe (jednog iz porodice Beni Umejje). Abdullah ibn Mes'ud, koji je u Kufi narod poducavao Kur'anu, istovremeno je cuvao i kljuceve od bejtul mala (drzavni blagajne) u Kufi.
Velid je od njega posudio novac koji je obecao vratiti. Kada je istekao rok vracanja, Abdullah ibn Mes'ud je od njega zatrazio da vrati novac koji je pripadao drzavnom budzetu. Na to je on poslao pismo Osmanu i obavijestio ga da Ibn Mes'ud od njega trazi da vrati novac. Osman je za uzvrat Abdullah ibn Mes'udu napisao: "Ti si naš cuvar kljuceva i ako Velid uzme nešto iz drzavne kase to nema veze s tobom."

Na to je Ibn Mes'ud bacio kljuceve i rekao: "Ja sam mislio da muslimanima cuvam kljuceve, a ne vama, i ja nemam potrebe za tim."
Nakon što je bacio kljuceve, Abdullah ibn Mes'ud je dodao:
"Ko god unese neku izmjenu u vjeru Allah tu osobu takodjer, izmijeni, a onaj koji nešto od vjere zamijeni necim drugim, Allah postane ljut na njega, a vidimo da onaj koga vi uveliko poštujete (Osman) u vjeru unosi promjene i izmjene ...."
Velid je o ovome izvijestio Osmana i rekao: "Ibn Mes'ud te kritikuje i loše govori o tebi." Na sto je on izdao naredbu da ga pošalje u Medinu. Iako narod ne bi dozvolio da ga odvedu, on je rekao: "Ja necu da budem onaj koji zapocinje kavgu (fitnu)," te se uputio prema Medini.
Kada je stigao u Medinu, Osmana je zatekao u mesdzidu gdje drzi govor sa minbera Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Pošto Osman vidje Ibn Mes'uda r.a. rece: "O ljudi, došla vam je jedna mala, ruzna, cetveronozna zivotinja. Ako bi neko prošao pored hrane kojom se ona hrani, povratio bi ...."
Ibn Mes'ud rece: "Ne, ja nisam takav, ja sam ashab Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koji je ucestvovao u Bici na Bedru i bio prisutan prilikom polaganja prisege Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Bej'atur-Ridvan. (Osman nije bio ni na Bedru, niti je prisustvovao Bej'atur-Ridvanu).
Tada je Aiša iz svoje sobe viknula: "O Osmane, da li ti tako govoriš o drugu Bozijeg Poslanika."
Osman je, potom, izdao naredbu i njegove sluge su ga na vrlo ponizavajuci nacin izbacile iz Poslanikove sallallahu alejhi ve alihi ve sellem dzamije, a Osmanov sluga Jahman, ili osoba po imenu Abdullah ibn Zum'e ga je podigao i ispred dzamije jako tresnuo o zemlju, tako da mu je polomio rebra.

Pred smrt Ibn Mes'ud je oporucio da mu Ammar ibn Jasir dzenazu klanja i da mu Osman na dzenazi ne prisustvuje. Nocu je ukopan u mezarje Baki, a Osman za to nije znao. Kada je cuo veoma se oneraspolozio što ga nisu obavijestili."
[378]



Ebu Zerr (ra)

Ebu Zerr je u vrijeme dzahilijjeta govorio: "Nema bozanstva sem Allaha." On nikad nije obozavao kipove, bio je cetvrta ili peta osoba koja je primila islam. (El-Tabekatul-Kubra 4, str. 222, Usdul-Gabe 1, str. 301, "Kl-Isti'ab, El-Isabe)

Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je o njemu rekao:
"Na zemlji nema istinoljubivijeg covjeka od Ebu Zerra." [379]

Belazuri piše:
"Nakon Osmanovog dolaska na vlast i njegovog poklanjanja dijela narodnog blaga Mervanu ibn el-Hakemu (od Emevija) te njegovom bratu Harisu ibn el-Hakemu 300 000 dirhema i Zejdu ibn Sabitu 100 000 dirhema, Ebu Zerr je uporno citirao kur'anski ajet:
"O vjernici mnogi svecenici i monasi doista na nedozvoljen nacin tudja imanja jedu i od Allahova puta odvracaju i onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovu putu navijesti bolnu patnju ... ."
(At-Tavbe : 34)

U vezi s tim izmedju njega i Osmana je nekoliko puta došlo do rasprave tako da mu je Osman naredio da napusti Medinu i ode u Sam. U Samu, Ebu Zerr se protivio mnogo cemu od onoga sto je Muavija cinio. Muavija mu je poslao 300 dinara na što je on rekao: "Ako je ovo moja placa, koju ste mi ove godine bili uskratili, uzet cu je, ako ne, ne treba mi." Muavija je za sebe u Damasku sagradio palatu Hadra, a Ebu Zerr mu je rekao: "Ako si ovu palatu sagradio od Bozijih sredstava, iznevjerio si, ako si je sagradio vlastitim sredstvima, pretjerao si (pocinio si israf-pretjerivanje u trošenju)."

Ebu Zerr je nekoliko puta rekao: "Tako mi Allaha, ucinio si djela koja ja ne prihvatam, tako mi Allaha nema ih ni u Knjizi Bozijoj, niti u sunnetu Poslanikovom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Tako mi Allaha, vidim da istina nestaje, a laz ozivljava i vidim kako se istinoljubivi u laz utjeruju i vidim bogatstvo bez bogobojaznosti ... ." [380]

Muavija je u jednom pismu izvijestio Osmana o trenutacnom stanju u njegovoj pokrajini. Osman je, takodjer, poslao jedno pismo Muaviji u kojem mu izmedju ostalog kaze: " ... Dzunduba (Ebu Zerra) stavi na što suroviju divlju jahacu zivotinju i pošalji ga u pravcu Medine."
Muavija je jednom od svojih podanika naredio da ga danonocno (bez ikakvog odmaranja i na udaljenosti od nekoliko stotina kilometara) odvede do Medine. [381]

Kada je došao u Medinu, Ebu Zerr je govorio Osmanu: "Djecu upošljavaš na odgovorne poslove a svoje rodjake štitiš. Potomke Tuleka'a (zarobljeni mekkanski mušrici, koje je Poslanik prilikom oslobadjanja Mekke, iz samilosti pustio na slobodu, kao što je Ebu Sufjan, Hind, Muavija, ...) sebi priblizavaš."

Osman ga je protjerao u pustinju Er-Rabze gdje je ostao sve dok nije umro. [382]



Ammar ibn Jasir (ra)

Ammar ibn Jasir je sin prvih šehida u islamu, ciji su roditelji usljed batinjanja i patnji od strane mušrika u Mekki postali šehidi. Ovo je porodica koja je medu prvima primila islam.

O Ammaru, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao:
"On se nikada ne nade na raspucu, a da ne odabere ispravnije." [383]

On je takodjer, rekao:
"Ammar je prostor izmedju moja dva oka ...." [384]

O onome što se desilo izmedju Ammara i Osmana, Belazuri piše:
"Kada je Osman cuo za smrt Ebu Zerra, rekao je: "Neka mu se Allah smiluje."
Ammar na to rece: "Neka mu se Allah smiluje svim našim bicem."
Osman mu tada rece:" 0 ti koji ustima grizeš ... ocu svome ... zar misliš da sam se pokajao zbog toga što sam ga protjerao?"
Zatim je naredio da ga bace na pod i rekao: "Odlazi u Rabzu, idi tamo gdje je i Ebu Zerr umro!"
Pošto se Ammar spremio da ide, ljudi iz plemena Mahzum su došli kod Imama Alija, te od njega trazili da sa Osmanom porazgovara o Ammaru. Hazreti Ali a.s. je došao Osmanu i rekao mu:
"O Osmane, Allaha se boj! Ti si jednog dobrog muslimana protjerao i on je usljed tvoga protjerivanja podlegao, a sada i drugog covjeka koji je kao i on, hoceš da protjeraš."
Tada je izmedju njih došlo do rasprave tako da je Osman rekao: "Ti više od Ammara zasluzuješ da budeš protjeran."
Ali a.s. rece: "Ako hoceš ucini to."
Tada su se muhadziri okupili i rekli Osmanu: "Ako ti budeš protjerivao svakoga ko s tobom porazgovara nece to ici baš kako ti misliš."
On je tada povukao svoju odluku da protjera Ammara. [385]

O postupanju Osmanovom prema Ammaru, Belazuri još piše:
"Mikdad ibn Amr, Ammar ibn Jasir, Talha, Zubeir i još neki od ashaba Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem su napisali jedno pismo Osmanu u kojem su naveli njegova loša djela, opomenuli ga da se boji Allaha i dali mu do znanja da ukoliko ne prestane ciniti ruzna djela, oni ce se dignuti protiv njega."
Ammar je uzeo ovo pismo i odnio ga Osmanu. On je procitao pocetak pisma i onda rekao Ammani:
"Ti izmedju svih njih meni dolaziš?"
Ammar mu rece: "Ja tebe od svih njih najviše zalim." Osman ce mu na to: "Slagao si, o sine Sumejjin (ovakav izraz medu Arapima se upotrebljava kada neko hoce nekome da kaze da je sin bludnice)!"
Ammar rece: "Kunem se Allahom, ja sam sin (majke) Sumejje i (oca) Jasira."
Osman je potom svojim slugama naredio da pa poloze na zemlju i da mu noge i ruke cuvaju raspetim, a onda je Osman objema nogama, na kojima se nalazila i obuca, udarao u prepone Ammarove tako da je kod njega uzrokovao bolest .... I pošto je Ammar bio visok, ali mršav, pao je u nesvijest." [386]

Belazuri nastavlja sa svojim pisanjem:
"U bejtul malu u Medini je bilo dragulja i ukrasnih predmeta od kojih je Osman uzimao i davao nekima od clanova svoje porodice. Narod mu je zbog ovoga prigovarao i zestokim rijecima mu se zbog ovoga obracao sve dok ga nisu razjarili te je on odlucio da u vezi s tim odrzi govoru kojem je istakao:
"Mi cemo od ovoga blaga (bejtul mala) uzimati onoliko koliko nam je potrebno, pa makar to nekima i ne bilo drago."
Ali a.s. rece: "U tom slucaju ceš biti sprijecen i neceš moci da pristupiš bejtul malu."
Ammar ibn Jasir, rece: "Allaha za svjedoka uzimam da cu ja biti prvi kome nece biti po volji."
Osman ce na to: "O sine oca golemog trbuha koji ne moze da se suzdrzi od mokrenja! Dali ti to meni prkosiš? Uhvatite ga!"
Pošto su ga uhvatili, Osman je ušao i tukao ga sve dok se nije onesvijestio, a nakon toga su ga odnijeli u kucu Majke Vjernika, Ummu Seleme, supruge Bozijeg Poslanika, gdje je ostao onesviješcen. U takvom stanju mu je prošao podnevski i ikindijski namaz, a ni akšam namaz nije klanjao na vrijeme. Kada se osvijestio uzeo je abdest, klanjao namaz i rekao:"Hvala Allahu kad ovo nije prvi dan u kojem nas zbog Njega muce i pate." [387]

Ovo navodimo iz knjiga "Tarihul Hulefa" i "Ensabul ešraf iz kojih su vehabije prenjeli svoje sahih hadisa u kojima se govori o lijepim osobinama Amirul Mu'minina halife Osmana, a naravno sve je usmjereno protiv šija. Ali nemamo namjeni da puno raspravljamo i iznosimo komentare na navedeno, jer za citaoca su same predaje dovoljne da donesu svoj sud.

Nakon upoznavanja sa nekim od djela halife Osmana, za vrijeme njegovog hilafeta moze se konstatirati: ako je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao ono što su mu vehabije pripisale na 2 stranici "Velikog šejtana":
Huzejfe prenosi od Poslanika: "Prva fitna koja ce se zbiti je ubistvo halife Osmana, a posljednja fitna je pojava Dedzdzala. Tako mi Onoga u cijoj je ruci duša moja, nece umrijeti niko ko u srcu ima makar ko zrno gorušice zadovoljstva zbog ubistva Osmanovog, a da nece biti od Dedzdzalovih sljedbenika, ..."
te ono sto vehabije takodje pripisuju poslaniku na 70 stranici:
"O Osmane, ako te nekad zaduzi Allah hilafetom pa htjednu munafici da skineš košulju što te Allah njome odjenu ne skidaj je."
kao i na 71 stranici:
"Dopusti mu, i obraduj ga Dzennetom za kušnju što ce ga zadesit," te ako je on znao da ce Osman postati halifa (str. 70 i 71) i da ce on biti ubijen (str. 2) onda je i sigurno znao i šta ce biti uzroci Osmanovog ubistva.

S obzirom da smo mi ovdje naveli neke od uzroka Osmanovog ubistva, da li se moze prihvatiti da Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, zbog takve osobe nagovijesti onakav kraj za onoga koji u srcu osjeti koliko je zrno gorušice zadovoljstva zbog Osmanovog ubislva? Zar se isti taj Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem onda kada je cuo kako Osman kaze Ammaru ibn Jasiru da ce mu štapom nos razbiti, nije rasrdio i rekao:
"Ammar je prostor izmedju dva moja oka." [388]

Zar taj isti Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije rekao:
"Na zemlji nema istinoljubivijeg covjeka od Ebu Zerra."?

Zar isti taj Poslanik sallallahu alejlii ve alihi ve sellem, nije Abdullaha ibn Mes'uda postavio za cuvara svojih tajni? [389]

Dali je logicno da Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem tako ugledne ashabe kao što su Ebu Zerr, Ammar, Abdullah ibn Mes'ud zaboravi te svaku nepravdu koja se nad njima nacini zanemari, a za Osmanovo ubistvo da odredi onako tešku kaznu? Zar Poslanik na osnovu Kur'ana Casnog nije poslan da uspostavi pravdu? [390]

Da li je moguce da Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zanemari onoliko Osmanovih nepravednosti, kada je u pitanju muslimanska imovina, prava ljudi, kao što je postavljanje na vlast nesposobnih i nekompetentnih osoba iz porodice Beni Umejje te udaljavanje cestitih Poslanikovih ashaba s vlasti, ubijanje izaslanika iz reda egipatskog naroda zbog njihovih prituzbi, a od strane njegovog namjesnika u Egiptu. Osman ne obraca paznju na gazenje vjerskih propisa kao što je konzumiranje vina od strane njegovog namjesnika Velida u Kufi, te Osmanovo mijenjanje nacina obavljanja namaza na putovanju [391] tu je i kompromitirajuce pismo koje je nakon njegove odluke da Muhammeda ibn Ebi Bekra postavi za vladara s ciljem ubijanja njega i njegovih drugova napisano Abdullahu ibn Ebi Sarhu i koje je na putu otkriveno te bilo najvazniji uzrok Osmanovog ubistva.

Da li je moguce da Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem sve ovo zanemari i kaze: "Sve što Osman uradi nema nikakve zamjerke, svako zlo, svaka nepravda i svaki govor kojim se on izrazi ne moze biti predmetom prigovora, medjutim ukoliko ga neko ubije, svi muslimani svijeta, ako majkar i trunku u srcu osjete zadovoljstva zbog njegovog ubistva, svi ce biti sljedbenici šejtana po imenu Dedzdzal!?"

Dali je stvarno moguce da Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem, da takvu jednu izjavu?

Ako je Poslanik izvijestio o Osmanovom hilafetu (kao što se to iz hadisa na str 70 moze razumjeti) i ako je to bilo tako lahko, zašto su onda Osmana vijecanjem izabrali za halifu? Kako to da se niko nije sjetio da kaze da je Poslanik još ranije izvijestio da ce Osman na sebe obuci "košulju hilafeta" i da je Poslanik bio zadovoljan time, te da je oporucio njegov hilatet? Zar ovo nije samo po sebi dokaz da je izmišljanje hadisa pocelo mnogo poslije Osmanovog ubistva i da je to samo obicno opravdanje za Osmanovu upornost da ne udovolji opravdanom zahtjevu muslimana, ashaba i neashaba da ne bi postalo jasno ko je pisac pisma, i da ne bi on sam bio optuzen zbog toga.

Poznato je da vehabije sve ashabe smatraju pravednim, cestitim i sposobnim da vode ummet, smatraju ih imamima. Ali ako se malo zadubimo u njihovo mišljenje, vidjeli cemo da oni medju ashabima ne ostavljaju ni jednu pravednu i cistu osobu koja je dostojna da bude vodja, imam, sem njih nekolicine. Jer sve one koji su bili protiv Ebu Bekrovog hilafeta oni su pod nazivom "radde" proglasili otpadnicima i istjerali ih iz vjere, a sada sa svojim hadisom na 70 stranici vele da je svako onaj ko se trudio da Osman bude smijenjen, bio licemjer.

Ko se stvarnu trudio da ukloni Osmana sa vlasti? Pitat cemo pisca Belazerja kome vehabije vjeruju.
"Medju islamskim porodicama u to vrijeme, nijedna porodica nije bila toliko stroga protiv Osmana kao što je Beni Tejim, porodica Ebu Bekra. [392]

Prema tome, na osnovu vehabijskih tvrdnji, na listi munafika (licemjera) u najmanju ruku se nalazi Majka Vjernika Aiša, njena braca Muhammed i Abdurahman i njen amidzic Talha. Sa stanovišta historije islama sasvim je jasno da je prva osoba koja je otvoreno i smjelo izdaja naredbu da Osman treba da bude ubijen bila Majka Vjernika Aiša koja je izjavila: "Ubijte tog maloumnog starca, kad je postao kafir." [393]

Po vehabijskom mišljenju Talha i Zubejr, iz el-'ašaretul-mubaššare (deset osoba kojima je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem navodno rekao dace sigurno uci u Dzennet) se takodjer nalaze na listi munafika. Opet cemo se obratiti na Belazurija i njegov Ensabul ešraf u kojem kaze:
"Najgori protivnici Osmanu su bili Talha, Zubejr, Muhammed ibn Ebi Bekr i Aiša, a muhadziri i ansarije ga nisu pomogli. Aiša je govorila protiv njega i jednu dlaku iz blagoslovljene kose Poslanika Allahovog te njegove cipele i odjecu je iznijela vani i rekla: "Kako si samo brzo zaboravio sunnet svoga Poslanika." [394]

Kada su Talha i Zubjer ovladali situacijom, Talha je Osmanu zabranio pitku vodu. Kada je Ali a.s. koji je radio na svom imanju izvan Medine obavješten o ovome, poslao je nekoga da kaze Talhi da ne sprecava dostavljanje pitke vode Osmanu, ali on je to odbio. [395]

Na osnovu predaje od Belazurija samo nekoliko Poslanikovih s.a.v.a drugova je bilo na Osmanovoj strani, i to: Zejd ibn Sabil, Hasan ibn Sabit, Ebu Usejd, es-Sa'edi i Ka'b ibn Malik, a ostali su bili ili u potpunosti protiv njega, ili su prigovarali i kritikovali njega i njegova djela. [396]

Prema tome, na osnovu vehabijskih hadisa i ostali ashabi se nalaze na listi munafika. I prirodno je da ce na osnovu vehabijskog hadisa na drugoj stranici "Velikog šejtana", sve ove licnosti, pogotovo Majka Vjernika Aiša, njen amidzic Talha i suprug njene sestre Zubejr, takodjer biti u redovima sljedbenika Dedzdzalovih.

Prema tome, kakvo je zapravo mišljenje vehabija u odnosu na ashabe Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem?

Zanimljivije od svega toga jeste da se po vehabijskom mišljenju i Muavija vehabijski imam, u pogledu dosljednosti njegovog neprijateljstva prema Ehlul-Bejtu a.s. takodjer moze uvrstiti u listu munafika i sljedbenika Dedzdzalovih, jer najvazniji gradovi, koji su ucestvovali u ustanku protiv Osmana bili su Egipat, Basra, Kufa i Medina [397] a jedino podrucje koje je ostalo ravnodušno bilo je podrucje Sama (Sirije), jer je narod tog podrucja, od samog pocetka odgajan pod uticajem dinastije Emevija, a njihov ahlak i karakter je poprimio emevijski duh. Zato nevaljala djela koja su u Samu cinili, za tamošnji narod nisu teško padala, dok niko od ashaba tamo nije mogao da zivi. [398]

Upravo iz navedenih razloga, jedina preostala nada Osmanu bilo je podrucje Sama. On je poslao pismo Muaviji koje prenosi Taberi, a u kojem navodi:
Bismillahi-Rahmanir-Rahim
Poslije svega, stanovnici Medine su postali nevjernici, odbili su poslusnost i pogazili svoju prisegu na vjernost, zato mi posalji neke od ratnika i boraca sa podrucja Sama"


Kada je Muavija vidio pismo oklijevao je da pošalje vojsku, jer nije zelio da se suprotstavlja drugovima Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, jer je znao da ashabi u suprotstavljanju Osmanu imaju jednaka mišljenja. Pošto je Osman vidio da Muavija oklijeva i odlaze slanje svojih vojnika, sam je uputio pismo narodu Sama i od njih zatrazio da se dobrovoljno bore ... [399]

Belazuri piše:
"Pošto je Osman od Muavije zatrazio pomoc, Muavija mu je poslao jedan korpus vojske na celu sa zapovjednikom Jazidom ibn Asad el-Kuraom i rekao: "Kada budeš došao do mjesta zvanog Hušub (na noc hoda do Medine) zaustavi se i ne idi dalje..."
I Jazid ibn Asad se zaustavio na mjestu Hušub i tamo je ostao sve dok Osman nije bio ubijen. Muavija mu je zatim naredio da se sa vojskom vrati u Sam i on je to ucinio, a Muavija je to ucinio da bi dopustio da narod ubije Osmana, pa da onda on narod pozove i okrene prema sebi. [400]

Prema tome, Muavija je bio od onih koji su bili zadovoljni smrcu Osmanovom.
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 72
... Muavija ... odbi dati prisegu novom halifi

Muavija nije polozio prisegu na vjernost kada je Ali a.s. postao halifa, i ako je vodio krvave ratove protiv njega pod izgovorom osvete za Osmanove ubice, pa ipak nakon Alijeve pogibije i Muavijinog snagom maca ovladavanja muslimanima, lazi koje je do tada skrivao postale su jasne, jer je Muavija po dolasku na vlast u potpunosti zaboravio na Osmanove ubice i postalo je sasvim jasno da je krv koju je prolio protiv hazreti Alija i islamske vlasti bilo samo puka borba za vlast. Muaviji krv Osmanova nije znacila ni koliko trun jedan.

Ibn Kesir, ucenik Ibn Tejmijje i vehabijski mufessir u knjizi El-Bidaje ven-Nihaje na koju se vehabije pozivaju u "Velikom šejtanu" na 73 stranici piše:
"Muavija je (nakon što je ovladao svim islamskim teritorijalna) došao u Medinu i ušao u Osmanovu kucu. Po njegovom ulasku Osmanova kcerka Aiša je zaplakavši rekla "Va Osmanah," jadikovala je i cvilila.
Ona je trazila od Muavije da kazni ubice Osmanove. Muavija joj je rekao: "O kceri brata moga! Narod je nama dao vlast i mi smo javno prema njima pokazali suzdrzanost i toleranciju ispod koje je skrivena srdzba ... i mi smo ono (osvetu) prodali za ovo (vlast), a narod je ovo (vlast) prodao za ono (suzdrzanost) ...."
[401]

Procitajmo stranice 72 i 73 "Veliko« šejtana" te ih uporedimo sa prethodno iznesenim.
Knjiga "Veliki Šejtan" str 73
"Aiša, Talha i Zubejr se u Mekki odluciše da pokušaju posredovali izmedju dvije strane (Alija i Muavije)!!"

Ako je zaista cilj Majke Vjernika, njenog amidzica Talhe i supruga njene sestre Zubejra bilo posredovanje, zar nisu znali da se Ali nalazi u Medini, a Muavija u Samu (Sirija), te da još uvjek nije bilo nikakvih znakova sukoba, ni moguceg rata izmedju njih dvojice. Zašto su krenuli u pravcu Basre, kada se Basra nalazi na istoku, Sam na sjeveru a Medina u neposrednoj blizini Mekke?

Vehabije se trude da prikriju nepravedne ciljeve vodja Bitke kod Deve protiv pravedne islamske vlasti, te da taj pokret prikazu u cjelosti dobronamjernim, isto onako kao što uvijek nastoje i pokret Muhammeda ibn Abdulvehhaba engelskonedzdanskog da prikazu dobronamjernim. Pitamo se koji ce izgovor naci za Pejgamberovo sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nagovještavanje da ce Aiša voditi nepravedni rat protiv Alija i na koji ce nacin objasnili Poslanikov sallallahu alejhi ve alibi ve sellem hadis koji govori o dolasku fitne sa podrucja Nedzda?

U skladu sa onim šio smo vec ranije ovdje naveli iz Ensabul ešrafa od Belazurija Aiša, Talha i Zubejr su bili prvobitno optuzeni za Osmanovo ubistvo i Aiša je bila prva koja je izdala fetvu da Osman bude ubijen, jer je po njenom mišljenju on postao nevjernik. Talha je bio prvi covjek koji je zabranio dostavljanje pitke vode Osmanu, i Talha i Zubejr su bile prve osobe koje su uporno trazile da se Ali prihvati hilalefa, a on je to odbijao, da bi na kraju opet bili prvi koji su mu se zakleli na vjernost i prvi koji su prekršili svoju zakletvu.

Njih dvojica su toliko zudili za polozajem i predsjedavanjem, da su se na putu za Basni medjusobno posvadjali o tome ko ce biti imam skupne molitve, da bi Majka Vjernika taj spor riješila tako što za imama nije odredila ni Talhu ni Zubejra, rekavši da jedan dan imam skupne molitve bude Talhin sin a drugi dan Zubejrov sin. [402]

Ako se stavimo u ulogu Muhammeda ibn Ebi Bekra, da smo po nalogu halife postali vladar Egipta pa da na putu za Egipat poput Muhammeda ibn Ebi Bekra na isti nacin saznamo za tajno napisanu odredbu u kojoj sa svojim drugovima, od kojih su neki bili i ashabi, treba da budemo ubijeni šta bismo tada mislili o Osmanu, pogotovo nakon Osmanovog odbijanja da isporuci autora pisma i da ga osudi?

Ako citatelj sebe stavi u polozaj Ibn Ebi Bekra (koji je bez ikakvog grijeha i krivice od strane Osmanovih vlasti osudjen na smrt) da li se moze prihvatiti da ga casni Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, smatra munafikom i jednim od sljedbenika Dedzdzala?

O ulozi i cilju Majke Vjernika Aiše u Bici kod Deve [403] veliki sunnitski alim i poznavalac hadisa Ibn Abdurrabbih prenosi kratku pricu koja nam mnogo govori:
"Ummu Evlil-Abdije (zena iz plemena Abdul Kejs iz kojeg su stotine muškaraca poginuli u ovoj bici) je nakon Bitke kod Deve došla Majci Vjernika Aiši i upitala je:"O Majko Vjernika šta misliš o zeni koja ubije svoje malo dijete?"
Aiša odgovori: "Sigurno je da ce uci u Dzehennem!!"
Ona zena je ponovo upitala: "Šta misliš o zeni koja na jednom mjestu ubije svojih 20 000 djece!?"
Kada je shvatila na šta ova zena aludira, Majka Vjernika viknu: "Uhvatite ovog neprijatelja Bozijeg"'
[404]

Rijeci Majke Vjernika Aiše koje je izgovorila na samrti mogu da budu najbolji svjedok cilja kojem je tezila u Bici kod Deve.
Ibn el-Asir veliki historicar i poznavalac hadisa ehlu sunneta, piše: "Pred Aisom su spomenuli dan kada se dogodila Bitka kod Deve. Na što je ona upitala: "Da li je i narod naziva Bitka kod Deve?" 'Rekoše: "Da"
Ona rece: "Vah sam i ja kao druge zene Poslanika u kuci sjedila. Ah što nisam Pejgamberu rodila desetoro djece pa da mi svako od njih bude kao moj sestric Abdullah ibn Zubejr."
[405]

Ibn Sa'd u svome Tabekatu, prenosi: "Kad god bi Aiša proucila ajet:"... i boravite u kucama svojim." (33:33) toliko bi plakala da bi joj cijeli njen nikab bio mokar od suza. [406]

Veliki sunitski alim Ibn el-Dzevzi piše: "Aišu je na samrti obuzeo strah zbog cega se sva tresla. Upitaše je: "Zar se bojiš a Majka si Vjernika i kcerka Ebu Bekra es- Siddika?"
Rece: "Dan Deve mi se isprijecio u grlu, kamo srece da sam prije toga dana umrla ili potpuno bila zaboravljena!!"
[407]

Ibn Sa'd u Tabekatul Kubra, piše: "Aiša je na samrti govorila: "Ah što nisam bila drvo! Tako mi Boga, kamo srece da sam bila grumen zemlje, tako mi Boga, više bih voljela da me Bog nikada nije ni stvorio!!" [408]

I takodjer on prenosi: "Aiša je na samrti rekla: "Ja sam nakon smrti Bozijeg Poslanika pocinila jedno ruzno djelo, ukopajte me sa zenama Poslanikovim."

Ez-Zehebi kaze: "Rijecima ruzno djelo ona aludira na Bitku kod Deve." [409]

Prema tome nema sumnje da je Majka Vjernika Aiša nakon Osmanove smrti zivjela u nadi da ce hilafet biti vracen medju clanove njenog plemena Tejm i da ce njen amidzic Talha postati halifa. Medjutim kada je cula za hilafet hazreti Alija izjavljuje da bi više voljela da se nebo na zemlju srušilo nego da je to cula. Upravo zbog toga zapocinje i vodi rat u kojem na hiljade muslimana biva ubijeno. Kada saznaje za pogibiju hazreli Alija od dragosti cini sedzdu i recitira neke stihove kao znak radosti. A kada joj kcerka Ummu Seleme veli: "Dali to o Aliju tako nešto govoriš?" Ona odgovara: "Ja sam zaboravna, kad god zaboravim, podsjetite me. [410]

Kada je neko u prisustvu Majke Vjernika grdio Alija i Ammara ona je rekla:
"O Aliju ja necu ništa da kazem, ali o Ammaru sam cula da je Poslanik rekao: "Ammar se ne nadje u situaciji da bira dva posla a da pravi put u tome ne odabere." [411]

Kako to da je Majka Vjernika zaboravila da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, o Aliju rekao: "O Ali! Tebe ne voli doli vjernik (mu'min) i tebe ne mrzi doli munafik." [412]

Na kraju našeg govora o Aiši, navodimo jedan hadis iz Buharije da vidimo koliko je Poslanik sallallahu alejhi ve alilii ve sellem volio Aišu.
Kasim ibn Muhammed kaze: "Aiša je povikala: "Ah moja glava! Boziji Poslanik rece: "Ako ti se nešto desi (tj. umreš) a ja budem ziv, trazit cu oprosta i molit cu se za tebe."
Aiša je viknula: 'Teško li ti je meni! Tako mi Boga ti voliš da ja umrem i ako mi se nešto desi ti ceš na kraju istog tog dana sa ostalim svojim zenama da ...."
[413]

Cetvrti ajet sure Al-Tahrim je na osnovu rivajeta iz Buharije [414] objavljen o Majci Vjernika Aiši kcerki Ebu Bekrovoj i Majci Vjernika Hafsi kcerki Omerovoj:
"Ako vas dvije ucinite pokajanje Allahu, pa, kajat se i trebate, jer srca vaša dva krivo su bila nagela. A ako se protiv njega udruzite, pa, Allah je zaštitnik njegov, i Dzibril, i cestiti vjernici, najposlije, i svi meleki ce mu na pomoci biti.

Jedan od vaznih uzroka koji su doveli do izmišljanja hadisa bilo je i zabranjivanje pisanja i širenja hadisa.

Ova zabrana je potrajala sve do pocetka drugog stoljeca po hidzri. Zabrana pisanja i spaljivanje do tada napisanih hadisa od strane Ebu Bekra i Omera te sprecavanje istinoljubivih licnosti kao što je Ebu Zerr i Ibn Mes'ud, da usmeno prenose hadise od strane Omera, [415] dovelo je do toga da hadisi Pejgambera sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ne budu sakupljeni i da njihov broj i prenosioci njihovi ne budu odredjeni i da u narednim periodima, svaki onaj ko htjedne da prenese neki hadis od Poslanika, ne imadne nacina da provjeri ispravnost odnosno neispravnost tog hadisa.

Još jedan od razloga koji su doveli do izmišljanja hadisa bilo je i otvaranje puta za uticaj israilijata i zidovskih i kršcanskili praznovjerja.

Ka'bul Ahbar jedan od jevrejskih velikana, Tamimud-Dari jedan od kršcanskih velikana i Veheb ibn Munabbih, pronašli su priliku da medju muslimane unesu i rasprostrane brojna praznovjerja.

U knjizi Abdulkerima eš-Sehrestanija, jednog od sunnitskih teologa i filozofa, ciju knjigu El-Milet ven-Nihel vehabije na 149 stranici knjige "Veliki šejtan" preporucuju, piše: "Mnogi Jevreji koji su primili islam, izmislili su veliki broj hadisa o otjelovljavanju Boga i uporedivanja Boga s necim drugim i svi su preuzeti iz Tevrata (Starog Zavjeta) [416]

Nema sumnje da je uticaj zidovskih mitova i legendi bio taj koji je Ibn Teimijju prevario pa je poceo da tvrdi kako Allah dz.š. ima ruke, noge, oci, lice i da za Boga dz.š. odredi posebno mjesto gdje se nalazi. I upravo zbog toga on (Ibn Tejmijje) od strane sunnitskih (hanefijskih, malikijskih i šafijskih) alima biva proglašen kao mufsidun fil erd (onim koji pravi nered na zemlji) i zatvaran, da bi na kraju i umro u zatvoru. [417]

Ibn Haldun, otac analilicke historije i jedan od sunnitskih alima u raspravi na temu tumacenje Kur'ana i uzrok postojanja sujevjernih hadisa u tefsirima Kur'ana kaze: "Razlog je bio taj što tadašnji Arapi pošto nisu bili od onih koji pišu i koji se bave naukom i pošto je medju njima vladala nepismenost i neukost, kada bi pozeljeli da saznaju o uzrocima stvaranja svijeta te pocecima i tajnama njegovim pitali bi o tome sljedbenike Knjige, a oni su bili Jevreji koji su slijedili Stari Zavjet (Tevrat) i kršcani koji su bili sljedbenici Jevreja, kao što je Ka'bul Ahbar, Veheb ibn Munabbih, Abdullah ibn Selam i dr ... tefsiri Kur'ana su puni njihovih predaja, ... i kao što smo rekli sva ta predanja su u osnovi preuzeta iz Tevrata i proizvoljnih mišljenja i legendi sljedbenika Knjige!" [418]

Ahmed Emin, egipatski pisac, piše: "Neki od ashaba su postali veoma bliski sa Vehebom ibn Munabbihom, Ka'bul Ahbarom i Abdullahom ibn Selamom, a neki od tabi'ina sa Ibn Dzurejdzom. Ove osobe su poznavale neka ucecja koja su bila preuzeta iz Tevrata, Indzila i njihovih komentara, a muslimani nisu smatrali nikakvim zlom da oni ova svoja ucenja stavljaju na istu razinu sa Kur'anom ... !" [419]

Veliki sunnitski alim i poznavalac hadisa Ez-Zehebi o Ka'bul Ahbaru, kaze: "On je bio jedan veliki jevrejski ucenjak koji je nakon smrti Poslanika a.s. primio islam i za vrijeme Omerovog hilafeta iz Jemena došao u Medinu i sa ashabima bi zajedno sjedio i drzao im govore iz izrailskih knjiga i neke cudne stvari je znao napamet ...! Od njega rivajete prenose Ebu Hurejre, Muavija, Ibn Abbas i ova vrsta rivajeta je rivajet ashaba uzet od tabi'ina ...." [420] u knjizi Tazkiretul Huffaz o Ka'bul Ahbaru kaze: "On je jedna od posuda znanja." [421]

Ibn Kesir takodjer priznaje ovu gorku stvarnost kada kaze: "Ka'b je za vrijeme Omerovog hilafeta primio islam i sa Omerom je razgovarao o svojim starim knjigama i šta više Omer je slušao njegova izlaganja i narodu je takodjer dozvolio da slušaju njegov govor, tako da je narod od njega prenosio sve i dobro i loše, a ovaj ummet nema ni najmanje potrebe cak ni za jednim slovom od onoga što se kod njega nalazi!" [422]
(Ko procita ove recenice pomisli: kamo srece da je Ibn Kesir ranije pritekao u pomoc ovom ummetu, ali ce vidjeti da on na drugim stranicama svoga tefsira i sam prenosi rivajet od Ka'bul Ahbara, na primjer na strani 22, tom 4)

I toliko Ka'bul Ahbar postaje blizak halifi Omeru da ga obavještava o njegovom ubistvu i uplice se u njegove poslove u vlasti. [423]

U vrijeme Osmana, Ka'ab postaje jedan od bliskih ljudi, tako da kada Osman postavlja pitanje o udjeljivanju iz bejtul mala, Ka'bul Ahbar prvi odgovara, a Ebu Zerr, neka je milost Bozija na njega, mu se suprotstavlja, medjutim, Osman Ebu Zerra istjeruje iz prostorije i kaze: "Udalji se jer me nerviraš!" [424]

Ka'bul Ahbar je umro 34 godine po hidzri. [425]
Medjutim, iste te godine na svijet je došao jedan drugi covjek koji je igrao veoma veliku ulogu u unošenju israilijata medju muslimane.

Ez-Zehebi piše: "Veheb ibn Munabbih el-Jemani, alim porijeklom iz Jemena rodjen je 34 godine po hidzri. Mnogo znanja sljedbenika knjge bilo je kod njega. Svu svoju paznju i volju on je skoncentrisao na to i u tome je pretjerao, a njegovih hadisa koje prenosi njegov brat Hammnam, ima u Buhariji i Muslimu." [426]

Ez-Zehebi kaze: "Rodjen je pri kraju Osmanovog hilafeta i dosta predaja je prenosio iz izrailicanskin knjiga, a umro je 114 godine." [427]

Zehebi od njega prenosi kako je iskazivao svoj ponos ovim rijecima: "Kazu da je Abdullah ibn Selam bio najuceniji covjek svoga vremena, a isto tako i Ka'bul Ahbar je bio najuceniji u svoje vrijeme, jeste li vidjeli nekoga ko je kod sebe sabrao znanja njih obojice?" (misleci pri tome na sebe). [428]

Ebu Nuejm el-Isfahani koga Ibn Kesir u svome djelu El-Ba'isul Hasis, naziva jednim od najboljih muhaddisa i kaze da su njegove knjige tada bile veoma korištene i citane, (El-Ba'isul Hasis, Ibn Kesir, str. 226) o Vehebu ibn Munabbihu je napisao jednu opširnu biografiju i prenio oko šezdeset stranica njegovih ucenja i kratkih izreka. (Pogledati Hiljetul-Evlija, pisac hafiz Ebu Nu'ejm tom 1. str. 22-81)

Prije Ka'bul Ahbara i Veheba ibn Munabbiha, postojala je jedna druga licnost koja je bila pionir u prenošenju israilijata i legendi. To je bila osoba po imenu Tamim ibn Evs ed-Dari jedan od kršcanskih ucenjaka koji je devete godine po hidzri došao u Medinu da bi progonjen zbog pronevjere imovine i radi izbjegavanja kazne primio islam. On je prvi covjek koji je medju muslimanima poceo da pripovjeda price i uz dozvolu Omera je stojeci (dok to do tada nije bio obicaj) pricao neke price. [429]
U Medini je ostao sve do Osmanovog ubistva, kada je otišao kod Muavije u Sam. [430]

Ovim postaje jasno da su oni koji su rekli "Hasbuna kitabullah (Dovoljna nam je Bozija knjiga)" ili "Bejnena ve bejnekum kitabullah (Medju nama je Bozija knjiga) i oni koji su izrazili nepotrebnost za sunnetom Poslanikovim sallallahu alejlii ve alihi ve sellem, i zabranili njegovo zapisivanje, napisano spalili, a osobe od kojih na zemlji nema istinoljubivijih kao stoje Ebu Zerr i Ibn Mes'ud, zbog njihovog usmenog prenošenja hadisa pozatvarali, sada našli potrebu za hadisima i ispruzili su svoje prazne ruke prema sljedbenicima Knjige i israilicanskim praznovjerima i njima se koristili. I kako rece Ibn Haldun, koristili su ih da objasne tajne stvaranja svijeta i da time tumace Kur'an.

I kako rece Ahmed Emin, neki od ashaba su bili blisko povezani sa Vehebom ibn Munabbihom i Kabuul Ahbarom i nisu smatrali nikakvim zlom da se zidovska i kršcanska mišljenja i pogledi na svijet, nadju pored Kur'anskih ajeta. I Ez-Zehebi jasno naglašava da je Omer ibn el-Hatlab koristio izreke Jevreja Kabul Ahbara.

Ez-Zehebi, takodjer kaze: "Ebu Hurejre, Muavija i Ibn Abbas predaje prenose od Ka'bul Ahbara, Jevreja."

Za izmišljanje hadisa je bilo mnogo više uzroka, medjutim ovdje o tome ne namjeravamo opširnije raspravljati, vec smo ukazali samo na tri uzroka koji se ticu naše teme i to: Politika onih koji su bili na vlasti; zabranjivanje pisanja hadisa od strane Ebu Bekra, Omera, Osmana i Muavije, i otvaranje puta izrailijatima i ispraznim vjerovanjima Jevreja i kršcana.

Jer prvi uzrok je otprilike izmijenio tok historije i nacin razmišljanja vecine muslimana, isto onako kao što je drugi uzrok stvorio teren za nastajanje prvog i nezaobilazno, nastajanje treceg uzroka, a treci uzrok je neke muslimane udaljio od cistog islamskog vjerovanja.

Na primjer tadzsim (vjerovanje da Bog ima ruke, noge, itd ... Otjelovljavanje Boga), tašbih (uporedjivanje Boga s necim), dzabr (smatranje da Bog cini dijela koja ljudi rade, te da ljudi nemaju nikakve slobodne volje) ruj'at (vjerovanje u vidjenje Boga) itd ... jesu neke od stvari koje vode porijeklo od kršcanskih i jevrejskih vjerovanja.

Prvi uzrok, dakle politika, od potpuno obicnih ljudi, ali politicara pravi tako svete licnosti da ponekad i Poslanik preklinje Allaha "bradom njihovom." Allah Uzvišeni odgovara: "Kunem se velicanstvenošcu i dostojanstvom Svojim, ako mi se bilo koji slijepac zakune bradom Ebu Bekrovom, Ja cu mu podariti ozdravljenje." [431]

Politika toliko uzdize ove licnosti da ih se i Allah dz.š. stidi, a svoga Poslanika (ne'uzubillah) utjeruje u laz. Enes ibn Malik prenosi:
"Jedna zena od ansarija rece: "O Boziji Poslanice! U snu sam vidjela kako mi se palma u dvorištu srušila, a muz mi je na putovanju."
Poslanik joj odgovori: "Budi strpljiva, ali nikad više muza neceš vidjeti."
Ova zena je sva uplakana izašla i u putu je srela Ebu Bekra i ispricala mu svoj san ne rekavši mu ništa šta joj je rekao Boziji Poslanik. Ebu Bekr rece: "Idi, veceras ceš vidjeti svoga muza."
Vratila se kuci i cijeli dan je razmišljala o onome što joj je rekao Poslanik i Ebu Bekr, a navecer je došao njen muz. Zena je otišla Poslaniku i obavijestila ga da joj je došao muz. Boziji Poslanik ju je samo gledao! (nemajuci šta da kaze), Dzibril mu je tada rekao: "O Muhammede! Ono što si ti rekao bilo je istina, medjutim pošto joj je Siddik (Ebu Bekr) rekao: "Veceras ceš vidjeti svog muza", Boga je bilo stid da laz predje preko jezika njegovog, jer je on Siddik (Istinoljubivi) pa je stoga ozivio onog covjeka."
[432]

Iz ovoga se razumije da se Allah dz.š. mada je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bio rekao: "Nikada više svoga muza neceš vidjeti" ne stidi da ozivljavanjem tog covjeka istinitu rijec Pejgamberovu promijeni u laz, ali se stidi da Ebu Bekrovu laznu rijec obistini!

Ili, kad god bi Ebu Bekr dolazio, a Dzibril tada razgovarao sa Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Dzibril bi odmah ustajao u znak poštovanja prema Ebu Bekru i to samo Ebu Bekru a ne i prema drugima.
Kada ga je Poslanik upitao za toliko poštovanje, Dzibril mu je odgovorio: "Ebu Bekr, još iz ezela ima uciteljske zasluge prema meni, jer kada je Allah melekima naredio da ucine sedzdu Ademu, u srcu sam na tren osjetio ono zbog cega je i Iblis protjeran. Kada je Allah rekao: "Ucinite sedzdu!" Ja sam vidio jedan veliki kubet na kojem je nekoliko puta bilo napisano "Ebu Bekr" gdje je on govorio: "Pokloni se!" Tako da sam ja zbog njegovog velikog dostojanstva i straha prema Ebu Bekru, ucinio sedzdu. I bi kako bi." [433]

Dzibril se, prema tome, ne boji Allaha dz.š. vec Ebu Bekra, ne cini sedzdu zbog Velicine i Dostojanstva Bozijeg i ne vjeruje Njegovoj naredbi, vec iz strahopoštovanja prema njegovom velicanstvu Ebu Bekru on pada nicice!

Na historiju se mora gledali onakvom kakva ona i jeste. Od covjeka ciji su zivot i djela u doba Poslanika sallallahu alejlii ve alilii ve sellem, sasvim poznati i u cijem zivotu se ne moze naci ni jedna tacka koja bi ga nešto posebno isticala od ostalih, prokleta politika napravi tako svetu i znacajnu licnost i to naravno putem hadisa da se cini da islam za svoje postojanje sve duguje njemu i takvim ga prikazuje da se cini da je i Poslanik Boziji (ne'uzubillah) posredstvom njega upucen na pravi put i da je na nebu poznatiji nego na zemlji ....

Bilo kako bilo "emevijska politika", nema ništa sa ovim i nju to baš puno i ne zanima, vec od halifa pravi takve licnosti cijim bradama se Poslanik zaklinje Allahu na vjernost i takvim ih pravi da ih se i sam Allah stidi, pa da njihove rijeci ne bi ispale lazne On interveniše u svojim prirodnim zakonima i umrlog covjeka ozivljava! ...

U zivotnom vijeku Ebu Bekra za vrijeme Poslanika s.a.v.a. se ne moze naci ni jedna zabilješka koja bi ga izdvojila i ucinila boljim od ostalih ashaba. Njegova hrabrost se jasno moze vidjeti iz cinjenice da je u vijecanju prije Bitke na Bedru bio protiv borbe, da je u Bitci na Uhudu pobjegao s bojnog polja, da je sa Hajbera isto tako pobjegao i takodjer iz cinjenice da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem u posljednjim danima svoga zivota, sedamnaestogodišnjeg Usamu postavio za komandanta citave vojske, pa i Ebu Bekra.

Njegovo znanje postaje ocigledno u broju hadisa koje je prenio, te u neznanju šta da odgovori, kada ga je neki covjek upitao o sudbini i predodredjenju.
Sujuti u svome Tarihul Hulefa (knjiga iz koje su vehabije prenijeli hadis na drugoj stranici knjige "Veliki šejlan") od Abdullaha ibn Omera prenosi:
"Jedan covjek je došao Ebu Bekru i rekao mu: "Je li blud Bognom predodredjen?" Ebu Bekr rece: "Da."
Covjek ga na to upita: "Da li to znaci da je Allah predodredio da ja pocinim blud, pa da me onda zbog toga kazni?". Ebu Bekr rece: "Da! O sine pokvarene zene! Tako mi Allaha, da mi je ko pri ruci, naredio bih mu da ti odsijece nos!"
[434]

Ovaj dogadjaj pokazuje nivo Ebu Bekrovog znanja i mi cemo ovdje odgovor Ebu Bekra staviti pored ajeta Casnog Kur'ana. U Kur'anu se kaze:
"... bice onih koji ce se prema sebi ogriješiti, bice onih cija ce dobra i loša djela podjednako teška biti, i bice onih koji ce Allahovom voljom svojim dobrim djelima druge nadmašiti ..."
(Fatir : 33)

"... onaj ko se uputi pravim putem - uputio se za svoje dobro, a onaj ko krene stranputicom krenuo je na svoju štetu."
(Junus : 108 kao i Al-Isra : 15)

"Onaj koji cini dobro - sebi ga cini, a onaj koji radi zlo - radi protiv sebe ..."
(Al-Gatiya : 15)

"Mi mu na pravi put ukazujemo, a njegovo je da li ce zahvalan ili nezahvalan biti."
(Ad-Dahr : 3)

Ako se osvrnemo na tefsire Kur'ana necemo naci nijednu predaju od Ebu Bekra. Od mnogih ashaba se u tefsirima Kur'ana navode njihovi pogledi i mišljenja, medjutim Ebu Bekr koji je ocjenio da mu nije potreban sunnet Pejgamberov i bio zabranio njegovo prenošenje smatrajuci Kur'an sasvim dovoljnim za rješavanje svih problema, ne samo da nije bio u stanju da tumaci Kur'an vec i znacenja nekih rijeci iz Kur'ana takodjer nije znao.

Kada su ga upitali šta znaci rijec "Abba" u 31 ajetu sure "Abasa", odgovorio je: "Pod kojim nebom i na kojoj zemlji ja mogu da kazem nešto O Bozijoj knjizi a sto ne znam! [435]
Omer takodjer nije znao znacenje te rijeci! [436]

Da li je Ebu Bekr bio od onih koji puno ibadete?
U knjizi Navadirul-Usul, sirana 31 kao i strana 261 prenosi se: "Ebu Bekr nije bio boli od ostalog naroda u poslu i namazu, nego se isticao od ostalih po onome što je u njegovom srcu"

A šta je to u njegovom srcu?
Muhibbuddin et-Taberi u svojoj zbirci hadisa Rijadun-Nadire, prenosi: "Nakon smrti Ebu Bekra, Omer je došao njegovoj kuci i upitao njegovu suprugu šta je on radio kada je bio kod kuce, na šta mu je ona rekla: "Svaku noc uoci petka on je uzimao abdest i klanjao namaz, a onda bi u preklonjenom stavu sa glavom na koljenima sjedio sve do zore, kada bi podizao glavu i duboko uzdisao, na šta bi se po cijeloj kuci osjetio miris przenog srca!" Omer je zaplakao i rekao: "Gdje si ti Omere", a gdje je sprzeno srce?" [437]

Takodjer se prenosi: "Kad god bi Ebu Bekr uzdahnuo, osjetio bi se miris przenog srca." [438]

A u knjizi Umdelut-Tahkik stoji: "Kada je Ebu Bekr umro, a Omer postao halifa, nastajao je da što više oponaša i slijedi Ebu Bekra u njegovim djelima. Cesto bi odlazio kod Aiše i Esme (kcerki Ebu Bekra) i pitao ih: "Sta je Ebu Bekr radio u tišini noci?" Na šta su mu one odgovarale: "Nismo vidjele da puno namaz klanja, puno ibadeti, a kada bi ga prekrila noc u vrijeme zore je u stajao i sjedao obuhvativši rukama oko svojih nogu stavivsi glavu na koljena, a onda bi podizao glavu prema nebu, duboko uzdisao rekavši: "Ah", a iz njegovih usta bi se pojavljivao dim." Na to bi Omer zaplakao i govorio: "Omer sve moze da uradi sem da iz njega "dim" izlazi." [439]

Da li je Ebu Bekr u pogledu ahlaka i ponašanja prema narodu bio bolji od svih ashaba, nakon Pejgambera, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i da li je medju muškarcima bio najdraza licnost Poslaniku sallalahu alejhi ve alihi ve sellem?

Prethodno smo pomenuli jedan primjer iz knjige Tarihul Hulefa od Es-Sujutiija, koja je kod vehabija veoma prihvatljiva i vjerodostojna, a koji govori o nacinu ponašanja Ebu Bekra. Buharija kao i svi sunnitski muhaddisi i mufessiri, od kojih i Ibn Kesir vehabijski mufessir prenose da se 2 ajet sure Al-Hudzurat odnosi na Ebu Bekra i Omera:
"O vjernici, ne dizite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite."

Buharija je ovaj rivajet u svome sahihu prenio nekoliko puta. [440]

Ibn 'Asakir, historicar na koga se na stranama 72 i 76 poziva pisar "Velikog šejtana", piše:
"Izmedju Akila ibn Ebi Taliba i Ebu Bekra došlo je do prepirke i medjusobnog verbalnog vrijedjanja i Ebu Bekr je pobijedio u vrijedjanju."

I takodjer prenosi: "Kada je Omer zahtjev ansarija za odabirom starije osobe na mjesto Usame u rukovodjenju vojskom prenio Ebu Bekru, on ga je uhvatio za bradu i viknuo: "Majka te ne imala i majka te oplakala! O sine Hatabov! Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem, ga je postavio za komandanta vojske i ti mi sad veliš da ga uklonim?" [441]

Medjusobno verbalno vrijedjanje izmedju Akila i Ebu Bekra odvijalo se u prisustvu Pejgambera sallallaliu alejhi ve alihi ve sellem. [442]

Vidimo dakle na koji nacin politika od Ebu Bekra pravi veliku licnost i predstavljala najvaznijim covjekom poslije Poslanika. Mada je Ibn Tejmijje uvijek nastojao da se suprotstavi istini i porekne najjasnije vjerske istine, ipak nekako sa gorcinom navodi Ebu Bekrova priznanja na samrti.

Minhadzus-Sunna je knjiga koju vehabije na 149 stranici "Velikog šejtana" predstavljaju kao literaturu o šiizmu. Ako neko uspije da dodje do te knjige i uspije da je procita na 120 stranici tom 3, neka pogleda predaju u kojoj se kaze da je Ebu Bekr vidio jednu pticu na grani i rekao:
"Blago tebi, o ptico! Jedeš plodove drveca i stojis slobodno na grani i nikakvog obracuna ni polaganja racuna nemaš. Kako bih samo sada volio da sam bio biljka pored puta, pa da neka deva pored mene prodje i da me pojede, pa me na kraju izbaci u svom izmetu, i da nisam bio covjek!" [443]

I takoder prenosi od Ebu Bekra: "Da me bogdo majka nije ni rodila! Da sam bogdo bio slamka u ..." [444]

Zar covjek koji bi poslije Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem trebao da bude najvaznija i najuzvišenija licnost ovoliko treba da bude razocaran u Allaha i Njegovu milost? I ovo razocarenje i gubljenje nade u Boziju milost, zar nije posljedica straha od kazne i polaganja racuna za djela koja nije trebao pociniti?
"... sam covjek ce protiv sebe svjedociti..."
(Al-Kijame : 14)

Ebu Bekr je znao da je Poslanik s.a.v.a rekao: "Fatima je dio tijela mojega, onaj ko nju uznemiri, mene je uznemirio." [445]

Ebu Bekr je znao da je ucinio nazao i uznemirio Fatimu koja je dio tijela Poslanika Bozijeg do te mjere da Fatima više nikad sve do smrti, nakon toga nije progovorila sa njim ni sa Omerom [446], i zaklela se da ce nakon svakog namaza uciti dovu protiv njih dvojice. [447]

Fatima je tada bila toliko uznemirena da je oporucila da je nocu ukopaju, te da Ebu Bekra i Omera ne obavještavaju o tome kako njih dvojica ne bi došli na dzenazu. [448]

Prema tome Ebu Bekra treba posmatrati daleko od emevijskih hvalospjeva. Ebu Bekra treba upoznati onakvim kakav je bio, a ne onakvim kako su ga Emevije prikazale. Ebu Bekr u vrijeme Poslanika Bozijeg je bio jedan od hiljade ashaba od kojih je veliki broj njih u pogledu dobrih i pohvaljenih osobina bio bolji od njega.

Muslim u svome Sahihu prenosi:
"Salman Farsi, Suhejb i Bilal su sjedili kada je Ebu Sufjan prošao pored njih i oni rekoše: "Bozije sablje ne nadjoše sebi mjesto na vratu Bozijeg neprijatelja!!"
Ebu Bekr im rece: "Da li vi to govorite velikanu i poglavaru Kurejšija? Zatim ode i prenese ove njihove rijeci Poslaniku Bozijem, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, na što mu Poslanik Boziji s.a.v.a. rece:
"O Ebu Bekre mozda si ih uznemirio! Tako mi Allaha ako ih budeš uznemirio, Gospodara si svoga uznemirio.
Ebu Bekr je zatim otišao kod njih i upitao: " Braco! Jesam li vas rasrdio?"
"Ne, neka ti Allah oprosti, brate naš"
[449]

Iz ovog sahih hadisa jasno se moze razumjeti da se Ebu Bekr nalazio na nizem nivou od ove tri osobe i u pogledu shvatanja i razumijevanja i u brizi za islam kao i kod Allaha, jer je još uvijek priznavao ugled i gospodstvo Ebu Sufjana, mada ga je islam ucinio ponizenim i da bi odbranio tog neprijatelja Bozjeg, odmah odlazi kod Bozjeg poslanika, salalahu alejhi ve alihi ve sellem, da prenese rijeci tuzbe od one trojice ashaba.

Ovaj rivajet moze da prikaze prikladnu sliku Ebu Bekra u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao jednog sasvim obicnog covjeka koji se nalazio na nizem stepenu od mnogih ashaba. Da bismo ovo pojasnili, ukazujemo na stavljanje Ebu Bekra i Omera u redove vojske pod zapovjedništvo Usame.

Usama je bio mladic od sedamnaest godina, a Ebu Bekr je imao oko šezdeset godina kada je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, posljednjih dana svoga zivota, zapovjedništvo nad cijelom vojskom predao u ruke sedamnaestogodišnjem mladicu Usami, a Ebu Bekra i Omera poslao u tu vojsku u svojstvu obicnih vojnika i rekao: "Allah prokleo onoga, koji ne ode sa vojskom Usame."
U Medini je ostavio samo Alija. Ova vojska je trebala da ode na jedno dugo putovanje u ratni pohod na Bizantijce u podrucju Sama.
[450]

Politika je i od Omera u islamu napravila svetu licnost, odmah poslije Ebu Bekra. Zanimljivo je to što se politika potrudila da baš nasuprot nedostatka koji je bio u tim osobama, proizvede najveci stepen savršenstva za te ljude.

Omerovo suprotstavljanje Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, dok je još uvijek bio ziv, nikome nije sakriveno i ovo protivljenje je ponekad dolazilo do te mjere da se više ne moze ni zamisliti, ali, Beni Umejje i tvorci hadisa u historiji su se potrudili da Omera toliko visoko uzdignu i greške i grijehe od njega odagnaju tako da u svim tim slucajevima Pejgamber sallalahu alejhi ve alihi ve sellem, neuzubillah, cini grešku, dok je Omer u pravu.

Bilal ibn Ribbah prenosi da je Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Da meni nije dalo poslanstvo, sigurno bi izmedju vas poslanstvo bilo dalo Omeru."

Ibn Asakir, historicar takodjer prenosi da je Pejgamber, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Kada bi poslije mene bilo poslanika sigurno bi Omer ibn el-Hatlab bio poslanik." [451]

Buharija prenosi od Ebu Hurejre da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: "Prije vas je u Beni Izrailu bilo osoba koje nisu bile pejgamberi, a meleki su sa njima razgovarali, i ako bi u mome ummetu bilo osoba ovakve vrste onda je to Omer ibn el-Hattab." [452]

Muhammed ibn Abdulvehhab u svojoj znacajnoj knjizi El-Usulus-Selase ve Adilletuha u raspravi na temu ihsan (dobrocinstvo) piše:
"Omer ibn el-Hattab, veli:
"Jedanput, kada smo sjedili sa Poslanikom a.s. došao mu je neki covjek koji je bio bijel kao snijeg, crne kose, a na njemu se nije mogao vidjeli nikakav trag od putovanja. Bio nam je potpuno nepoznat.
Sjeo je nasuprot Poslanika, stavio koljena svoja naspram koljena Bozijeg Poslanika, a ruke na ramena Bozijeg Poslanika i upitao: "O Muhammede! Reci nam sta je islam?"
Poslanik a.s. odgovori: To da svjedociš da nema bozanstva osim Allaha ...
A on mu rece: "Rekao si istinu."
I mi smo se zacudili kako je on najprije postavio pitanje pa onda rekao: "Rekao si istinu."
A onda je upitao: "Reci nam nešto o imanu (vjerovanju)," pa je Poslanik odgovorio ... i on je ponovo rekao: "Reci nešto o dobrocinstvu."
Boziji Poslanik salallahu alejhi ve alihi ve sellem je odgovorio; ... i o smaku svijeta ....
Kada je onaj nepoznati covjek nestao, Boziji Poslanik je zacutao za nekoliko trenutaka i onda rekao: "O Omere! Je si li ga prepoznao?"
Rekosmo: "Allah i Poslanik Njegov bolje znaju."
Boziji Poslanik rece: "Ono je bio Dzibril, došao je da vas vjeri nauci."
[453]

Buharija prenosi:
"Nekoliko zena, kurejšijki, je bilo kod Poslanika, sa njim su razgovarale i glasno su pricale tako da su njihovi glasovi nadjacavali Poslanikov a.s. glas.
Cim je Omer zatrazio dozvolu od Poslanika da udje, zene su ustale i stavile na sebe svoje hidzabe te je Poslanik tada dao dozvolu Omeru da udje. Kada je Omer ušao Poslanik je bio nasmijan.
Omer rece: "Allah te ucinio veselim i nasmijanim o Boziji Poslanice."
Poslanik rece: "Cudim se ovim zenama koje cim cuše tvoj glas zaogrnuše se svojim ogrtacima."
Omer rece: "O Boziji Poslanice! Više pristaje da se tebe boje."
Tada se Omer okrenu prema zenama i rece: "O dušmanice vlastite! Vi se mene bojite, a ne bojite se Poslanika Bozijeg?"
Rekoše: "Da, ti si ljuci i stroziji od Poslanika Bozijeg!"
Boziji Poslanik rece: "O sine Hattabov! Tako mi onoga u cijoj je ruci moja duša, nikad te šejtan ne vidi na nekom putu, a da se ne dohvati drugog puta."
[454]

Ono što zelimo naglasiti u ovom hadisu jeste njegov zadnji dio koji govori o tome kako šejtan bjezi od Omera.

Ali, prije toga smatramo nuznim da ukazemo na neke opaske u ovom hadisu. Na pocetku rivajeta se jasno kazuje: "Neke zene kurejšijke su bile kod Poslanika Bozijeg" i bez hidzaba su bile kod njega i razgovarale s njim i cak su svojim tonom nadvisile glas Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Da li je Boziji Poslanik po pitanju vjerskih propisa, a pogotovo hidzaba koji je farz, bio toliko tolerantan i olahko gledao na sve to, da se zene kurejšijke kod njega mogu sakupiti i bez hidzaba s njim razgovarati i da se kada one iz straha prema Omeru zaogrcu svoje hidzabe, on slatko smije umjesto da place?

Da li je hidzab nametnuta obaveza zenama do koje su one drzale zbog Omerove strogosti, a ne zbog svoje vjere i straha od Allaha i poštovanja prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem?

Nije li stavljanje zene na nivo šejtana koji se boji Omera, u suprotnosti sa logikom islama koja zenu u pogledu covjecnosti smatra jednakom sa muškarcem?

I konacno, s obzirom na cinjenicu da su pocetni ajeti sure Al-Hudzurat objavljeni o Ebu Bekru i Omeru i da su podizali svoj glas iznad glasa Bozijeg Poslanika, zar optuzivanje zena kurejšijki nije jedna vrsta opravdanja za djela Ebu Bekra i Omera i prikazivanje normalnim njihovog neuctivog i nekulturnog ponašanja?

Da li je Omer u pitanjima vjerskih obaveza, kao što je to hidzab, bio privrzeniji Bozijim odredbama od Poslanika Bozijeg, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Ako se šejtan bojao Omera i dohvatao se drugog puta kada bi njega vidio, da li su se onda i one zene bez hidzaba iz istog razloga uplašile i cim su cule glas Omera, odmah na sebe stavile svoje hidzabe?

I ako se šejtan nije bojao Poslanika Bozijeg i išao putem kojim je išao i Boziji Poslanik, da li su se i zene kurejšijke iz istog razloga okupile kod Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem?

Da li se šejtan udaljavao od Omera, a od Poslanika Bozijeg se nije udaljavao?

Po mišljenju nekih ljudi, da, jer preneseno je da se šejtan toliko priblizio Poslaniku da se s njim sukobio i nastojao je u najsvjetlijim trenucima njegovim da mu se isprijeci na put! Ebu Hurejre prenosi od Vjerovjesnika kako je on klanjao namaz i rekao:
"Prikazao mi se šejtan i navaljivaše na mene da bi mi prekinuo namaz. Allah me ucvrstio i zaštitio od njega, te sam ga zgrabio za vrat i vec odlucio da ga cvrsto privezem za stup da ga vidite kada osvanite. U tom sam se sjetio Sulejmanove a.s. dove: "Boze podari mi vlast kakvu nece imati niko poslije mene!", pa je Allah to s prezirom odbio." [455]

Ibn Hadzer el-'Askelani, vrlo ugledna i poštovana licnosl kod vehabija koje su njegovu knjigu Bulugul Meram zajedno sa Tefsirom od Ibn Kesira odštampali i besplatno je dijelili, u njegovom djelu El-Isabe fi hajatis-Sahabe na kojega se vehabije pozivaju na stranici 75 "Velikog šejtana", prenosi: "Otkako je Omer primio islam, šejtan ga nikada nije vidio, a da nije posrnuo i pao na zemlju." [456]

Na osnovu ovih hadisa moze se zakljucili da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem u ovom smislu veoma daleko od Omerovog nivoa. Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem cak ni u mesdzidu dok obavlja namaz nije siguran od šejtana, a Omer ne krene nijednim putem a da se šejtan ne dohvati nekoga drugog puta i cim vidi Omera odmah padne na zemlju!

S obzirom na ovo, prirodno je da Omer u svim slucajevima gdje se suprotstavlja Poslaniku bude u pravu, a Poslanik taj koji je u krivu, mada Kur'an o Poslaniku Bozijem kaze:
"On ne govori po hiru svome to je samo Objava koja mu se obznanjuje."
(An-Nadzm : 3 i 4)

Jedan od primjera Omerovog neadekvatnog postupanja prema Poslaniku je i slucaj mirovnog sporazuma na Hudejbiji. Ovaj dogadjaj prenosimo iz knjige o historiji Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zivota i djela koju su vehabije nekoliko puta štampale na bosanskom jeziku. Oni su tu knjigu, na arapskom jeziku, besplatno dijelili sa Tefsirom Ibn Kesira, a došla je i do nas te smo arapski original uporedili sa njenim izdanjem 1996 godine kada je prevedena na bosanski jezik pod pokroviteljstvom vehabijske organizacije "Visoki saudijski komitet."

Mada su originalni tekst napisale vehabije i u historiju unijele mnoge izmjene i u prevodu te knjige na bosanski jezik napravili su nove izmjene. Omerov postupak prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na 308 strani te knjige ("Zapecaceni dzennetski napitak", izdanje 1996) naslovljen je rijecima: "zalost muslimana i razgovor Omera s Resulullahom, a.s." Ovaj naslov je izmijenjen, jer u originajnom tekstu na arapskom jeziku, na 364 stranici naslov je ovakav: "Zalost muslimana i prepirka Omera s Resulullahom, a.s."

Navodimo dio teksta te knjige o nacinu Omerovog postupanja prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem:
"Izgleda da je najzalosniji bio Omer bin el-Hattab (r.a.) On dodje kod Resulullaha (a.s.) i obrati mu se:
"O Allahov Poslanice, a zar mi nismo u pravu, a zar istina nije na našoj strani, a ne na njihovoj?"
Resulullah (a.s.) odgovori: "Jeste."
Omer (r.a.): "A zar nece naši ubijeni u Dzennet, a njihovi u Dzehennem?"
Resulullah (a.s.): "Hoce."
Omer (r.a.): "Pa zašto onda sramotimo našu vjeru, i zašto da se vratimo, a nismo pustili da Allah presudi izmedju nas i njih?"
Resulullah (a.s.): "O sine Hattabov, ja sam Allahov Poslanik, i nisam htio da mu budem neposlušan. On je moj pomagaci nikad me nece napustiti."
Omer (r.a.): "A zar nam nisi rekao da cemo doci u Mekku i da cemo uci u Harem i tavvaf oko Allahove kuce ucinili?"
Resulullah (a.s.): "Svakako, a jesam li ti rekao da cemo doci u Allahovu kucu ove godine?"
Omer (r.a.): "Ne"
Resulullah (a.s.): "Ti ceš doci i ti ceš tavaf oko nje uciniti."
Omer (r.a.) ode srdit od Resulullali (a.s.) i dodje kod Ebu Bekra. Postavi mu ista pitanja kao i Resulullahu (a.s.).
[457]

Omer se osjeca smjelim i hrabrim i Poslanikovo primirje koje bez sumnje nije došlo od Poslanika vec je sklopljeno uz Allahovo zadovoljstvo, naziva sramotom i protivi se Poslanikovoj odluci, a kao što znamo Kur'an Casn veli:
"Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe."(Al-Ahzab : 36)

Omer prije razgovora o primirili na Hudejbiji, bojeci se smrti odbija da prihvati naredbu Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem za odlazak u Mekku u svojstvu njegovog izaslanika. Pogledati 372 stranicu iste knjige:
"Uzimajuci sve to u obzir, Resulullah (a.s.) odluci da pošalje svoga delegata koji ce Kurejšijama potvrditi Resulullahov (a.s.) stav i cilj ovoga putovanja.
On pozva Omer bin el-Hattaba, da ga pošalje. On se isprica govoreci:
"O Poslanice, ja nemam nikoga u Mekki da bi me mogao odbraniti, ako me Benu K'ab stave na muke. Pošalji Osman bin Afana. Njegova porodica je u Mekki. On ce prenijeti poruku koju zeliš."
[458]

Mada vjernik sem Allaha nebi nikoga drugog smatrati svojim cuvarem ili braniteljem. Dakle po logici vehabija sudbina ovakvog covjeka je jasna.

Omerova protivljenja Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem su brojna, ali ima jedan primjer od kojega su vehabije bile veoma uzrujane zbog toga što je na njega ukazano u knjizi "Svjetlo istine," misleci da su svojim odgovorom u knjizi "Veliki šejtan," pobili stav "rafidija" a to je hadis u vezi Omerovog postupanja prema Poslaniku u posljednjim danima njegovog zivota.

Da bismo pokazali sklonost vehabija ka iskrivljavanju i jevrejstvu, navesti cemo hadis iz prevoda na bosanski jezik, kojeg je Buharija cetiri puta prenio u svome Sahihu i u cetiri njegova originalna svezka (na arapskom jeziku) i svaki put prenosi od Ibn Abbasa, ali sa neznatnim razlikama.

Muslim je takodjer ovaj hadis razlicito prenio. I pošto su do sada na bosanski jezik prevedena samo dva sveska Buharije, mi cemo navesti samo dva primjera, a za preostala dva ukazujemo gdje se nalaze.

Prvi put rivajet se prenosi u tomu 1 kitabul-ilm, poglavlje Kitabetul-ilm, drugi put u tomu 2, kitabul-dzihad ves-sijer, poglavlje Ihradzul jehud min Dzezirelil Arab, treci put tom 3, kitabul megazi, poglavlje Kitabun-Nebij ila Kejsar ve Kesra, cetvrti put tom 4 kitabul merda, poglavlje Kevlul merid kumu anni, i Muslim 3, kitabul vasijje poglavlje Tarkul vasijjeti li men lejse lehu, i u prevodu Buharije na bosanski jezik; tom 1. sirana 138. broj 58 i tom 4. strana 307. broj 10.

Prevod u Buhariji glasi:
"Kada se Vjerovjesniku pogoršala bolest, rekao je:
"Donesite mi da vam dam napisati pismo poslije koga necete zalulati!"
Omer je tada kazao: "Vjerovjesnika je savladala bolest. Imamo Boziju Knjigu i ona nam je dovoljna."


Prevod ovog hadisa u vehabijskoj knjizi "Zapecaceni dzennetski napitak na 522 stranici glasi:
"U cetvrtak, cetiri dana pred preseljenje na Ahiret, osjecajuci velike bolove Resulullah a.s. rece: "Hodite da vam napišem knjigu da ne biste ponovo skrenuli s pravog puta."
Oko njeka su sjedili ljudi medju kojima je bio i Omer. Omer rece: "Resulullaha, a.s. je savladala bolest, vi imate Kur'an. Dosta vam je Allahova knjiga."
Ukucani se naljutiše i podijeliše se u mišljenju. Neki se naljutiše, pa rekoše:
"Primaknite mu se neka Resulullah a.s. napiše šta hoce!", a drugi rekoše isto što i Omer.
Pošto su pretjerali u prepirci, Resulullah a.s. rece: "Idite i ostavite me na miru!"


Prevod ovog hadisa u knjizi "Svjetlo istine" na 68 stranici je sljedeci:
"Prenosi Buharija u svom Sahihu sa senedom od Ibn Abasa i kaze:
"Kada se priblizila smrt Bozijem Poslaniku, a.s., u njegovoj kuci su bili ljudi, medju kojima je bio i Omer ibn Hattab, pa je Poslanik, a.s. rekao:
"Hajde da vam napišem oporuku poslije koje necete zalutati. Ibn Hattab je rekao: "Poslanikom je ovladala bolest."
U drugoj predaji: "Poslanik bunca! Vi imate Kur'an i dovoljna nam je Allahova Knjiga."


Citaoci koji imaju knjigu "Svjetlo istine" mogu da uporede da li uistinu ima neke razlike izmedju prevoda koji je naveden u "Svjetlu istine" i bosanskog prevoda Buharije i prevoda Er-Rahikul-Mahtuma na bosanski jezik (Zapecaceni dzennetski napitak)?

Ali vidimo na koji su nacin vehabije iz knjige "Svjetlo istine" prenosili:

Na 143 stranici u knjizi "Veliki šejtan" prepisujuci knjigu "Svjetlo istine" navode:
"Kada se smrt priblizila Bozijem Poslaniku u njegovoj su kuci bili ljudi, medju kojima i Omer, pa je Poslanik rekao: "Hajde da vam napišem oporuku poslije koje necete zalulati, ali je Omer rekao: "Poslanik je bolestan (u drugom rivajetu: Poslanik bunca).
Dovoljan vam je Kur'an ... "


Vidimo dakle, kako vehabije u skladu sa svojom pro-jevrejskom prirodom iskrivljeno navode prevod hadisa iz knjige "Svjetlo istine" i kako pored izbacivanja nekih dijelova tog hadisa i izostavljanja inicijala a.s. (alejhi selam) kojima se izrazava poštovanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem i recenicu "Bolest je ovladala njime" mijenjaju i na njeno mjesto pišu: "Poslanik je bolestan."

Zar je znacenje recenice "Poslanik je bolestan" koja u sebi nema ništa negativno isto što i znacenje recenice "Bolest je ovladala Poslanikom" koja je sama po sebi potpuno negativna.

Sigurno je da ove dvije recenice ne znace išto.
Prva recenica moze da znaci da pošto je Poslanik bolestan ne treba da mu smetamo i treba da ga ostavimo na miru, sto je sasvim pozitivno. Medjutim, druga recenica sa sobom nosi samo znacenje da je Poslanik zbog toga što je "bolest ovladala njime" neuzubillah, poceo da bunca i ne zna šta govori te da je neuzubillah, izgubio kontrolu nad sobom.

A ispravan i tacan prevod onoga što je Omer rekao stoji u znacenju druge recenice "Bolest je ovladala njime," a ne prve kao što je to prevedeno i u Buharijinoj zbirci hadisa na Bosanskom a i u prevodu tog hadisa navedenog u vehabijskoj knjizi "Zapecaceni dzennetski napitak."

I ono što kako kazu arapi "i sto majku umrlog djeteta na plac nagoni" jeste jedan prevod hadisa koga su obavili sami "nezamjenjljivi alimi" Bosne. Kako je samo sramno to da nakon trinaest ili cetrnaest godina boravka ili kako to oni nazivaju "studiranja islamskih znanosti" u jednoj arapskoj zemlji i pored toga ne znaju da prevedu jednu veoma kratku i jednostavnu recenicu
Omerova recenica u hadisu glasi
Omerova recenica


a vehabije je prevode ovim rijecima
"pa rece Omer. "Pojacaše se bolovi u Bozijeg Poslanika"

A svako onaj koji bar malo upucen u arapski jezik zna da ovo potpuno pogrešan prevod, jer u prevodu sa arpskog Omer kaze
"Zaista je nad njim ovladala bolest" ili "njime je ovladala bolest."

Ponovo dakle vidimo kako su oni ovu recenicu koja u sebi nosi potpuno negativno znacenje primijenili u recenicu koja je sasvim pozitivna.

Vehabije su se izgleda za prevod drugog rivajeta istog hadisa još više zahmetile i ovu Omerovu recenicu namjesto "Poslanik bunca" prevele: "Poslanik je u bunilu (od bolesti) ..." (knjiga Veliki šejtan str. 144).

Da li ima neke razlike ako kazemo za nekoga da "bunca" ili da je "u bunilu"? I da li cak ima razlike izmedju recenica "bolest je ovladala njime" i "on bunca"? Da bi vehabijama bilo jasnije, zar ima neke razlike u tome da kazemo "naš valjani autor nije dobar" ili da kazemo "nije normalan" ili "on je budala" ili pak da kazemo "bolest je ovladala njime" pa ne zna šta govori?

Procitajmo još jedanput prevod cijelog rivajeta i pogledajmo da li u biti ima neke razlike izmedju ove recenice i recenice: "Pejgamber bunca?"

Dali je buncanje nešto drugo do neumjesno i nesvjesno govorenje usljed pojacanja, odnosno ovladavanja bolesti?

I da li je Omer htio da kaze nešto drugo, a ne ovo?

Ali, original ove recenice je drugaciji i neki prenosioci su je prenijeli po znacenju a ne doslovce. Original njen glasi onako kako je naveden u drugom rivajetu u "Svjetlu istine," ali vehabije ovdje namjerno griješe.

U Musnedu Alimed ibn Hanbela, tom 1 strana 355 ta recenica se ovako prenosi: "Zaista Poslanik bunca." I Ebu Bekr Ahmed ibn Abdulaziz el-Dzevheri u svojoj knjizi Es-Sakifa prenosi isti ovaj rivajet i kada dolazi do ove recenice, kaze: "Omer je rekao jednu rijec cije znacenje je "bolest je savladala Bozijeg Poslanika."

Prema tome prenosilac nije prenio tacno rijec koju je Omer rekao, vec je prenio znacenje te rijeci. A tacna rijec koju je Omer rekao je: "Jehdzuru" i prenesena je u Musnedu Ahmeda ibn Hanbela.

Citalac moze pogledali neki rjecnik arapsko-bosanskog jezika i naci ce tamo da je znacenje te rijeci "buncati"

I Buharija je takodjer ovu rijec prenio sa oblikom "Hadzere" i znacenje je upravo "buncanje," što su vehabije htjele ispraviti drugim prevodom i koristeci se zagradama: "... pa rekoše (prisutni ashabi): Poslanik je u bunilu (od bolesti) ..." i nisu u potpunosti preveli hadis.

Medjutim u svakom primjeru gdje je Buharija naveo izraz "hadzere" nije pomenuo Omera, a kad god je pomenuo Omera rekao je "bolest je ovladala njime," iako je prenosilac ovih hadisa ista osoba Ibn Abbas i iako se radi o istom dogadjaju.

I to nije cudo, jer politika je u svrhu odbrane djela i postupaka vladara cinila i više od ovoga. I kada ovog drugog rivajeta ne bi ni bilo i da je Omer u odgovoru na Poslanikov zahtjev da mu se donese sredstvo za pisanje radi oporuke, rekao istu onu recenicu: "Bolest je ovladala nad Poslanikom i imate Boziju Knjigu i dosta nam je Kur'an," ništa se u biti ne bi promjenilo, jer znacenje ostaje isto, a to je da ono što Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem govori je neumjesno.

Koristeci se iskrivljavanjem i neprevodenjem cijelog hadisa te pogrešnim prevodjenjem jedne recenice (jer da su preveli cijeli hadis, sigurno ne bi mogli jednu recenicu pogrešno prevesti i njeno znacenje prikriti), vehabije nastoje da dokazu dvije stvari:

1. Omer nije rekao Poslanik bunca, vec iz sazaljenja prema njemu zbog povecane bolesti nije dozvolio da Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bilo šta napiše.
2. Ono što je Poslanik htio da napiše oporucio je usmeno i to:
- da se kršcani i Jevreji istjeraju s Arapskog poluostrva,
- da se nastave davati darovi delegacijama koje dolaze primiti islam,
- a trecu preporuku je prenosilac hadisa zaboravio, ali u drugim hadiskim zbirkama stoji da je je treca preporuka cvrsto pridrzavanje Kur'ana, a ne preporucivanje Alija ibn Ebi Taliba za Imama.

Do sada je bilo dosta pokušaja da se da odgovor na ovaj rivajet i da se on prenese na taj nacin da sjedne strane bude odbrana za Omera, a s druge strane pak, da ne uvrijedi Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Pojašnjenja Buharije i Muslima te njihova tumacenja su puna pokušaja da se opravda ovaj dogadjaj i iznadje neko razumno i zadovoljavajuce rješenje, medjutim jedno logicno i zadovoljavajuce opravdanje za ovo nije moguce pronaci.

Jer, kao PRVO:

U svim ovim rivajetima se prenosi ova recenica:
"...da vam napišem nešto poslije cega nikada necete zalutali.". Dakle, to pismo je bilo dio njegove poslanicke obaveze, jer je garantovalo pravi put ummetu i njegovo cuvanje od zablude.

Prema tome, sada nije bitno da li je Omer Poslaniku sallallahu alejhi ve alilii ve sellem rekao da bunca ili ne, vec je bitno to zasto je on sprijecio da se napiše tako vazno pismo koje je garant upucenosti na pravi put i ocuvanju ummeta od zablude? Da li je Omer znao koji je pravi a koji krivi put, pa je zato rekao: "Dovoljna nam je Bozija Knjiga," ili je to znao Poslanik te je ne zaboravljajuci da postoji Kur'an, htio da napiše nešto za svoj ummet?

Ako neko kaze daje Omer znao, a ne Poslanik, sigurno je zalutao, jer Kur'an kaze: "On ne govori po hiru svome to je samo Objava koja mu se obznanjuje." (An-Nadzm : 3 i 4)

Ako neko kaze da je Poslanik sallallahu alejlii ve alilii ve sellem znao koji je pravi, a koji je krivi put, a ne Omer, zar nije Kur'an rekao: "Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta." (Al-Ahzab: 36)

Da li Omer ima pravo da se miješa u osnovne stvari upucivanja na pravi put i osiguranja ummeta od zablude, što je obaveza Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i to u suprotnosti sa njegovom voljom?

I da li ima smisla da Omer zali za Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, tako što ce ga sprijeciti da izvrši svoju obavezu osiguravanja ummeta od zablude? Da li mozemo sprijeciti bolesnog covjeka od obavljanja namaza, zato što nam ga je zao?

DRUGO:

Omerova namjera nije bila zaljenje za Poslanikom zbog stanja u kojem se on našao, vec namjerno sprecavanje onoga sto je Poslanik htio da napiše, jer je Omer rekao: "Kod vas je Knjiga Bozija i dovoljna nam je Knjiga Bozija."
To znaci ono što ti hoceš da napišeš nama ne treba, dovoljan nam je samo Kur'an i ono što ti hoceš da napišeš iako je garancija od zablude, nama ipak nije potrebno.
Recenica koju je Omer izrekao nema nikakve veze sa sazaljenjem, vec je to veoma neljudski postupak jednog sljedbenika prema njegovom vodji koji je cijeli zivot proveo u najtezim uvjetima za njegovo dobro.

Prenosilac ovoga hadisa je Ibn Abbas. Ibn Abbas ovaj dogadjaj naziva tragedijom i smatra da je sprecavanje Poslanika da napiše ono što je htio najveci udarac. I Buharija u drugom tomu prenosi: "Kada Ibn Abbas prepricava ovaj dogadjaj, toliko lije suze da se pijesak ispred njega pokvasi."

Zaista kakvo to Omerovo zaljenje moze da bude? I da li je zaista zaljenje za Poslanikom bilo u tome da ga sprijeci u pisanju ili da mu u tome pomogne?

Zar u Kur'anu niie receno:
"Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što cete na muke udariti, jedva ceka da pravim putem podjete, a prema vjernicima je blag i milostiv."
(At-Tewba: 128)

Pejgamber koji je sav svoj zivot ulozio na upucivanje ljudi na pravi put i u tome pretrpio najteza iskušenja i konacno dozivio da njegov mucni rad da svoj puni plod, da li onda sazaljenje prema njemu, sada kada treba da ode sa dunjaluka zabrinut za buducnost svoga ummeta, znaci sprecavanje pisanja onoga što njegov ummet cuva od zablude, ili se pak ovo sazaljevanje ogleda u pomaganju Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem da napiše ono što zeli!?
"Sta vam je, kako rasudjujete?"
(Al-Kalam: 36)

Ako je Omer uistinu osjecao onoliko sazaljenje prema Poslaniku Bozijem gdje je onda bio u Bitci na Uhudu kada je Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bio teško ranjen, kada je vecina muslimana pobjegla, a samo ih je nekolicina ostala i kada je bilo tako teško da su i neke zene ostale da brane zivot Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i sve bile ranjene? Zašto historija nije zabiljezila bar još jedan primjer Omerovog sazaljenja prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je on bio u teškoj i opasnoj situaciji?

TRECE:

To što je Omer rekao: "Poslanik bunca" ili "Bolest je savladala Poslanika" s obzirom na gornje dvije napomene moze se jasno protumaciti, jer ono što je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem htio da napiše bilo je direktno povezano sa sudbinom ummeta i bilo je garancija ummetu od zablude i stranputice, a ne istjerivanje mušrika sa Arapskog poluostrva ili darivanje delegacija koje dolaze primiti islam ... (tj. Pejgamber nije ove stvari htio da napiše, iako je bilo moguce da ih je preporucivao).

Na zahtjev Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem o pisanju, Omer je odgovorio: "Kur'an nam je dosta" što govori da je Omer znao da ce Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem radi osiguravanja ummeta od skretanja u stranputicu napisati nešto drugo pored Kur'ana što nije u skladu sa njegovom voljom i mišljenjem, pa je upravo zbog toga rijecima: "Poslanik bunca" odnosno "Bolest je ovladala njime" najprije doveo u pitanje Poslanikovu sposobnost pa onda odgovorio: "Kur'an je nama dovoljan" i nema potrebe za onim drugim što Poslanik hoce da napiše.

Upravo zbog ovoga Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem se naljutio i svima rekao da izadju van, dodavši: "Ja sam u boljem stanju od onoga što vi govorite, što dokazuje da se Poslanik naljutio zbog dovodjenja u pitanje vjerodostojnosti njegove odluke. To je tragedija koju Ibn Abbas spominje koje toliko place da svojim suzama kvasi zemlju ispred sebe.

CETVRTO:

Sta je to što je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem htio da napiše, a cime Omer nije bio zadovoljan?

Veliki deo uleme jasno i otvoreno ukazuje da je Pejgamber time htio da napise i oporuci ime osobe koje ce poslije njega biti halifa.
Prevodilac Buharija u svijim zabeleskama na ovaj hadis pise:
konkretni sastanak ashaba kod Muhammeda a.s. bio je u cetvrtak 4 dana prije njegove smrti. Tu se raspravljalo o licnosti koja bi mogla preuzeti rukovodstvo islamske zajednice." [459]

Na ovu cinjenicu izricito je ukazano i u komentaru Buharija i Muslima. Pejgamber salalahu alejhi ve alihi ve sellem nije hteo da napise oporuku za istjerivanja mustrika sa Arapskog poluostrova i za darivanje delegacije koje dolaze primiti islam ... jer to nema tolike veze sa upucivanjem ummeta na pravi put, odnosno njegovim zastrasnjivanjem na stranputicu, niti su se Omer i njegovi sledbenici pak protivili tome.

Omer je za vrijeme svog hilafeta imao nekoliko zanimljivih razgovora sa Ibn Abasom koje je Ibn Ebi Halid Safija prenio u komentaru Nehdzul Belage, navodeci pri tome svoj lanac prenosilaca. U jednom od tih razgovora, Omer skida veo sa ovog razgovora:
"O Abdullah (Ibn Abas) Prekljinjem te da ne krijes i kazes mi dali je u srcu Alijevom ostalo sta od pitanja hilafeta?"
Rekoh: "Da"
"Dali on misli da je Bozji Poslanik njega postavio za halifu"
"Da, i osim toga, ja sam pitao svoga oca, Abbasa, amidzu Poslanikovog salalahu alejhi ve alihi ve sellem, u vezi stim i on je reko: Ali govori istinu"
Omer rece: "Poslanik je za Alija rekao neke rijeci koje ne mogu biti dokaz i Poslanik Bozji je jedno vrijeme ulazio u tu temu. Kada je oboleo, htio je da izricito navade njegovo ime, ali sam ja to iz bojazni za islam sprijecio jer je bilo moguce da Kurejsije ne prihvate takav status. Bozji Poslanik je shvatio da sam ja svijestan onoga sto on hoce da napise pa se povukao."
[460]

Poslanik salalahu alejhi ve alihi ve sellem se od samog pocetka svoga poslanstva zalagao da ukaze na Alijev imamet i u svakoj pogodnoj prilici je to na odredjeni nacin napominjao, izmedju ostalog to je i mutevatir hadis Sekalejn, koga je Poslanik izrekao nekoliko puta: "Ja medju vama ostavljam dvije skupocene stvari: Knjigu Bozju i moj Ehlul-Bejt, ko se bude cvrsto drzao ovoga dvoga, nikada nece zalutati."

Bilo je i sasvim jasan Omerov odgovor: "Kur'an je nama dovoljan." dakle Ehlul-Bejt ne!

Poslanik salalhu alejhi ve alihi ve sellem je na oprosnom hadzdzu medju skupinom od oko 100 000 muslimana visoko podigao Alijevu ruku i predstavio ga valijom (vladarem) muslimana. (Ovaj hadis je takodjer mutevatir i o njemu cemo kasnije govoriti).

Omer je tako sprijecio zapisivanje ove poslanikove sallallahu alejhi ve alihi ve sellem naredbe ali to nije bio prvi Omerov pokusaj.

U zadnjim danima svoga zivota, Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem sprema vojsku za ratni pohod na najudaljeniju tacku granice islamske drzave i sa tom vojskom salje i Ebu Bekra, Omera, Ebu Ubejda, Osmana i dr ..... a Alija ostavlja u Medinu dok Usamu, mladica od sedamnaest godina postavlja za komandanta vojske.

Zašto tako? Poslanik je time zelio da u danima njegovog preseljenja, oni budu na jednom dugom putovanju tako da se u Medini Alijev hilalet, koji je bio u skladu sa Bozijom voljom i za dobrobit islama i muslimana, ne suoci sa teznjama onih koji zele vlast i polozaj, te da Usama bude njihov vodja tako da im sa jedne strane njima samima, drugima i historiji bude jasno koji je njihov polozaj, a sa druge strane da prihvate slijedjenje mladjeg od sebe, na osnovi odgovarajucih normi i vrijednosti.

Kada Omer i njegovi sljedbenici shvataju sta je Poslanikov plan, prvi prigovaraju zbog toga što je Usama postavljen za komandanta vojske, zbog cega dolazi do zakašnjenja u polasku vojske. Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koji je htio da vojska što prije krene, naljutio se zbog tog odlaganja i uprkos teške bolesti vodjen pod ruku Alija ibn Ebi Taliba i Fadla ibn Abbasa teško vukuci nogu za nogom dolazi u dzamiju u tako bolesnom stanju da ukori one koji prigovaraju zbog toga sto je Usama postavljen za komandanta te da pozuri vojsku da krene. [461]

Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ih je podsticao i naglašeno govorio: ""Krenite!" "Neka vojska Usame što prije krene!" ... cak je rekao:
"Neka je Bozije prokletstvo nad onim koji izbjegava da ode sa vojskom Usame." [462]

Ali vojska ipak nije krenula nalazeci razne izgovore, a u stvari su išcekivali Poslanikovu smrt. Omer je tako konacno postigao svoj cilj.

Prilikom preseljenja Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Ebu Bekr je bio izvan, a Omer unutar Medine. I kada se proculo za smrt Pejgambera Omer je da bi imao kontrolu stanja u svojim rukama i sprijecio da se desi neki neocekivani politicki incident do Ebu Bekrovog dolaska u Medinu, uzeo sablju i negirajuci smrt Poslanika zaprijetio da ce onome ko kaze da je Poslanik umro odrubiti glavu. Govorio je da Boziji Poslanik nije umro vec da je otišao Bogu i uskoro ce se vratiti, a munaficima (koji kazu daje Poslanik umro) ce ruke i noge da odsijece.

Omeru su u odgororu na njegove izjave citirali 144 ajet sure Ali-Imran, [463] koji govori o mogucnosti da Pejgamber umre ili bude ubijen, ali Omer to nije prihvatio vec je ostao uporan u svojini izjavama.

Abbas, amidza Poslanikov sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao: "Poslanik je preselio na onaj svijet, ali Omer je uporno ostao pri svome [464] i toliko je govorio i bio uporan u svome stavu, da su mu usta bila puna pljuvacke.

Kada je došao Ebu Bekr, proucio je 144 ajet sure Ali-Imran i upitao:
"Da li se ovaj ajet nalazi u Knjizi Bozijoj? Ebu Bekr, rece: Da. I Omer ušuti!" [465]

Vidimo na koji je nacin Omer uspio da kontroliše stanje u Medini do Ebu Bekrovog povratka. Mada mu je pomenuti ajet citiran i prije Ebu Bekrovog povratka on na to nije ni obracao paznju, da bi odmah po dolasku Ebu Bekra i citiranja navedenog ajeta, njegovo stanje postalo kao i obicno.

Iste osobe koje su sprecavale vojsku Usame da krene, izgovarajuci se rijecima: "Kako mozemo otici iz Medine kad znamo da nam je Boziji Poslanik bolestan i mozda preseli na onaj svijet" su se okupile u Sakifi Benu Sa'ide dok je cisto tijelo Bozijeg Poslanika bez gasula i cefina stajalo u njegovoj kuci, a dok su Elul-Bejt njegov, Ali, Fatima i njihova djeca, preostali dio Benu Hašima i zene Bozijeg Poslanika u zalosti bili zaokupljeni gusulom i umotavanjem Bozijeg Poslanika u cefine, Omer bira Ebu Bekra za halifu i "igra je završena." (Pogledati Buhariju 4 Kitabul-hudud, poglavlje Radzmul-hubla).

PETO:

Historicari su zapisali:
"Ebu Bekr je na samrti pozvao Osmana i rekao mu: "Piši: Bismillahir-rahmanir-rahim. Ovo je oporuka Ebu Bekra bin Ebu Kuhafe muslimanima i poslije svega ..." ovdje se Ebu Bekr onesvijestio, a Osman je napisao: i poslije svega ja sam Omera ibn el-Hattaba postavio za vaseg halifu i nisam zelio ništa osim dobro za vas."
Kada se Ebu Bekr osvijestio zatrazio je od Osmana da mu procita ono što je napisao. Kada mu je to Osman procitao izgovorio je tekbir i rekao: "Kao da si se uplašio da ukoliko ja u nesvjesnom stanju preselim sa ovog svijeta u narodu ne dodje do raskola (po pitanju hilaleta).". Osman rece: "Da."
Ebu Bekr mu na to odgovori: "Neka ti zato Allah od islama i njegovih sljedbenika da lijepu nagradu'!"
[466]

Zašto Omer Ebu Bekru nije rekao: "Ebu Bekr bunca," ili "Bolest je ovladala njime" kada se Ebu Bekr nalazio u mnogo tezem stanju od Poslanikovog, jer se prilikom pisanja oporuke onesvijestio?

Odgovor na ovo pitanje prenosi Taberi od Omera:
"Sjedeci okruzen skupinom ljudi Omer je govorio: "O ljudi! Slušajte i pokoravajte se rijecima halife Bozijeg Poslanika (Ebu Bekra), on kaze da ne zeli ništa drugo osim dobro za vas." Ebu Bekrov sluga Sedid, koji je donio pismo o Omerovom hilafetu takodjer je bio sa Omerom" [467]

Mozemo samo zamisliti tezinu Alijeve boli kada su ga vezanih ruku doveli pred Ebu Bekra i rekli mu: "Daj prisegu!". Ali ih je upitao: "Ako to ne ucinim, šta ce biti?"
"Odrubit cemo ti glavu!". Ali ih je upozorio: "U tom slucaju ubili biste roba Bozijeg i brata Poslanika Bozijeg!". Omer mu je na to rekao: "Roba Bozijeg da, ali brata Poslanika Bozijeg, ne!". Dok je halifa (Ebu Bekr) mirno sjedio i šuteci posmatrao tok dogadjaja, Omer ga upita: "Zar u vezi s njim ništa neceš da narediš?". Ebu Bekr mu odgovori: "Dok je Fatima uz njega, necemo od njega zahtijevati ništa preko njegove volje!!". Ali tada rece Omeru: "O Omere! Muzi muzenjem kojeg ce dio tebi pripasti, njegov posao danas ojacaj pa da ti ga on sutra vrati, ne, tako mi Boga necu poloziti prisegu."
Ali je zatim otišao do mezara Bozijeg Poslanika i placuci rekao:
"O sine majke moje, narod nije nimalo do mene drzao i umalo me nije ubio." (Al-A'raf : 150) [468]

Prema tome, sprecavanje Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem da napiše ono što ce zauvijek sacuvati njegov ummet od zablude, sprovedeno je od strane Omera i to veoma lukavo i isplanirano, i mada je koštalo dovodjenja u pitanje vjerodostojnosti Poslanikove sallallahu alejhi ve alihi ve sellem odluke. Omer i njegovi podrzavatelji (kao što se iz rivajeta da razumjeti, Omer nije bio sam vec je imao neke sljedbenike koji su podrzavali njegove rijeci i sa ostalima bili u sukobu) su u zadnjim danima Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zivota slomili drago i cisto srce Bozijeg Poslanika. Pitanje koje se još uvijek namece jeste, da li je sve ovo dio onih primjera gdje je Omer dobio nadahnuce kao što vehabije na 138 stranici "Velikog šejtana" o tome nešto govore?

Ako je sve ovo nadahnuce, onda se postavlja pitanje sa kojeg izvora je on bio nadahnut?

Ove historijske cinjenice o zbivanjima na dan "cetvrtka" prethodno smo pomenuli samo zbog toga što su nas vehabije krivo napali u vezi s tim, a radi istine ovdje bi trebali reci još puno toga, ali s obzirom da imamo u vidu ocuvanje jedinstva medju muslimanima, uzdrzat cemo se od predocavanje gorcih cinjenica.

Medjutim, oni koji zele da saznaju odakle je drugi halifa dobijao nadahnuce neka se obrate na sljedece izvore:
Es-Sunenul-Kubra od Bejhekija tom 10, str. 214; Siretu Omer od Ibn Dzevzije str. 98; Kenzul-'Ummal tom 3, str. 107; El-Hulefa'ur-Rašidin 'Abdulvehhab El-Buhari str. 238; Mustadrikus-Sahihejn tom 4, str. 143; Et-Tirmizi tom 2, str. 176; Tafsiru Ruhil-Me'ani tom 7, str. 15; Es-Sunenul Kubra od Bejhekija tom 8, str. 299; Muhadiratul-udeba' od Ragib el-Isfahani (el-Husejn ibn Muhammed umr. 502 h.g) tom 1, str. 319; Kenzul-'Ummal tom 2. str. 109; El-Ikdul-Ferid Ibn Abdirrabbih tom 3, str. 416; Ahkamul-Kur'an od Dzassas el-Hanefija tom 2, str. 565; Dzami'u Mesanid Ebu Haniife, tom 2, str. 192; kao i Sunenun-Nesa'i 8, str. 326.

Na ovaj nacin se moze istinoljubivim gledanjem na stvari jasno vidjeti "politicka" igra u iskrivljavanju historije i pravljenju heroja od pojedinaca koji u nekim stvarima cak nisu bili ni na razini obicnih ljudi. Od njih su pravljene svetinje do te mjere da ih u razlicitim stvarima cak stavljaju i iznad cistog, bezgriješnog i jedinstvenog Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

U svakom slucaju, tri pomenuta faktora su imala kljucnu ulogu u izmišljanju hadisa i njihovom obilatom širenju. Izmišljeni hadisi su medju mnogim muslimanima uveliko rašireni, tako da su i o zabranjivanju pisanja hadisa, takodjer rasprostranjeni neki hadisi. [469]

Isto tako su rašireni neki hadisi o spaljivanju napisanih hadisa. [470]

Nakon dozvole pisanja hadisa, s pocetka drugog stoljeca, oni koji su prije toga sebi bili zabranili pisanje hadisa suocili su se sa nezamislivo velikim brojem raznovrsnih, kontradiktornih, sujevjernih i slicnih hadisa tako da je raspoznavanje ispravnih od neispravnih hadisa postalo jedan veliki problem.

Buharija (Muhammed ibn Isma'il el-Buhari) koji je rodjen 194 godine po hidzri (810), a 256 godine po hidzri (870) preselio na onaj svijet, zivio je nakon jednog stoljeca od pocetka pisanja hadisa. Svoju knjigu hadisa "El-Dzami'us-Sahih" poznatu kao Sahihul Buhari napisao je u to vrijeme, dakle više od 200 godina nakon smrti Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i više od 100 godina nakon pocetka pisanja hadisa. Zabiljezeno je da je ucio pred više od 1000 poznavalaca hadisa [471] i od 600.000 hadisa samo 2602 hadisa je uspio da odabere kao sahih hadise. [472]

Ahmed ibn Hanbel koji je znao napamet 1.000.000 hadisa, od 750.000 hadisa odabrao je samo 30.000, koji u skladu sa jasnim stavom alima hadiske znanosti nisu svi sahih i medju njima ima izmišljenih hadisa na što Ibn Kesir u svojoj knjizi El-Ba'isul Hasis jasno ukazuje. [473]

Odnos hadisa koje je Buharija odabrao kao sahih od onih koji to nisu je 1:230 što govori o prekomjernoj rasprostranjenosti izmišljenih hadisa. Ibn Kesir kaze: "Pored sahih hadisa koje je Buharija odabrao postoje i oni koji to nisu." [474]

Treba reci, kao prvo:
Ako bi i bilo više sahih hadisa od onih koji se nalaze u Buhariji, opet nece preci ukupan broj hadisa koji se nalaze u Musnedu od Ahmeda ibn Hanbela (30.000) (pogledati El-Ba'isul Hasis 42, fusnota broj 2).

Odnos ovog broja hadisa prema onome sto je Ahmed ibn Hanbel zapamtio je 3% dakle od svakih sto hadisa samo su tri hadisa sahih, a ostali nisu sahih.

Prema tome to je ta tragedija i sigurno je da jedan milion hadisa koje je Ahmed ibn Hanbel zapamtio nisu predstavljali sve postojece hadise njegovog vremena, jer niko nije rekao da je Ahmed ibn Hanbel zapamtio sve prenesene hadise.

Drugo:
Ono što se prenosi u Buhariji i što se karakteriše kao najispravniji hadisi, treba da bude ozbiljno preispitano. Dio onoga što se nalazi u Buhariji ako ne posmatramo sa slijepom privrzenošcu i nelogicnom upornošcu, ni pod kojim uvjetima se ne moze prihvatiti.

"Sahih Buharija" kao knjiga koju je napisao jedan covjek i to na veoma tešku temu: raspoznavanje hadisa, u vremenu kada hadiske znanosti nisu bile tako razvijene kao što su to danas, sama po sebi ne moze se posmatrati cistom od grešaka. Iskustvo je pokazalo da se ljudski poslovi nikada ne završavaju potpuno ispravno.

Prema tome, tvrdoglavo suprotstavljanje kreativnoj kritici knjige koja je djelo covjeka i od cijeg pisanja je prošlo više od 1200 godina, pokazatelj je neznanja i misaone nazadnosti.

Neki laici da bi dokazali ispravnost cijele Buharije, svoju Bogom datu pamet ostavljaju po strani, a prijanjaju za argumente, kao što je isposništvo autora i to da je on za svaki hadis klanjao po dva rekata namaza, nesvjesni da Buharija ili bilo ko drugi ne mogu neku neistinu pretvoriti u istinu pa makar za nju klanjali i hiljadu rekata namaza. Nešto što nije istina nemoguce je novcem, prijetnjom, utjerivanjem u nevjerstvo i drugim metodama pretvoriti u istinu.

A još zanimljivije je to što jedan vehabija, kritikovanje Buharije naziva napadom na sunnet Bozijeg Poslanika i kaze: "Ne smije niko dozvoliti sebi da kritikuje Buhariju koja je drugi izvor šeriata." I kada drzi hutbu prilikom kurban bajrama napominje: "Niko nema pravo da "bracu mudzahide" koji dolaze iz islamskih zemalja radi borbe na Bozijem putu, naziva špijunima!!"

Otkako je po njihovom zemlja postala ravna i pravo na kritikovanje je izgleda prešlo u vlasništvo zacetnika ove cudne teorije.

Zar je ovo srednjovjekovna kršcanska Evropa pa da naše pravo na kritiku i razmišljanje moramo traziti od nedzdanskog vatikana i njihovih misionara ovdje?

Ono što ne podlijeze kritici, i što je daleko od bilo kakvog nedostatka i mahane jeste "Kur'an Casni" casna Bozija rijec koja je uz Njegovu samilost bez ikakve izmjene i nedostatka došla do nas. Ali ako postoji knjiga koju je napisao jedan obicni covjek, kao i mi i to u jednom periodu veoma daleko od vremena Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i nakon veoma velike tragedije koja je snašla Poslanikov hadis, zašto da se onda pravo na preispitivanje i analiziranje knjige oduzme ljudima?

Kako i na osnovu cega se jednom covjeku moze dati toliko prava da on po svom razumijevanju i po vlastitom nahodjenju odabire one stvari za koje misli da su sunnet Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a da ostalim ljudima bude uskraceno pravo na misao i razmišljanje?

Ono što nije ispravno jeste zlonamjerno i pristrasno kritikovanje s ciljem rušenja kulturne tradicije islama, kao što to rade vehabije kada su u pitanju šitske knjige. Oni ne samo da se ne zadovoljavaju opisivanjem sadrzine ovih knjiga kao laz, krivovjerstvo i nevjerstvo vec i pisce tih knjiga nazivaju nevjernicima, a njihovo citanje smatraju cinom nevjerstva.

Ali dobronamjerno krilikovanje i analiziranje radi ostvarenja cistog Poslanikovog sunneta, ponekad i odbrane tog sunneta je ne samo logicno i razumljivo vec je pravo i obaveza svakog odgovornog muslimana koji ima sposobnosti za to.

Bilo kako bilo, mi ovdje ukazujemo samo na neke od izmišljenih hadisa koji se nalaze u Buhariji. Naš cilj nije ništa drugo do odbrana cistog i nepatvorenog sunneta Bozijeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Medjutim, ono što studiju o Buhariji i naucnu kritiku o njoj cini još neophodnijom jeste posebno historijsko-politicko opredjeljenje njenog pisca Muhammeda ibn Isma'ila el-Buharije. Jer bilo koji nepristrasni promatrac ako realnim i analitickim pogledom prouci Buhariju i istodobno bude upucen u historiju, tefsir i hadis, vidjeti ce da je Buharija bio zaokriljen politikom svoga vremena, odbranom te politike i u stanju izrazavanja neprijateljstva prema njenim neprijateljima.

Hamza r.a. je na osnovu ispravne-historijske predaje od strane Pejgambera sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nazvan Prvak šehida. 'Ali, on i Ubejde, sva trojica iz porodice Benu Hašim su na Bedru okoncali prvu i najvecu bitku u korist islama. I u Bici na Uhudu on i Ali su bili "lavovi" bitke, gdje je on posredstvom roba Hinde, Muavijine majke, dospio do pogibije na Allahovom putu, a Hind, ta pokvarena i po zlu poznata zena raspori stomak Hamze i od zestoke mrznje htjede dzigericu da mu pojede.

Pogibija Hamze, r.a. je bio jedan od najbolnijih dogadjaja za Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Buharija ne samo da ne spominje ništa dobro o Hamzi vec o njemu prenosi jedan rivajet u kojem se kaze da je on u danima prije pogibije na Allahovom putu popio toliko vina da je u pijanstvu grdio Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, dok mu je sluškinja pjevala. [475]

Buharija u dijelu "Odlike ashaba," otvara jedno posebno poglavlje pod nazivom "Hind," u kojemu se ne spominju nikakve dobre odlike zlobne Hind, Muavijine majke, ali Buharija nastoji da joj pripiše neku lijepu osobinu. [476]

Jedan poznati sahabija je do kraja svoga zivota pio i njegovo vino je bilo tako zestoko da ako bi bilo ko drugi popio bar malo od toga pao bi u nesvjest, a o tome su predaje prenesene u mnogim vaznim hadiskim i historijskim knjigama ehlu sunneta, ali s obzirom da je on jedan od vaznih politickih licnosti islamske historije ne samo da se u Buhariji ne ukazuje na ovu njegovu karakteristiku, vec se od njega pravi jedno od najsvetijih lica. Pogledati sljedece izvore:
Es-Sunenul-Kubra od Bejhekija tom 10, str. 214; Siretu Omer od Ibn Dzevzija str. 98; Kenzul-'Ummal tom 3, str. 107; El-Hulefa'ur-Rašidin 'Abdulvehhab El-Buhari str. 238; Mustadrikus-Sahihejn tom 4, str. 143; Et-Tirmizi tom 2, str. l76; Tafsiru Ruhil-Me'ani tom 7, str. 15; Es-Sunenul Kubra od Beihekija tom 8, str. 209; Muhadiratur-Ragib tom 1, str. 319; Kenzul-'Ummal tom 2. str. l09; El-Ikdul-Ferid Ibn Abdi Rabbih tom 3, str. 416; Ahkamul-Kur'an od Dzassasa el-Hanefija, tom 2, sir. 565; Dzami'u Mesanid Ebu Hanife tom, 2, str. 192, kao i Sunenun-Nesa'i 8, str. 326.

Nema nikakve sumnje da je ono što je prenio o Hamzi r.a. Prvaku šehida i amidzi Poslanikovom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem laz, pogotovo zato što su to pripisali Imamu Aliju ibn el-Husejnu Zejnul-Abidinu a.s.

Medjutim krivica prvaka šehida Hamze je u tome što je bio od Beni Hašima i što su u Bici na Bedru posredstvom hrabrih vjernika iz Beni Hašima, Hamze, amidze Bozijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Alija, brata i amidzica Bozijeg Poslanika i Ubejde, amidzica Poslanikovog, poubijani: Hindin otac (Muavijin djed) Utbe, zatim Hindin amidza, Sejbeh i Velid, Hindin brat (Muavijin dajdza) koji su bili kafiri iz porodice Emevija, što je bilo teško za Beni Umejje, a to je posebno kod Mnavije ostavilo neizbrisiv trag mrznje prema Beni Hašimu.

Upravo iz ovoga razloga Muavija naredjuje proklinjanje hazreti Alija u namazu. Njegov sin. Jezid nakon ubistva Imama Husejna, unuka Bozijeg Poslanika, sretan zbog toga drvenim stapom udara po usnama Imama Husejna a.s. i govori: "Kamo srece da ovaj prizor sada vide moji djedovi koji su na Bedru ubijeni pa da kazu: "Hvala ti, o Jezide." (Izvor ove predaje ce bili naveden u narednim stranicama.)

Buharija svoje hadise prenosi od onih koji su bili najljuci neprijatelji Ehlul-Bejta Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i koji su imali udjela u izmišljanju hadisa u korist neprijatelja Ehlul-Bejta ili protiv samog Ehlul-Bejta kao što su Muavija, njegov zamjenik Amr ibn el-'As i njegov drugi namjesnik Samuret ibn Dzundub, zatim Mervan ibn el-Hakem i Mukatil ibn Sulejman poznat kao Dedzdzal, pa cak prenosi i od Haridzija kao što je 'Imran ibn Hattan i Et-Turmah.

Ali, Buharija ne prenosi cak ni jedan hadis od Dzafera Sadika a.s. šestog Imama u nizu imama Ehlul-Bejta, koji je bio ucitelj imamima islamskih mezheba, a o kome Abu Hanifa kaze: "Da nije bilo onih dvije godine ucenja pred njim, ja bih propao." Malik za njega kaze: "Na zemlji ni jedno oko nije vidjelo boljeg covjeka od Dzafera ibn Muhammeda i nijedno uho nije culo za boljeg od njeka." Imama ciju veliku licnost vehabije u "Velikom šejtanu," mada to nastoje i za druge Imame Ehlul-Bejta, ne mogu da previde i ne priznaju da bi ga na kraju (ne znajuci šta drugo da ucine) predstavili kao jednog od poznatih sunnitskih alima!! (str. 26)

To znaci da Buharija prenosi predaje od Muavije i njegovih sljedbenika i od Haridzija, ali od Imama Sadika a.s. od koga drugi prenose predaje on ništa ne prenosi, jer je Imam Sadik a.s. od Ehlul-Bejta i protivnik je Emevija.

To što Buharija nije prenio hadise Es-Sakalejn o Ehlul-Bejtu a.s. i hadis El-Gadir o hazreti Aliju a.s. od kojih su oba sa stanovišta svih muslimana mutevatir (nepobitno sahih) i koji se nalaze u svim hadiskim knjigama i šija i sunijja, Buharija ne prenosi (a s obzirom da je ucio pred hiljadu muhaddisa, ne moze se reci da nije znao za njih) ulogu Buharije kao nepristrasnog alima u cjelosti stavlja pod znak pitanja.

Buharija 446 hadisa od ukupno 2602, dakle više od jedne šestine, prenosi od Ebu Hurejre!

A najduzi period koji je moguce da je Ebu Hurejre zivio u blizini Poslanika je tri godine, a na osnovu nekih rivajeta godinu i devet mjeseci, medjutim sva ulema ehlu sunneta je saglasna u tome da je on prenio najviše rivajeta od Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Broj svih rivajeta koji imaju sened od Ebu Hurejre iznosi 5374, dok je ukupan broj hadisa koje prenose cetvorica prvih halifa kod ehlu sunneta 1413 (Ebu Bekr 142, Omer 539, Osman 146 i Ali a.s. 586 = 1413 hadisa) što iznosi otprilike 1/4 hadisa koje prenosi Ebu Hurejre! [477]

Brojke svih hadisa koje prenosi Aiša iznosi 2210 [478] što ne dostize ni polovinu broja hadisa koje prenosi Ebu Hurejre.

Ebu Hurejre nije bio ni naucno ni intelektualno nadaren niti je pak imao neku duhovnu i moralnu licnost. Iz njegovih tri godine zivota sa Bozijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, niko o njemu nije prenio nišla što bi ga isticalo od ostalih.

Za sve hadise koji se pripisuju Poslaniku saliallahu alejhi ve alihi ve sellem o odlikama Ebu Hurejre, prenosilac je sam Ebu Hurejre! (ovo lici na onu filozofsku zagonetku o lazovu: Ako neko kaze: "Sve što ja govorim je laz" onda je ovaj njegov govor laz, što znaci da ono što on govori nije laz, a ako nije laz onda ni to što je rekao nije laz!")

Ebu Hurejre kaze: "Pejgamber je rekao: "Bilo koji hadis da Ebu Hurejre pripiše Poslaniku istina je."

Ebu Hurejre je rekao: "Ni jedan od ashaba Bozijeg Poslanika ne poznaje više hadisa od mene, do Abdullah ibn Amr i to zato sto je on pisao, a ja nisam." [479]

Prema tome treba vidjeli koliko je Abdullah ibn Amr prenio hadisa. Ukupan broj rivajeta koje je prenio Abdullah ibn Amr iznosi 700 [480]

Ebu Hurejre kao razlog velikom broju hadisa koje je prenio Abdullah ibn Amr navodi to sto je ovaj pisao rivajete dok to on nije ucinio, a što opet znaci da je Ebu Hurejre neke hadise zaboravio. Medjutim, Ebu Hurejre veli: "Rekao sam Bozijem Poslaniku: "O Boziji Poslanice! Ja od tebe cujem nekih hadisa, ali jako puno zaboravljam."
Boziji Poslanik na to rece: "Raširi svoj ogrtac."
I ja sam ga raširio, da bi potom Boziji Poslanik prešao rukom preko njega i rekao: "Sada ga pokupi!"
Ja sam pokupio svoj ogrtac i poslije toga nikad nisam zaboravljao?
[481]

Iako je Ebu Hurejre pokupio svoj ogrtac i rekao da više ništa nije zaboravljao, zaboravio je baš i ovu pricu!

Buharija je prenio prethodnu pricu od Ebu Hurejre, ali u drugom tomu svoga sahiha od Ebu Hurejre prenosi:
Ebu Hurejre veli:
"Narod prica da Ebu Hurejre puno prenosi hadise, a svima nam je vratiti se Bogu," i pitaju: "Zašto muhadziri i ansarije ne prenose hadise kao što su njegovi?"
"Moja braca muhadziri su bili zaokupljeni svojom trgovinom, a ansarije se zabavili svojim imanjima dok sam ja bio u siromaštvu i uz Poslanika Bozijeg ... Jednog dana Boziji Poslanik je rekao: "Neka neko od vas raširi svoj ogrtac da ja preko njega stavim svoj ogrtac, a poslije kada taj uzme svoj ogrtac priljubi ga uz svoja prsa nikada više nece zaboravili moj govor."
Ja sam na to raširio svoj haljetak pored kojeg nisam imao druge odjece i Boziji Poslanik je svoj govor prenio na moj haljetak i ja sam to prikupio uz svoja prsa tako da, tako mi Onoga koji ga je poslao sa Istinom, sve do dana današnjeg ništa od govora njegovog nisam zaboravio."
[482]

U prethodnoj prvoj prici koju je Buharija prenio od njega Ebu Hurejre je od Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zatrazio da mu iznadje neko rješenje za njegovu zaboravnost, i tamo je svoju odjecu trebao samo da priljubi uz sebe, medjutim u drugoj prici Ebu Hurejre kaze: "Boziji Poslanik je od ashaba zatrazio da jedan od njih raširi svoju odjecu, a onda da je stavi uz svoja prsa."

Ebu Hurejre takodjer kaze: "Narod prica da Ebu Hurejre previše prenosi hadisa, a da u Kur'anu nemaju dva ajeta, ja nikada ne bih prenio nijedan hadis."
Zatim je proucio 159 ajet sure Al-Bakare:
"One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi put koji smo u Knjizi ljudima oznacili, njih ce Allah prokleti, a proklet ce ih i oni koji imaju pravo da proklinju." ... naša braca muhadziri su bili zaokupljeni svojim trgovinom a naša braca ansarije na svojim imanjima, dok je Ebu Hurejre bio uz Poslanika Bozijeg ...." [483]

Prema tome, Ebu Hurejre ne bi smio da sakrije nešto sto je cuo od od Poslanika Bozijeg, medjutim Ebu Hurejre takodje kaze: "ja sam od Poslanika Bozijeg cuo dvije posude (znanja) jednu sam razdijelio, a drugu ako bih prosuo grkljan bi mi se presjekao!" [484]
Ebu Hurejre tako zanemaruje kur'anski propis o zabrani skrivanja Bozijih ajeta i postaje meta prokletstva u skladu sa njegovim prethodnim hadisom, jer jednu od te dvije posude (znanja) ne prenosi.

Zašto je baš njega Poslanik poducio toj drugoj posudi znanja? Pitanje je koje cemo za sad ostaviti otvorenim.

Kao što se iz prethodnog hadisa da razumjeti, muslimani su bili nezadovoljni njegovim prekomjernim prenošenjem hadisa, ali on je u namjeri da ih odobrovolji citirao 159 ajet sure Al-Bakare.

Medjutim, njegovo opovrgavanje od strane muslimana je nastavljeno. Ibn Kutejbe,_ prenosi: "Omer, Osman, Ali i Aiša su opovrgavali Ebu Hurejra." [485]

Mustafa Sadik er-Rafe'i el-Misri savremeni pisac iz Egipta piše: "Ebu Hurejre je prenosio veoma mnogo hadisa iako je samo tri godine bio sa Poslanikom Bozijim. Upravo zbog toga su ga Omer, Osman, Ali i Aiša opovrgavali i on je prvi prenosilac hadisa u islamu koji je optuzen da iznosi lazi, a Aiša je bila prema njemu strozija od svih." [486]

Muslimani su sumnjali u svaki hadis kojeg je on prenosio.

Ebu Hurejre prenosi da je Boziji Poslanik rekao: "Najbolja sadaka je ona koja za sobom ostavlja nepotrebilost i ... "Prisutni upitaše: "O Ebu Hurejre! Da li si to cuo od Poslanika Bozijeg?" On odgovori: "Ne, ovo je iz kese Ebu Hurejra." [487]

Ebu Hurejre je pripisao Poslaniku neku izjavu, da bi nakon izvjesnog vremena Poslaniku Bozijem pripisao drugi govor koji je bio u ocitoj suprotnosti sa njegovim prethodnim govorom. Tada mu je Abu Seleme, rekao: "Zar ti nisi rekao da je Boziji Poslanik rekao ... ?" Nemajuci šta da odgovori, Ebu Hurejre poce da govori na habešijskom jeziku." [488]

Ebu Hurejre Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, pripisuje da je rekao:
"Kur'an je hazreti Davudu a.s. bio olakšan, pa je on zbog toga naredjivao da mu pripreme jahacu zivotinju i prije nego je ona bila spremna, on bi cijeli Kur'an vec jedanput procitao!!" [489]

Da li neko moze cijeli Kur'an da prouci u vremenu od najviše pola sata, mada pripremanje jahace zivotinje ne uzima ni pet minuta vremena?

Ne propustimo se okoristiti o napredna i naucna mišljenja Ebu Hurejre, koji prenosi:
"Boziji Poslanik je rekao: "Ako u posudu sa hranom nekome od vas upadne muha, pomiješajte tu muhu sa hranom koja se nalazi u posudi, a onda tu muhu izbacite van, jer se na jednom njenom krilcu nalazi lijek, a na drugom bolest." [490]

Sada se moze postaviti i ovo pitanje:
Iako je za vrijeme hulefau rašidina drugi halifa Omer istukao Ebu Hurejra zbog prekomjernog prenošenja hadisa, i mada su ga Majka Vjernika, Aiša, treci halifa Osman i hazreli Ali a.s. opovrgavali u njegovom prenošenje i pored toliko proturjecnosti u njegovim hadisima kako se moglo desiii da u nekim hadiskim zbirkama imamo tako veliki broj hadisa koje prenosi Ebu Hurejre?

Zato što je Ebu Hurejre bio Muavijin namjesnik u Medini. On je za gradonacelnika Medine postavljen onda kada je za vrijeme Muavijine vladavine, ušao u mesdzid u Kufi i tamo prenio jedan hadis o Osmanovom ubistvu u kojem Imama Alija okrivljuje kao njegovog ubicu i na njega šalje prokletstvo Allaha, Poslanika i meleka.
Kada je Muavija cuo za to postavlja ga kao vladara Medine. [491]

Muavija je naredio da se nasuprot svakom hadisu koji govori o odlikama Ebu Turaba (Alija) prenese jedan hadis o ostalim ashabima i halifama prije Alija, (o cemu smo ranije govorili).

Ebu Hurejre je u ovom zadatku igrao najvazniju ulogu, kao što se to moze vidjeti u poglavljima o odlikama odredjenih ashaba i ovo je za Ebu Hurejre bio dobar put da dodje do materijalne dobiti.

Ibn Kesir prenosi: "Kad god bi Muavija dao nešto Ebu Hurejru on bi se ušutio, a ako mu ne bi dao, pricao bi." [492]

Radi boljeg upoznavanja sa zivotom i djelom Ebu Hurejre mogu se pogledati dva veoma korisna istrazivacka rada od Egipatskog alima šejha Ebu Rije i libanskog alima Sarafuddina el-Musavija.

Još jedan od ravija (prenosilaca hadisa) u Buhariji je i Samare ibn Dzundub.
"On je vlasnik jedne palme koja se nalazila u dvorištu jednog ansarije. Cesto je odlazio do te palme, sto je prouzrokovalo da se ansarija osjeti nelagodno, pa se zato pozalio Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je zbog toga od Samure zatrazio da proda svoju palmu.
Na sto je on odgovorio: "Necu to uiniti."
Pejgamber mu predlozi: "Uzmi neku drugu palmu u zamjenu za ovu."
Samare na taj prijedlog rece: "Necu to uciniti."
Poslanik ponovo predlozi: "Kupi njegovo dvorište."
Saimire i to odbi: "Necu to uciniti."
Poslanik mu rece: "Daj meni palmu i ja ti jamcim Dzennet."
Samare ponovi isti odgovor: "Necu ni to uciniti."
Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve seilem, je na kraju naredio da posjeku palmu i odnesu je (iz dvorišta).
[493]

Prenosi se da je Ebu Hurejre upitao: "Sta se desilo sa Samure ibn Dzundubom?" Receno mu je: "ziv je". Ebu Hurejre rece: "Ni za koga ne zelim da zivi tako dugo kao Semure!". Upitaše ga: "Zašto?"
Ebu Hurejre rece: "Poslanik Boziji je meni, Samure ibn Dzundubu i Huzejfe ibn el-Jemaniju, rekao: "Posljednji od vas trojice je stanovnik Dzehennema.". Huzejfe nam je utekao, zato ja sada zelim da umrem prije Samure!!"

I Samure je posljednji od njih trojice umro. [494]

Taberi piše: "Samure ibn Dzundub je bio namjesnik Zijada u Basri. Ibn Sirin su pitali: "Da li je Samure ubio nekoga?"
Odgovorio je: "Zar se mogu pobrojati oni koji su pobijeni rukom Samure? Zijad ga je u Basri postavio na svoje mjesto i otišao u Kufu, a kada se Zijad vratio Samure je vec poubijao osam hiljada ljudi."


I prenosi se da je on za jedno jutro pobio cetrdeset sedam sakupljaca Kur'ana.

Taberi prenosi: "Kada je Zijad umro, Samure je bio njegov namjesnik u Basri i Muavija ga je nekoliko mjeseci zadrzao u Basri, a onda ga smijenio.
Samure je nakon toga govorio: "Neka je Bozije prokletstvo na Muaviju. Tako mi Boga, da sam se ovoliko pokoravao Bogu kao što sam Muaviji, nikad me ne bi kaznio."
[495]

Svi ubijeni su bili šije (sljedbenici) Alija ibn Ebi Taliba, koji su zbog Muavijine naredbe morali ili da proklinju Alija i da ga se odreknu ili pak da prihvate smrt. Samure je bio jedan od egzekutora ove Muavijine naredbe u Basri. Vehabije baš iz ovih razloga uzimaju i prenose njegove rivajete, i na 72 stranici 15 red "Velikog šejtana" prenose šta on kao sahabija misli o Osmanovom ubistvu!!

Ponekad se primijeti da Buharija staje u odbranu politickih protivnika Ehlul-Bejta a.s.

Ibn Sa'd na primjer u svome Tabekatu sa ispravnim lancem prenosilaca od Ubejdullaha ibn Abdullaha prenosi da je Aiša rekla:
"Kada se Poslanikova bolest pojacala, od svojih zena je zatrazio da mu dozvole da on u mojoj kuci bude njegovan i one su dozvolile. Poslanik je izašao vani vodjen pod ruku od strane dvojice ljudi, a noge su u se vukle po zemlji. Jedan od te dvojice bio je Abbas, a drugi je bio neki drugi covjek!"

Ravija ovog rivajeta veli: Kada sam od Aiše cuo za ovaj dogadjaj, prepricao sam ga Ibn Abbasu i on me je upitao: "Da li znaš ko je bio onaj "drugi covjek" cije ime Aiša nije pomenula?" Rekoh: "Ne". Ibn Abbas rece: "On je Ali ibn Ebi Talib, prema kome Aiša nema nikakvog dobrog vidjenja." [496]

Buharija prenosi isti rivajet, ali da bi odbranio Majku Vjernika, Aišu i sakrio njenu mrznju prema Aliju on ovaj rivajet prenosi u skracenom obliku za jednu recenicu i to zadnju koja kaze da Aiša nema nikakvog dobrog vidjenja prema Aliju! [497]

Ili primjer u kojem Buharija nastoji da prikrije mahanu halife Omera i odliku hazreti Alija: "Ibn Madze, El-Hakim, Ebu Davud, El-Bejheki, Ibn Hadzer, Ibn el-Dzevzi i dr ... prenose od Ibn Abbasa:
"Jednu ludu zenu koja je pocinila blud su doveli kod Omera. On je od nekih zatrazio da iznesu svoja mišljenja u vezi presude za tu zenu, a onda je naredio da je kamenuju do smrti. Ali ibn Ebi Talib je vidio tu zenu i upitao: "Sta je s njom?"
Rekoše: "To je jedna luda zena iz tog i tog plemena koja je pocinila blud i Omer je naredio da je kamenuju dok ne umre."
Ali rece: "Vratite je!" A zatim ode kod Omera i rece: "Zar ne znaš da je skinuta obaveza sa ludjaka dok ne dodje do pameti, sa onoga koji spava dok se ne probudi i sa onoga koji je maloljetan dok ne dospije u doba zrelosti?

Omer je oslobodio tu zenu i na osnovu predaje od El-Dzevzija, rekao: "Da nije bilo Alija Omer bi propao." [498]

Ali, Buharija da bi sakrio Omerovo neznanje i njegovu veliku grešku u izdavanju naredbe da se ubije luda osoba i radi skrivanja Alijeve prednosti i odlike nad Omerom, od cijelog dogadjaja prenosi samo to da je Ali Omeru rekao: "Zar ne znaš da je ludjak oslobodjen obaveze dok ne dodje do pameti i onaj koji spava dok se ne probudi te maloljetna osoba dok ne dospije u doba zrelosti!" [499]

Teoriju "Hasbuna Kilabullah" ili "Bejnena ve bejnekum Kitabuilah" smatramo pogrešnom i neislamskom. Ako to neko nazove "nadahnucem" ili smatra da je takvo mišljenje došlo iz "sprzenog srca," to za nas nema nikakve vrijednosti. Ono po cemu se mi ravnamo jeste Allah dz.š. i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ono što su oni naredili, a ne nešto drugo.

Mi naravno hocemo i slijedimo sunnet, ali ne svakakav i svaciji, vec cisti sunnet Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ni pod kojim uvjetima ne prihvatamo neke predaje iz pojedinih hadiskih zbirki u kojima se zapravo iznose teške klevete na našeg casnog i cistog Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a i na druge Bozije poslanike s.a.

U nekim predajama se prenosi:
"Sulejman sin Davudov je rekao: "Veceras cu spavati sa sedamdeset zena pa da mi svaka od njih rodi po jedno dijete koje ce se boriti na Bozijem putu. Jedan melek rece: Reci ako Bog da. Medjutim on to nije rekao i te noci je spavao sa sedamdeset zena, ali nijedna od njih nije rodila dijete sem jedne koja je na svijet donijela pola covjeka!"

I Ibrahim a.s. pored optuzbi da je lazov od strane nekih muhaddisa, mora takodjer da podnese i jedan veoma tezak ispit, a to je obrezivanje u osamdesetoj godini zivota i to sjekiricom.

Najgore optuzbe i klevete iznose se i na našeg dragog i cistog Poslanika Muhammeda ibn Abdullaha, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao što su: vodjenje bracnih odnosa sa jedanaest zena u jednom satu, postajanje predmetom nasrtaja šejtana, opsihrenos do te mjere da ne zna šta radi, pokušaji da na prepad izbije oci nekom covjeku! Zatim odsijecanje ruku i nogu te izbijanje ociju nekima zbog ubistva jedne osobe, naredjivanje plesacicama da pjevaju dzahilijjetske pjesme, opijanje vinom, vodjenje bracnih odnosa sa zenom koja je u periodu mjesecnog pranja, bestidnost, otkrivanje stidnih mjesta, griješenje u namazu, kaznjavanje nekih osoba bez ikakvog razloga, zaboravljanje nekih dijelova Kur'ana, ... neke su od kleveta koje se u pojedinim hadiskim zbirkama veoma lahko pripisuju Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Mada je ovo bio kratak i letimican pregled nekoliko primjera iz nekih poznatih hadiskih zbirki i iako je preispitivanje velikog broja pitanja kao što su rivajeti o iskrivljavanju Kur'ana koji govore ili o izbacivanju ili o umetanju nekih dijelova iz Kur'ana, što se ni pod kojim uvjetima ne moze prihvatili, pa ipak, to u granicama ove knjige moze da bude dovoljno.



Vehabije i negiranje odlika Ehlul-Bejta (as)

Vehabije u knjizi "Veliki šejtan" pored direktnog i indirektnog izrazavanja neprijateljstva prema Ehlul-Bejtu Poslanikovom a.s. i izrazavanja prijateljstva prema njihovim neprijateljima, neke od odlika Ehlul-Bejta otvoreno poricu, a neke nastoje da prikazu veoma beznacajnim.

Na primjer na 139 stranici kazu da Ehlul-Bejt obuhvata i supruge Bozijeg Poslanika i potomke njegovih amidza Ebu Taliba, Abbasa i Akila!! (nigdje u historiji nije zabiljezeno da je osoba po imenu Akil bila amidza Bozijeg Poslanika, a samo je brat hazreti Alija i sin Ebu Talibov nosio ime Akil)

Naziv Ehlul-Bejt se spominje u 33 ajetu sure Al-Ahzab:
"Allah zeli da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti."

Prema tome Ehlul-Bejt su osobe koje je Allah dz.š. udaljio od svih vrsta grijeha, pokvarenosti i necistoce, dakle to je odabrana skupina od nekoliko osoba. Slijedi da te osobe moraju da budu, kao prvo odredjene i znane licnosti i kao drugo mora da postoji neki vazan cilj u njihovom odabiranju izmedju ostalih i udaljavanju njihovom od svih vrsta grijeha, pokvarenosti i necistoce.

I Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, koji je glavni tumac Kur'ana, obje ove stvari je obznanio i jasno kazao ko su oni koje obuhvata pojam Ehlul-Bejt, a koji nisu i pojasnio šta je cilj odabiranja ovih nekoliko osoba od strane Allaha, dz.š.

Na osnovu mutevatir predaja Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je Alija, Fatimu i njihovu djecu okupio pod svoj ogrtac a onda rekao: "O Boze! Ovo je moj Ehlul-Bejt, odstrani od njih nevaljalost i necistocu i ucini ih casnim i cistim," a onda je objavljen 33 ajet sure Al-Ahzab.
Ummu Seleme kaze: "Upitala sam Poslanika: "O Boziji Poslanice, da li sam i ja clan Ehlul-Bejta"? Poslanik joj odgovori: "Ne, ali i ti ceš imati lijep kraj.

U drugom rivajetu stoji da je Aiša zatrazila da udje pod ogrtac, medjutim Poslanik je rekao: "Ostani gdje jesi. Ti si na dobru."

S obzirom da je ovo mutevatir hadis, prenijeli su ga skoro svi prenosioci hadisa osim Buharije. Ukazujemo na neke od izvora koji su prenijeli ovaj hadis: Muslim tom 4 Kitabu feda'ilus-sahabe Babu feda'ili Ehlul-Bejt; Et-Tirmizi 2, 29, 209, 319; Mustadrekus-Sahihejn tom 2, str. 416, tom 3, 147 i 158; Musned od Ahmeda ibn Hanbela 1, str. 330, tom 2, str. 252, tom 4, str. 107, tom 6, str. 292 i 306; Hasa'isun-Nesa'i 4, Sijeru A'lamin-Nubela 3, str. 283; Es-Sava'ikul-Muhrike bab 11, str. 143; Usdul-Gabe tom 4, str. 29; El-Hasa'isul-Kubra od Sujutija 2, str. 464; Ed-Durrul Mensur 5, 198 tefsir ajeta 33. sure Al-Ahzab; Tefsirut-Taberi tom 7, str. 22; Es-Sunenul-Kubra 2, str. 150; Tarihu Bagdad od Hatiba tom 10, str. 278; El-Isti'ab tom 2, str. 598; Musned Ebu Davud et-Tijalusi 8, 274; Kenzul- Ummal tom 7, str. 92; Madzma'uz-Zava'id tom 9, str. 169; Tafsiru Ibn Kesir tom 3, Tafsiru ajet 33. Al-Ahzab ....

I na osnovu mutevatir predaja cilj odabiranja odredjene skupine kao Ehlul-Bejta bilo je vodjenje ummeta, cuvanje vjere i objašnjavanje Kur'ana, jer Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao:
"Dvije skupocjene stvari ostavljam medju vama, a to su Kur'an i moj Ehlul-Bejt i sve dok se cvrsto drzite ovoga dvoga necete zalutati s pravog puta."

I ovaj rivajet, osim Buharije, ostali prenosioci hadisa su prenijeli: Et-Tirmizi 5, Kitabul-menakib 663; Muslim 4, Feda'ilus-sahabe bab feda'ili Eblul-Bejt; Mustadrekus-Sahihejn 3, 148; Musned Ahmed ibn Hanbela, tom 5, str. 182 i 189, tom 3. str. 14 i 17, Feda'ilus-Sahabe, tom 2, str. 603; El-Hasa'isun-Nesa'i str. 21; El-Ikdul-Ferid tom 4, str. 126; Tafsiru Ibn Kesir 4, str. 144; Mesabihus-Sunna tom 6, str. 185; Es-Sava'ikul-Muhrike Bab 11, str. 149; El-Dzami'us-Sagir 1, 244; Ed-Durrul Mensur, tom 2, str. 285; El-Hasa'isul Kubra 2, str. 466; Tafsirur-Razi, tom 8, str. 163... .

Posebna licnost hazreti Alija a.s. koja ni u jednom vremenskom periodu za neprijatelje Elul-Bejt a nije bila podnošljiva i uvijek su protiv te licnosti borbu vodili pa cak i ime Ali zabranjivali da se nadjeva djeci, i u ovoj knjizi takodjer je postala predmetom posebne direktne i indirektne mrznje vehabija.

Medju drugim osobinama Alija, kao što su hrabrost, pravda, ahlak, ibadet, razumnost, skromnost i dr... ilm-znanje je odlika koju mu je Allah dz.š. posebno podario. Mada je politika uspjela da fizicki ukloni Alija s politicke scene historija veoma jasno pokazuje da je Ali bio taj koji je rješavao probleme balifa.

Es-Sujuti u Tarihul Hulefa prenosi da je Omer govorio: "Utjecem se Bogu od problema kojeg Ebul Hasan (Ali) ne bi mogao da riješi."

Sujuti, isto tako veli: "Niko medju sahabijama nije rekao "Seluni" (Pitajte me), do Ali." [500]

Omer je govorio: "Da nije bilo Alija, Omer bi propao." [501]

A Aiša bi govorila: "Covjek koji najbolje poznaje sunnet je Ali." [502]

Bilo kako bilo, Alijevo znanje jedno je od tajni jedinstvene Alijeve licnosti, na što Poslanik u brojnim svojim badisima ukazuje rijecima: "Medju mojim ashabima, Ali je od svih uceniji." [503]

Vehabije u "Velikom šejtanu" (strana 113, red 9) da bi negirali ovu veliku odliku Alija a.s. porekli su jedan sahih hadis Allahova Poslanika, sallallahu alejbi ve alibi ve sellem, nazvavši ga jednim od izmišljenih hadisa. To je badis:
"Ja sam grad znanja, a Ali je njegova kapija pa ko hoce u grad neka udje na vrata njegova."

Pomenuti hadis je jedan od najpoznatijih hadisa o odlikama Alija a.s. i najveca ulema ehlu-sunneta koja je podrobno upucena u hadisku znanost, ovaj hadis smatra sahihom.

Alimi koji su izricito rekli da je ovaj hadis sahih su: hafiz Ebu Zekerija Jahja ibn Ma'in el-Bagdadi, umro 233 godine, jedan od najznacajnijih ucenjaka u oblasti hadiske znanosti ehlu-sunneta.
Njegova potvrda o ispravnosti ovog hadisa prenosi se u knjizi Tarihu Bagdad od Hatiba el-Bagdadija 4, 348; Ebu Dzafer Muhammed ibn Dzarir et-Taberi umro 310 godine u knjizi Tahzibul-Asar; Ebu Abdullah el-Hakim en-Nejsaburi umro 405 u knjizi Mustadrekus-Sahihejn 3, 126; hafiz Hatib el-Bagdadi, umro 463, u Tarihu Bagdadi u tomu 4, 348, tom 7, 172 i tom 11, 49 prenosi ovaj hadis; hafiz Ebu Muhammed el-Hasan es-Samarkandi, umro 491, u knjizi Bahrul-Esanid; Tazkiretul-Huffaz tom 4, str. 28; Medzduddin el-Firuz Abadi, umro 816, u knjizi Nakdas-Sahih; hafiz Dzelaluddin es-Sujuti, umro 911, u knjizi Dzami'ul Dzevami' tom 6, str. 401.

Rivajet je takodjer prenesen u: Miustadrekus-Sahihejn 3, 126, Tarihu Bagdad od Hatiba el-Bagdadija tom 2, tom 4, tom 7, i tom 11; Tahzibul-Tahzib tom 6, str. 32O, tom 7, str. 427; Kenzul-Uminal tom 6, str. 152; Fejdul-Kadir tom 3, str. 36; Madzma'uz-Zava'id tom 9. str. 114; kao i Feda'lus-Sahabe od Ahmeda ibn Hanbela tom 2, str. 6S5, 576, 581, 595, 675, 646, 647, 654, 699, 716, 719, 723, 764, i isto tako El-Isti'ab 2, 38, 39, 4S, 44; Nurul-Absar str. 79; El-Bidaje ven-Nihaje Ibn Kesir 7, 358; Usdul-Gabe 4, str. 100; Es-Sava'ikul Muhrike str. 188; i dr...

Kad vehabije vec tako olahko taj hadis nazivaju izmišljenim, zar je moguce da velike licnosti kao što je Ibn Ma'in, Hakim, Taberi, Hatib Bagdadi i Sujuti izmišljenu predaju proglase ispravnim i sahih hadisom?

Medjutim, ono što vehabije ni pod kojim uvjetima ne mogu da podnesu jeste trajno, vrijedno djelo Alija ibn Ebi Taliba "Nehdzul-Belaga."

To je knjiga koja ne doseze do rijeci Bozije, ali blista u vrhuncu gnoze, mudrosti i visoke filozofske misli, akaida, ahlaka, politike, prava i knjizevnosti. Nehdzul-Belaga je knjiga koja najbolje predstavlja visoku, besprijekornu licnost Alija nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i pokazuje njegov polozaj u nauci, duhovnosti i knjizevnosti, kao i njegove politicke stavove te mudre nadljudske misli. Nehdzul-Belaga uistinu pokazuje da je Ali kapija grada znanja Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Sta misle oni koji su u jednom historijskom razdoblju pravljenjem svetih licnosti od vladajucih politicara i to putem hadisa i izmišljanjem odlika u njihovu korist i kao protuteze Alijevim odlicnim svojstvima, pokušali blistavu licnost Alija na taj nacin da zasjene i sve postojece kontradiktornosti uzeli zdravo za gotovo i ponekad išli tako daleko da su tim licnostima dali prednost cak i nad Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, uraditi sa izuzetnom, trajno vrijednom ostavštinom Alija, Nehdzul-Belagom?

Zar oni misle da mogu novcem da potkupe izmišljanje knjige na nivou Nehdzul-Belage pa da je onda u ime nekog halife ili sahabije ... a u svrhu bacanja sjene na Alijevo djelo, besplatno razdijele narodu?

Jedan od dokaza mu'dzize Kur'ana Casnog na što i sam Kur'an ukazuje jeste nemogucnost donošenja necega slicnog Kur'anu ili na nivou Kur'ana od strane covjeka. I niko do sada za Nehdzul-Belagu nije izrekao takav izazov, a da je bilo moguce da napisu nešto kao što je Nehdzul-Belaga, a prokleta "politika" bi to do sada sigurno izdala u ime nekog halife ili sahabije.

"A Allah zeli da vidljivim ucini svjetlo svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima."
(At-Tavba : 32)

Nedzdanski misionari vidješe kako im Ibn Tejmijje za svaki hadis koji mu se ne dopada jednostavno veli: "Izmišljen je" pa i oni krenuše njegovim putem i za Nehdzul-Belagu veoma jednostavno kazu da je izmišljena skidajuci tako teret sa sebe.

Pogledati 20 stranicu, red 20 (gdje od prevelike svoje nacitanosti, sakupljaca Nehdzul-Belage rahmetli cijenjenog Šerifur-Razija nazivaju Serif Rida) a još zanimljiviji je tekst na kraju 133 stranice, gdje oni po svom uobicajenom metodu Nehdzu-l-Belagu nazivaju "Otrov": "... Nehdzul-Belaga ... Zamislimo samo neukog citaoca koji bude citao ovaj otrov ..." [504]

Nehdzul-Belaga je jedan dio odgovora, pisama i kratkih izreka Alija ibn Ebi Taliba, koje je sakupio jedan od velikih šitskih alima, Ebul-Hasan Muhammed ibn Husejn ibn Ahmed eš-Serifur-Razi. Ovaj veliki covjek rodjen je 359 godine po hidzri, a 406 godine je preselio sa ovog svijeta. Njegova rodbinska veza posredstvom pet predaka dolazi do sedmog Imama iz Ehlul-Bejta Musaa ibn Dzafera a.s.

On je kao veliki knjizevnik i poznavalac jezika, sakupio neke od govora, pisama i kratkih izreka hazreti Alija, koji su se nalazili u razlicitim knjigama i sa knjizevnog aspekta ih odabrao i sakupio u jednu knjigu koju je nazvao "Nehdzul-Belaga" (Staza rjecitosti).

Nehdzul-Belaga je u svoje vrijeme izazivala paznju velikih alima i još od tog vremena su pisani brojni komentari i pojašnjenja Nehdzul-Belage, tako da je do sada na ovo jedinstveno djelo napisano više od 350 komentara, istrazivanja i prevoda, a jedan znatan broj tih komentara napisan je od strane uleme ehlu-sunneta.

Jedan od najboljih komentara na knjigu Nehdzul-Belaga napisao je od veliki alim šafijskog mezheba Ibn Ebil-Hadida. On je sa ovog svijeta preselio 655 godine. Svoj komentar Nehdzul-Belage, koji je dozivio nekoliko izdanja, napisao je u 20 tomova.

Prije 50 godina, 1378 godine po hidzri, uz studiju egipatskog ucenjaka Muhammeda Ebul Fadla Ibrahima njegov predgovor i fusnote, ovaj komentar je štampan u Egiptu u 20 tomova, a nakon toga je dozivio brojna izdanja u Egiptu i Libanu.

Sejh Muhammed Abduhu (1849-1905) egipatski muftija, jedan od najvecih boraca protiv kolonijalista u Egiptu i student Sejjid Dzemaluddina Afganija, kada zbog progona engleskih kolonijalista dolazi u Liban, se tamo prvi put susrece sa knjigom Nehdzul-Belaga. On o toj knjizi piše:
>"Na temelju sudbine i sasvim slucajno sam se upoznao sa knjigom Nehdzul-Belaga. Ovaj slucajni susret se desio u vrijeme kada mi je pamet bila pomucena i kada više nisam znao šta da radim. Knjiga Nehdzul-Belaga mi je bila kao sredstvo za smirenje duha i nacin uklanjanja neraspolozenja i tuge ....
... Ovim proucavanjem Nehdzul-Belage došao sam do sigurnog uvjerenja da je skladatelj ove drzave i junak ove hrabrosti pobjedonosni nosac zastave Zapovjednik Vjernih, Ali ibn Ebi Talib ...
Ja nisam kadar da ovu knjigu hvalim i predstavljam više nego je ona predslavljena samim njenim nazivom, niti sam u stanju da govorim o odlikama ove knjige više od onoga što je sakupljac njen Serifur-Razi u njenom predgovoru rekao o njoj ...."


Jedan od najpoznatijih komentara Nehdzul-Belage jeste "Komentar" šejha Muhammeda Abduhu, koji je do sada na desetine puta štampan u Egiptu i Libanu. [505]

Doktor Subhi Salih, veliki alim ehlu-sunneta u Libanu napisao je veoma dobar naucni rad o Nehdzul-Belagi. On je sve teze rijeci iz Nehdzul-Belage izdvojio i objasnio, a zatim uredio nekoliko listi sadrzaja iz knjige sa odgovarajucim redoslijedom tema, kao što je sadrzaj kur'anskih ajeta koji se pominju u knjizi, sadrzaj akaidskih tema, fikhskih pravila, sadrzaj rijeci i recenica poput filozofskih i teoloških, sadrzaj društvenih naucavanja, dova, pjesama, muških i zenskih imena, sadrzaj plemena, naroda i narodnih skupina, sadrzaj imena zivotinja, imena biljaka, zvijezda i planeta, sadrzaj plemenitog kamenja i dragulja, sadrzaj imena gradova i zemalja, sadrzaj historijskih dogadjaja, a uredio je i detaljan sadrzaj na osnovu broja stranica te uz odgovarajuci predgovor štampao takvu Nehdzul-Belagu u Libanu koja je sa njegovim studijskim radom do sada dozivjela 15 izdanja.

Doktor Subhi Salih, koji je napisao više od dvadeset djela u oblasti hadisa, hadiske znanosti, historije i teologije, jedan je od protagonista islamskog jedinstva.
On u predgovoru Nehdzul-Belage piše:
"Moja ljubav prema Aliju i prema cistom i casnom Ehlul-Bejtu kao i prema svakom iskrenom borcu na Bozijem putu koji dize zastavu islama potice me da pozivam sve muslimane i istoka i zapada da dodju i ujedine se pod zastavom jedinstva (tevhida), jer od vremena otkako je vodja pravog puta postao šehid, kao i njegov sin na Kerbeli, prolazi vec 13 vijekova i u ovom dugom vremenskom periodu veze jedinstva muslimana su raskinute, a sa druge strane se pojavljuju razne skupine, razlicite ideje i mišljenja. Danas je svaki dobronamjerni poznavalac historije, iz bilo kojeg mezheba ili grupe, duzan da rasvijetli historijske cinjenice, ali ne radi davanja prednosti i nadmoci jedne skupine nad drugom, vec u korist pozivanja na oprost i zaboravljanja onih krvavih tragedija u prošlosti ... ." [506]

Izgleda da je baš iz ovog razloga 1986 u Bejrutu nad njim izvršen atentat. Bozija milost neka je s njim. [507]

U svakom slucaju, prevod i štampanje Nehdzul-Belage na našem jeziku otvorilo je put za bolje upoznavanje našeg naroda sa visoko vrijednim, znacajnim i sadrzajnim govorom i izrekama hazreti Alija. Na osnovu iznesenih mišljenja velikog broja bosanskih knjizevnika i ucenjaka, ovaj prevod Nehdzul-Belage smatra se velikim dogadjajem.

Vehabije na 81 stranici, red 14, prenose hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, o hazreli Aliju i ukazuju na šitsko dokazivanje da je Ali nasljednik Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, iznoseci neke argumente kao da su šitski i to na takav nacin da se lahko mogu odbaciti, da bi ih zatim jednostavno odbacili i tako sebe rasteretili.

Isto kao što su uradili u primjeru kojega smo ranije naveli, kada su preveli Kašfe Asrar od Imama Homeinija i u tom prevodu Ebu Bekra i Omera nazvali "idolima kurejšija," a onda to pripisali Imamu Homeiniju i poceli da ga psuju.

Ovo je hadis o kojem je rijec:
"Boziji Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, hazreti Aliju a.s. je rekao:
"Zar nisi zadovoljan da tvoje mjesto prema meni bude kao mjesto Haruna prema Musau, s razlikom što poslije mene nema poslanika?"


Ovo je mutevatir hadis i sve hadiske zbirke i knjige historije ga prenose. To je hadis kojeg prenosi cak i Buharija kome se obicno ne dopada da prenosi hadise koji govore o odlikama Alija a.s. a još zanimljivije i cudnije u pogledu prenošenja ovog hadisa jeste to što ga pored desetine sahabija prenosi cak i Muavija, najljuci Alijev neprijatelj, a biljezi ga i Buharija.

U svakom slucaju iz vehabijskog izlaganja o ovom hadisu razumije se sljedece:
1. Pejgamber je ovo Aliju rekao jedanput i to prilikom odlaska u Bitku na Tebuk.
2. Sije kazu da je Harun nakon Musa'a bio ziv, bio bi Musa'ov nasljednik, što znaci da i Ali treba da bude nasljednik Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.
3. Poslanik je ovo rekao da bi smirio Alija i utolio njegovu zelju da ide u rat.
4. Poslanik je ovom recenicom ukazao na privremeno Harunovo zamjenjivanje Musa'a koji je otišao na Sinajsku goni, i on je Alija za kratko vrijeme ucinio svojim zamjenikom.
5. Allahov Poslanik je i u razlicitim ratnim pohodima ostavljao i druge osobe koje su ga zamjenjivale, što znaci da bi svi oni, na osnovu šitskog dokazivanja trebali nakon njegove smrti da budu Poslanikovi nasljednici! Pa prema tome, dokazi šija su neispravni!

Skoro sve što su vehabije mudro zakljucile je pogrešno i laz, jer Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije samo jedanput ovo rekao Aliju, vec više puta u razlicitim prilikama i mnogo ranije od Bitke na Tebuku.

Ukazujemo na neke od ovih prilika a koje su sa ispravnim lancem prenosilaca prenesene u vjerodostojnim knjigama ehlu-sunneta.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je dva puta medju ashabima napravio ugovor o bratstvu, prvi put u Mekki, a drugi put u Medini pet mjeseci nakon hidzre. U oba slucaja Poslanik se pobratimio sa Alijem i u oba slucaja je Aliju rekao:
"Tvoj odnos prema meni je kao odnos Haruna prema Musa'u sa razlikom što poslije mene nema poslanika." [508]

Kada je izmedju Alija, Dzafera i Zejda došlo do razlike u mišljenju o tome ko ce da se brine o kcerki Hamzinoj, Poslanik se umiješao i Aliju rekao:
"O Ali, tvoje mjesto prema meni je kao mjesto Haruna u odnosu na Musa'a." [509]

Omer je rekao: "O Aliju sam od Poslanika Bozijen cuo tri stvari od kojih ako bih imao samo jednu, za mene bi bilo bolje od svega onoga što sunce obasjava.
Bili smo ja, Ebu Bekr i Ebu Ubejd i još nekoliko ashaba kada se Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, oslonio na Alija ibn Ebi Taliba, a zatim rukom udario po njegovom ramenu i rekao:
Ti si prvi vjernik i prvi musliman," i još je rekao: "Ti si meni kao što je Haran bio Musa'u, i slagao je onaj koji misli da mene voli, a prema tebi se odnosi neprijateljski."
[510]

Ovim postaje jasno da je i treca njihova tvrdnja takodjer lazna i netacna, jer kao prvo:
Poslaniku, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nije bilo prvi put da kaze to što je rekao. A da je on to i cinio da bi umirio Alija zbog toga što ne ide u borbu i da bi ga privolio da ostane u Medini u vrijeme pohoda na Tebuk, to se onda ne bi smatralo trajnom i velikom odlikom u korist Alija. Medjutim svi muslimani su iz toga razumjeli najvecu odliku za hazreti Alija kao što smo prenijeli od Omera koji je to priznao, a takodjer i Muslim u svome Sahihu od Sa'ada ibn Ebi Vekkasa prenosi da mu je Muavija rekao:
"Zašto neceš da grdiš Alija?"
Sa'ad je tada odgovorio: "Sjecam se da je Poslanik za Alija rekao tri stvari, a da ja imam bar jednu od njih bolje bi mi bilo .... iz tog razloga ja necu da grdim Alija.
Kada mu je prilikom jednog od ratnih pohoda Poslanik rekao da ostane u Medini, Ali ga je upitao: "Zar ceš mene ostaviti sa zenama i djecom. Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem mu je rekao:
"Zar nisi zadovoljan da ti meni budeš isto sto je i Harun bio Musa'u s tom razlikom što pcslije mene nema poslanika?"
[511]

Hatib Bagdadi od Mehdi Abasija prenosi:
"Sufjan es-Suri mi je došao i ja sam mu rekao: "Reci mi koja je najveca Alijeva odlika?"
Šufjan es-Sevri je sa svojim lancem prenosilaca prenio od Alija da mu je Poslanik rekao:
"Ti si meni isto sto je Harun bio Musa'u, sa razlikom što poslije mene nema poslanika."
[512]

Prema tome i cetvrti njihov zakljucak je pogrešan i lazan, jer Poslanik je ovu recenicu izrekao, ali ne radi privremenog Alijevog namjesništva u Medini, tj. dok traje Bitka na Tebuku, jer i prije toga Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je isto to govorio Aliju i nikome od onih koje je do tada u Medini postavljao za svoje zastupnike nije izovorio tako što, vec je ovo izjavio da bi munaficima koji su zbog Alijevog ostanka u Medini poceli širiti razne glasine dao do znanja koliko znacajno i vazno mjesto ima Ali kod Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. [513]

Kako ove Poslanikove rijeci Aliju nisu bile izrecene zbog njegovog kratkotrajnog ostanka u svojstvu namjesnika u Medini, onda i njihov peti zakljucak postaje neispravan i lazan, jer sljedbenici Ehlul-Bejta nikada nisu ni tvrdili da se Alijevo pravo na hilalet nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, zasniva na tome sto je Ali za kratko vrijeme ostao u Medini kao njegov namjesnik, vec se šije pozivaju na one znacajne i velike rijeci koje je Poslanik rekao Aliju, a koje nemaju baš neke posebne veze sa Alijevlm ostankom u Medini.

Allahov Poslanik, sallallahu aleihi ve alihi ve sellem, u ovom hadisu kojega je tokom godina nekoliko puta ponavljao, odnos Alija prema sebi predstavlja kao odnos Haruna prema Musau a.s. sa razlikom sto Ali, u odnosu na Haruna a.s. nije poslanik, što znaci da sve veze i svojstva koja je Harun imao u odnosu na Musa'a ima i Ali u odnosu na Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Kur'an Casni, veoma jasno govori o odnosu Haruna prema Musa'u:
"Idi Faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio! Gospodaru moj, rece Musa, ucini prostranim prsa moja... i podaj mi za vezira iz porodice moje, Haruna, brata mog, osnazi me njim i ucini ga saucesnikom (drugom) u zadatku mome, da bi smo Te mnogo hvalili i da bi smo Te mnogo spominjali, Ti uistinu znaš za nas. Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!"
(Taha: 24-25; te 29-36)

Isto tako u 35 ajetu sure Al-Furkan se kaze:
"Mi smo Musau Knjigu dali i brata mu Haruna vezirom ucinili."

Prema tome, Ali nije poslanik, ali sva svojstva koja je imao Harun ima i Ali u odnosu na Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Ranije smo rekli da je Ali iz porodice Poslanikove, a.s. i takodjer smo rekli da je Ali brat Poslanikov. [514]

Dakle, Ali je vezir (pomocnik) Poslanika Bozijeg, osnazitelj njegov u pozivanju na pravi put i vodjenju ljudi i saucesnik je u Muhammedovim sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zadacima.

Kur'an takodjer veli:
"Pomoci cemo te bratom tvojim, rece On, i obojici cemo vlast dati, pa vam se oni nece usuditi prici, s našim znamenjima vas dvojica i oni koji vas budu slijedili postacete pobjednici."
(Al-Kasas : 35)

Ako je polozaj Haruna prema Musa'u takav, u slucaju da Musa nije tu ko ce onda da bude na mjestu njega?
Kur'an kaze:
"A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: "Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!"
(Al-A'raf : 142)

Prema tome, u slucaju kada nema našeg Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na osnovu pomenutog mutevatir hadisa, Ali je onda njegov zakonski i istinski nasljednik.

Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je u drugom poznatom i ispravnom hadisu kojega historicari i mufessiri prenose uz ajet: "Opominji rodbinu svoju najblizu," (Aš-Su'ara:214) ukazujuci na isti onaj predmet iz hadisa o odnosu Alija prema Poslaniku i ajeta o odnosu Harunovom prema Musa'u, za Alija rekao:
"Ovo (Ali) je moj brat, moj nasljednik i moj halifa (zastupnik) medju vama, slušajte šta vam on bude govorio i pokoravajte mu se." [515]

Kada su pisci knjige "Veliki šejtan" shvatili da ne mogu poreci ispravnost hadisa koji je išto tako mutevatir, poznat pod nazivom "Gadir" pokušali su da ga protumace netacnim i bezvrijednim kako bi sa jedne strane smanjili njegov znacaj i vaznost, a sa druge negirali da taj hadis moze da bude dokaz Alijevog prava na hilafet nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem."

U tu svrhu su iz opširnog hadisa "Gadir" prenijeli samo jednu kratku recenicu i namjerno je pogrešno preveli, jer da su cijeli hadis prenijeli samu tu recenicu ne bi mogli pogrešno prevesti.
Knjiga veliki sejtan str 82
... Drugom prilikom je Boziji Poslanik sallallahu alejhi ve selem, rekao za Alija: "Kome sam ja prijatelj, i Ali mu je prijatelj."
Rafavida pokušavaju i ovdje naci dokaz za svoje tvrdnje, pošto rijec "mevla" osim što znaci "prijatelj" moze znacili i "gospodar"

Kao i obicno, osim Buharije, svi sunnitski muhaddisi su prenijeli ovaj poznati hadis Gadir.

Do tada najveci broj hadzija došao je u Mekku, prilikom Poslanikovog hadzdza zadnjih dana njegovog zivota, poznatog kao Hadzdzetul Veda ili Oprosni hadzdz. U povratku za Medinu uz Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je bilo na desetine hiljada muslimana. Kada su stigli do mjesta u kojem je bilo nešto malo vode i rastinja, a koje se zvalo Gadir Hum, Allahov Poslanik sallahu alejhi ve alihi ve sellem, je u toj hidzaskoj pustinji i po veoma vrelom danu naredio da se svi tu zaustave. Naredba je došla sasvim iznenada kao da je Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, u tom momentu spuštena objava. Na osnovu predaja velikog broja sunnitskih mufessira, objavljen je 67 ajet sure Al-Malda:
"O Poslanice, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne uciniš, onda nisi dustavio poslanicu Njegovu - a Allah ce te od ljudi štititi. Allah zaista nece ukazati na pravi put narodu koji nee da vjeruje."
Dakle, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je trebao odmah da prenese narodu vrlo vaznu puruk. [516]

Zaustavili su se i sacekali da svi pristignu. Poslanik je naredio da naprave jedan mimber od sjedaljki koje su nosile kamile, tako da bi svi mogli vidjeti Poslanika.

Poslanik se popeo na mimber i poceo da govori:
"O narode, uskoro cu biti pozvan i pozivu cu da se odazovem. Ja cu biti pitan, a i vi cete biti pitani. Pa šta velite?"
Oni rekoše: "Svjedocimo da si dostavio Boziju poslanicu 1 trudio se i dobro si zelio, neka te Bog svakim dobrom nagradi."
Zatim rece: "Zar ne svjedocite da nema Boga sem Allaha, da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, i da je Dzennet istina i Dzehennem da je istina, smrt i prozivljenje poslije smrti da je istina i da ce sigurno doci do Smaka svijeta te da ce Allah mrtve iz grobova da ozivi?"
Oni odgovoriše: "Da, svakako da svjedocimo!"
Poslanik rece: "Boze, budi svjedok!"
Zatim je dodao: "O ljudi! Allah je moj zaštitnik, a ja sam zaštitnik vjernicima i ja sam njima preci od njih samih, prema tome kome god sam ja zaštitnik i ovaj Ali je njegov zaštitnik. Boze moj! Voli onoga koji njega voli i mrzi onoga koji njega mrzi."
Potom je rekao: "O narode, ja cu prije vas da odem i vi cete da dodjete kod mene kod Izvorišta (Havda)
Kada budete ulazili u Izvorište, pitat cu vas kako ste poslije mene postupili sa dvije skupocjene stvari, jedna od te dvije stvari je Knjiga Allaha Uzvišenog i Velicanstvenog koja je sredstvo cija je jedna strana u rukama Bozijim, a druga strana je kod vas. Cvrsto se prihvatile nje da ne biste zalutali. A druga (skupocjena stvar) je moja porodica Ehlul-Bejt. Zaista je mene Allah, Plemeniti i Sveznajuci obavijestio da su Kur'an i Ehlul-Bejt uvijek zajedno dok mi se ne pridruze kod Izvorošta."
[517]

Prenosi se da je Boziji Poslanik kada je rekao: "Kome god sam ja zaštitnik i Ali je njegov zaštitnik," visoko podigao Alijevu ruku tako da svi okupljeni mogu da vide [518] a nakon ovog dogadjaja neki od ashaba su prišli Aliju i cestitali mu.

Nakon Poslanikovog govora, kada je Omer vidio Alija rekao mu je: "Neka ti bude sa srecom sine Ebu Talibov, postao si zaštitnik svakog vjernika i vjernice!" [519]

Omer je još rekao:
"Blago tebi, o sine Ebu Talibov, postao si moj zaštitnik i zaštitnik svakog muslimana." [520]

Kada su Ebu Bekr i Omer saslušali Poslanikove sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rijeci rekli su Aliju:
"O sine Ebu Talibov, postao si zaštitnik svakog vjernika i vjernice." [521]

Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "Ja sam zaštitnik vjernicima i preci sam im od njih samih."
Da li to znaci prijateljstvo? Zar je neki vaš prijatelj preci u vašim privatnim stvarima od vas samih. "Sta vam je kako rasudjujete?"


Zar Boziji Poslanik ono što kazuje o sebi isto to ne potvrdjuje i za Alija? Zar nije rekao: "Kome god sam ja zaštitnik i Ali je njegov zaštitnik."

Zar Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nije rekao da to što je on mevla znaci da je on u poslovima vjernika preci od njih samih? Kako to da se onda Poslanikove rijeci o Aliju tumace sa prijatelj? Zar Buharija nije rekao da rijec "mevla" znaci biti preci nekome ili necemu? [522]

Zar šije hoce da dokazu nešto drugo do onoga što je iz znacenja hadisa jasno kao dan? Sije kazu: "Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je muslimanima preci od njih samih."

Prema tome svi poslovi muslimana su u rukama Allahovog Poslanika. I Poslanik, neposredno prije svog preseljenja na onaj svijet, nakon što obavještava narod o svojoj skoroj smrti i nakon što ljudima napominje da je on taj koji vlada svim poslovima muslimana, kaze: "Kome god sam ja mevla, i Ali je njegov mevla," znaci da onaj ko je prihvatio da mu ja budem preci od njega samog, neka zna da mu je i Ali takodjer preci od njega samog.

Ali ako kazemo da rijec mevla znaci prijatelj, zar je razumski prihvatljivo da kazemo da je Poslanik u najosjetljivijem periodu svoga zivota (pred smrt) kada svoj ummet treba da pripremi za vjecni rastanak na onom vrelom pjesku suhe hidzaske pustinje zadrzao na desetine hiljada muslimana, samo da bi im rekao: "Ali je vaš prijatelj?"

Zar onaj koji Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem poznaje kao pametnog i mudrog covjeka i zna da "On ne govori po hiru svome - to je samo Objava koja mu se obznanjuje (An Nagm : 3-4) moze prihvatili da u onakvim uvjetima uzima Alija za ruku samo da bi rekao: "Ovo je vaš prijatelj."

Zar Kur'an nije rekao i više od toga:
"A vjernik i vjernice su prijatelji jedni drugima."
(At-Tawba : 71)

I zar Kur'an nije rekao cak i više od ovoga:
"Zaista su vjernici braca."
(Al-Hudzurat : 10)

Ako je Kur'an jasno objelodanio da su vjernici i vjernice prijatelji jedni drugima, dali su muslimani mislili da im je Ali neprijatelj, pa da ih Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem zbog toga zaustavlja usred pustinje i kaze im: "Ali je vaš prijatelj?"

Zašto su Ebu Bekr i Omer cestitali Aliju? Ako im je receno: "Ali je vaš prijatelj" zar se tu ima šta cestitati?

Da bi dokazali da hadis nema znacenje vlasti vehabije se pozivaju na rijeci nekog nepoznatog covjeka po imenu Hasan sin Hasana. Sta moze biti vrijednije poricanje tog covjeka od poricanja vehabija. Zašto ne obracaju paznju na rijeci Alija i njegovog sina Hasana koji se pozivaju na ovaj hadis da bi dokazali hazreti Alijevo a.s. pravo na hilafet? Ibn Asakir u svome Tarihu prenosi da je Ali u Kufi u svrhu dokazivanja svoga prava na hilafet upitao:
"Tako vam Allaha neka svaki musliman koji je bio na dan Gadira od Poslanika i cuo ono što je on rekao ustane i neka posvjedoci ali samo onaj koji je svojim okom vidio i svojim uhom cuo (bez posrednika)?
Ustalo je trideset sahabija od kojih su dvanaest bili borci na Bedru i posvjedocili su da je Boziji Poslanik podigao Alijevu ruku i obrativši se okupljenom narodu rekao: "Dali znate da sam ja vjernicima preci od njih samih?
Oni su odgovorili: "Da, Boziji Poslanice."
Poslanik im je nato rekao: "Kome sam ja bio zaštitnik onda mu je i ovaj (Ali) zaštitnik."
[523]

Sunnitska ulema prenosi da je i na dan vijecanja za izbor Omerovog nasljednika, Ali svoje pravo branio takodjer ovim hadisom. [524]

I vecina historicara i mufessira su prenijeli da je 3 ajet sure Al-Ma'ida objavljen nakon završetka govora Allahova Poslanika u Gadir Homu [525]
"Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat, svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera."

Ovim postaje jasno da ono što je Poslanik objelodanio u Gadir Homu umnogome prevazilazi neucinkovito pitanje "prijateljstva" i ti?e se buduceg vodjenja islamskog društva uz odredjivanje od strane Allaha, a obavezu koja je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na osnovu 67 ajeta sure Al-Ma'ida trebao da ispuni, objavljivanjem Alijevog vilajeta je doveo do kraja tako da je time vjera usavršena i upotpunjena.



Vehabije i neprijatelji Ehlul-Bejta (as)

Pored toga što vehabije iskazuju svoje neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu, oni nastoje i da negiraju njegove neporecive odlike ili da beznacajnim prikazu Ehlul-Bejt i njegovu ulogu u vodjenju ummeta, sa druge strane u nekoliko navrata iskazuju svoju ljubav i podršku neprijateljima Ehlul-Bejta Poslanikovog.

Covjek koji je u historiji prvi otvoreno oglasio svoje neprijateljstvo prema Ehlul-Bejtu i to uzeo kao svoje nacelo i princip, bio je Muavija ibn Ebi Sufjan i njegov sin Jezid.

Pored toga što u cijeloj knjizi staju u odbranu Muavije i emevijske familije, na stranicama 102 i 103 vehabije svoje slijedjenje Emevija, Muavije i Jezida u neprijateljstvu prema Ehlul-Bejtu dovode do krajnje tacke.

Oni u ovom dijelu knjige ukazuju na nekoliko stvari:

1. - Stavljaju Alija a.s. na Muavijin nivo i kazu da je vecina sahabija bila uz Muaviju;
2. - Najbolji od sahabija su bili oni koji su ostali neopredjeljeni i koji nisu podrzavali ni Alija a.s. ni Muaviju;
3. - Muavija je bio u dilemi kako da riješi problem hilafeta;
4. - Jezid je za halifu izabran zbog ucešsa u ratovima, zbog herojskih poduhvata i sto je bio voljen medju narodom;
5. - Sije su pozvale Imama Husejna da im dodje i bude halifa, ali su ga izdali i na kraju ga je Jezidov namjesnik ubio.

Da li je Ali bio na nivou Muavije?

Za odgovor na ovo pitanje pogledati cemo hadiske i historijske izvore.

Svi muslimani se slazu u tome da je Beni Hašim odabrana porodica, pa je baš zbog toga Allah dz.š. svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, odabrao iz ove porodice. [526]

Ali a.s. i sa oceve i sa majcine strane pripada porodici Benu Hašim, i kako kaze jedan od najvecih muhaddisa ehlu-sunneta, Hakim Nejšaburi: "Sasvim je izvjesno (mutevatir) da je Ali rodjen unutar Kabe." [527]

Niko u razdoblju prije hidzre nije pomagao Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao što su to cinili Ebu Talib ibn Abdulmmutalib ibn Hašim i Fatima bint Asad ibn Hašim, Alijevi otac i majka. Alijev otac je bio glavni podrzavatelj poziva Poslanikovog i skrivanjem svoje vjere uspio je, poput onog vjernika iz porodice Faraona [528], pripraviti najvece mogucnosti za širenje Poslanikovog poziva i do te mjere je znacila njegova podrška i zaštita da su odmah nakon njegove smrti Kurejšije pocele sa napadima na Poslanika, zbog cega je Poslanik morao napustiti Mekku. A kada je Alijeva majka preselila na onaj svijet, Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je za njom zaplakao i rekao: "Ona mi je bila kao majka."

Ali je još u periodu svoga djetinjstva bio odgajan u kuci Bozijeg Poslanika i bio je prvi covjek koji je primio islam. [529]

Ali je onaj koji je u noci hidzre na mjesto Poslanika spavao u njegovom krevetu. Ali, Hamza i Ubejde su bili ti koji su najviše doprinijeli za pobjedu muslimana u Bitci na Bedru. Na Uhudu je Ali braneci Poslanika bio teško ranjen.

Kada je u Bici kod Hendeka jedan od najpoznatijih arapskih ratnika u to vrijeme Amr ibn Abdulvedd prešao iskopani kanal i trazio da neko izadje na dvoboj s njim, osim Alija koji je bio mladic, niko od prisutnih boraca nije odgovorio na njegov poziv. Svaki put kada je trazio da se neko s njim bori, samo je Ali odgovarao pozitivno. Na njegov treci poziv Poslanik je dozvolio Aliju da se bori. Tada su se otkrila lica onih koje je politika poslije predstavila najhrabrijim sahabijama.

Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rijecima: "O Boze, svo nevjerstvo našlo se naspram svog islama," dozvolio Aliju da se bori sa izazivacem i Ali ga je ubio te je time bitka okoncana.

U bitci za Hejbar, nakon što je prvog dana otišao Ebu Bekr na celu s vojskom i vratio se ne osvojivši ga, drugog dana otišao je Omer i pobjegao nazivajuci svoje vojnike plašljivcima, a vojnici njega plašljivcem. Onda je Poslanik, sallallahu alejni ve alihi ve sellem, rekao: "Sutra cu dati zastavu u ruke onome koji Allaha i Poslanika voli i koga Allah i Poslanik vole i on ce da napadne i navali na neprijatelje i sigurno nece poginuti." To je bio niko drugi do Ali a.s. a o nekim drugim Alijevim odlikama smo vec govorili.

Da bismo upoznali Muaviju pogledat cemo malo u njegovu biografiju.

Muavija je sin Sahra (Ebu Sufjana) ibn Harb ibn Umejje, a majka njegova je Hind, kcerka Utbe Bin Rabi'e.

Sibt ibn el-Dzevzi, poznati hanefijski alim, u svojoj knjizi Tezkiretul Havas, piše:
"Kazu da je Muavijin otac jedan od cetvorice Kurejšija: Ammaret ibn el-Velid, Musafir ibn Amr, Ebu Sufjan i Abbas ibn Abdulmuttalib, i svaki od njih su optuzivani da su spavali sa Hindom, Muavijinom majkom. Ammaret ibn el-Velid je bio jedan od najljepših muškaraca u plemenu Kurejš. Vecina naroda kaze da je Muavijin otac Musafir ibn Amr, jer je on mnogo volio Hind i pošto je Hind s njim zanijela Muaviju, uplašivši se da se to ne sazna on je pobjegao u pravcu Hejre ....
Nakon njegovog bjezanja, Ebu Sufjan se ozenio Hindom i kada je na svome putovanju u Hejru rekao Musafiru da se ozenio Hindom, ovaj je od ljubavi za njom umro u Hejri."
[530]

Ebul-Faradz od Ibn Sirina prenosi: "Musafir je jedini covjek koji je umro od ljubavi."

Zamahšari, veliki sunnitski mufessir i knjizevnik u Rabi'ul Abraru, piše:
"Muavija je ocinski vezan za jednu od cetri osobe: Musafiribn Amr, Ammaret ibn el-Velid, Abbas ibn Abdulmuttalib i Sabbah. Ebu Sufjan je bio silnog rasta i ruznog izgleda, a Sabbah je bio mlad i Hind ga je pozvala sebi ... " [531]

Ibn el-Dzevzi od Hišama ibn Muhammeda el-Kalbija prenosi:
"Hind je bila zena jake strasti i više je voljela crne muškarce, a kada bi rodila djete crne puti, ubila bi ga!" [532]

Ibn Ebil-Hadid, piše:
"Jednog dana je Muavija poceo da klevece Sumejju, Zijadovu majku, na što mu je Zijad rekao: "Ja sam sin Sumejje, a ti si sin skupine!" [533]

Rijec "muavija" na arapskom jeziku znaci "kuja."

Ibn Asakir, voljeni historicar vehabija, prenosi:
"Dzarije bin Kudame je došao kod Muavije i dok su razgovarali, Muavija mu rece: "Teško tebi kako si samo bio bezvrijedan, pa ti je porodica dala ime Dzarija (sluškinja)!?
Dzarije ce mu na to: "Ti si bio mnogo bezvrijedniji, jer Muavija nema nikakvo drugog znacenja do kucka koja se kuca, a Umejje (Muavijin djed) ne znaci ništa drugo do mala sluškinja."
[534]

Kada je Serik ibn el-A'var došao kod Muavije, Muavija se naruga njegovom imenu, na što mu A'var odgovori: "Ti si Muavija, a Muavija ne znaci ništa drugo do "kuja" koja zavija i priziva pse, a oni joj se odazivaju.
Ti si sin Sahra (golema stijena u brdu), a ravnica je bolja od Sahre i ti si sin Harba (rata), a mir je bolji od rata i ti si sin Umejje, a Umejje znaci mala sluškinja. Kako to da ti postade zapovjednik vjernih (Amirul Mu'minin)?"
[535]

Upravo zbog ovoga je Muavija dao 1.000.000 dirhema samo da Abdullah ibn Dzafer et-Tajjar jednom od svojih sinova da ime Muavija [536] kako bi u plemenu Beni Hašim imali ovo ruzno ime!

Na 91 stranici knjige "Veliki šejtan" Muavija se ubraja ujedno od sunnitskih imena!

Ebu Sufjan je nakon Bitke na Bedru preuzeo vodjstvo nevjernika protiv islama i Hind i njen sin Muavija su se u vojsci nevjernika borili protiv islama.

U Bitci na Uhudu Muavijina majka je rasporila prsa prvaku šehida Hamzi i pokušala da mu pojede dzigericu!

Ova je porodica do kad se to moglo ustrajavala je u borbi protiv Poslanika i njegovog pozivanja na put dobra, a clanovi ove porodice su bili vodje krvavih ratova protiv islama. Osme godine po hidzri, dakle, pred kraj zivota Bozijeg Poslanika, kada je islam vec postao sila, ova porodica je konacno, kada je vidjela da nema izbora, na silu primila islam, mada su se Muavija i njegova majka protivili Ebu Sufjanovom prelasku na islam.

Muavija je obracajuci se svome ocu recitirao ovu pjesmu:
"O Sahre! Svojim predavanjem islamu, nemoj da nas sramotiš.
Nakon što su posjeceni oni od nas koji su bili na Bedru, moj dajdza, amidza i dajdza moje majke i brat moj Hanzele koji su svoju krv dali za nas, lakše nam je umrijeti nego da slušamo neprijatelja kako nam veli: "Harb se odrekao Uzza'a (ime jednog od kipova za vrijeme dzahilijjeta)."
[537]

Nakon potpunog osvajanja Mekke, na osnovu Seri'ata svi oni su kao roblje pali u ruke muslimana i Allahov Poslanik ih je oslobodio, zbog cega su ih u historiji uvijek nazivali tuleka' (oslobodjeno roblje).

Nakon pobjede u Bici Hunejn Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je Ebu Sufjanu i Muaviji dao veliki dio plijena kao sumu koja se obicavala davati nevjernicima radi pridobijanja njihovih srca za islam. [538]

Boziji Poslanik da bi Muaviju ucinio naklonjenim islamu dao mu je da bude jedan od njegovih pisara.

Jednog dana je Ibn Abbasa poslao po njega da mu kaze da dodje i da napiše nešto za Bozijeg Poslanika. Ibn Abbas mu je otišao i našao ga da jede. Poslije je Boziji Poslanik ponovo poslao po njega, a on je bio zauzet jedenjem i kada je i treci put poslao Ibn Abbasa on je opet jeo. Boziji Poslanik je potom rekao: "Neka ga Allah nikada ne ucini sitim." [539]

Muavija je zbog ove dove danju jeo i po nekoliko puta, ali se ne bi najeo i govorio bi: "Stigla me je dova, (kletva Bozijeg Poslanika)." [540]

Na jednom putovanju, Poslanik je cuo da dvije osobe odgovaraju jedna drugoj pjevajuci ruzne pjesme. Poslanik je rekao:
"Pogledajte, ko su oni?"
Rekli su mu: "To je Muavija ibn Ebi Sufjan i Amr ibn el-'As."
Boziji Poslanik podize ruku i rece: "O Boze upropasti ih u fitni i uništi u vatri njihovoj."
[541]

Kada je Poslanik u Bici na Tebuku vidio ovu dvojicu da zajedno idu i razgovaraju, rekao je:
"Kad god ih vidite zajedno, razdvojite ih, jer se nikada ta dvojica nece sastali u dobru." [542]

Kada je Boziji Poslanik jednog dana vidio Ebu Sufjana kako jaše, a Muavija i njegov brat bili su jedan vodic, a drugi upravljac, rece:
"O Boze! Neka je tvoje prokletstvo nad onim koji jaše, onim koji upravlja i onim koji vodi." [543]

Ebu Sa'id el-Hidri i Abdullah ibn Mes'ud prenose da je Boziji Poslanik rekao: "Kad god Muaviju vidite da se popeo na moj mimber ubijte ga," i muslimani to ne uciniše i ne dospješe do srece. [544]

Belazuri sa svojim lancem prenosilaca od Abdullaha ibn Amra ibn el-'Asa, prenosi:
"Sjedio sam kod Allahovog Poslanika kada je on rekao: "Iz ovog prolaza ce ubrzo izaci covjek koji nece umrijeti u mojoj vjeri."
Abdullah veli: "Kada sam se spremao da dodjem Poslaniku, moj otac (Amr ibn el-'As) je oblacio odjecu, pa sam se zato bio uplašio (da mi se otac ne pojavi na tom prolazu, ali se na kraju Muavija pojavio."
[545]

Ahmed ibn Hanbel u svome Musnedu, prenosi:
"Abdullah ibn Burejde, kaze: "Sa svojim ocem sam otišao kod Muavije, posadio nas je na krevet, spremio nam hranu, a onda su donijeli vino. Prvo je pio Muavija, onda je pio i moj otac. Moj otac rece:
"Otkako je Boziji Poslanik zabranio pijenje vina ja do sada nisam pio."
[546]

Ibn Asakir prenosi:
"U vrijeme kada je sahabija Ibadet ibn Samit boravio u Samu, pored njega je naišla karavana koja je prenosila mješine s vinom. Upitao je: "Sta je ovo? Da li je to ulje?"
Receno mu je: "Ne, to je vino koje ce biti prodano doticnoj osobi."
Sahabija, Ibadet ibn Samit je uzeo noz i svaku mješinu s vinom koja je pored njega prolazila bi rasporio.
Ebu Hurejre je tada bio u Samu i doticni je poslao po njega, a kada je došao upitao ga je
"Zar neceš da sprijeciš svog brata Ibadeta ibn Samita koji je došao u Sam i danju nam kvari našu trgovinu, a nocu sjeda u mesdzid i sramoti nas?"
I Ebu Hurejre dodje Ibadetu ibn Samitu i rece:
"O Ubade! Šta ti imaš sa Muavijom! Pusti ga i ono što on prevozi! Bog kaze: "Taj narod je bio i nestao, njega ceka ono što je zasluzio, i vas ce cekati ono što cete zasluziti, ..." [547]
Ubade mu rece: "O Ebu Hurejre, ti nisi bio kada smo mi Bozijem Poslaniku dali prisegu da cemo u svim uvjetima da ga slijedimo i da cemo dobro da naredjujemo, a zlo zabranjujemo" ... Ebu Hurejre nije znao šta da odgovori!!"
[548]

Slican ovome bio je i slucaj koji se dogodio u vrijeme Osmanovog hilafeta izmedju Muavije i Abdurrahmana ibn Sahla el-Ansarija kojega su uhapsili zbog toga sto je svojim kopljem razderao mješine s vinom, kada je Muavija rekao: "Ostavite ga, izgubio je pamet." Abdurrahman el-Ansari mu je rekao: "Tako mi Boga ja nisam izgubio pamet, Boziji Poslanik je zabranio unošenje vina u trbuhe i trznice muslimana." [549]

Muslim u svome Sahihu prenosi: "Muavija uzima kamatu." [550]

Ezan i ikamet u bajram namazu i ucenje hutbe prije bajramskog namaza, novotarije su koje je Muavija izmislio. [551]

Muavija je dzumu namaz obavio u srijedu prije podnevnog namaza!! [552]

Osman i Muavija su smatrali dozvoljenim spajanje tj. zenidbu s dvije sestre u isto vrijeme. [553]

Imam Nesa'i prenosi:
"Ibn Abbas je u vrijeme hadzdza na Arefatu, Sa'ida ibn Dzubejra, upitao: "Zašto narod ne izgovara telbiju?" (telbija su rijeci koje hadzije izgovaraju kada prilaze svetom hramu u Mekki: Lebbejk Allahumme lebbejk. - Odazivam Ti se Boze, odazivam) Sa'id rece: "Boje se Muavije."
Ibn Abbas tada izadje ispred svoga šatora i poce govoriti: "Lebbejk Allahumme lebbejk, i dodade: pa makar i bilo krivo Muaviji, ali neka je Bozije prokletstvo nad onima koji su se odrekli sunneta Poslanikovog zbog neprijateljstva prema Aliju."
[554]

Sendi u komentaru na Sunenu Nesa'i piše: "Pošto je Ali bio privrzen sunnetu, oni su se odrekli sunneta, zbog neprijateljstva prema Aliju!"

Ebu Davud u svome Sunenu prenosi:
"Muavija je oblacio na sebe sve vrste haram odjece: svilu, zlato i kozu od divljih zivotinja!" [555]

Za rasvjetljavanje lika i karaktera Muavije interesantan je slucaj pripisivanja Zijada (kao sina) Ebu Sufjanu.

"Zijada je rodila Sumejja. Ova zena je bila jedna od najpoznatijih prostitutki u vrijeme dzahilijeta i u Taifu je bila nosilac zastave. (Poznate prostitutke su u to vrijeme dzahilijeta na vratima svojih kuca stavljale zastave). Ova zena je bila robinja Harsa ibn Kalde i od svoje zarade mu je davala odredjeni dio kao porez na svoj rad!

Hars ju je poslije udao za svog roba, Ubejda. Sumejja je rodila muško dijete kome su dali ime Zijad. Medjutim, postojalo je razmimoilazenje o tome ko je njegov pravi otac, jer su neki tvrdili da je njegov pravi otac Ebu Sufjan, Muavijin otac.

Ali, zvanicno njegov otac je bio Ubejd i zvali su ga Zijad ibn Ubejd. Kada je Muavija došao na vlast jedan emevija, Mugiret ibn Su'be, upucen od strane Muavije Zijadu je rekao:
"Ako svoje porijeklo prebaciš na porijeklo Muavije i prihvatiš da je Ebu Sufjan sa tvojom majkom pocinio blud i da ti je on otac, Muavija te moze postaviti za svoga valiju (namjesnika). Ali ti naravno nema potrebe da obracaš paznju na to šta narod govori!"

Zijad u pocetku nije prihvatio, ali je to kasnije ucinio i otišao Muaviji u Šam. Muavija je pred njega poslao svoju sestru Dzuvejrijje koja je pri susretu s njim skinula šal s glave i rekla: "Ti si moj brat, to mi je rekao Ebu Merjem!..."

Muavija je zatim okupio narod u mesdzid i doveo nekoliko svjedoka medju kojima je bio i Ebu Merjem es-Selusi.

Muavija je upitao: "Šta svjedociš, o Ebu Merjem?
Ebu Merjem rece: "Svjedocim da je Ebu Sufjan za vrijeme dzahilijeta došao u Taif, a ja sam tada bio trgovac vinom i rekao: "Pronadji mi kakvu prostitutku."
Rekoh: "Ja imam samo Sumejju, sluškinju Harsovu."
Ebu Sufjan rece: "Dovedi je, iako je prljava i smrdi!!" Zijad se sav zajampuri i rece: "Sacekaj! Ovdje su te doveli da svjedociš, a ne da vrijedjaš!!"
Ebu Merjem: "Da ste me izuzeli od svjedocenja bolje bi bilo, ja sam posvjedocio ono što sam vidio. Tako mi Boga, Ebu Sufjan se latio odjece Sumejjine, ja sam za njima zakljucao vrata i sjeo sam zabrinut. Nedugo zatim izašao je van potiruci se rukom po celu.
Rekoh: "Sta je bilo, Ebu Sufjan?"
Ebu Sufjan: "O Ebu Merjem, da nije bilo mlitavih grudi i ruznog mirisa, ne vidjeh njoj slicne!!"
Zijad ustade i rece: "O ljudi, culi ste šta je rekao svjedok. Ja ne znam sta je istina a šta laz u onome što svjedok iznosi, Ubejde je bio dobar otac i staratelj, vrijedan pohvale, ali u svakom slucaju svjedoci bolje znaju."


(Vehabije koji slijede revnosno sunnet znaju da se izgovaranje ovih nepristojnih rijeci odvijalo u mesdzidu i to izmedju dvojice "pravednih" sahabija Muavije i Zijada.)

Junus ibn Ubejd ustade i rece: "0 Muavija! Boziji Poslanik je rekao: "Dijete pripada zakonitom muzu, a bludnik mora da bude kamenovan," a ti si donio presudu u suprotnosti sa Knjigom Bozijom i sunnetom Poslanikovim, tj. da dijete pripada bludniku, a kamenovanje zakonitom suprugu uz svjedocenje Ebu Merjem da je Ebu Sufjan pocinio blud!?"
Muavija: "Tako mi Boga, o Junuse, ili ceš ucutati ili cu te udariti da ceš veoma tromo pasti!!"
Junus rece: "Zar cu se kome drugom spustiti do (u okrilje) Bogu?"
Muavija: "Da. Oprosti mi Boze!!"


Ibn el-Asir veli:
"Prispajanje Zijada Ebu Sufjanu od strane Muavije, prvi je primjer javnog odbacivaanja Bozijih propisa." [556]

Nakon ovog dogadjaja, pisma koja je Muavija slao Zijadu, naznacavao je na ime "Zijad ibn Ebi Sufjan," a pisma koja je slao Zijad, potpisivana su ovim imenom.

Muslim u svome Sahihu prenosi da je onaj ko kaze da mu je otac neko drugi, a ne njegov zvanicni, a zna da nije istina to sto je rekao, postao je nevjernik i onaj ko svome ocu kaze da mu on nije otac, takodjer je postao nevjernik.

Muslim od Ebu Osmana prenosi:
"Nakon slucaja o pripisivanju Zijada Ebu Sufjanu, od strane Muavije, ja sam vidio Ebu Bakre'a, brata Zijadovog i rekao mu: "Sta ste to uradili? Uistinu sam ja od Sa'da ibn Ebi Vekasa cuo kada je rekao: "Ja sam licno cuo da Poslanik Boziji kaze: "Bilo ko da u islamu nekog covjeka nazove svojim ocem, a zna da je to laz Dzennet mu postaje haram."
Ebu Bakre rece: "I ja sam isto tako cuo od Poslanika Bozijeg."
[557]

O Muavijinom trazenju krvarine od Osmanovih ubica upoznali smo se na predhodnim stranicama, gdje smo vidjeli da na osnovu historijskih izvora prvog stepena vjerodostojnosti kod ehlu-sunneta Muavija je bio jedan od onih koji na Osmanov pismeni zahtjev za pomoc nije dao odgovor, da bi onda onima koje je poslao naredio da dodju u blizinu Medine, ali da ne ulaze u grad .... I nakon Alijeve pogibije i Muavijinog dolaska na vlast on opet zaboravlja krvarinu za ubistvo Osmana, zbog koje se bio digao i Osmanovoj kcerki daje negativan odgovor.

Prema tome on je bio zadovoljan njegovom smrcu i nadao se da ce on doci za halifu namjesto njega ali, posto je vidio da su sve sahabije i muslimani u drugim gradovima jednoglasno izabrali Aliju, Muavija izgubivši svaku nadu, naredjuje povratak vojske koju je doveo nadomak Medine, da bi onda, kada ga je Ali smijenio, (s polozaja vladara Sama), osvetu Osmanove krvi uzeo kao izgovor za svoje pobunjenicke aktivnosti.

A ono što ovu cinjenicu rasvjetljava jeste predaja u knjizi El-Bidaje ven-Nihaje od Ibn Kesira:
"Ali je Dzurejra ibn Abdullaha poslao Muaviji da od njega uzme prisegu, na sto je on rekao: "Napiši Aliju da mi da vilajet (upravu) nad Sirijom i Egiptom i da se obaveze da nakon sebe nikoga nece odredivati za halifu!"
Kada je pismo stiglo Aliju, a.s. rekao je:
"Ovo je prevara."
"... i za pomagace nisam uzimao one koji na krivi put upucuju." [558]

A neki od Emevija kao što je Velid ibn Ukbe, kada su culi za Muavijino pismo Aliju i za njegovo trazenje vlasti u Šamu i Egiptu, poslali su mu pismo u kojem su ga ukorili i rekli mu: "Drzi se Sama (Sirije) koja ti je u rukama."
Tada je Muavija od naroda uzeo prisegu da traze osvetu za krv Osmanovu!!
[559]

Prema tome, trazenje krvarine za ubistvo Osmana, jeste laz koju je Muavija u to vrijeme spleo radi borbe za vlast, a njegovi sljedbenici, vehabije u ovo naše vrijeme rade na odbrani njegovih zlocinackih, crnih djela.

Ali i ako pretpostavimo da je Muavija bio iskren u onome što je govorio, a nije tako i ako imamo u vidu da je Osman sin Affana, sin Ebil 'Asa sin Umejje, a Muavija sin Sahre sin Harba sin Umejje, na osnovu kojeg šeriata Muavija moze da trazi krvarinu za Osmana?

Zar Osman nije imao sina, kcerku, amidzica?

Kako je Muavija postao Osmanov legalni pravni nasljednik?

Nije li ovo dzahilijjelski obicaj po kojem Muavija moze samo na osnovu rodbinskih veza da brani Osmana, a vehabije to da potvrde?

Osim toga, po kojem se to šeriatu ili ustavu neke zemlje moze mobilizirati cijela vojska radi uzimanja krvarine za jednog ubijenog i to protiv zakonitog vladara?

Muavija je pokrenuo zlocinacki rat protiv pravedne islamske vlasti Alija, rat koga je na osnovu sahih hadisa ehlu sunneta Poslanik predskazao.

Hakim u Mustadrekus-Sahihejn i Hatib el-Bagdadi u Tarihu Bagdad, obojica medju najvecim poznavaocima hadisa ehlu-sunneta od Ebu Ejjuba Ansarija prenose da je Boziji Poslanik Aliju naredio da ratuje protiv tri grupe ljudi i to: nakisina (kršitelja zavjeta), kasitina (zlocinaca) i marikina (otpadnika od vjere). [560]

A Hatib el-Bagdadi od Alkame i el-Esveda prenosi da kazu:
"Kada se veliki sahabija Ebu Ejjub Ansari vratio iz Bitke na Siflinu (rat izmedju Alija i Muavije) otišli smo njemu i kazali: "0 Ebu Ejjube! Dolaskom Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i zaustavljanjem njegove deve pred tvojom kucom, (u vrijeme hidzre) Allah je ukazao svoju paznju prema tebi, a zar si ti sada isukao svoju sablju i spreman si njome da udariš po svojima koji izgovaraju La ilahe illa Allah - Nema boga sem Allaha?"
Ebu Ejjub je odgovorio: "Onaj koji je poslan svojim istomišljenicima ne laze ih, Boziji Poslanik je nama naredio da se sa Alijem borimo protiv tri grupe ljudi: nakisina, kasitina i marikina. Sto se ltice nakisina (prekršitelja zavjeta) ratovali smo protiv sljedbenika Deve (Deva je pripadala Majci Vjernika, Aiši) - Talhe i Zubejra, a što se tice kasitina (zlocinaca), upravo se vracamo iz rata protiv njih - Muavije i Amr ibn el-'Asa, a marikini (haridzije ili otpadnici) su oni koji ce boraviti po putevima i palminjacima i protiv njih cemo da ratujemo, inša'Allah ..."
[561]

Rat Muavije protiv Alija a.s. trajao je 110 dana i 45.000 Muavijinih vojnika je izginulo u tom ratu, a 25.000 Alijevih vojnika su postali šehidi. Medju tim šehidima je bio i Ammar ibn Jasir, veliki ashab Bozijeg Poslanika o kome je Poslanik predskazao da ce ga ubiti grupa zlocinaca i protivnika istine. Ovaj hadis je prenesen u svim zbirkama hadisa i historijskim knjigama i zacudjujuce je što taj hadis prenosi cak i Buharija.

Kada je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem u vrijeme izgradnje prvog mesdzida u Medini vidio da svi nose po jedan kamen, samo Ammar ibn Jasir sav oznojen nosi po dva, svojom rakom je skinuo prašinu sa njegovog lica i sa sazaljenjem rekao: "Ammara ce ubiti grupa zlocinaca i protivnika istine." [562]

Kada se medju slabo informiranim Muavijinim vojnicima procula vijest o Ammarovoj pogibiji, zbog Poslanikovog hadisa o predskazanju njegove pogibije, nastao je zamor i pobuna. Medjutim, Muavija i Amr ibn el-As koristeci se lazima i obmanama umiriše ovu pobunu.

Nakon ove bitke Muavija se vratio u Siriju, ali je nastavio da cini zla šaljuci teroristicke grupe.

Taberi prenosi: (Muavija je) Zahhaka ibn Kejsa poslao na celu sa tri hiljade ljudi i naredio: "Kada stigneš do sljedbenika Alijevih, zaplijeni im njihovu imovinu." Kada je ovaj naišao na pleme Sa'lebije oduzeo im je imovinu. A kada je presreo covjeka po imenu Amr ibn Umejs koji se sa još nekoliko svojih saputnika uputio na hadzdz, svima je zaplijenio imovinu, tako da su oni izostali od putovanja na hadzdz ... [563]

Slao je Muavija takodjer i neke druge osobe kao što su Nu'man ibn Bešir, Sufjan ibn Auf, Busr ibn Arta't ..., od kojih su svaki ponaosob pocinili brojne zlocine.

Jedno od zlih djela Busra ibn Arta'ta bio je i napad na podrucje Jemena gdje je na putu sustigao porodicu Ubejdullaha Abbasa, amidzica Poslanika Bozijeg i dvoje njegove malehne djece pred ocima njihove majke zaklao, a jedan veliki broj Alijevih sljedbenika poubijao. [564]

Muavija je pocinio takva zlodjela na koja se u historiji rijetko moze naici.

Napadi i masovna ubistva Muhammeda ibn 'AbdulVehhaba u Nedzdu, Hidzazu i u pravcu Iraka, umnogome lice na Muavijina zlodjela.

Nakon Alijeve pogibije i nakon što su muslimani dali prisegu Imamu Hasanu, Muavija je ulaganjem ogromnih napora uspio da izvrši uticaj na vojsku Imama Hasana i medju njegove sljedbenike ubaci agente, te svojim spletkama i lazima primora ga da prihvati mir.

Ebu el-Faradz prenosi:
"Nakon sto je Muavija pokrenuo vojsku u rat protiv Imama Hasana, na put mu se isprijecio Ubejdullah Abbas na celu sa vojskom Imama Hasana kada je došlo i do nekih okršaja. Muavija je nocu poslao jedno lazno pismo Ubejdullahu Abbasu u kojem ga obavještava:
Hasan bin Ali mi je napisao da hoce sa mnom da sklopi mir, ako sada prihvatiš da me slijediš mozeš biti zapovjednik, a ako ne prihvatiš, poslije ne ocekuj ništa. Ako sada dodješ polovina od 10 miliona dirhema ce ti se odmah predati u ruke, a druga polovina pri ulasku u Kufu.
I Ubejdullah Abbas iste noci se prikljucio Muavijinoj vojsci."
[565]

U mirovnom sporazumu izmedju Imama Hasana i Muavije, dogovoreno je nekoliko tacaka:
"Muavija ce raditi u skladu sa Knjigom Bozijom i sunnetom Resulullahovim i Muavija nece imati pravo da za period poslije sebe odredi halifu.
Narod islamskih zemalja Iraka, Hidzaza, Jemena treba da uzivaju punu bezbjednost.
Sije, sljedbenici Alijevi gdje god se nalazili da budu bezbjedni. (Pogledati lazi vehabija koje iznose na 8 stranici, red 15 pa na dalje).
Muavija je obavezan da kriomice ne stvara probleme Hasanu ili njegovom bratu Husejnu ili bilo kome iz Ehlul-Bejta Poslanikovog, sallallahu alejhi ve alilii ve sellem ..."
[566]

Kada je nakon uspostavljanja mira Muavija ušao u Kufu sa minbera se obratio narodu: "Ja nisam sa vama ratovao da biste vi klanjali, postili, hadzdz obavili ili zekat davali, vi to i sami izvršavate. Ratovao sam da bih imao vlasi nad vama i Bog mi ju je eto i dao, mada to vama nije po volji!"? [567]
I dodao je: "Sada se odricem svih onih obaveza na koje sam se obavezao Hasanu!" [568]

Kada je Muavija došao na vlast, otpoceo je rat širokih razmjera protiv Alija i njegovih sljedbenika.

Proklinjanje i psovanje Alija u hutbama dzumanskih namaza, ucinio je obaveznim.

Ranije smo u raspravi o izmišljenim hadisima ukazali na Muavijina pisma u kojima on zahtijeva proklinjanje Alija i izmišljanje hadisa u korist drugih halifa, nasuprot svakom hadisu koji je prenesen o odlikama hazreti Alije a.s.

Zbog Muavijine naredbe i proglašavanja da je imovina i zivot onoga koji odbije proklinjati Alija halal, na hiljade muslimana je ubijeno zbog ljubavi prema Aliju i što nisu htjeli da ga proklinju, medju kojima je bio i jedan od najcasnijih ashaba Bozijeg Poslanika, Hudzr ibn Adijj i njegovi drugovi.

Slucaj Hudzra ibn Adijja i njegovih drugova spada u najcrnja Muavijina zlodjela.

0 Hudzru ibn Adijju najveci sunnitski alimi su iznijeli svoja mišljenja: Ibn Sa'd u Tabekatu, Ibn Hadzer u knjizi El-Isabe i Ibn el-Asir u Usdul Gabe, prenose:
"Došao je Bozijem Poslaniku sa svojim bratom Hanijem i ucestvovao u Bici Kadisije te osvojio podrucje Maradz 'Azra (u blizini Damaska).

Hakim u Mustadrekus-Sahihejn prenosi:
"Bio je jedan od pravednih sahabija i vodja medju ashabima Muhammeda a.s."

El-Isti'ab:
"Bio je jedan od najboljih sahabija i onaj kome je dova bila uslišana."

A Ez-Zehebi u Sijeru A'lamin-Nubela, kaze:
"Bio je castan, autoritativan i naredjivao je dobro, a sprecavao zlo. Bio je jedan od Alijevih sljedbenika i zapovjednika u Bitci na Sifinu i bio je dobar i pobozan covjek."

Ibn Kesir piše:
"Dolazio je Poslaniku sallallahu alejhi ve alibi ve sellem, i bio je jedan od dobrih sluga Bozijih te od najskromnijih sahabija. Svojoj majci je cinio mnogo dobra. Puno se molio Allahu i postio."

U El-Isabe stoji:
"Bio je jedan od Alijevih drugova i njegovih šija i bio je prisutan kada je Ebu Zerr u Rabzi preselio. Zijad ibn Ubejd (za vehabije Zijad ibn Ebi Sufjan) ga je sa još jedanaest drugova uhapsio i poslao Muaviji, a jedina njihova krivica je bila što su podrzavali Alija i sve su ih u podrucju Maradz 'Azra (regija koja je osvojena pod zapovjedništvom Hudzra) pozatvarali. Kada su neki od njihovih rodjaka od Muavije zatrazili da ih pusti na miru, Mnavija je izdao naredbu da se oni mogu osloboditi samo pod uvjetom da pristanu na proklinjanje Alija i odricanje od njega, zatim su im iskopali mezareve i donijeli im mrtvacku odjecu (cefine).
Oni su cijelu tu noc obavljali molitve, a ujutro nakon sto je Hudzr sa svojim drugovima odbio njihov zahtjev za proklinjanjem i odricanjem od Alija, klanjali su svoj posljedni namaz pored svojih mezara i Hudzr ibn Adijj je tada izmedju ostalog rekao:
Tako mi Allaha ovo je podrucje u kojem sam ja bio prvi musliman koji je izgovorio tekbir, a sada sam prvi poglavar muslimana koji u njemu biva ubijen!" [569]


U El-Isti'abu broj 5 i 48 i Usdul Gabe 1, str. 385 stoji:
"Hudzr, Bozija milost neka je s njim, svojim bliznjima koji su bili prisutni na mjestu gdje je bio ubijen, je rekao: "Ni zeljezo od mene ne odstranjujte, ni krv moju s tijela moga ne sapirite. Zelim da se u istom ovom stanju u kojem sam sada susretnem sa Muavijom pred Allahom."

Ibn Abdurabbih prenosi:
"Muavija je sedam godina pripremao narod za polaganje prisege njegovom sinu Jezidu, zbog cega je bliznje darivao novcem, a daljnima je nastojao da se priblizi." [570]

Poznati sunnitski historicar i poznavalac hadisa, pisac velikog djela El-Kamil fit-Tarih i Usdul-Cabe Ibn Asir, piše:
"Polaganje prisege Jezidu pocelo je od Mugireta ibn Su'be (jednog od Emevija) u vrijeme kada ga je Muavija htio smijeniti s polozaja namjesnika u Kufi i da na njegovo mjesto postavi jednog Emeviju, Sa'ida ibn el-'Asa.
Kada je Mugire cuo za ovu Muavijinu pricu uputio se u Sam. Kada je stigao do Jezida rekao mu je:
"Velikani iz redova Poslanikovih ashaba su pomrli, a i velikani Kurejšija. Na mjestu njih su ostali njihovi sinovi, a ti si medju najboljima od njih i medju najboljim si poznavaocima sunneta i politike, ne znam zašto Amirul Mu'minin za tebe ne uzme prisegu?"
Jezid upita: "Da li je to izvodivo?"
Mugire rece: "Da."
Jezid je razgovarao sa svojini ocem, pa je Muavija pozvao Mugirea da ga posjeti i ovaj mu je ponovo ispricao ono što i Jezidu.
Muavija gaje upitao: "Ko ce to za mene obaviti?"
Mugire odgovori: "Za Kufu cu se ja pobrinuti, a za Basru Zijad, (za vehabije sin Ebu Sufjanov) i osim ova dva u drugim gradovima ti se ne mogu suprotstavili."
Muavija rece: "Onda se vrati na posao i o ovome se posavjetuj sa svojim ljudima u koje imaš povjerenje! Pa da vidimo."
On se vratio svojim drugovima i rekao: "Muavijinu nogu sam stavio u uzengiju Muhammedovog ummeta i u njemu sam proizveo takvu raspuklinu da se nikada nece sastaviti!"
Zatim se vratio u Kufu i sa svojim sinom Musaom pronašao deset osoba privrzenih Emevijama, dao im 30.000 dirhema da odu Muaviji i u Sam te da podsticu na uzimanje prisege za Jezida.
Muavija im je u Samu rekao: "Nemojte da zurite i ostanite pri svome ubjedenju!" A potom je kriomice, Musa'a sina Mugire upitao: "Za koliko ti je otac kupio vjeru od njih?"
Musa odgovori: "Za 30.000."
Muavija rece: "Kako je za njih bila bezvrijedna njihova vjera."
Muavija je Zijadu napisao pismo u kojem mu je rekao: "Mugire je narod Kufe pozvao da da prisegu Jezidu, a Mugire nije sinu tvoga brata preci od tebe! Kada ti ovo moje pismo stigne pozovi narod Basre takodjer ...."
Procitavši ovo Muavijino pismo Zijad je pozvao jednog od svojih povjerljivih ljudi i rekao mu:
Idi Muaviji i reci mu: "Amirul Mu'minin! Pismo je stiglo, ali šta da kazem narodu ako ih pozovem da poloze prisegu Jezidu kada se on igra sa psima i majmunima i oblaci svilenu odjecu, kada pretjeruje u opijanju i kada voli da sluša udaranje talambasima i da pleše, a dio tog naroda je i Husejn ibn Ali, Abdullah ibn Abbas, Abdullah ibn Zubejr, Abdullah ibn Omer? Treba da mu narediš da jednu godinu ili dvije postupa kao i oni, a onda bismo mozda mogli narod da prevarimo!"
Kada je izaslanik prenio Muaviji ovu poruku, Muavija je rekao: 'Teško tebi, o sine Ubejdov!!? Tako mi Boga, ja sam cuo da mu je receno: "Halifa poslije mene je Zijad." Tako mi Boga, vraticu ga majci njegovoj Sumejji i njegovom ocu Ubejdu!!!"
[571]

Ibn Kesir prenosi:
"Nakon Zijadove smrti, Muavija je htio da polaganje prisege Jezidu sprovede u djelo, zbog cega je 100.000 dirhema poslao Abdullahu sinu Omera ibn el-Hataba, koji je to prihvatio.
Zatim mu je receno: "Daj prisegu Jezidu." Omerov sin je rekao: "Dakle to je Muavija htio! (ako je to tako) onda mi je vjera veoma jeftina!" (kasnije se ispostavilo da je vjera ovoga nesrecnika u stvari bila dzaba)
[572]

Ibn Abdulbirr, onaj kojemu u fikhul-hadisu (hadiski znanosti) nema ravna, davanje prisege Jazidu u Siriji, centru Emevija i medju narodom koji je odrastao su odgojem Muavije i Emevija, ovako opisuje:
"Kada je Muavija htio da u Samu za Jezida uzme prisegu u svojoj hutbi obracajuci se okupljenom narodu rekao je:
"O narode, ja sam ostario i smrt mi je blizu i zelim da vam odaberem covjeka koji ce (poslije mene) da vodi vaše poslove, a ja sam jedan od vas, pa iznesite mi svoje mišljenje."
(Muavija je mislio da ce oni, s obzirom na lekcije koje im je on davao jednoglasno reci: "Neka bude kako ti kazeš.")
Svi prisutni jednoglasno rekoše: "Mi smo sa Abdurrahmanom ibn Halidom (Halid ibn Velid je covjek koga je Ebu Bekr, nazivao "Sejfullah - Allahova sablja") zadovoljni."
Ove njihove rijeci Muaviju su teško pogodile, ali je to on u sebi zadrzao.
Kada je Abdurrahman ibn Halid ibn el-Velid obolio, Muavija je svome lijecniku, koji je bio Jevrej, nalozio da mu da kakav napitak koji ce ga usmrtiti, sto je on i ucinio i od toga je Abdurahman umro!
Muhadzir ibn Halid, Abdurrahmanov brat je sa svojim slugom kriomice došao u Siriju i jedne noci kada se Muavijin lijecnik Jevrej vracao od njega Muhadzir i njegov sluga su ga ubili!"


Ibn Abdulbirr na kraju veli: "Ovaj dogadjaj i njegov tok je ucenjacima dobro poznat!" [573]

Ibn Kutejbe ed-Dejnuri jedan od starih historicara ehlu sunneta, piše:
"Muavija je svome namjesniku u Medini pismeno nalozio da od naroda uzme prisegu za Jezida, ali on to nije ucinio kao što to nisu ucinili ni Kurejšije, pa je on Muaviji napisao:
"Tvoj narod se uzdrzao od davanja prisege tvome sinu, napiši mi svoje mišljenje o tome."
Muavija ga je potom uklonio, a na njegovo mjesto je postavio Saida ibn el-'Asaa za namjesnika Medine."
[574]

Kako su Benu Umejje bili jednoglasni u protivljenju za davanjem prisege Jazidu, Muavija je, da bi napravio raskol medju njima, Saidu ibn el-'Asu, svome emevijskom namjesniku u Medini, naredio da sruši kucu i zaplijeni imovinu prethodnog vladara Medine, Mervana, koji je bio Emevija.

"Ali, Said ibn el-'As to nije ucinio i vec je dao negativan odgovor Muaviji koji mu je ponovo naredio da to ucini, ali Said ibn el-'As je odbio. Zbog toga ga je Muavija smijenio i na njegovo mjesto ponovo postavio Mervana!
Mervan (onaj koji je bio zamjenik treceg halife Osmana je na osnovu istog naloga uzeo grupu od nekoliko ljudi i uputio se prema kuci Saida ibn el-'Asa.
Kada ih Said vidje upita: "Došli ste da mi kucu srušite?"
Mervan rece: "Da! Amirul mu'minin mi je to nalozio, a da je tebi tako što naredio zar ti to ne bi uradio?"
Said odgovori: "Ne!"
Mervan rece: 'Tako mi Boga bi. Ti bi to ucinio."
"Nikada," rece Said i izvadi iz dzepa dva pisma od Muavije, pokaza ih Mervanu i rece: "Muavija je htio da medju nama napravi razdor."
Mervan mu na to rece: "Tako mi Boga, ti si bolji od mene," i vrati se natrag ne srušivši kucu.
Said je potom Muaviji poslao pismo u kojem je napisao: "Veoma je cudno od Amirul mu'minina što je pogazio pravo rodbinstva i htio da nas neprijateljski nastroji jedne protiv drugih ...."
[575]

Belazuri, historicar kome vehabije vjeruju, piše:
"Sa'd ibn Ebi Vekas i Hasan ibn Ali su od strane Muavije, otrovani (usljed cega su i umrli)." [576]

A to je ucinio Muavija zato što je Sa'd ibn Ebi Vekkas bio jedan od šestorice clanova Omerovog vijeca za izbor halife, a Imam Hasan je prihvatanjem mirovnog sporazuma Muaviju obavezao da poslije sebe ne odredjuje nikoga za halilfu. [577]

Muavija je da bi riješio problem neslaganja sa nekoliko poznatih licnosti, Husejna ibn Alija, Abdullaha ibn Zubejra, Abdullaha ibn Omera i Abdurahmana ibn Ebu Bekra, licno otišao u Medinu i toliko je bio ljut da ni jednom od njih nije dao vremena da se s njim susretnu vec je rekao: "Ako ne daju prisegu sve cu ih pobiti!"

I kod Majke Vjernika, Aiše potuzio se na njih!"
[578]

Muavija je u Medini sa minbera Bozijeg Poslanika poceo da govori o polaganju prisege Jezidu. Tada su pomenute licnosti s njim stupile u razgovor, a Abdurahman ibn Ebu Bekr (sin prvog halife i brat Aisin) je rekao: "Zar je ovo monarhija, pa da kada jedan car kad umre drugi ga naslijedi, tako mi Boga necemo to uciniti (dati prisegu)!"

Muavija mu je nakon toga poslao 100.000 dirhema, ali on nije prihvatio, vec je vrativši mu ih natrag, rekao: "Zar vjeru svoju u zamjenu za ovaj svijet svoj da prodam?" Potom se uputio u pravcu Mekke, ali je prije nego je obavljeno uzimanje prisege na vjernost Jezidu, umro!

Ibn Abbdulbirr o tome piše:
"On je iznenada umro u mjestu el-Hubši i na tom mjestu je odmah i ukopan. Kazu da je u snu umro!" Kada je sestra, Majka Vjernika, cula za njegovu smrt odmah se uputila prema njegovom mezaru. Kada je tamo stigla zaplakala je i srocivši jednu pjesmu rekla je:
"Tako mi Boga moj plac je zbog toga što su te kada sam stigla vec bili ukopali, a da sam prije tvoga ukopavanja stigla ne bih plakala!?"
[579]

Zašto!? Hakim Nejšaburi veli:
"Spavao je i kad su otišli da ga probude, vidješe da je umro, tako da je to Aiši stvorilo sumnju, bojeci se da mu nisu neko zlo ucinili pa ga onda zivog zakopali!" [580]

Prema tome, Majka Vjernika je izgubila i drugog svoga brata i oba su ubijeni od strane Muavije.

Prvi je bio Muhammed koga je u Egiptu Amr ibn el'As ubio, a zatim njegovo mrtvo tijelo stavio u lešinu magarca i sve zajedno spalio. Majka Vjernika nije baš voljela Muhammeda jer je bio na strani Alija i u Bici kod Deve je ratovao protiv svoje sestre, a kada je ona zarobljena, Ali a.s. je odredio Muhammeda, dakle njenog brata, da se pobrine o njoj.

Upravo zbog toga Aiša nije iskazivala toliko ljutnje prema Muaviji u slucaju Muhammedova ubistva i pomirila se s njim i od Muavije je dobijala brojne poklone. [581]

A jedno od najcudnijih pitanja je saradnja Majke Vjernika sa Muavijom u pogledu prispajanja Zijada Ebu Sufjanu, jer kada je prvo pismo Majke Vjernika adresirano sa "Zijad ibn Ebu Sufjan" došlo u ruke Zijada, on je sakupio narod u mesdzid i mada je pismo bilo u potpunosti privatnog karaktera, cijelog ga je procitao pred narodom (zbog toga što je naslovljeno na njegovo ime). [582]

Ubistvo brata Abdurrahmana Aišu je jako naljutilo, tako da je ona u ime protivljenja Muaviji pocela prenositi neke hadise o odlikama nazreti Alija i Fatime, što je Muaviji bilo veoma teško podnijeti.

Ibn Kesir prenosi:
"El-Esved ibn Jazi kaze da je rekao Aiši:
"Zar nije cudno da se jedan od tuleka (oslobodjenih robova) svadja sa ashabima Allahovog Poslanika oko hilafeta?"
Majka Vjernika mu odgovori: "Zašto se cudiš? Vlast je u Allahovim rukama i On je daje i dobrom i lošem covjeku. Faraon je cetiri stotine godina vladao nad stanovnicima Egipta, a isto tako su cinili i drugi kafiri!!"
[583]

To što Majka Vjernika Muaviju poistovjecuje sa Faraonom i drugim nevjernicima, pokazatelj je njene srdzbe prema njemu.

Prema tome u historiji se ne moze naci neko ko bi volio Jezida (kao što cemo vidjeti da ni jedan musliman ne moze voljeti Jezida) cak ni stanovnici Sama koji su odrasli uz odbojne norme Emevijja, nisu htjeli da prihvate Jezidov hilafet i vidjeli smo na koji nacin je Muavija poubijao poznate licnosti radi otvaranja puta za uzimanje prisege Jezidu.

(Neka Allah na Sudnjem Danu prozivi one koje vole Jezida zajedno sa njihovim Jezidom
"A na Dan kad pozovemo sve ljude s vodjom njihovim."
Al-Isra : 71)

Pogledajmo stranicu 103 "Velikog šejtana."
Da li je Jezid u ratovima protiv Rimljana imao neku znacajnu ulogu, pa da na osnovu toga bude omiljen?

Ibn el-Asir, historicar i veliki sunnitski poznavalac hadisa i Belazuri, alim koga i vehabije priznaju, prenose: "Muavija je htio Jezida da pošalje u rat protiv Rimljana u podrucju Es-Sa'ifa, ali on se izvlacio govoreci da je bolestan, pa ga se otac okanio. U podrucjima gdje su ratovali sa Rimljanima, medju muslimanima je zavladala epidemija gripe i boginja.
U to vrijeme Jezid je sa svojom zenom Ummu Kulsum, kcerkom Abdullaha ibn Amira, otišao na izlet u mjesto Dejru Merran. Kada je cuo da je medju muslimanima na bojnom polju zavladala epidemija bolesti, srocio je nekoliko stihova: "Sad kada u Dejru Merranu sjedim na tepisima raznobojnim, a i Ummu Kulsum je sa mnom, šta to mene briga što su im vojnici u Gazkaduni oboljeli od gripe i groznice!"
[584]

Pogledati 103 stranicu "Velikog šejtana"

Jezidova mišljenja i pogledi jasno su odslikani u njegovoj zbirci pjesama.
Ibn el-Dzevzi, jedan od vaznih alima ehlu-sunneta, ovako prenosi jednu od njegovih kasida:
"Ej, voljena, pjevaj, i pricu o Ebu Sufjanu mi pricaj,
kada je na Uhudu došao i uradio to sto je uradio,
dotle da se plac i uzdasi zena muslimanskih za Hamzom (prvakom šehida) posvuda zacuo,
vinom me, spravljenim od grozdja sirijskog napoj,
jer kada pogledam obicaje stare porodice Emevijja,
vidim da je pijenje njegovo halal.

Prica o novom prozivljenju
samo je bajka za zabavljanje srca i ništa drugo.
Kada umrem odmah sa nekim drugim muškarcem spavaj,
jer nade u ponovni susret nema!
Ja moram da vidim Muhammeda,
ali naravno sa vinom koje ce kosti da mi osvjezuje..."
[585]

Belazuri piše:
"Jezid je prvi covjek koji je javno pio vino i prvi koji je javno poceo da priredjuje pjevaljke i imao je svoje sluškinje i sluge koji su mu pjevali. Zabavljao se sa majmunima, izlazio u šetnju sa psima i igrao se s pijetlovima ... Jezid ibn Muavijaje imao jednog majmuna koga je zvao Ebu Kajs i govorio: "Ovo je jedan starac od sinova Izraela koji je, zbog svojih grijehova, pretvoren u majmuna."
Davao mu je da pije vino i gromoglasno se smijao na ono što je majmun radio i stavljao bi ga da jaše na zebri i slao da se trka sa konjima..."
[586]

Ibn Kesir biljezi:
"Jezid je bio poznat po slušanju muzike, pijenju vina i haram pjevanju, lovu i drzanju sluškinja koje su imale zadatak da pjevaju i plesu. Priredjivao je medjusobne tuce ovnova i igrao se sa zivotinjama i majmunima i nije bilo jutra, a da se nije pijan probudio!
Majmuna bi vezao na osedlanog konja, a onda bi mu otpustio uzde. Na glave majmuna svojih sluga stavljao bi kape napravljene od zlata i priredjivao je konjske utrke, a kad bi umro neki od majmuna teško bi se razalostio i kazu da je uzrok Jezidove smrti to što ga je majmun ujeo..."
[587]

Belazuri prenosi:
"Uzrok Jezidove smrti je bilo to sto je u pijanom stanju nosio nekakvog majmuna na divljem magarcu i trcao za njim, u tome je pao na zemlju i slomio vrat, a još je nešto povrijedio od unutrašnjih organa i ubrzo je umro." [588]

Radi boljeg upoznavanja sa Jezidom ukazujemo na tri vazna dogadjaja koji sacinjavaju cijelo razdoblje njegovog hilafeta.

Muavija je bio vec umro, a tri vazne licnosti još nisu bile dale prisegu Jezidu: Husejn ibn Ali, Abdullah ibn Zubejr i Abdullah ibn Omer. Jezid je poslao jedno pismo svome namjesniku u Medini i obavještavajuci ga o Muavijinoj smrti naredio mu da od pomenute tri osobe uzme prisegu, a ako ne daju da ih pobije.

Namjesnik ih je pozvao i Abdullah ibn Omer je dao prisegu (sin drugog halife Omera, koji u cijelom razdoblju hazreti Alijeva hilafeta nije htio Aliju da polozi prisegu na vjernost, dok je Jezidu odmah, bez oklijevanja dao prisegu).
Ibn Zubejr je pobjegao, da ne dadne prisegu, a Imam Husejn je ostao ne dajuci prisegu rekavši: "Od islama se moramo oprostiti ako osoba kao što je Jezid postane halifa muslimana." [589]

Imam Husejn, a.s. je od ovog momenta svjesno i sa tacno odredjenim ciljem otpoceo pokret sa cijim bliskim završetkom je bio upoznat na osnovu predskazivanja koje je cuo od Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a ciji daleki završetak je takodjer on planirao.

On vidi da samo nakon pedeset godina od smrti Allahovog Poslanika, Jezid sa onakvim karakteristikama postaje zamjenik Poslanikov, vodja islama i muslimana, ali i pored svega toga muslimani na sve to gledaju ravnodušno kao da su utonuli u takav san da je za njihovo budjenje potreban jedan ogromni talas koji ce ih probuditi, a taj talas ce on morati da proizvede.

Cinjenice u koje na osnovu predaja ehlu-sunneta nema sumnje, jesu da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem predskazao da ce Imam Husejn bili ubijen, cak je rekao i mjesto gdje ce se to desiti, te da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je to govorio plakao.

Predaju o ovom prenose najveci muhaddisi ehlu-sunneta kao što je Ahmed ibn Hanbel, Taberani, Belazuri, Ibn S'ad, Taberi, Hakim en-Nisaburi, Zehebi, Ibn Hadzer el-Hejsami, Ibn Hadzer el-'Askalani, Ibn Kesir, El-Harezmi el-Hanefi, Sujuti i dr ... [590]

Imam Husejn javno proglašava protivljenje Jezidovoj vlasti i pocinje svoj revolucionarni pokret s ciljem naredjivanja dobra i sprecavanja zla i radi obavještavanja muslimana da Jezidova vlast nije u skladu sa Allahovim Zakonom.

On zna da nije dozvoljeno pokorili se onakvom Jezidu i zna da ce biti ubijen, ali svjestan je i toga da on mora svoj glas trazenja pravde i istine pronijeti do što veceg broja muslimana. Mora muslimanima reci iz kojeg razloga zele da ga ubiju, pa tek onda da bude ubijen.

Iz ovih razloga on krece iz Medine sa svojom porodicom i mladima iz Beni Hašima, ali ne tajno vec javnim putem i u sezoni hadzdza stize u Mekku. Muslimani iz vecine gradova su vec došli u Mekku radi obavljanja hadzdzskih obreda.

Imam Husejn jasno i otvoreno medju svim muslimanima oglašava svoje protivljenje davanju prisege Jezidu. Kada biva obaviješten da je Jezid spremio grupu svojih ljudi koji imaju zadatak da ga ubiju za vrijeme obavljanja hadzdzskih obreda, Imam odlucuje da ode izvan Mekke.

A gdje? Dobio je neka pisma od naroda Kufe koji su ga pozvali da dodje. Da bi saznao kakvo je tamo stvarno stanje, ranije je poslao svoga amidzica u Kufu. Ne zeleci da krv bude prolivena u casnom haremu, Imam Husejn prekida obrede hadzdza i muslimanima koji nisu mogli vjerovali da Imam napušta hadzdz, obznanjuje da krece na put i govori: "Onaj ko zeli da svoju krv dadne na Allahovom putu, neka podje sa mnom!"

Na putu za Kufu saznali su da je stanje u Kufi u potpunosti pod kontrolom Jezidovog namjesnika Ubejdullaha ibn Zijada (sin Zijada ibn Ubejda, a za vehabije sin Ebi Sufjana) i da Imam nece moci uci u grad.

Imam saznaje za pogibiju svoga amidzica u Kufi, kao i jednog od šitskih poglavara, Hani' te da su mnogi od uglednih ljudi u Kufi pozatvarani, ali Imam ipak nastavlja svoj put prema Kufi. Koga god bi susreo u putu pozivao bi ga da mu se prikljuci dajuci mu do znanja da ce biti ubijen!

Konacno nailazi na Jezidove vojne odrede koji ga opkoljavaju u podrucju Kerbele, gdje ce zajedno sa svojom bracom i braticima (osim jednog), sa svim svojim sinovima i onima koji su sa njim pošli (ukupno sedamdeset dvije osobe), postati šehidi od ruku Jezidovih vojnika. Sehidima su kasnije poodsijecali glave i poslali ih Jezidu, a porodicu Imama Husejna i njegove sestre, cije su ogrtace strgnuli sa njih, su zarobili i tjerali ih da prevale po stotine kilometara puta po vrucini da bi ih doveli do emiru-1-mu'minina, Jezida. [591]

Kada je Jezid cuo da Imam Husejn ide u pravcu Kufe, svome namjesniku Ubejdullahu ibn Zijadu naredio je da ga ubije. [592]

Jezidova vojska je prema Imamu Husejnu, njegovim drugovima i njegovoj porodici postupala na najnehumaniji nacin; zabranjivali su im vodu tri dana prije sukoba, ubijali cak i malu djecu i bebe, ubijali su zene, spaljivli šatore u kojima su boravile zene, otimali imovinu pa cak i šalove sa glava zena, gazili po tijelima šehida svojim konjima, vezali zene i djecu u lance ...(to što vehabije na 59 stranici red 11 govore o dozvoljenosti zarobljavanja šiitskih zena i djece, sigurno slijede primjer Jezida ibn Muavije koji pogide na putu majmuna i koji odvede zene Ehlul-Bejta Pejgamberovog i Zejneb, kcerku Fatime i Alija i unuku Allahovog Poslanika). Da bismo pokazali pravu sliku o Jezidu ukazacemo na neke scene iz tog stravicnog dogadjaja. Ibn El Dzezvi veliki sunitski alim pise:
"Jezid se popeo na uzvisicu Dzejrun, da doceka one koji ce donijeti glave shehida i zarobljenike. Kada ih je ugledao, izrekao je ovih nekoliko stihova:
"One grupe kad se pojaviše i ona sunca kad izadoše na uzvišicu Dzejrun, jedna vrana se tada oglasi, a ja rekoh:
Vrana istinu govorila ili laz ja sam svoj dug od duznika povratio!"
[593]
(Poslije cemo vidjeti koje bio duznik i zašto je bio duzan).

Stanje Ehlul-Bejta Pejgamberovog bilo je tako zalosno da Sahl ibn S'ad kaze:
"Jednoj od zarobljenih zena sam prišao blize i upitao: Ko si ti, o djevojko?
Ona odgovori: Sekina, kcerka Husejnova!
Sahl: Ja sam Sahl ibn S'ad i djeda tvog, Poslanika, sam vidio i cuo sam od njega hadis, da li mogu nešto da ucinim za vas?
Kcerka Imama Husejna mu rece: Ako mozeš, onome koji nosi glavu moga oca da kazeš da glavu odnese malo više na procelje tako da narod gleda u glavu, a manje da pogleda u nas zene, mi smo Porodica Poslanika Allahovog!
(jer im je emiru-l- mu'minin Jezid zaplijenio hidzabe). [594]

Jezid-emir
Naslovna strana knjige izdate od strane Saudijske Arabije, Ministarstvo obrazovanja, skolska biblioteka, koja se zove: "Istina o Zapovjedniku vjernika Jezidu ibn Muaviji"
Jezid je pozvao uglednike Sama u svoju palatu, a onda je pošto su vec stigli, naredio zarobljenicima da udju i da mu donesu glave šehida.

Ibn el-Dzevzi biljezi:
"Djecu i kceri Porodice Allahovog Poslanika su povezane u uzad jedne uz druge, doveli u palatu na Jezidov skup." ... [595]

Glavu Imama Husejna su stavili na jedan posluzavnik napravljen od zlata i iznijeli je pred Jezida, sina Muavijinog. On je potom zatrazio da mu se donese drveni stap a onda je u prisustvu Hussejnovih sestara, djece i rodjaka, poceo udarati tim stapom po usnama i prednjim zubima imam Hussejna, govoreci: "Kakao su samo bili lijepi prednji Hussejnovi zubi" [596]

Ebn Barze el-Eslemi rece: "Zar da po zubima Husejnovim udaraš? Tako mi Allaha udaraš po mjestu koje je Poslanik Allahov, sam sam to vidio, usnama svojim doticao. O Jezide, na Dan sudnji ceš doci, a zagovornik ce ti biti Ibn Zijad, a zagovornik Husejnov ce biti Muhammed!", zatim je ustao i izašao.
[597]

Tunel
U Mekki ima saobracajni znak koji pokazuje pocetak tunela "Ebu Leheba", a neki od hadzija ga je prekrizio i napisao Kur'anski ajet "Neka propadne Ebu Leheb, i propao je"
Ibn Kesir, Ibn A'sam, Harezmi el-Hanefi i drupi prenose da je emiru-1-mu'minin!, kada je udarao po Husejnovim usnama, izgovorio ove stihove:
"Da mi je da moji djedovi sa Bedra ovo vide ... pa da se raduju i od radosti da suze liju i govore:
Jezide, neka ti je svaka hvala. Mi smo poubijali njihove velikane i tako smo neuravnotezenost nastalu na Bedra u ravnotezu vratili. Ne bio ja Utbe (otac Hinde, majke Muavijine, koji je ubijen na Bedra) ako se ne osvetim potomcima Muhammedovim za ono što su pocinili. Benu Hašim su se samo poigravali s vlašcu, a nije bilo ni objave ni bilo cega drugog! ..."
[598]
Jezid je mislio daje ovim njegovim cinom sve završeno.

Medjutim, kada je narod Medine cuo da je Imam Husejn postao šehid Jezidovom rukom, grupa uglednika iz Medine na celu sa velikim sahabijom Abdullahom ibn Hanzale Gasilu-1-Mela'ike, uputila se prema Samu da ispita zašto je Imam Husejn ustao protiv Jezidove vlasti, zašto ga je Jezid ubio i zasto je njegovu porodicu zarobio ...

Po dolasku u Sam Jezid ih je veoma toplo primio i obasuo ih je mnogim poklonima. Samom Abdullahu ibn Hanzaleu dao je 100 hiljada dirhema, a posto je imao osmoro djece svakom od njih je poslao po 10 hiljada dirhema i raznovrsne druge poklone.

Kada se ova delegacija vratila iz Sama u Medinu svi njeni clanovi su sasvim otvoreno govorili protiv Jezida:
"Mi dolazimo od covjeka koji nema vjere, koji pije vino i muziku svira, a ispred njega zene plešu i koji se igra sa psima ... njega ne priznajemo za svoga halifu."

Abdullah ibn Hanzale rece:
"Tako mi Allaha, ako me niko dragi ne pomogne sam cu sa svojih osam sinova da vodim dzihad protiv njega, a ono što sam uzeo od njega uzeo sam da iskoristim protiv njega samoga."
Narod Medine je tada odbacio Jezidov hilaiet i Abdullahu ibn Hanzaleu dao prisegu da ce se sa njim boriti protiv Jezida.
[599]

Najvazniji poznavalac hadisa ehlu sunneta Ez-Zehebi piše:
"Narod je Abdullahu ibn Hanzaleu dao prisegu da ce sve do smrti biti uz njega, a on im je rekao:
O narode, Allaha se bojte! Tako mi Allaha, ne ustasmo protiv Jezida sve dok se ne pobojasmo da ce nas Allah s neba (zbog popuštanja Jezidu) kamenjem posuti. Jezid je zaista osoba koja spava sa zenama udatim, sa kcerkama vlastitim i sa sestrama blud cini, vino pije i namaz izostavlja."
[600]

Emiru-l-mu'minin potom svom zapovjedniku vojske naredjuje da poduzme korake za gušenje ustanka u Medini i to ovakvim nalozima:
"Tri dana narod pozivaj da se povuce od pobune, a ako ti ne daju pozitivan odgovor, povedi rat protiv njih. Kada ih pobijediš u vremenu od tri dana Medinu proglasi halalom i svojim vojnicima obznani da im je u ta tri dana dozvoljeno da rade u Medini što god hoce i sve ono što se u Medini nadje od imovine, oruzja, hrane i ostalog pripada vojsci. A nakon ta tri dana ostavi se naroda!" [601]

Nakon pogibije Abdullaha ibn Hanzale'a i osam njegovih sinova i ostalih boraca, te nakon pobjede Jezidove vojske, Muslim, zapovjednik vojske, je tri dana Medinu prepustio vojsci i rekao da im je dozvoljeno da rade što hoce.

Ibn Kesir biljezi:
"Sedamsto nosioca Kur'ana (hafiza, tumaca, ucitelja ...) je tada pobijeno, od kojih su trojica bili sahabije Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Toliko je ljudi pobijeno da niko u Medini nije ostao neoštecen." [602]

Ibn Kesir prenosi:
"Zene su silovali i kazu da je tada hiljadu djevojaka zatrudnilo, a Zuheri kaze:
medju ubijenima je bilo sedam stotina osoba velikana od muhadzira, ensarija i mevalija, a ostalih ubijenih, koje ja ne poznajem bilo je deset hiljada!"
[603]

A Sujuti prenosi:
"U ovom dogadjaju ubijen je veliki broj sahabija i nesahabija, a Medina je opljackana i hiljadu cednih djevojaka je tada silovano." [604]

Ez-Zehebi kaze:
"Jedna grupa vojnika je upala u kucu sahabije i muhaddisa Ebu Said el-Hidrija i zaplijenila sve što su našli u njoj, zatim je ušla druga grupa i kad su vidjeli da ništa nema napali su na Ebu Saida "i poceli da mu cupaju bradu." [605]

Cetvrtog dana, kada je završen trodnevni period ebahe (dozvoljenosti da se radi što god ko hoce) u Medini, Jezidov zapovjednik vojske od naroda je zatrazio da jedan po jedan prilaze i poloze prisegu da su Jezidovi "robovi"! [606]

Druga znacajna licnost koja je izbjegla polaganje prisege Jezidu je Abdullah ibn Zubejr, sestric Majke Vjernika Aiše, koji je nakon pogibije Imama Husejna a.s. poveo ustanak protiv Jezida i svrgnuo s vlasti njegovog namjesnika u Mekki. Zbog toga je Jezid naredio pohod na Mekku, ali je zapovjednik njegove vojske, Muslim na putu umro i prije nego što je izdahnuo rekao je: "Ja u cijelom svom zivotu nisam uradio bolje djelo od pokolja u Medini, pa ako i pored toga budem uveden u vatru, onda sam stvarno nesrecnik!" [607]

Nakon njega za zapovjednika vojske je došao drugi covjek, Ibn Numejr. Kada je Jezidova vojska konacno stigla do Mekke, opkolili su grad i svuda unaokolo postavili katapulte kojima su kasnije, posto se Ibn Zubejr tamo nalazio, gadjali zapaljivim sredstvima u pravcu svetog hrama i Kabe. Usljed toga došlo je do pozara unutar svetog hrama, a i samu Kabu je obuzela vatra, a tom prilikom su izgorjela i dva roga od ovce koju je Allah dzš poslao Ibrahimu a.s. da je zakolje kao kurban umjesto Ismaila a.s., koji su do tada bili cuvani unutar Kabe. I pored toga Jezidovi vojnici nisu uspjeli da uzmu Mekku i ona je ostala u okruzenju sve dok emiru-l-mu'minin Jezid nije umro. [608]
U spaljivanju Kabe bizantijski krišcani koji su bili Jezidovi drugovi imali su kljucnu ulogu.

U knjizi "Sivasa Shariyya" [609] izdatoj '94 godine u Londonu, pisac Ihsan Ihsanullah, analizirajuci vjerske osnove politike vehabijske drzave, u njenom drugom dijelu, izmedju ostalog, piše:
"To što je saudijska drzava 1979 za gušenje pokreta ekstremisticke grupe Dzuhejmanu el-'utejbi koji su bili krenuli da uspostave islamsku vlast i bili su vec uzeli Sveti Hram pod svoju kontrolu, iskoristila francuske komandose i Sveti Hram ucinila predmetom napada tenkova i aviona, utemeljeno je na Jezid ibn Muavijinom iskorištavanju bizantijskih krišcana u ratu protiv Abdullaha ibn Zubejra, kada je bio spaljen Sveti Hram!"

Izgleda da je i saudijsko korštenje njemackih specijalaca [610] za gušenje demonstracija hadzija iz islamskih zemalja 1987 protiv Amerike, Rusije i Izraela u Mekki bilo takodjer utemeljeno na Jezidovom postupku!

Nakon Jezida prisega u Samu data je Muaviji njegovom sinu.
Na osnovu onoga što prenosi Ibn Hadzer, njegov sin (Muavija) nije trazio hilafet, vec je svoje mišljenje sa minbera ovako iznio:
"Hilafet je uze Allahovo koje je moj djed Muavija preuzeo od onih kojima ono i pripada i zbog njega se sukobio sa onim koji je preci od njega, Alijom ibn Ebi Talibom i zbog njega vas je doveo do ovog što vidite, sve dok ga smrt nije stigla i sve dok se u kaburu svom nije našao sputan grijesima svojim. Nakon njega preuzeo ga je moj otac Jezid, mada je drugima pripadao, i sa sinom kcerke Poslanika Allahova se zbog toga sukobio sve dok na kraju nije otišao u grob svoj i pod okrilje grijeha svojih," a potom je zaplakao. [611]

Hasan el-Basri, jedan od najpoznatijih znalaca i mislilaca medu tabi'inima, kako prenose vjerodostojni historicari ehlu-sunneta, kao što su Ibn Kesir, Ibn Asakir, Taberi, Ibn el-Asir i drugi, svoje mišljenje o Muaviji i njegovom sinu Jezidu ovako objelodanjuje:
"Muavija je imao cetiri osobine, od kojih je svaka pojedinacno dovoljna da ga baci u propasl i vjeciti boravak u Dzehennemu

1. Ustajanje njega i njegovih maloumnih sljedbenika protiv ovog ummela sve dok konacno nije, da se ne konsultuje sa njim, preoteo vlast nad ummetom, iako je u njegovim redovima bilo sahabija te plemenitih i uglednih ljudi;
2. Njegovo postavljanje za nasljednika hilafela svog sina koji je uvijek pio vino i bio pijan, te oblacio svilenu odjecu i svirao muziku;
3. Prispajanje Zijada Ebu Sufjanu, iako je Allahov Poslanik rekao: "Dijete pripada zakonitom i šeriatskom ocu, a bludnik mora da bude kamenovan,"
4. Ubijanje Hudzra i drugova njegovih; "... teško li je njemu od Hudzra i drugova njegovih, teško li je njemu od Hudzra i drugova njegovih."
[612]

Zar nije Jezid u svojim brojnim pjesmama kroz stihove porekao poslanstvo Muhammeda, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i zar nije obznanio da je njegovo ubijanje Poslaniku najblizih, bilo zbog toga sto je htio da se osveti za poubijane kurejšijske kafire, njegovog amidzu, dajdzu i pradjeda po ocu?

Kako to da jedan musliman sa vjerovanjem da je Muhammed Allahov rob i Allahov Poslanik, ako kaze "Ja Resulallah" - "0 Allahov Poslanice," postaje mušrik, a Jezid sa onako prljavim djelima i otvorenim iskazivanjem nevjerstva i dalje za neke ostaje imam?

Kako se ne stide da muslimane zbog brijanja brade smatraju licemjerima, a Jezida, koji je sa vlastitim sestrama i kcerima cinio blud, smatraju svojim imamom!?

A šta o Muaviji kazu?
Zar na osnovu sahih hadisa koji je prenesen u Buhariji, Muslimu i drugim hadiskim knjigama, Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nije rekao: "Onaj ko se prema Ammaru bude neprijateljski odnosio, Allah ce se prema njemu neprijateljski odnositi, a onaj ko Ammara mrzi, Allah ce njega mrziti." [613]

Zar vehabije sebe ne smatraju sljedbenicima sunneta!? Muslim prenosi: "...onaj ko mrzi Alija je munafik." [614]

Muslim prenosi da je Muavija Sa'd ibn El-Vekkasu prigovorio zašto i on ne grdi Alija?" [615]

I Nesa'i prenosi da je Muavija na hadzdzu izostavio telbiju zbog mrznje prema Aliju a.s. a i drugima je zabranio. [616]

Postoje sahih i mutevatir hadisi koji govore da je ljubav i prijateljstvo prema Aliju a.s. isto što i prijateljstvo i ljubav prema Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i Allahu dz.š. i da je mrznja prema Aliju mrznja prema Poslaniku i Allahu. [617]
Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: "Ko grdi Alija, mene grdi!" [618]

Zar Muavija nije iznosio najgore klevete i psovke na Alija a.s.? Zar nije bio najzešci Alijev neprijatelj? Zar prijateljstvo i slijedjenje Muavije nije najbolji dokaz za lazne tvrdnje vehabija da su sljedbenici sunneta? Nije li slijedjenje Muavije i Jezida te iskazivanje ljubavi prema ovoj dvojici najbolji dokaz o nevjerovanju vehabija?

Vehabije kazu da su medju ashabima najbolje postupili oni koji su ostali po strani i nisu podrzavali ni Alija a.s. ni Muaviju, pa da vidimo ko su oni?

Najbolji primjer iz te grupe ashaba je Abdullah ibn Omer ibn el-Hattab. On za vrijeme Alijevog petogodišnjeg halifala nije dao prisegu Aliju a.s. i u okrilju njegove vlasti je zivio sasvim slobodno.

U Bici na Siffinu je ostao po strani, a nakon Alijeve a.s. pogibije dao je prisegu na vjernost Muaviji. Nakon Muavije i Jezidu je dao prisegu, a u vrijeme ustanka medinskog naroda protiv jezida, on je okupio sve svoje rodjake i nalozio im poslušnost Jezidu, smatrajuci da je kršenje datog zavjeta na vjernost haram. [619]

Svima je dobropoznat najkrvolocniji placenik iz dinastije Emevija Hadzdzadz ibn Jusuf.

Ibn Asakir prenosi:
"Dva covjeka su o njemu raspravljala. Jedan rece: "Nevjernik je."
A drugi: "Vjernik je ali na krivom putu"
Potom su otišli kod poznatog alima iz reda tabi'ina po imenu Sa'bi i upitali ga o njemu, a on im odgovorio: "Hadzdzadz je vjernik u šejtana, a nevjernik u Allaha Velikoga."
(Tarihu Ibn Asakir 4 str. 81)

Tirmizi u svom Sahihu prenosi:
"Broj onih koje je Hadzdzadz muceci ubio dostigao je 120.000 ljudi" (El-Tirmizi 9, str. 64)

Ibn Asakir:
"Nakon njegove smrti, u njegovom zatvoru bilo je zatvoreno osamdeset hiljada ljudi od kojih su trideset hiljada bile zene." (Tarihu Ibn Asakir 4, str. 80)

Ibn Kutejbe:
"Hadzdzadz je u jednom danu ubio sedamdeset i nekoliko hiljada ljudi, krv je tekla po sokacima, a stizala je i do dzamijskih vrata." (Tarihu Hulefa od Ibn Kutejbe tom 2, str. 26)

Kada je Abdulmelik ibn Mervan postavio Hadzdzadza kao namjesnik vladara u Hidzazu, Abdullah ibn Omer je nocu došao da mu polozi prisegu na vjernost!
"Hadzdzadz mu je rekao: "Dodji sutra."
Abdullah ibn Omer rece: "Pejgamber je rekao: Ko umre, a ne da prisegu na vjernost nekom Imamu, taj je umro dzahilijjetskom smrcu; bojim se da do sutra ne umrem."
Hadzdzadz, kojemu je ruka bila zauzeta pisanjem, rece: "Ruka mi je zauzeta, uzmi moju nogu, daj prisegu i idi!"
Ovaj je to i ucinio, a zatim otišao!"
[620]

Ovaj je covjek pet godina slobodno zivio pod zaštitom Alijeve a.s. vlasti i nije mu dao prisegu. Njega su ubrajali u fakihe, a Buharija ga narocito poštuje, sigurno zbog njegovog politickog opredjeljenja i posebnosti hadisa koje on prenosi.

On je bio medju prvima koji su u Bici na Siffinu bili neopredjeljeni i ostali postrani. Da li je s obzirom na ono što smo rekli i na sahih hadise koje smo od Poslanika Allahovog ovdje naveli, neopredjeljenost u toj bici bila dozvoljena? Zar Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nije rekao: "Istina je sa Alijem i Alije sa istinom i nikada se jedno od drugog nece odvojiti."? [621]

A koje osobe iz reda sahabija su bile sa Muavijom?
Amr ibn el-'As, Samuret ibn Dzundab, Ebu Hurejre, Mugejret ibn Su'be, Zijad ibn —?!—, a o svakom pojedinacno smo na odgovarajucim mjestima govorili ranije.
Vecina ashaba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, bila je na strani Alija a.s.; Ammar ibn Jasir, Uvejs (Vejsil) el-Karani, Huzejme ibn Sabit, Hašim ibn Utbe, bili su od najboljih ashaba Allahovog Poslanika, koji su u ovoj bitci postali šehidi.

Prema tome, moze li se Ali a.s. spustiti na Muavijin nivo?

Da prljava politika nije izmijenila tok historijskih dogadjanja, da li bi Ebu Bekr i Omer bili na istoj ravni sa Alijem a.s.? I da li je neko od ashaba bio na Alijevom a.s. stupnju?

Na kraju, ko odredjuje nivo i stepen ljudi?

Ako to cine Allah dz.š i Poslanik Njegov sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, onda na osnovu predanja i rivajeta najvecih alima ehlu-sunneta, niko poslije Poslanika nije na istoj ravni sa Alijem.

Ibn Asakir od Ibn Abbasa prenosi:
"Tri stotine ajeta u Kur'anu objavljeno je o Aliju." [622]

Ibn Asakir od Ibn Abbasa prenosi:
"Ono sto je u Knjizi Allahovoj objavljeno o Aliju, ni o kome drugom takvo što nije objavljeno." [623]

I Taberani od Ibn Abbasa prenosi:
"Allah je u brojnim ajetima ukorio ashabe Muhammeda, a Alija nije pomenuo, sem po dobru." [624]

Ahmed ibn Hanbel sa lancem prenosilaca od Ibn Abbasa prenosi:
"Allah je u Kur'anu u nekoliko navrata ukorio ashabe Muhammeda sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a Alija nije pomenuo sem po dobru." [625]

Ranije smo govorili o ukoru i prijetnji koja se u pocetnim ajetima sure El-Hudzurat odnosi na Ebu Bekra i Omera, ali da bi dokazali ispravnost navedenih recenica ukazujemo na još jedan primjer

Ibn Kesir, koji uvijek nastoji na neki nacin da opovrgne odlike Alija a.s., u tefsiru sure Al-Mudzadele prenosi: "Ashabima je od strane Allaha bilo zabranjeno sašaptavanje (radi povjerljivih razgovora) sa Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, izuzev ako prethodno ne daju nešto kao sadaku. Niko od ashaba se nije sašaptavao sa Poslanikom više od Alija ibn Ebi Taliba koji je jedan dinar rasitnio i svaki put kada bi htio nešto razgovarati na takav nacin sa Poslanikom, prvo bi dao nešto kao milostinju i onda bi odlazio Poslaniku." [626]

Ovaj propis je objavljen u 12 ajetu sure Al-Mudzadele, ali niko sem Alija a.s. nije bio spreman da daje sadaku, pa je Allah objavivši 13 ajet i ukorivši ashabe koji nisu htjeli da daju što im je nalozeno, dokinuo ovaj propis o sadaki. [627]

Ali, uz sve to vidimo kako prokleta politika cini svoje. Buharija prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao Ebu Bekru: "Ebu Bekre, ne placi! Za mene je od svijeta najdarezljiviji po svojoj imovini i druzeljubivosti Ebu Bekr. Kada bih ... ." [628]

Kako to da Ebu Bekr nije spreman dati barem jedan dirhem sadake na Allahovom putu, kao preduvjet sašaptavanja sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a sa druge strane hadis iz Bubarije, Poslanikovim jezikom ga naziva "najdarezljivim u pogledu imovine i druzeljubivosti".

Pored Kur'ana i u hadisima se kako to prihvata ulema ehlu-sunneta, ni o kome ne prenosi toliko dobrih osobina i odlika kao o Aliju a.s.
El-Hakim od Ahmeda ibn Hanbela prenosi:
"Ono što se (u hadisima) prenosi o Aliju a.s. ni o jednom drugom sahabiji nije preneseno." [629]

Imam Nesai, jedan od najvecih muhaddisa ehlu-sunneta kaze:
"Ono što se dobrim lancem prenosilaca prenosi o Aliju, ni o jednom drugom ashabu Allahovog Poslanika se toliko ne prenosi." [630]

Ez-Zehebi jedan od najznacajnijih sunnitskih muhaddisa kaze:
"Odlike koje su u hadisima prenesene o Aliju ni o jednom drugom ashabu nisu prenesene." [631]
I pored toga što postoji veliki broj ovakvih hadisa sigurno je da su mnogi i nestali poslije pokušaja Muavije i Emevija za uništavanjem svih hadisa koji govore o Alijevim a.s. odlikama i odlikama Ehlul-Bejta a.s.

Ibn Abdirabbih prenosi:
"Jedan ucenjak je rekao svome sinu: "Sine moj! Ne vidje li ti kako neki (Muavija i Beni Umejje) proklinjaše Alija ne bi li okaljali i uništili njegovu licnost, ali izgleda da su ga oni ka nebu uzdizali." [632]

To je dakle ono što kaze Allah i Njegov Poslanik. Medjutim, ako stepen i nivo vrijednosti covjeka biva odredjen politikom Emevija, u tom slucaju ... Muavija, Jazid, Amr ibn el-'As, Aiša, Abdullah ibn Omer, Talha, Zubejr, Samuret ibn Dzundab, Halid ibn Velid, Ebu Ubejde, Abdurrahman ibn Avf, Abdullah ibn Ebi Sarh, Hakem ibn el-'As, Mervan ibn el-Hakem, Mugejret ibn Su'be, Zijad ibn —?—, Hind majka Muavijina, itd itd ce biti najbolji, najplemenitiji i najpravedniji od svih drugih ljudi, a onaj ko pokuša da ih kritikuje postaje kafir, necisto stvorenje sa kojim nije dozvoljeni jesti hranu, kojeg treba samo ubiti, a njegov leš, ne rukom vec drvetom ili nekim drugim predmetom gurnuti u neku provaliju! [633]

Moze da izgleda cudno, ali kada pogledamo u povijest islama, temelje ove politike vidimo ovakvim: Kada je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, u Mekki uporno pozivao u islam i kada su mu Ebu Talib i porodica Beni Hašim pruzili svoju punu podršku i zaštitu, sve Kurejšije, od kojih i Tejm, pleme Ebu Bekra i Adij, pleme Omerovo, tada su potpisali svestrani bojkot porodici Beni Hašim (Poslanik, Hatidza, Ebu Talib, Hamza, Ali, Dzafer, i dr...) i nametnuli im tri crne godine patnje i mucenja kada je stanje u tom okruzenju bilo tako teško da su svake tri osobe morali hraniti samo jednom hurmom ...

A na dan Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, preseljenja na ahiret, dok su Beni Hašim ozalošceni spremali dzenazu svome najdrazem, ... i Ubejde su iskoristili priliku i pozivajuci se na pravo Kurejšija na vlast, jedan postaje halifa, a preostala dvojica bivaju njegovi zamjenici. Zatim napadaju na kucu Alija a.s. i Fatime a.s. i prijete da ce da ih zapaliti i zaplijenjuju im imovinu.

Nakon toga, Ebu Bekr postavlja Jezida, sina Ebu Sufjanovog i brata Muavijinog, za komandanta cijele islamske vojske, koja je trebala da ode u pravcu Sirije, Muaviju za zapovjednika jednog dijela te vojske (El-Imametu ve Sijasa), a u drugim gradovima postavlja svoje namjesnike, ali ni jedna osoba iz porodice Benu Hašim u toku cijelog njegovog hilafeta nije postavljena, ni na jedno mjesto u politici, vojsci ili ekonomiji drzave.

Kada je za vrijeme Omerove vlasti umro Jezid sin Ebu Sufjana na njegovo mjesto Omer je postavio Muaviju kao namjesnika u podrucju Sirije. Za vrijeme Omerove vlasti, ni jedna osoba iz porodice Benu Hašim nije postavljena ni na jednu politicku, vojnu niti ekonomsku funkciju, a Osman je sam bio od Emevija. Kada Osman postaje halifa, Ebu Sufjan, Muavijin otac veli:
"O djeco Umejje! Hilafet je prolazio kroz ruke plemena Temim i Adij sve dok nije postao predmetom apetita i pao vama u ruke; dodajite ga jedni drugim isto onako kao što djeca medjusobno dodaju loptu, tako mi Allaha ništa nema od njihovog Dzenneta niti od Dzehennema!" Našto je Osman viknuo: "Idi od mene, nek Allah ucini s tobom baš ono što je i ucinio!" [634]

Drugog dana je opet došao Osmanu i pošto je bio slijep, upitao je:
"Ima li neko da nije od naših (Benu Umejja) medju nama?" Osman mu odgovori: "Ne"
Ebu Sufjan rece: "O Osmane rad (za islam) je svjetska stvar, a vlast je dzahilijjetska, zato porodicu Emevija ucini centrom Zemlje."
[635]

Osman je postupio po ovom savjetu tako da je ubrzo po cijeloj islamskoj zemlji postavio sve emevijske griješne i nepravedne vladare.

Kao mjerilo u procjenjivanju licnosti mi koristimo Kur'an i Sunnet, zato Alija a.s. smatramo najvišom i najplemenitijom licnošcu poslije Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a neke ne samo što smatramo da nisu na istom nivou sa Alijom, vec smatramo da se ne mogu ni porediti s njim; ubjedjeni smo da je njihove licnosti proizvela politika Benu Umejja. Ne smatramo ih ni kafirima ni munaficima, a ko takvo što nama pripise slagao je, ali ih ne smatramo ni dostojnim da budu sveci kao što to drugi od njih cine i smatramo da su za mnoga dogadjanja u povijesti islama bili krivi.

Smatramo da nije zabranjeno ulaziti u kriticko posmatranje i analizu njihovih djela.

Teoriju o pravednosti svih ashaba smatramo izmišljenom teorijom Benu Umejje, kojom su htjeli da pokriju crne postupke vladara i na taj nacin zabrane svaku vrstu kreativne kritike. Ovo mišljenje je potpuno u suprotnosti sa Kur'anom i sunnetom Poslanikovim sallallahu alejhi ve alihi ve sellem i oprecno je onom o cemu govore historijske cinjenice.

Kur'an nam kazuje da je medju ashabima bilo munafika (Al-Tevba : 101), kao i giješnika koji nevjeruju, kao što je Velid ibn Ukbe Emevi, Osmanov namjesnik u Kufi (As-Sedzda : 20).

I daje nam do znanja da je medju ashabima bilo onih koji su lagali na Allaha kao što je Abdullah ibn Ebi Sarh, Osmanov namjesnik u Egiptu (As-Saff : 7).

I Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je takodjer izvijestio o otpadništvu od vjere velikog broja njegovih ashaba. [636]

Historijske cinjenice dosta govore.
... je ne dan Sekife psovao Sa'da Ibn Ubade'a, zbog njegovog protivljenja hilafetu Ebu Bekra.
... je psovan Omera zbog njegovog protivljenja zapovjedništvu Usame nad vojskom.
... je psovao Ammara i sve stanovnike Medine smatrao nevjernicima.
... grdio Osmana i drzo da je nevjernik ...

I na kraju šta moze pokriti sva ta pitanja ... to je teorija o pravednosti svih ashaba!

A postavljanje pitanja o njihovim postupcima, kritikovanje i slicno je zabranjeno i ne spada u prava "vjernika."

Pitanje ashaba u potpunosti je politicko pitanje, koje se i danas, posredstvom placenika "Velikog šejtana," koristi u borbi protiv šija.

Vehabije kao što su koristili izraz tevhida kao adut protiv svojih politickih protivnika, isto tako lazu kada tvrde da su oni ti koji staju u odbranu ashaba.

Knjiga "Satanski stihovi" Salmana Rušdija moze dokazati ispravnost vehabijskih tvrdnji da staju u odbranu ashaba. Ova prljava knjiga štampana je sa jednim podlim i lukavim ciljem. U njoj se na najgori moguci nacin psuje i skrnavi svetost Kur'ana, Poslanika Allahova, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i ashaba.

Medju ashabima koji su najviše vrijedjani u toj knjizi je i Aiša, Ebu Sufjan, Hind, prema kojima vehabije iskazuju izuzetnu ljubav, a mi smo ranije ukazali na neke od ovih primjera. Vehabije ne samo da nisu reagovale zbog vrijedjanja Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, vec nisu reagovale ni zbog vrijedjanja sahabija, koje smatraju svojim vodjama.

Oni šije smatraju nevjernicima zbog logicnih i s pravom upucivanih kritika na nekorektne politicke stavove Aiše, mada šije Majku Vjernika, Aišu, sa stanovišta morala, vide potpuno cistom (pogledati pismo 156 iz Nehdzul-Belage) i dok Zapad i sejtanske sile Aišu (neuzubillah) nazivaju glavnom prostitutkom, vehabije još uvijek cute!

To pokazuje da Majka Vjernika, Aiša protivno njihovoj propagandi, za vehabije ne vrijedi ni koliko bludnica iz porodice Ali Saud, princeza, Meša'il. Sedamdesetih godina ovog vijeka u Britaniji je snimljen film pod naslovom "Smrt princeze". U ovom filmu odslikan je istiniti dogadjaj o zlocinu kojeg je pocinio vehabijski rezim u Saudiji. Radi se o tome da je djevojka iz porodice Ali Saud upoznala nekog mladica koji nije bio iz te porodice i ubrzo su se zavoljeli.

Medjutim, unutrašnji porodicni zakoni ne dozvoljavaju da se djevojka iz porodice Ali Saud uda za mladica koji nije iz te porodice te djevojku prisiljavaju da nekog momka iz porodice Ali Saud prihvati kao svog muza što ona i cini, ali preko svoje volje. Nakon svecanosti uprilicene za šerijatsko vjencanje, djevojka stupa u kontakt sa svojim voljenim momkom i dogovaraju se da napuste zemlju te da zajedno zive negdje izvan Saudije.

Drzavna sluzba sigurnosti cijeli slucaj drzi pod kontrolom i strpljivo prati njihove pokrete, sve dok ih nisu uhapsili na aerodromu, kada su pokušali da pobjegnu u inostranstvo.

Okrivivši je za blud i gazenje porodicnih zakona porodice Ali Saud uz insistiranje njenog djeda u prisustvu mladih djevojaka iz porodice Saud, djevojci sabljom odsijecaju glavu! Nakon ovog dogadjaja u Britaniji je snimljen film. I kao i obicno, kako to rade vehabije, odmah se tajno prave kontakti i predlaze da se cijela dobit od filma unaprijed plati u gotovini, da se film ne bi emitovao.

Medjutim, kada vide da od toga nema ništa, saudijske vlasti zvanicno prijete da ce prekinuti politicke i ekonomske odnose sa Britanijom, usljed cega se Britanci povlace i sprjecavaju emitovanje filma! [637]

Po pitanju "Satanskih stihova," pošto se radilo o svjetskoj zavjeri šejtanskih sila protiv zivog i revolucionarnog islama, vehabije su na nivou vjere i politike u suprotnosti sa njihovim tvrdnjama da slijede, podrzavaju i štite ashabe, ostali nijemi i time pokazali da im Aiša ne vrijedi ni koliko Meša'il, koja je po njihovim "šerijatskim" normama, bludnica porodice Saud.

Eš-Sejh Sa'id Sa'ban, veliki alim sunnitskog mezheba iz Libana i vodja pokreta Islamski tevhid, u reakciji na fetvu Imama Homeinija (protiv Salmana Rušdija) je objavio: "Ova fetva pokazuje ko je pravi podrzavatelj i cuvar islama. Oni koji su zbog filma "Smrt princeze" na najvišem mogucem nivou reagirali, naspram nevjernicke knjige "Satanski stihovi" su ostali bez rijeci. Kako onda sebe smatraju cuvarima islama?"

Ministar odbrane u Siriji Mustafa Tallas, koga vehabije smatraju nevjernikom, 1990 godine napisao je knjigu protiv Salmana Rušdija pod naslovom "Raddun 'alaš-šejtan" (Odbacivanje šejtana) na 212 stranica.

Na strani 154 piše:
"Ja ne znam kako ce Tacer i opsluzitelj dva casna hrama, kralj Fahd Abdul'aziz jedno drugom pogledati u oci na dan kada budu potpisivali ugovor o kupoprodaji aviona "Tornado," vrijedan 24 milijarde dolara ... kako ce oni da predaju i prime ovoliku sumu novca ... ta ista zena koja je do jucer govorila "aferim" onome koji je psovao Poslanika islama i njegovu vjeru uzeo predmetom ismijavanja i još rekao: "Mekka je bila jedna velika javna kuca za majku vjernika."

Ljutnjom saudijske drzave na britanske vlasti zbog filma "Smrt princeze" postignut je cilj, jer cim je Tacerova cula za prijetnju saudijaca prekidom odnosa, podigla je svoj rep i naredila da se film ne emituje ne osvrcuci se ni na potpisane ugovore za taj film ..."
[638]

Ako zelimo više saznati koliko vehabijama znaci Aiša, pogledajmo što je napisao londonski "Tajms" u izdanju 13.03.1989 godine:
"Vlasti u Britaniji su Saudijskoj Arabiji dale do znanja da ce ukoliko Organizacija Islamske Konferencije (koja se te godine trebala odrzali u saudijskom gradu Dzedi) bude donijela kakve teške i prejake odluke protiv knjige "Satanski stihovi" otkazati posjetu britanskog prijestolonasljednika Saudiji. A komentar pomenutih novina na ovu temu je: "Posjeta britanskog prijestolonasljednika Saudiji pokazuje da je zahtjev britanskih vlasti upucen Saudiji naišao na pozitivan odgovor."

Ovaj dogadjaj i pored toga sto je pokazao da vehabije u svojim tvrdnjama o podršci i zaštiti vjere, ne govore istinu, takodjer pokazuje da su oni na istoj liniji sa šejtanskim silama, jer je svima postalo jasno da je knjiga "Satanski stihovi" zapravo bila medjunarodna zavjera proliv islama, s namjerom da bude jedna halaka u lancu kulturne agresije Zapada na islam, a to je isplanirano u Engleskoj, u kojoj postoji najveci talas islamizacije.

Zapad je htio da svojom laznom i prljavom propagandom, uz koristenje naziva kao sto je: terorizam, ekstremizam, vandalizam i slicno proslost islama i njegove svetinje prikaze ruznim tako da sa jedne strane odvrati sve vecu privrzenost islamu ljudi Zapada, sa druge strane da omalovazi i ponizi muslimane.

Medjutim, oni su izgubili iz vida da je Allah cuvar ove vjere i da uvijek ima budno oko koje motri i spremno unistava svaku zavjeru protiv islama. Imam Homeini, koji je sam jedna od mudziza historije procijenivsi obimnost ove zavjere, je tako mudro postupio prema njoj, da su oni koji su je skovali ostali zaprepasteni, izgubljeni i smeteni tim bozanskim udarcem onima koji su se upustili u poduzimanje priglupih i sracunatih koraka, cime su samo sebe gurnuli u propast.

Imam Homeini, islamski vodja i fakih, je 14.02.1989 godine izdao historijsku fetvu u kojoj je, obracajuci se revnosnim muslimanima svijeta, rekao:
"Bismihi Te'ala, Inna lillahi ve inna ilejhi rad~i'un."(U ime Njegove Uzvisnosti, mi smo Allahovi i mi se Njemu vracamo).
Obznanjujem svi muslimanima entuzijastima svijeta da je pisac knjige "Satanski stihovi" koja je napisana, odstampana i izdata u svrhu borbe protiv islama, kao i izdavaci koji su bili obavijesteni o njenom sadrzaju osudjen na pogubljenje. Od muslimana entuzijasta, koji ni pred kim ne prezaju, trazim da pomenutim osobama, gdje god da ih nadju oduzmu zivote, tako da se vise niko ne usudi da skrnavi i psuje svetinje muslimana, a onaj ko na ovom putu pogine shid je inaa'allah.
Napominjem da ukoliko je nekom dostupan pisac knjige, ali sam nije u mogucnosti da ga pogubi, neka ga predstavi narodu, pa da mu tako bude data puna naknada za djela koja je pocinio.I neka je mir na vas, Allahova Milosl i blagoslov. Ruhullah el-Musavi el-Homeini


Jezid-emir
Valjda "Opsluzitelj dva Casna Hrama" kralj Fahd cestita Tacerovoj na njenom suprotstavljanju fetvi Imama Homeinija protiv Salmana Ruadija
Ova historijska fetva (vjerska odredba) imala je za posljedicu nekoliko ucinaka i postala je djelom kojim se revolucionarni islam moze ponositi, a sa drugee strane je ponizila i ucinila odvratnim sile šejtanske i osramotila njihove placenike:

1. Reakcionarnim nastupanjem Zapada prema ovom pitanju i hitno opozivanje ambasadora Evropske Zajednice iz Teherana, te prijetnje za prekid odnosa od sirane Engleske, odjednom je rasvijetlilo cinjenicu da je pisanje, uredjivanje i izdavanje ove knjige planirano u visokim drzavnim krugovima zapadnih zemalja protiv islama, baš ono na što Imam Homeini r.a. u svojoj blagoslovljenoj fetvi jasno i ukazuje.
Ministar vanjskih poslova u Britaniji, Dzefri Haw 16.02.1989 godine, je rekao: "Homeini nas je sa svojim upozorenjima i prijetnjama u cijelosti iznenadio i našao nespremnim" a Rolan Dima, ministar vanjskih poslova Francuske je 16.02.1989 godine, rekao: "Francuska je potpuno pogodjena Homeinijevim prijetnjama i ne zna kako on moze toliko da pokrene vjerska osjecanja ...."

Dva dana kasnije 18.02.1989. godine casopis "Herald Tribjun" objavljuje da je izdavac knjige fondacija "Pingvin" prije nego sto je Rušdi poceo da piše knjigu, platila Rušdiju 850 hiljada funti. Išto tako, nekoliko evropskih fondacija za propagandu su prije pisanja knjige od Rušdija kupili pravo za prevod na druge jezike!
Štampanje te knjige na nekoliko drugih jezika istovremeno sa štampanjem njenog originala, takodjer je još jedan dokaz da je knjiga bila precizno sracunata zavjera protiv islama.

2. Nema nikakve sumnje da je jedan od ciljeva knjige bio ponizavanje muslimana i svjetskog islamskog pokreta, ali Imam Homeini je baš tu priliku, kao i obicno, iskoristio da muslimane cijelog svijeta podstakne na pokret.
U Londonu koji je bio centar kovanja ove zavjere protiv islama, po prvi put se na demonstracijama 27 maja 1989 okupilo oko pola miliona muslimana u znak podrške ovoj fetvi. Mevlana Cudri jedan od sunnitskih alima koji je organizovao ove demonstracije, nekoliko puta je bio upozoren da ce biti ubijen.
Osim nekih zemalja kao što je Saudijska Arabija u cijelom islamskom svijetu kao i u zemljama Evrope, Amerike i Afrike, muslimani su podrzavali fetvu Imama Homeinija i odrzavali velike demonstracije u tu svrhu.
Po prvi put u historiji u glavnom gradu Japana, Tokiju 29.03.1989 okupilo se nekoliko hiljada muslimana da bi oglasili svoju podršku fetvi Imama Homeinija r.a.
Imamova vjerska odredba je nanovo ozivjela duh sloge i jedinstva u islamskom ummetu i cijeli islamski svijet podstakla na pokret, što je prouzrokovalo zaprepaštenje neprijatelja islama i što je bilo potpuno neocekivano za njih.

3. Ponizavajuce povlacenje Zapada uz priznavanje celnika evropskih zemalja da je knjiga bila protkana klevetama i pogrdnim psovkama, povratak ambasadora evropskih zemalja u Teheran, zahtjev Engleske Iranu za ponovno uspostavljanje odnosa koje je Iran prekinuo, beskorisno oglašavanje otpadnika Salmana Rušdija 18.02.1989 u kojem je trazio izvinjenje, mada je samo cetiri dana ranije kada je cuo za fetvu rekao: "Kamo srece da sam u knjizi iznio još zešce kritike i još jace napade na islam", zabranjivanje štampanja knjige u islamskim zemljama, kao i mnogim neislamskim kao sto su Indija, Rusija, Kanada, Holandija i druge, zatim odbijanje velikog broja fondacija za štampanje i prodaju te knjige, kao što su "Velden Book" jedna od najvecih Americkih kompanija, "Perkilenblir", "Widz", velika preduzeca u Njemackoj itd ... pokazuje da je ovim i postignut najvazniji cilj kojeg je Imam Homeini naznacio u svojoj fetvi kada je rekao: "... da se više niko ne usudi da psuje i grdi muslimanske svetinje."
Jer svijet je razumio da ne moze svako tako jednostavno da psuje i grdi svetinje islamske, a i muslimani svijeta shvatili kako da se ponesu prema onima koji skrnavljuju njihove svetinje.
Primjer smo vidjeli u Turskoj 3 jula 1993 godine kada je cijeli turski grad Sivas ustao na noge kada se proculo da Aziz Nesin govori pogrdno o Kur'anu i kada su svi gradjani jednoglasno uzviknuli "zivio Seri'at" i san Ataturka u grobu time pomutili. Aziz Nesin je uspio iz prostorije u kojoj je drzao govor, izmedju dima i vatre, preko merdevina i krova, pobjeci. Receno je da je u ovoj pobuni ucestvovalo stotinu hiljada muslimana. [639]

4. I Salman Rušdi se našao u takvoj situaciji da je po vlastitim rijecima takav zivot hiljadu puta za njega gori od smrti. On je iz zivota potpuno izbacen; zena ga je napustila, ni dvije noci ne moze ostali na istom mjestu, svaki dan prezivljava u strahu da ne bude ubijen. Izdaci koji se moraju izdvojiti samo za cuvanje njega i fondacije "Pingvin," za one koji ih šiite, su pogubni.

5. Imam Homeini r.a. je pokazao da šije u pogledu islamskih svetinja, pogotovo kada je u pitanju Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, ni pod koju cijenu ne uzmicu i ni od cije prijetnje se ne boje. U svrhu odbrane i zaštite islamskih vrijednosti i svetinja, poput svoga velikog Imama Husejna ibn Alija a.s. zivot je najmanje što od sebe mogu da zaloze na tom putu.

Uvazeni šehid Mustafa Mazih, clan "Islamskog otpora Libana," prvi je Husejnovac koji je otišao iz Libana u London da bi ovu fetvu Imama Homeinija sproveo u djelo, ali je prilikom pokušaja da izvrši tu vjersku odredbu, od strane onih koji su cuvali Rušdija, ubijen i tako postao šehid. Neka je mir Boziji s njim.

U poznatom casopisu "Gardijan" u petak 17.02.1989. godine je napisano: "Moze se razmišljati o bombardovanju naftnih polja, rušenju Teherana, zauzimanju Koma, ili o bilo kojim drugim vojnim napadima, jer je to tehnicki izvodljivo, ali to nije nacin kojim se mogu sacuvati zivoti Salmana Rušdija i izdavaca "Pingvin." Za ovo što se pojavilo u modernom dobu još uvijek nije nadjen adekvatan odgovor."

Medjutim sljedbenici "brata" Mister Hemfera, cije je laganje da staju u odbranu ashaba u ovom slucaju postalo sasvim ocigledno na 16 stranici "Velikog šejtana" pišu:
Knjiga "Veliki Šejtan" str. 16
"Da su bili iskreni u svojim namjerama, Iranci bi prvo ubili Salmana Rušdija pa tek onda izdali smrtnu kaznu za njega."

Još nismo culi da treba izvršiti neki cin pa tek onda donijeti presudu o njemu. Ali naravno, ovakvo postupanje u historiji vehabizma nije neuobicajeno. Oni su grupu po grupu muslimana ubijali, pa onda izdavali fetve da su bili mušrici.

Medjutim treba znati da šije sve rade u skladu sa odredbama i zakonima koji su odredjeni islamom. Osobina koja karakteriše vehabizam jeste terorizam. Sije za svaku aktivnost najprije pogledaju vjersku odredbu o tom pitanju, pa tek onda poduzimaju odgovarajuce korake, a ne da pocine neko djelo pa onda, da bi ga opravdali kod naroda, iznesu fetvu.

Da li su iskljucivo Iranci duzni da brane Kur'an Casni, Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i islamske svetinje!?

Ako Iranci nisu bili iskreni i ako nisu govorili istinu, zašto vi koji ste iskreni i koji govorite istinu niste nešto poduzeli?

Da li je i jedna zemlja pretrpjela toliko štete u ekonomiji kao što je Iran zbog slucaja Rušdi?

Da su Iranci, kako vi kazete, prvo ubili Salmana Rušdija, pa onda izdali smrtnu kaznu za njega, ne biste li vi opet rekli: "To je samo propaganda da su ga ubili zbog vrijedjanja islama, zbog toga su naknadno i objavili tu fetvu?"

A vi, koji sebe smatrate sljedbenicima Ibn Tejmijje, na ciju fetvu se pozivate za ubijanje šija, zar ne znate da je on napisao knjigu na šest stotina stranica pod nazivom "Es-Sarimul maslul 'ala šatimir-Resul" u kojoj prema mišljenju sve uleme dokazuje da je "kazna za onog koji grdi i psuje Allahovog Poslanika - smrt", zašto onda vi niste postupili po ovoj njegovoj vjerskoj odredbi kad ste tako iskreni?

Vehabije mogu govoriti što hoce, ali mi znamo da njih boli to što je njihov gospodar Engleska (zemlja mister Hemfera, David-a Shakespear-a, Perci Cox-a, John-a Philby-a itd itd) u ovom slucaju osramocena više od svih ostalih, a što oni jako teško podnose.



Vehabizam

U prvom dijelu knjige smo ukratko proucili prvu etapu povijesti vehabizma, nacin nastanka vehabijslm vjerovanja i metode njegovog širenja. To razdoblje vehabizma okoncano je dolaskom na vlast Ibn Rešida, osmanlijskog namjesnika u Nedzd, 1892 godine.

Ostatak porodice Saud, Abdurrahman Ali Saud, posljednji vladar Rijada je zajedno sa svojim sinovima pobjegao u Kuvajt. Raspravu o drugoj "etapi historije vehabizma koja pocinje pocetkom dvadesetog stoljeca smo bili odlozili za kasnije, zboy povezanosti te teme sa sadrzinom knjige "Veliki šejtan". U ovom dijelu cemo ukratko ukazati na tu drugu etapu historije vehabizma.

Pocetkom dvadesetog stoljeca britanska imperija je zavladala, ako ne cijelim istokom, onda je sigurno bila bespogovorni vladar u podrucju Persijskog zaljeva. I vec je bila pripremila sva raspoloziva sredstva za napad na staru Osmanlijsku Carevinu, i samo je trazila pogodnu priliku da završi sa Osmanlijama.

U to vrijeme sav trud britanskih imperijalista sastojao se u tome da pridobiju na svoju stranu sve vladare i šejhove plemena s tog podrucja. Stanje na Arapskom poluostrvu je tada izgledalo ovako:

Šerif Husejn, koji je vladao podrucjem Hidzaza (Mekka, Medina, Dzeda i Ta'if) formalno je bio uz Osmanlije, ali je u praksi nastojao ucvrstili svoje veze sa Engleskom. Juzni dio poluostrva je bio pod kontrolom Britanije, cije snage su kontrolisale morski put u pravcu Indije. Istocni dio (Ihsa i Katif) bio je pod nadzorom Osmanlija, a središnji dio poluostrva (Nedzd i njegova okolina) bio je pod vlašcu i kontrolom Ibn Rešida, koji je porazio i protjerao pleme Ali Saud te nastojao ucvrstiti svoje odnose sa Osmanskom drzavom.

Englezi su u Bombaju za sebe pripremili Mubareka Sabaha, kao svog placenika, i podstakli ga da ubije svoga brata Muhammeda Sabaha, koji je bio tadašnji vladar Kuvajta i bio je na strani Osmanlija.

Ubivši svoga brata, Mubarek Sabah je postao novi vladar Kuvajta. Kada se vratio iz Bombaja Abdul'aziza Ali Sauda (Fahdovog oca) je našao inteligentnim i pogodnim covjekom za ciljeve Engleske i sve do 1898 ga je poucavao diplomatskim aktivnostima i stvaranju veza sa drugima i mada je Abdul'aziz tada imao samo osamnaest godina postao je sekretar Mubareka Sabaha te se upoznao sa nacinom njegovoga rada, a posebno je tu imao priliku da se susretne sa Englezima. Mubarek Sabah je Abdul'aziza povezao sa britanskim špijunima. [640]

I kada su engleski špijuni uocili smjelost i odlucnost u ovom mladicu, shvatili su da su našli covjeka koji im treba i koji moze poput Mubareka u Kuvajtu, biti njhov dobar marionet u podrucju Nedzda, pogotovu zato što je i on bio neprijatelj Osmanlija. [641]

Abdul'azizov zahtjev za pomoc postao je predmetom posebne paznje engleskih obavještajnih sluzbi, kada je Mubareku naredjeno da mu on pomogne kako bi u Nedzdu mogao izvršili prevrat slican onome u Kuvajtu. [642]

Grodine 1902 Abdul'aziz sa cetrdeset osoba iz Kuvajta se tajno upucuje u Rijad. Nocu su putovali, a danju se skrivali. Ibn Idzlan je bio vladar u Rijadu, postavljen od strane Ibn Rešida.

U zoru jedne od tih noci Abdul'aziz je došao u kucu Ibn Idzlana. U kuci su bile njegova kcerka i supruga. Njegova supruga, koja je bila u rodbinskoj vezi sa Abdul'azizom, rekla je: "Ibn Idzlan se nalazi u tvrdjavi i pocetkom jutra ce doci." U kuci Ibn Idzlana Abdul'aziz sa svojim saputnicima obavlja molitvu u dzematu, a onda odmah po dolasku Ibn Idzlana ubijaju ga, napadaju na strazare i ubijaju ih i dok se to proculo Rijad je vec bio Abdul'azizova vladavina.

Ostaci porodice Aluš-šejh se potom prikljucuju Abdul'azizu i time se dakle polazu prvi temelji vehabijsko-saudijske vlasti. [643]

U vrijeme polaska Abdul'aziz je odgovornima za vanjsku politiku Britanije napisao pismo u kojem ih je zamolio da se na njega gleda kao na osobu koja ima dugotrajne i cvrste veze sa vladom Britanije te da mu britanske vlasti pridaju malo više znacaja. [644]

Nakon svoga ustolicenja u Rijadu, Abdul'aziz je odmah otpoceo napade na okolna plemena, koja su bila pod Ibn Rešidovom vlašcu.

U prvom okršaju sa Talal Alu Rešidom, koji je bio u sukobu sa Mubarek Sabahom, ubio je dvije stotine njegovih ljudi i zaplijenio dosta blaga.

Godine 1903 zauzeo je nekoliko teritorija i došao u blizinu El-Kasima. Pocetkom 1904 napao je na Madzida ibn Hamuda Rešida i poubijao tri stotine sedamdeset njegovih ljudi.

Neke uspomene na ovu bitku Abdul'aziz ovako kazuje:
"Ubejd ibn Hamuda i njegovog brata Madzida smo zarobili. Ja sam uzeo jednu sablju i udario po Ubejdovim nogama te on pade na zemlju, zatim sam uzeo drugu sablju i udario ga po vratu, tako da mu se glava odvoji i pade na stranu, a krv mu iz grla poce šikljati kao iz cesme. Treci put sam ga udario u srce i vidjeh kako se ono razdvoji na dvije polovine, ali je još uvijek kucalo. Bio je to za mene veoma srecan trenutak i tada sam poljubio svoju sablju." [645]

Iste godine je napao na Madzida ibn Dzeradija i ubio cetiri stotine njegovih ljudi.

Da bi zauzeo El-Kasim, on je isplanirao da se ozeni sestrom Saliha ibn Hasana el-Mahna'a, vladara Burejde. Nakon nekog vremena pozvao ga je zajedno sa uglednicima sa tog podrucja da prisustvuju svadbenoj veceri. Medjutim, prilikom svadbene gozbe uhapsio je sedam njegovih bratica i pod izgovorom da ih šalje u drudu regiju, Ha'il, u putu ili je poubijao. Medju ubijenim je bilo i jedno dijete od cetiri godine. Potom se razveo sa zenom (Šalihovom sestrom) i u toku zauzimanja El-Kasima poubijao je pet stotina osoba! [646]

U svrhu proširenja teritorija nad kojim vlada, Abdul'aziz se koristio svim raspolozivim sredstvima.

Godine 1913 pogubivši šezdeset i cetiri osobe osmanskih Turaka i podrucje Ihsa'a stavio je pod svoju kontrolu.

U vrijeme dok su Osmanlije na Balkanu bili zabavljeni ratom sa Srbima, Abdul'aziz ili bolje receno Englezi su to na najbolji nacin iskoristili. Ibn Saud je nakon zauzimanja Ihsa'e 13.06.1913 godine britanskom namjesniku ser Perci Cox-u poslao pismo u kojem je napisao: "Obzirom na moje jako osjecanje ljubavi prema vama, zelim da odnosi izmedju mene i vas budu kao oni odnosi koji su bili izmedju vas i mojih predaka." [647]

Prvi susret kapetana Jevreja, David-a Shakespear-a, engleskog izaslanika, sa Abdul'azizom zbio se u Kuvajtu. John Philbv o tome piše: "Cilj ovog susreta bio je odredjivanje britanskog poslanstva na Abdul'azizovom dvoru." [648]

05.10.1914 Kapetan Shakespear, od strane britanskog ministarstva za Indiju dobija zadatak da ode kod Ibn Sauda [649] da bi organiziranjem otpora naspram Ibn Rešida sprijecio uticaj Turaka i Nijemaca. [650]

Abdul'aziz je nekoliko ozbiljnih pokušaja Osmanlija da saraduje sa hilafetom uz razlicite izgovore, odgovarao negativnim odgovorima. Ibn Dzeldi od strane Abdul'aziza kapetanu Jevreja Sekspiru, saopcava da ukoliko hoce da dodje u Rijad, treba da dodje u arapskoj nošnji. [651]

Po dolasku u Rijad, jevrejski kapetan David Shakespear, poceo je da organizuje i okuplja vehabije pod Abdul'azizovim zapovjedništvom i pod nazivom El-Ihvan (braca).

On je od Perci Coxa, koji se nalazio u Iraku, zatrazio da vojnicima El-Ihvan obezbijedi potrebna sredstva. [652]

25.01.1915 u podrucju Dzerab odigrala se velika bitka izmedju Ibn Rešida i snaga El-Ihvan. David Shakespear je osnovao ovu vojsku, a bio je i komandant njenih artiljerijskih jedinica. [653]

Ovo je bila jedna od najtezih bitaka za vehabije. Oni su u ovoj bici izdubili svog utemeljitelja vojske i komandanta artiljerije Shakespeara. Pogibija Shakespear-a u ovom ratu, jednog od glavnih pijuna Engleske u tom podrucju i to na putu za ostvarenje što veceg uticaja vehabizma, pokazatelj je izuzetne vaznosti koju je Britanska imperija tome pridavala.

25.12.1915 Perci Cox je sa Dzonom Philbyjem stigao u Akir kada su sa Abdul'azizom potpisali novi sporazum koji je postao poznat kao sporazum Darejn.

U uvodnom dijelu tog sporazuma ukazujuci na veoma stare veze izmedju porodice Saud i Britanije navode da su se dogovorili oko nekoliko tacaka; prihvatanje Abdul'azizove vlasti u podrucjima Nedzda, Ihsae, Kafifa i Dzubejle i nad plemenima koja tamo zive, kao i prihvatanje vlasti njegovih sinova i nasljednika pod uslovom da ne budu protivnici vlastima u Britaniji! Ako neka zemlja, bez konsultovanja sa Britanijom izvrši agresiju na granice Saudije u kojima vlada Ibn Saud, Britanija ce uz savjetovanje sa Ibn Saudom i u granicama zaštite svojih interesa, da mu pomogne.

Ibn Saud se obavezuje da ce izbjegavali bilo kakvu vrstu dopisivanja i dogovaranja sa bilo kojim drugim narodom ili drzavom i obavezuje se da ni jedno od podrucja kojima vlada, ni pod kojim uvjetima nece dati unajmiti ili prodati nekome drugom i da ce uvijek biti u kontaktu i dogovoru sa Britanijom.

Takodjer se obavezuje da nece smetati i praviti nevolje hodocasnicima svetih mjesta, te da ce se poput njegovih predaka ustegnuti od agresije na teritorije Kuvajta, Bahrejna, Katara i obala Omana koje su pod kontrolom britanskih vlasti. [654]

Britanija mu je godišnje obezbjedivala platu u iznosu od pedeset hiljada funti kao i nešto oruzja za njegove vehabijske vojnike El- Ihvan (braca) dali su mu i medalju "Zvijezda Indije" "K.C.I." [655]

Doktor Gassan Selame piše: "London mu je godišnje slao materijalnu pomoc kao i vojne eksperte koji su s njim odlazili da ratuju." [656]
Nakon pogibije jevrejskog kapetana, Davida Shakespear-a komandanta vehabijske vojske Englezi su poceli da preispituju ko bi ga mogao zamijeniti. Pošto su izvršili neophodna ispitivanja, za njegovog zamjenika izabran je Harry st John Philby.

Kao orijentalista poznavao je arapski jezik. Sedam godina (od 1908 do 1915) je radio u uredu engleskih vlasti u Indiji. U napadu na Irak ucestvovao je zajedno sa Perci Cox-om i tamo je ostao kao direktor ofisa za špijunazu. On je u vrijeme sporazuma Darejn bio sa Perci Cox-om i tada se upoznao sa Ibn Saudom. [657]

On je od 1916 bio zaduzen da brine o poslovima u Rijadu a od 1918 je dobio nalog da se tamo nastani. [658]

Ovu zagonetnu licnost su oznacili kao glavnog osnivaca i planera plemenske vladavine porodice Saud na Arapskom poluostrvu.

Ostao je tamo cetrdeset godina i u svim fazama nastanka plemenske carevine Ali Saud .... imao je veoma vaznu ulogu. (On je otac Kim Philby-a koji je nakon razotkrivanja njegovih špijunskih aktivnosti za KGB pobjegao u Moskvu)

Godine 1917 britanske vlasti su u Londonu jevrejskim vodjama obecale stvaranje jevrejske domovine sto je postalo poznato kao obecanje Balfor.

Nakon smanjenja Osmanlijskog uticaja u podrucju Nedzda, ostale su dvije vlasti na poluostrvu; pleme Ali Saud je vladalo u Nedzdu i u podrucju istocnog dijela, a Alu Šerif u Hidzazu i zapadnom dijelu poluostrva.

Englezi su Šerifa Husejna, uz obecanje stvaranja velike arapske drzave na prostorima Srednjeg i Bliskog istoka,
odvojili od Osmanlija. Obojici vladara su iznijeli zamisao o stvaranju jevrejske domovine na tlu Palestine.

Abdul'aziz odmah pristaje na davanje Palestine Jevrejima, dok se Šerif Husejn tome suprotstavlja.

Potreban plan za sprovodenje obecanja Balfor, John Philby (za vehabije je to hadzija Abdullah, Philby) ovako izradjuje:
Abdul'aziz Ali Saud (Fahdov otac) šalje pismo Šerifu Husejn u u kojem mu kaze: "Turke koji se nalaze u Hidzazu moraš protjerati s tog podrucja, a ako to ne uciniš ja cu sa velikom vojskom doci u Hidzaz i istjerati ih, jer svaki covjek koji ima bar malo vjere i arapskog ponosa ustaje u sveti rat protiv Turaka i onih koji su sa njima u dogovoru, jer tako mi Boga islam i Arapi nemaju drugog neprijatelja osim njih!" [659]

Doktor Salah el-'Akkad piše: "Protivljenje Šerifa Husejna stvaranju domovine za Jevreje na tlu Palestine bilo je najveci razlog nastanka raskola izmedju Šerifa i britanskih vlasti." [660]

Uz izdavanje velikog broja fetvi protiv Šerifa i Turaka sa podrucja pod kontrolom Britanije, Abdul'aziz je procijenio situaciju pogodnom i u avgustu 1924 godine otpoceo napade prema Hidzazu.

John Philby (hadzija Sejh Abdullah Philby) piše: "Nakon što smo izgubili nadu u Husejna, pokrenuli smo vojsku El-Ihvan pod zapovjedništvom Halida ibn Lu'eja, Fejsala ed-Davviša i Sultana ibn Bedzdzada radi jednog pokolja u Ta'ifu kako bi se time kod svih stanovnika Hidzaza izazvao strah i kako u ostalim krajevima ne bi više bilo potrebno da se pravi krvoprolice. Cilj je bio uklanjanje Šerifa Husejna, nakon što se suprotstavio stvaranju domovine za obespravljene i beskucne Jevreje na tlu Palestine i sto je uporno insistirao na stvaranju velike arapske drzave." [661]

Krajem 1925 cijelo podrucje Hidzaza palo je pod plemensku komandu porodice Ali Saud.

U masovnom pokolju u Ta'ifu posredstvom vehabijskih vojnika El-Ihvan ubijeno je stotinu i pedeset hiljada ljudi, od cega se Abdul'aziz (otac kralja Fahda) ogradio smatrajuci da je ekstremisticka vojska El-Ihvan kriva za taj masovni pokolj! [662]

Vehabijska grupacija El-Ihvan, koja je godinama samo ako bi cula za fetvu o tekfiru nekog plemena, grada ili grupe ljudi, u ime "dzihada" i "tevhida," napadala ubijala i bivala ubijana .... kada se suocila sa Abdul'azizom, kojega je proglasila kafirom je nasrnula na njega zbog korištenja telefona, automobila, zbog zenidbe sa više zena, oblacenja raskošnih odijela itd.

Medjutim Abdul'aziz je uz podršku Engleza i uz pomoc fetvi vehabijske uleme 29.03.1929 godine u podrucju Subule nad njima izvršio masovni pokolj i od ukupno cetiri hiljade osoba ubio tri hiljade pedeset devet. [663]

Nakon zauzimanja Hidzaza došlo je do potpisivanja drugog sporazuma izmedju Engleske i Abdul'aziza u Dzeddi, na osnovu kojeg je Abdul'aziz od strane Engleske dobio naziv "Kralj" cime je Britanija priznala njegovu vlast u zemlji koja se danas naziva Saudijska Arabija, a dobila je takvo ime po plemenu kojem pripada porodica koja vlada Saudijom, tj. Ali Saud!

Nakon ovog dolaska vehabijske vlasti, pleme Saud u svim pitanjima s tog podrucja postaje izvršilac volje Engleza, a zatim i Amerikanaca.

Na primjer kada se 1933 imam Jemena, Jahja Hamidadin usprotivio britanskom planu o odvajanju Adena od Jemena, Abdul'aziz ga je napao sa svojim snagama, a time je Britanija svoj plan sprovela u djelo.

Ili kada je u revoluciji Rešida Alija u Basri 1945 godine Nadzi es-Suvejdi od Abdul'aziza zatrazio pomoc revolucionarima, ovaj zauzvrat optuzuje revoluciju i kaze da je on svoju naklonost i prijateljstvo sa Englezima naslijedio od svoga djeda Fejsala. [664]

U drugom svjetskom ratu poslao je jednog od svojih sinova u Indiju da tamo podstakne muslimane da se ukljuce u rat u korist Britanije. [665]

Godine 1916 šalje pismo engleskom namjesniku u Egiptu i obavještava ga da nije prihvatio trgovinu sa Rusima samo zbog interesa Britanije:
"Trgovinske veze sa Rusijom za našu zemlju su korisne i dobro došle, ali kada vidjesmo da se time nanosi velika steta engleskoj proizvodnji, mada medju nama nema nikakvog sporazuma u tom pogledu, vec nam je samo zelja da ocuvamo interese Britanije, odlucili smo da ne prihvatimo tu trgovinsku ponudu!" [666]

Godine 1947 Abdul'aziz ovako savjetuje svoga sina Sauda: "Mi smo Engleze ispitali, a i oni su nas ... mi smo njih upoznali, a i oni su nas, pa je baš zato postalo lahko da zajednicki suradjujemo. Svima je poznato kako smo mi zauzeli prijateljski stav prema njima u vrijeme kada je toj zemlji bilo teško, zbog cega su oni rekli da nikada nece zaboraviti naš prijateljski odnos prema njima i da smo odani prijatelji ..." [667]

Još mu govori: "Narod misli da mi dobijamo ogromno bogatstvo od Engleza, u zamjenu za ono što za njih odradjujemo, mada nam oni za ono što za njih uradimo daju nešto sasvim malo ... Izmedju nas i njih je dogovor kojeg cemo se mi vjerno drzati, pa makar zbog toga izgubili vlastite zivote i interese ..." [668]

Jedno od pitanja u kojima su se Abdul'aziz Ali Saud i pleme Ali Saud, te sistem vehabizma veoma dobro slagali suradjujuci sa Britanijom bilo je i pitanje Palestine.

Ranije smo spomenuli da je uz prihvatanje poklanjanja Palestine Jevrejima od strane Abdul'aziza, Britanija odlucila da ukloni svog starog ortaka Šerifa Husejna sa podrucja Hidzaza i to uz pomoc Abdul'aziza i grupe El-Ihvan.

Uz prisustvo Philby-a Abdul'aziz je u potpunosti precutao masovna ubistva muslimana Palestine, koja su vršena od 1929 do 1936 godine, u kojima je ubijeno na stotine osoba koje su se protivile sracunatom grupnom naseljavanju Jevreja na Palestinsku zemlju, a koje je vršila Engleska.

U ovom periodu Izuddin Kassam, mudzahid i veliki alim Palestine postao je šehid.

Godine 1936 ustanak palestinskih muslimana je dostigo najvišu tacku. Tada se Britanija, kada više nije mogla pronaci nikakvo rješenje, obraca Abdul'azizu, uz nadu da ce on stati u kraj muslimanima. Abdul'aziz je na to poslao jednu poruku u Palestinu, kojom je zaustavio pobunu i štrajk muslimana i pozvao ih da se smire uvjeravajuci ih: "Naši prijatelji Englezi imaju dobre namjere i ne zele ništa drugo do ostvarenje pravde." [669]

Potom je svog sina Fejsala poslao sa Johnom Philby-em (koji je tada bio izjavio da je musliman i jedanput vec bio imam u Svetom Hramu) u Palestinu kako bi on narod odvratio od borbe protiv Engleske.

Nakon toga Englezi su malo po malo otvarali pitanje podjele Palestine, što su muslimani zestoko odbijali. Da bi sebe prikazao nevinim, Ibn Saud je poslao telegram Visokom komitetu arapa u kojem je napisao: "Nikada nisam izostavljao nikakav napor za ocuvanje prava palestinaca"

Septembra 1937 godine, napisao je pismo i vlastima u Engleskoj, u kojem kaze: "Nisam bio voljan da svoju nesuglasnost protivljenju podjeli (Palestine) pridodam brojnim problemima sa kojima je Britanija suocena!" [670]

Najaktivniju ulogu u svim ovim pitanjima ipak ima John Philby i on je taj koji ima posrednicku ulogu izmedju Vajsmana, jednog od vodja cionizma i prvog ministra vještacke drzave Jevreja na tlu Palestine, i Abdul'aziza, gdje mu od strane Vajsmana predlaze 20 miliona funti da oglasi neopredjeljenost po pitanju Palestine. [671]

Sporazumom o izvlacenju nafte od 1933 pa naovamo i Amerika ulazi na pozornicu zbivanja u Saudijskoj Arabiji. U drugom svjetskom ratu Amerika je spasila Englesku i izašla kao pobjednik, te nakon odredjenih sukobljavanja i natjecanja sa Britanijom, u vezi Saudije, na kraju ipak Amerikanci izlaze sa scene kao pobjednici, te tako dobijaju prednost i veci uticaj.

Isto onako kao što danas po pitanju Palestine Jevreji odredjuju politiku Amerike i u tom vremenu oni su imali vlast i zalagali se za pozidovljavanje Palestine.

U Organizaciji ujedinjenih nacija kada su prije plana podjele, od Fejsala (sin Abdul'azizov i drugi kralj nakon Abdul'aziza, o kojem smo ranije rekli da je ubijen zbog dozvoljavanja unošenja televizijskih prijemnika u zemlju), koji je tamo bio u svojstvu poslanika iz Arabije i kao glasnogovornik Arapa, zatrazili da zauzme cvrst i nepokolebljiv stav u tom pogledu, on je hladnokrvno rekao: "Nema razloga da se za to brinete, Amerika nije saglasna sa planom podjele Palestine i sa opreznošcu ce da se suprotstavlja stvaranju jevrejske drzave, jamcim vam u ime Amerike." [672]

Otvaranjem pitanja podjele u Ujedinjenim nacijama, Adil Arsalan, od strane Arapa upucuje zahtjev ne-Arapima da brane pravo Palestine, našto mu oni kazu: "Vi (Arapi) imate najubojitije oruzje, ako vaš princ Fejsal zaprijeti ministru vanjskih poslova Amerike, Dzordz Maršalu, da ce prekinuti isporuku nafte, cijeli salon ce stati na stranu Arapa."

I kada su te veceri poslali telegram Abdul'azizu, ocu Fejsalovom, i iznijeli mu taj prijedlog, on je rekao: "Interesi Amerike u Saudiji su predmet naše zaštite, i Amerikanci su pripadnici ehlu-zemme (nemuslimani u islamskoj drzavi) i prema tome zaštita njih i njihovih interesa kur'anska je zapovijest!" [673]

Godine 1948 nakon formiranja okupatorske drzave Jevreja na tlu Palestine od strane Amerikanaca i Britanije i objavljivanja rata od strane arapskih zemalja, porodica Ali Saud formalno nije imala drugog puta do prikljucivanja Arapima.

Medjutim, ukupan broj vojnika koje su Saudi poslali u rat bio je od šezdeset do dvije stotine vojno neobucenih osoba, koji su tek poslije rata obucavani u Egiptu! [674]

Ovo je bilo prvo i posljednje ucestvovanje Saudijaca u ratu proliv Izraela o kojem postoji cak i zvanican "dokument" ministarstva vanjskih poslova Amerike, koji je štampan u magazinu "Ruzul Jusuf" 22.11.1979 godine, a koji se odnosi na godinu 1949 te u kojem Abdul'aziz od Britanije i Amerike, trazi da nametanjem ekonomskih i vojnih kazni arapskim zemljama i Izraelu, obje sirane natjera da prihvate mir! [675]

Na koji su nacin Saudijci ucestvovali u ovom ratu pokazuje njihova oruzana pomoc Arapima.

Taha el-Hašemi, komandant vojnog štaba Arapa, godine 1948 kaze:
"Saudija je u štab poslala telegram da ima spremno oruzje u Sakaki, na sjeveru Saudije. Sirija je tada poslala svoje avione da transportuju pomenuta orudja i oruzja u Damask, a onda ih stavili u tamošnje fabrike radi pripremanja za borbeno dejstvovanje. Svo oruzje je bilo staro. Tu su bile zahrdjale francuske, engleske, osmanlijske, egipatske, grcke, austrijske puške, a nijedna nije imala prateci pribor sa sobom i sve su izašle iz perioda upotrebe. Medju tim oruzjem bile su i puške koje su se punile na ušta cijevi i opaljivale su uz pomoc fitilja. Ove puške su ostale od egipatskih vojnih napada na vehabije pocetkom devetnaestog stoljeca!"

Bilo kako bilo, plemenska vlast Saudije ciji temelji su postavljeni na sluzenju i placenickom radu za kolonijalne sile, te na osnovama rata i bespravnog krvoprolica, na ubijanju stotine hiljada neduznih muslimana i na legendarnim vjerovanjima vehabizma, otkrivanjem nafte stekla je više moci za sprovodjenje u djelo ciljeva i interesa Zapada, pogotovo Amerike i Britanije kao i za širenje nemorala i pokvarenosti.

U "News Week-u" od 21.06.1987 godine piše:
"U prošlih dvadeset godina Saudija je potrošila milijarde dolara kao odgovor na americke zahtjeve radi suprotstavljanja komunizmu, i obicno kada god americka vlada nije mogla dobiti saglasnost Kongresa za neku naplatu, Saudija bi to placala."

U istini novinama prenosi se izjava Vilijama Kanadeta, eksperla za vanjske poslove u Nacionalnom vijecu sigurnosti Amerike, u kojoj kaze: "Ponekad nije trebalo ni deset sekundi da Kralj Fahd potpiše cek sa novcanom vrijednošcu radi rješavanja problema za cije obezbjedivanje budzeta smo mi u Kongresu raspravljali i po nekoliko sedmica."

U tim novinama još se dodaje:
"Jedan od primjera za to je i trideset dva miliona dolara pomoci kontrarevolucionarnim snagama Nikaragve, Kontra"

Zeki Jemani, bivši ministar za naftu u saudijskoj vladi, 01.06.1979 kaze: "Saudija dnevno bude oštecena za dvadeset miliona dolara zbog suradnje sa Amerikom."

Godine 1962 u Jemenu je došlo do narodne revolucije protiv Amerike i Britanije kao i radi ostvarenja nezavisnosti Jemena od zapadnjackog miješanja u unutrašnje poslove te zemlje, snage arapskih nacionalista su podrzavale ovu revoluciju u Jemenu, kao što su snage Dzemala Abdunnasira.
Saudija je sa Britanijom i Amerikom upotrijebila sva raspoloziva sredstva, da zaustavi revoluciju u Jemenu i od Amerikanaca je trazila da Izraelu naredi da napadne na Egipat, kako bi Egipat bio prisiljen da povuce svoje snage iz Jemena i da tako revolucija u Jemenu dozivi neuspjeh. [676]

U gradjanskom ratu u Libanu, koji je poceo krajem šezdesetih godina, Saudija je stala na stranu zlocinackih kršcanskih snaga Kata'iba, zbog toga što su antiamericki raspolozene zemlje, kao što su Sirija i Libija, pruzale podršku muslimanima u Libanu. [677]

Nakon pobjede islamske revolucije u Iranu, Saudijska Arabija je sa svim raspolozivim sredstvima, a u sluzbi Amerike, stala nasuprot islamske revolucije u Iranu.

Svestrano saudijsko pruzanje podrške Sadamu u osmogodišnjem ratu sa Iranom, a koje se ogledalo u davanju na desetine milijardi dolara pomoci, slanju informacija o kretanju iranskih snaga, sakupljenih putem saudijskih izvidjackih aviona "Avaks" [678], zatim spuštanje prodajne cijene nafte u vrijeme kada je Iran imao najvece potrebe za novcem, jasni su primjeri toga suprostavljanja.

Sudanski predsjednik Omer El-Besir je izjavio da je Saudijska Arabija poslala pomoc krscanima na jugu Sudana koji se bore protiv sudanske vlasti

Abdu-r-Rahim Hamdi, sudanski ministar je izjavio da krscanski pobunjenici na jugu Sudana dobijaju pomoc od nekih zapadnih i arapskih zemalja, npr od Saudijske Arabije
Otkada je uspostavljena islamska vlast u Sudanu, koja je inace sunnitska zemlja, Amerika je usmjerena protiv nje, a Saudija sa svom raspolozivom moci staje nasuprot nje i kršcanskim pobunjenicima na jugu Sudana, koje podrzava Izrael, pruza materijalnu pomoc u svrhu zadavanja udarca islamskoj vlasti u toj zemlji.

"Front islamskog spasa" u Alziru, za dokazivanje laznosti zapadnjackih tvrdnji o demokratiji, ucestvuje na izborima i pobjedjuje, a pošto rezultati izbora nisu bili po volji Zapada i Amerike, uz direktnu pomoc Saudijske Arabije, bivaju poništeni, a vodje "Fronta islamskog spasa" pohapšene i odvedene u zatvor, dok pucisticki rezim uz materijalnu pomoc Saudije nastavlja sa svojom vladavinom i ugnjetavanjem revolucionarnih muslimana.

Teze od svega toga je formiranje vehabijskih teroristickih grupica koje u ime islama, koristeci se tekfirom (utjerivanjem u nevjerstvo) svih, od kojih i voda FIS-a, a radi ozloglašavanja islamskog pokreta, rade najprljavije zlocine. Tokom mjeseca ramazana smo i sami bili svjedoci zlocinackih djela ovih prljavih teroristickih vehabijskih bandi, kada su neduznim zenama i djeci Alzira poodsijecali glave i pobacali ih po ulicama glavnog grada Alzira.

Nazalost, svi ovi zlocini se u medijima predstavljaju pocinjenim "u ime islama" a formiranje ovih vehabijskih bandi je izvršeno od strane Saudije i pucistickih vlasti Alzira.

U svetom ratu kojega je vodio narod Afganistana, Amerika i Saudija su ucinile sve da sprijece stvaranje islamske drzave u toj zemlji. Amerika je, u skladu sa vlastitim priznanjem, potrošila tri stotine pedeset miliona dolara pomoci u oruzju afganistanskim mudzahidinima!

Na primjer: 1982 godine Amerika, osim americkoj vojsci, rakete Stinger, daje samo mudzahidinima u Afganistanu i nije ih spremna prodali cak ni svom starom prijatelju Kuvajtu.

Ovakvi poduzimani koraci govore o izuzetnoj vaznosti afganistanskog pitanja za Ameriku, kao i za Saudiju, koja, kao i uvijek, uz organiziranje raznovrsnih organizacija za humanitarnu pomoc, kao što je "Visoki komitet," "Igase," "Kuvajtska humanitarna organizacija", i dr, šalje u Afganistan na hiljade tona hurmi i stotine vrsta casopisa, knjiga i brošura, zatim gradi medrese i mektebe za više od tri miliona afganislanskih muhadzira u Pakistanu ... Tajno šalje mlade Arape, koje su kasnije nazvali "Arab -Afgancima" i za vode odredjuje neke od svojih placenika, kao sto je Abdurresul Sajjaf, koji nakon što postaje vehabija dobija novo ime: Abdu Rabbirresul Sajjaf!

Saudija je 1984 godine pozvala i sabrala vodje sedam najpoznatijih afganistanskih grupa u Mekki, gdje ih je posjetio licno kralj Saudije u Mesdzidul Haramu. Od njih je zahtijevao da se na tom svetom mjestu ujedine i predlozio im da naziv njihove zajednicke partije bude "Ittihade Islami Afganistan" ("Islamsko jedinstvo Afganistana") a vehabiju Abdu Rabbirresul Sajjafa, koga su odranije pripremili kao neopredjeljenog ni za jednu stranu jer nije bio clan ni jedne od afganistanskih partija, saudijski kralj predstavlja kao vodju partije "Islamskog jedinstva Afganistana"!

Kralj je sigurno mislio da ce vazne licnosti Afganistana, kao što su Hikmetjar, Rabbani i drugi, koji su godinama prije napada Sovjetskog Saveza na Afganistan bili u zatvorima proamerickih rezima, kralja Zahira i Muhammeda Davuda, koji su uzivali podršku Saudije, zbog novca kojega im nudi Saudija, biti spremni da prihvate vodjstvo Abdu Rabbirresula Sajjafa.

Ovo jedinstvo je potrajalo dok se stranacke vodje Afganistana nisu vratili iz Mekke u Pakistan, a na mjestu jedinstva ostao je samo Sajjaf i njegova Partija jedinstva, a ostale partije su kao i ranije nastavile da rade po svom, zbog cega je Saudija bila primorana da proglasi partiju "Ittihade Islami - Islamsko jedinstvo" kao rival ostalim partijama, a onda da novac i oruzje americko ...

Nakon pobjede afganislanskih mudzahidina i oruzanog stranackog ulaska u Kabul, Sajjaf svoje "arapske" snage smješta u zapadnom dijelu Kabula, u kojem zive siti.

Oni u tom mjestu stavljaju kontrolne punktove i barikade, te u svrhu protjerivanja šija pocinju da maltretiraju zene i djecu ...

Ubrzo dolazi do rata izmedju arapskih vehabija (koji su došli iz Saudijske Arabije, Tunisa, Alzira ... ) i naroda Afganistana u Kabulu, pored rata koji je vec plamtio izmedju ostalih strana.

Nakon ovog sukoba sa narodom, arapske vehabije bivaju ubrzo prognane iz zapadnog dijela Kabula, a Saudijska Arabija za oslobadjanje svakog Arapa zarobljenika placa dvadeset hiljada dolara.

Ujedinjavanjem Sajjafa i Rabbanija 1992 godine, Saudija Rabbanijevu vlast zvanucno priznaje kao islamsku vlast, a 1993 Abdul'aziz Bin Baz izdaje fetvu po kojoj je ratovanje protiv Rabbanijeve vlasti haram, a onaj koji bude ratovao protiv ove vlasti, ubrojat ce se u "bagije" (ustanike protiv legalne islamske vlasti), što znaci da je i Hikmetjar svrstan medu "bagije"

Gospodin Hikmetjar, premijer Afganistana je izjavio da bilo koji mirovni pregovor, ako u njemu ne ucestvuje Iran, je bezuspjesan ... On je jos dodao da je Taliban grupa koja dobiva pomoc od Pakistana, Saudije i Ujedinjenih Arapskih Emirata
Iste godine, dakle 1993, ulaskom više od pet hiljada mladica dugih brada sa preko sto tenkova i više od deset ratnih aviona, noseci bijele zastave, preko granice na jugu Afganistana, jedna nova grupa oglasila je svoje postojanje u Afganistanu, nazivajuci sebe "Talibanima."

Ovo su u stvari bila djeca afganistanskih muhadzira, koji su bili smješteni u izbjeglickim kampovima u Pakistanu u kojima su pohadjali vehabijske škole i dobili potrebnu vojnu obuku, kako bi se ovom prilikom pojavili na pozornici Afganistana.

Odakle je došao ovoliki broj tenkova, oruzja, ratnih aviona i više od sto pilota?

Mada su dosada razotkrivena samo neka od pitanja, ali prolaskom vremena sva pitanja ce biti razriješena (kao što su prolaskom jedne godine od raspada odreda "El-Mudzahidin" postale jasne neke cinjenice).

Nakon talibanske okupacije Kabula 1996 i nakon uklanjanja vlasti, koju su prije toga Saudija i Bin Baz nazvali islamskom vlašcu, jedan vehabijski casopis otvara ovo pitanje rijecima: "Da li dolazak Talibana znaci vladavinu Seriata ili neku laicku (svjetovnu) vlast?"
I u istom clanku piše: "Amerika i Pakistan se nalaze iza Talibana."

Americki casopis "New York Times" u isto vrijeme objavljuje clanak u kojem se Saudijska Arabija i Pakistan predstavljaju podrzavaleljima Talibana (da smo citali pakistanske casopise zasigurno bi tamo našli da oni Ameriku i Saudiju predstavljaju podrzavaleljima Talibana).

Ono što je sasvim jasno jeste da su Talibani jedna grupa vehabija potplacena od strane Amerike, koji traze da u Afganistanu uspostave vlast slicnu onoj u Saudijskoj Arabiji.

Jedan novinar casopisa El-'Alem, koji izlazi u Londonu na arapskom jeziku, prije okupacije Kabula od strane Talibana odlazi u njihovu prijestonicu Kandahar i o tome piše: "Prvo njihovo pitanje odmah po ulasku bilo je: Ako si musliman, zašto onda nemaš dugacku bradu?"
U razgovoru sa odgovornim za kulturu u njihovom radu protiv ranijih mudzahidina, pita: "Da li je vaš rat protiv njih dzihad?"
On odlucno odgovara: "Da, i u to nema nikakve sumnje."
Novinar dalje pita: "Da li su vaši ubijeni šehidi i da li vi one koji su ranije bili mudzahidi, kada budu ubijeni, ukopavate?"
Ministar za kulturu Talibana odgovara: "Naši ubijeni su šehidi, a njihove ubijene mi ne ukopavamo, vec ih samo onako kakvi jesu zagrnemo zemljom. Znak da su naši ubijeni šehidi jeste to što naši ubijeni koliko god da ostanu na zemlji neukopani miris njihovih tijela ostaje isti i tijela ostaju citava, dok ubijenu tijela prijašnjih mudzahida, ako se ne ukopaju išti dan dobiju ruzan miris. Jednom kada je vuk htio da pojede mrtvo tijelo jednog od talibanskih šehida, samo što je zinuo da zagrize ušla mu ostadoše otvorena i na mjestu umrije!"
[679]

O nivou razmišljanja ministra kulture Talibana nije potrebno ništa govoriti, ali ono što je potrebno napomenuti jeste to da su se Talibani do sada borili protiv ehlu-sunneta i sve one koje su pobili bili su sunije, i sa šijama nisu došli u sukobe, osim poretkom 1995 godine kada su vodju afganistanskih šija, šehid Mezarija, pozvali u svoje sjedište, na jugu Kabula da s njim razgovaraju. Cim je ovaj šiitski vodja sa svojim pratiocima stigao u njihovo sjedište, oni su ih uhapsili i na najgori nacin ubili. Poslije su u nekim saudijskim novinama cestitali jedni drugima!

Vehabije su u Afganistanu pokazale svoje pravo lice, jer Rabbanijeva vlast je bila vlast u ime islama. Rabbani je završio studije na El-Azharu i u njegovoj vlasti šije nisu imale nikakvu ulogu. On je kao i sunnije Afganistana hanefijskog mezheba, prema tome rat protiv takve vlasti i ubijanje suunija, pokazatelj je pravog lica vehabija što pokazuje da onaj ko ne bude prihvacen od strane Amerike i Zapada kod vehabija postaje kafir.

Uloga Saudije u sprovodjenju politike Velikog šejtana (kako je Imam Homeini nazvao Ameriku) u svijetu veoma je znacajna. Za vrijeme rata u našoj zemlji, po ugledu na Ameriku koja je iz aviona, a u svrhu propagande, bacala hranu bosanskom narodu, tako je i Saudija slala hurme i brašno i onda je to uz razne vrste propagande neprestano spominjala, ali nije dala ni jedan dinar za naoruzavanje armije za odbranu islama i muslimana, jer to Amerika nije htjela, dok nakon rata novac za americko oruzje vojsci Federacije Bosne i Hercegovine placa Saudija, jer to Amerika zeli.

U knjizi "Veliki šejtan" Saudija je predstavljena kao zemlja "izvornog islama." Ako pogledamo u historijski tok nastajanja Saudije, nailazimo na jedno pleme (sa negdašnjim, primitivnim i zaostalim osobinama) koje vlada tom zemljom, a koja posjeduje velika prirodna bogatstva i najveci nacionalni dohodak uz relativno mali broj stanovništva.

Ovo pleme cijeli preostali narod Saudije smatra svojim robovima i kršeci najosnovnija ljudska prava vlada onako kako mu je volja, a jedan broj vehabija, tzv. "ulema" postade opravdavatelj pokvarenosti i nemorala jednog plemena koje "samo hoce" luksuzno da zivi.

U Saudiji ne postoji nikakav parlament niti neka savjetodavna skupština, kao što ne postoji nikakav vid izbora ni za koju funkciju u vlasti. O svakom poslu odlucuje kralj, a ako ustreba onda je tu jedan slijepi covjek, Bin Baz, koji ce izdati fetvu i doticni posao ozakoniti. Ranije smo rekli da je on taj koji je izdao fetvu da je Zemlja "ravna." (U Kur'anu Casnom se nalazi ajel koji kaze:
"Svako onaj koji na ovom svijetu bude slijep, na onom svijetu ce samoo još više biti slijep i bice u još vecoj zabludi"
(Al-Isra' : 72)

Reagovanje Bin-Baza

Ostro reagovanje Bin Baza na Mudekkiretun-Nasihe (Pismo Savjeta)
Naravno, po našem mišljenju ajetom se ne zeli reci ono što se iz spoljašnjeg znacenja recenice razumije, ali kako vehabije vele da je jedino znacenje ajeta samo ono koje se iz njegovog vanjskog znacenja razumije, onda vanjske znacenje ovog ajeta sigurno obuhvata i Bin Baza. Mada i po našem tefsiru Bin Baz ulazi u red onih kojima se ajet obraca, ali ne zbog toga što su mu slijepe oci, vec zbog toga što mu je srce slijepo).

Kralja u Saudiji odredjuje iskljucivo prethodni kralj, koji se ponekad posavjetuje sa nekim od plemenskih poglavica.

S obzirom da je Saudija pijun u rukama Zapada zato je moguce da se takvim unutarnjim stanjem u zemlji radi u skladu sa htijenjem Zapada, ali nijedna zemlja ne prigovara Saudiji za ovakav sistem drzavnog uredjenja. Medjutim, ako bi neka druga zemlja, koja nije tako prihvacena na Zapadu, bila na mjestu Saudije, onda bi se sigurno razlicitim vrstama pritisaka, embarga i propagande prisilila na poštivanje pravila demokratije.

Govoreci o pravima covjeka u casopisu "Indipendent" od 07.01.1993 godine piše:
"Ne bi se smjelo desili da drzava koja sedmicno izvrši dva pogubljenja, zbog toga što nam je prijateljska zemlja na koju se oslanjamo, sto je glavni proizvodjac nafte i sto je osnovno trzište na koje se izvozi zapadna roba, tako lahko izbjegne kontroli. Saudija je sigurna od kritika i ukora sa Zapada, jer njeni prijatelji ne zele da sebe stavljaju u opasnost kidanja trgovinskih veza, odnosno gubljenja zapadnih interesa u tom podrucju!"


U ovoj zemlji gradjani koji se izjašnjavaju kao šije samo zbog toga opredjeljenja nemaju pravo zaposlenja u vecini društvenih poslova. Dok su na hiljade šija Saudije bez posla, hiljade radnika iz istocne Azije radi u Saudijskoj Arabiji.

Godine 1992 jedan broj vehabijske uleme, profesora i studenata napisao je jedno pismo savjeta, sa naslovom "Mudekkiretun-Nasihe," u kome su ukazali na neka neutemeljena pitanja i probleme unutar Saudije, dajuci svoje prijedloge za njihovo rješavanje, a onda pismo poslali Fahdu. Mada je zvanicni sistem vehabizma to nazvao pokvarenošcu, fitnom i kršenjem prava, a one koji su to pismo napisali predstavio zlonamjernim (mada su clanovi plemena) i veliki broj njih je pozatvaran, ipak, jedan dio bitnih problema i nerješenih pitanja unutar Saudije se jasno nazire kroz njihovo pismo.

Na primjer, u desetom poglavlju pisma, pišu o cjelokupnoj društvenoj situaciji:
1. a) Veliki broj porodica u zemlji nema ni najosnovnije zivezne namirnice, hranu, odjecu, stan i vecina ih zivi kao ljudi siromašnih zemalja. Stanje je takvo da se za njih sakuplja odjeca po dzamijama.
b) U zemlji postoje podrucja gdje narod zivi ispod granica siromastva. Umjesto u kucama zive u sklonistima pravljenim od trske i niko se ne zanima za njihovo stanje, za njihov zivot, zdravlje i obrazovanje.
c) Postoji veliki broj zatvorenika koji mjesecima izdrzavaju kazne zbog dugova, koji ne dostizu vrijednost ni od nekoliko hiljada rijala... a o uslovima u kojim zive njihove supruge i djeca zna samo Allah ...
e) Postoji veliki broj mladica koji zbog siromaštva ne mogu da se ozene, cime se povecava mogucnost da oni zapadnu u pokvarenosi i nemoral ..."


Pod brojem 2 govore o nedostacima društvenih usluga, a pod brojem 3 ukazuju na zloupotrebu društvenih funkcija:
3. b) "Korišcenje sredstava iz drzavnog budzeta (bejtul mala) za odredjene porodice bez ikakvih vjerskih, odnosno zakonskih dozvola.
c) Davanje na raspolaganje zemljišta nekim rukovodiocima kako bi oni to zemljište prodavali po visokim cijenama onima kojima je ono potrebno za izgradnju stanova ..."


dokument

Zvanicni dokument ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine Saudijske Arabije - administrativna zona istok: "Guverner grada Katifa (sa ši'itskom vecinom) zapovjedniku istocne regije, Fahdovom sinu piše: "Broj zatvorenika u Katifu se uveliko povecao, a razlog je što se veliki broj njih zbog nezaposlenosti upušta u lopovluk, a znate da se veliki broj mladih obraca administrativnim uredima radi trazenja posla, prijeme na fakultete, bolnicke ustanove i centre za zapošljavanje, a samo mali broj njih ima šansu da bude primljen. A privatni posao je zbog uslovijenosti da bude dozvoljen od strane opcine, zatim zbog snaga za unutrašnju bezbjednost (policije) te grupa za naredjivanje dobra i sprijecavanje zla kao i iz drugih razloga je prakticno nemoguc"Ovo je dakle onaj "izvorni islam" kojeg priznaje dr. Graham Fuler
Nacin postupanja i rada plemena Ali Saud ili kako to vehabije znaju reci vlasti "izvornog islama" izgleda ovako:
U novinama "Washington Post" 11.06.1986 je objavljeno: "Na jednoj proslavi koja je odrzana u zgradi ambasade Saudijske Arabije ucestvovali su Regan i njegova supruga Nansi. Jedan od saudijskih princeva je poklonio Reganovoj Nansi poklon u vrijednosti od 450690 dolara, a jedan poklon u vrijednosti od 200000 dolara dao je njenoj pratilji!"

U novinamaje dodano:
"Najskupocjeniji poklon Reganovoj Nansi dao je kralj Fahd."

Americki casopis "News week" 12.06.1979 godine piše: "Pokloni koji su dati kraljici Britanije prilikom njenog putovanja u zemlje Zaljeva dostigli su vrijednost od cetiri miliona dolara, a ukupna vrijednost njenih poklona drugima iznosi od cetiri do šest hiljada dolara."

Fahdov sin, Abdul'aziz, u svojoj cetrnaestoj godini daje poklon vrijedan 100 hiljada dolara djecijem muzeju u Vašingtonu. [680]

A o troškovima na jednom putovanju opsluzitelja Dva Casna hrama, kralja Fahda, pogledati prijevod dijela izvještaja u magazinu "Sandy Times" 25. oktobra 1987 godine.

Americki casopis "Time" 9. oktobra 1974 godine piše:
"Celnici Saudije, od kojih i kralj Fahd, su u kockarnici Monte Karlo izgubili šest miliona dolara."

Medju pitanjima koja se razmatraju u "mudekkiretun-nesiha" u petom poglavlju, jeste stanje rukovodjenja Saudijskom drzavom, gdje se navodi da su visoki funkcioneri drzave vec desetinama godina ostali na svojini pozicijama mada su neki od njih stare i bolesne osobe. Tu se pominje i široko rasprostranjeni mito i korupcija medju visokim funkcionerima a u isto vrijeme novine objavljuju slike i imena siromašniih ljudi, pogotovo stranaca, optuzenih za finansijske prekršaje, ali veliki prekršaji visokih funkcionera se i ne pominju.

U djelu "Ustrojstvo vlasti" pišu:
"Veliki broj drzavnih institucija radi na osnovama zakona preuzetih od drugih drzava, pogotovo evropskih, a ne na osnovu zakona propisanih Seriatom ... Neke od drzavnih organizacija su dozvolile Šeriatom zabranjene, haram radnje kao što su špijunaza i pretresanje stanova."

U šestom poglavlju o finansijama i ekonomiji su napisali:
1. Kada je rijec o drzavnom budzetu protuzakonito se postupa:
a) kupovina kamatnih dionica od americkih banaka i Svjetske banke;
b) prodavanje kamatnih dionica domacim bankama;
c) uzimanje kamatnih kredita od svjetskih banaka.


2. U trošenju drzavnog budzeta se, takodjer, postupa protuzakonito.
a) Na hiljade miliona se poklanja ili pozajmljuje drzavama, partijama ili organizacijama koje su neislamske i u tom davanju nema nikakvog opravdanog interesa o cemu svjetski mediji naširoko izviješcuju ...

3. Veliki dio drzavnog budzeta gubi se pronevjerom ..."


Kralj Fahd i Jimmy Carter

Šah Reza Pahlavi i Jimmy Carter

Ovo je taj islam prema kojem se Amerikanci nimalo ne ogradjuju, islam ciji temelj je "sunnet" Muawije ibn Sufijana i Jezida ibn Muawije

Kralj Fahd i Jimmy Carter

Šah Reza Pahlavi i Jimmy Carter

U vehabijskoj knjizi "Dza'e dourul medzus" koja je napisana na 700 stranica i od strane vehabija se dijeli besplatno, nakon razmatranja pitanja ciji Iran je bolji, Šahov ili Homeinijev, dolazi se do sljedeceg zakljucka: "Normalno da je Šahov Iran bolji"
U njihovim prijedlozima za rješavanje ovih drzavnih problema kazu:
"Potrebno je odmah prestati sa uzimanjem kamatnih pozajmica, jer ce se natovariti veliki dugovi na pleca buducih generacija i moguce je da dohodak od nafte i drzavni kapital ne budu dovoljni za vracanje tih dugova."

U knjizi The Rise Corruption and Comming Fall of the House of Saud" koja je štampana u Lodonu piše: "Dug Saudijske Arabije do 1997 godine dostici ce cifru od 100 milijardi dolara."

Pogledajmo sada 16 stranicu knjige "Veliki šejtan" gdje vehabije optuzuju Iran za uzimanje stranih kredita na koje ce morati platiti kamatu.

Iran je uzeo strani kredit onda kada je više od hiljade njegovih gradova i sela bilo porušeno posredstvom vehabijskog novca i Saudije, kada je prebrodio osam godina odbrambenog rata protiv Istoka i Zapada, kada je ekonomija, proizvodnja i trgovina Irana bila, usljed ratnih dejstava i medjunarodnih sankcija, potpuno paralizovana.

Da li je onda, u takvim uvjetima, ispravnije da uzme kredit i obnovi porušenu ekonomiju, privredu i trgovinu ili da zauvijek ostane u siromaštvu, ovisnosti i najamništvu zapadnih zemalja?

Sta je po Serijatu ispravnije?

Iran je, hvala Allahu, uspio da nakon obnove zemlje i ekonomije i nakon procvata ekonomskih planova i programa isplati glavnicu dugova, i do 2000-te godine sav njegov dug ce biti isplacen. [681]

Iran ce uz otprilike sedamdeset miliona stanovnika koji aktivno prisustvuju na sceni medjunarodnih zbivanja i uz pomoc koju pruza muslimanima svijeta uskoro postati jedna od najvecih ekonomskih sila svijeta.

Ali zašto ce vehabijska drzava "izvornog islama" sa najviše petnaest miliona stanovnika, uz proizvodnju nafte od devet miliona barela dnevno i uz veliki dohodak od hadzdza, a bez posebnog problema, ove godine imati kamatni dug od stotinu milijardi dolara, a neizvjesno je koliko ce porasti taj dug?

Zar to nije posljedica upuštanja vladajuce dinastije u kockanje, blud i davanje poklona nevjernicima, te borbu protiv islama (borba protiv islamske revolucije, borba protiv islamske vlasti u Sudanu te borba protiv Fronta islamskog spasa u Alziru, sprecavanje islamske vlasti u Afganistanu te sluzenje Americi i Izaelu)?
Da li je to izvorni islam?!

Da, ovo je taj "izvorni islam" ali sa stanovišta doktora Grahama Fulera, glavnog strucnjaka za islam u americkoj vladi, na cije se rijeci o islamu pozivaju na 16 stranici knjige "Velikog šejtana"!

Ovaj "glavni strucnjak" je veoma srdit zbog toga što je Imam Homeini Americi nadjenuo ime "Veliki šejtan."!

Ako je on doktor i "glavni strucnjak" islama u "vladi Amerike" cija je specijalnost islam i ako je on taj koji nekima razgranicava "izvorni islam" od "neizvornog" onda neka je takav islam kojeg on predstavlja i koji je po mišljenju Amerike i njenih strucnjaka "izvoran" proklet, jer to je islam pokvarenosti, bluda, kriminala, genocida, kockanja, kradje, ukratko vehabijski islam.



Ko su šije?

"Sve je uznapredovalo osim pisanje o šijama. Svaki pocetak ima neki kraj osim iznošenja lazi na šije. Svako rasudjivanje ima svoj izvor i svoj razlog sem rasudjivanja o šijama." [682]
Ovaj istiniti i odmjereni govor pisca i velikog alima Libana Sejha Muhammeda Dzevada Mugnije, kojega je godinama ranije izrekao, danas je altuelniji nego tada.

U prošlosti su predrasude proisticale iz neznanja i slijepog vjerskog sektaškog fanatizma, a danas pored slijepog fanatizma ili neznanja glavnu ulogu o rasudjivanju o šijama igraju podle šejtanske sile.

U prošlosti su izvori rasudjivanja o šijama uglavnom proislicali iz izmišljenih predaja raširenih medu obicnim ljudima i iz knjiga koje su pisali orijentalisti kao što su: Fan Fluten, Nikson, Donaldsen, Velhauzen, Henri Corben i dr ..., a danas su izvori predrasuda uglavnom namjerne lazi, iskrivljivanje i izmišljotine vehabija, te mišljenja zapadnih drzavnih funkcionera kao što je "strucnjak za islam" u americkoj vladi doktor Graham Fuler i ambasador Njemacke u Maroku Hofman i drugi.

U prošlosti plod slijepog fanatizma drugih prema šijama, po rijecima pisca i sunnitskog alima doktora Hamida Hafni Davuda bio je: "Njihovo uskracivanje za obimnu i jedinstvenu baštinu znanja i kulture šiita." [683]

A sada te šejtanske sile putem svojih placenika nastoje da drugim muslimanima uskrate uspješno iskustvo revolucije i šitske borbe protiv svjetskih sila hegemonije, jer po rijecima poznatog egipatskog pisca Abdulfetaha Abdul Maksuda: "Ispravna slika o islamu i njegovo bistro ogledalo su šije, a ko zeli da vidi istinski islam neka na njega gleda posredstvom vjerovanja (akaida) i postupanja šija tako mi Allaha kad bi ostali muslimanu imali jednu desetinu od onog sto šije imaju, zastava islama bi se zavijorila Istokom i Zapadom svijeta, nad Arapima i ne-Arapima, nad crnima i bijelima."

Ko su šije?

Pitanje je koje zanima mnoge ljude i na koga su vehabije pokušale da daju odgovor na osnovu vlastitog mišljenja. U ovom dijelu cemo, pozivajuci se na najvjerodostojnije knjige ehlu-sunneta, predstaviti šije, mada je ispravnije da oni koji zele da spoznaju šiizam i šite, pogledaju njihove knjige.

Rijec šija je arapska rijec koja znaci saputnici i sljedbenici.

Ibn Haldun, otac analiticke historije kaze:
"Medu islamskim pravnicima i teolozima šijama su nazivani sljedbenici Alija i njegovih potomaka." [684]

U rjecniku "El-Kamusul-Muhit" je napisano:
Rijec "šija" u korijenu znaci sljedbenici, pomagaci, saputnici, a u svakodnevnom govoru ovo ime se odnosi na onoga koji slijedi Alija i Ehlul-Bejt. [685]

U "Lisanul-arab" takodjer nakon iznošenja lingvistickog znacenja rijeci, kazu:
"Ova rijec se odnosi na svakoga ko slijedi Alija i Ehlul-Bejt" [686]

A u rjecniku "Mu'dzemul-Vesit" stoji:
"Šije znaci grupa, skupina, sljedbenici, pomagaci ...",i još stoji: "Šije su velika Krupa muslimana koja voli Alija! Ehhil-Bejt i koja ih s pravom, smatra vodjama nakon Poslanika Allanovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem." [687]

Prema tome šijama se nazivaju oni koji slijede Alija i njegove potomke i koji ih s pravom, smatraju vodjama islama nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.

Koje sljedbenike Alija i njegovih potomaka nazvao ovim imenom?

Hafiz es-Sujuti, jedan od najvecih prenosilaca hadisa ehlu-sunneta, navodeci lanac prenosilaca od casnog ashaba Dzabira ibn Abdullaha el-Ensarija, prenosi:
"Bili smo kod Allanovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je došao Ali (a.s.) i Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao: Tako mi onoga u cijoj ruci je moja duša, on (Ali) i njegove "šije" na Sudnjem danu ce biti spašeni i oni ce uspjeti."

Sujuti navodeci lanac prenosilaca od ibn Abbasa, prenosi:
"Kada je objavljen casni ajet: "Oni koji vjeruju i cine dobra djela ..." (Al-Bejjine:7) Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je rekao Aliju: Ti i tvoji sljedbenici (šije) ste oni kojima se ajet obraca i vi cete biti na Sudnjem danu zadovoljni i Allah ce biti s vama zadovoljan."

Sujuti ovaj hadis prenosi i od Ebu Saida el-Hidrija, kao i od hazreti Alija:
"Allahov Poslanik mi je rekao: To što je Allah rekao: "Zaista su oni koji vjeruju i cine dobra djela najbolja stvorenja," (Al-Bejjine:7) odnosi se na tebe i na tvoje šije ... " [688]

Hafiz Ebu Nu'ejm, koga Ibn Kesir ubraja u najbolje muhaddise [689] i Ibn Hadzer na kraju knjige "Bulugul-Meram" koju su vehabije štampale u Kuvajtu, kaze:
"On je jedan od velikih muhaddisa i velikih hafiza. Od velikana je preuzimao znanje, a velikani od njega. Jedna od njegovih najboljih knjiga je "Hiljatul-avlija."

Ebu Nu'ejm u knjizi "Hiljatul-avlija" prenosi od Alija a.s:
"Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, mi je rekao: "Zaista ste ti i tvoje šije stanovnici Dzenneta." [690]

A hafiz Ibn Hadzer el-Hejsami u knjizi "Medzmeuz-Zevaid" (kojoj u fusnoti knjige "El Baisul-Hasis" na 38 stranici vehabije izricu pohvale) sa lancem prenosilaca prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao Aliju:
"Ti i tvoje šije cete na Sudnjem danu doci kod Izvorišta i bit cete napojeni i zedne cete pojiti. Vaša lica ce biti nurom ozarena, a vaši neprijatelji ce doci pored Izvorišta zedni i u patnji." [691]

U njegovoj knjizi "Es-Savaikul-Muhrike" o 7 ajetu sure "Al-Bejjine" prenio je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, Aliju rekao:
"Ti i tvoje šije ste oni koji ce na Sudnjem danu biti zadovoljni i kojima je Allah zadovoljan, a neprijatelji vaši u nevoljama i patnji." Upitao je: "Koje moj neprijatelj?" Allahov Poslanik mu rece: "Oni koji se tebe odricu sa iskazivanjem nepoštovanja i koji te proklinju." [692]

Hadis o Aliju i njegovim šijama prenio je Ahmed ibn Hanbel u svojoj knjizi Fedailus-Sahabe, tom 2, str. 329, kao i Kenzul-Ummal, tom 2 str 218; Er-Rijadu Nadire 2/277; Nurul-Ebsar /70; Tefsir et-Taberi 30/171, itd ...

Prema tome Allahov Poslanik sallallahu alejlii ve alihi ve sellem je sljedbenike Alija a.s. nazvao šijama i šije su od vremena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, pa do dana današnjega vjerovale u imamat i vodjstvo Ehlul-Bejta Pejgamberovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, od kojih je prvi hazreti Ali a.s. a poslije njega njegovi sinovi.

Jer Ehlul-Bejt Allahovog Poslanika je kao što smo ranije rekli na osnovu 33 ajeta sure Al-Ahzab, od strane Allaha ocišcen od svake vrste grijeha, necistoce i pokvarenosti i Allah ih je ucinio potpuno cistima. Rekli smo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem jasno odredio ko su njegov Ehlul-Bejt i odredio je cilj njihovog cišcenja od svake vrste grijeha i greški i to objelodanio u mutevatir i poznatom hadisu Sekalejn, u ciju vjerodostojnost se ne moze sumnjati, jer ga prenose svi prenosioci osim Buhanje, a taj hadis je:
"Dvije stvari ostavljam medju vama; Knjigu Allahovu (Kur'an) i moj Ehlul-Bejt, pa sve dok se ovoga dvoga budete cvrsto drzali poslije mene nikada necete zalutali."
I rekao je:
"Ja medju vama ostavljam nešto cega ako se budete cvrsto drzali poslije mene nikada necete zalutali: Knjigu Allahovu, pruzenu izmedju neba i zemlje, i moj Ehlul- Bejt. Ovo dvoje se nikada nece jedno od drugoga razdvojiti sve dok meni ne dodju pored Izvorišta. Gledajte kako cete poslije mene postupati sa ovo dvoje (Kur'anom i Ehlul-Bejtom)."
(Zanimljivo je to što je Ibn Tejmijje, ne mogavši da porekne ispravnost ovoga hadisa, rekao: "Dvije skupocijene stvari koje je Poslanik ostavio iza sebe su Kur'an !!!" Ovo je jos jedno od cuda koje cini "šejhul-islama" Ibn Tejmijje, po kojem je 2=1 (Minhadzus-Sunne 4 str. 85; El-Furkan bejnul hakki vel batil 139; El-Ukudud-durrije str. 85).

Prema tome, Allah je Ehlul-Bejt udaljio od grijeha i pokvarenosti i potpuno ih ocistio kako bi poput Kur'ana i pored Kur'ana bili put upute i vodje ummeta i da onaj koji ih se bude cvrsto drzao nikada ne zaluta.

Poslanik je izvijestio o dvanaest osoba koje ce poslije biti njegovi namjesnici, vodje i imami.

Buharija u svom Sahihu od Dzabira ibn Samure prenosi:
"Cuo sam da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem rekao:
"Poslije mene ce biti dvanaest emira i rekao je nešto što ja nisam cuo."
Moj otac je rekao da je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem dodao: "Svi oni su od Kurejšija."
[693]

Muslim u svom Sahihu prenosi:
"Ovaj posao se nece obaviti sve dok ne bude bilo dvanaest halifa." [694]

Ahmed ibn Hanbel u Musnedu prenosi:
"Neki covjek je upitao Abdullaha ibn Mes'uda, casnog Poslanikovog ashaba: "O Ebu Abdurrahmane (Abdullah ibn Mes'ud), ne upita li ti Allahovog Poslanika o broju njegovih nasljednika u ummetu?"
Ibn Mes'ud mu odgovori: "Otkada sam došao u Irak niko me prije tebe o ovome nije ništa upitao. Da, tako mi Allaha ja sam o tome pitao Allahovog Poslanika i on mi je odgovorio:
Bice dvanaest osoba, jednako broju starješina Beni Israila."
[695]

Muslim prenosi daje Allahov Poslanik rekao:
"Ova vjera ce sve do Sudnjeg dana da postoji, ukoliko dvanaest halifa, koji su iz reda Kurejšija, postanu vodje ummeta." [696]

Hadis o ovom broju halifa prenijeli su svi poznati prenosioci hadisa ehlu-sunneta, kao što su Buharija, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Ahmed ibn Hanbel, Hakim en-Nisaburi, Hatib el-Bagdadi, Sujuti, Ibn Hadzer i drugi.

Zanimljivo je ono što kaze Ibn Kesir, mufessir kojeg vehabije poštuju:
"U Tevratu koji se nalazi kod sljedbenika knjige stoji:
"Allah je Ibrahima a.s. obradovao radosnom viješcu da ce mu se roditi sin Ismail (a.s.) da ce ga Allah blagosloviti te da ce mu potomstvo dati i od njegovih potomaka uciniti dvanaest velikih licnosti."


Potom Ibn Kesir od svog ucitelja Ibn Tejmijje prenosi: "Ovih dvanaest osoba o kojima Tevrat kazuje su upravo onih dvanaest osoba o kojima nas je u rivajetima Buharije i Muslima, Pejgamber (sallallahu alejhi ve alihi ve sellem) izvijestio."
Zatim Ibn Kesir kaze:
"Mnogi Jevreji koji su primili islam postali su šije pogrešno misleci da su dvanaest šiitskih Imama isto što i onih dvanaest osoba pomenutih u Tevratu." [697]
(Ovo je još jedan primjer cuda koje cini Ibn Kesir, jer vidimo kako koristeci se fanatizmom, nasuprot jasne i svijetle istine, samo sa jednom neistinitom rijecju "pogrešno misleci" sebi olakšava, misleci da se tako lahko moze poreci cinjenica da su spravom dvanaest Imama Ehlul-Bejta bili nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem.)

Izviješce o dvanaest licnosti iz reda potomaka Ismailovih a.s. došlo je u Starom Zavjetu psalm Tekvin 17,20 str. 22

Prema tome, dvanaest imama vodja i velikih licnosti iz Ehlul-Bejta Poslanika Allahovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem (potomci Ismailovi a.s.) neporeciva je i nedvojbena stvarnost koja je i u prijašnjim knjigama pored hadisa Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve seflem pomenuta.

Niko osim šija ne vjeruje u dvanaest imama, upucivaca na pravi put poslije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i niko ne vjeruje da vjera opstoji njihovom postojnošcu i da je njihovom postojnošcu vjera velicanstvena i da njinovom postojnošcu vjera postize svoj cilj (ove karakteristike su prenesene u hadisima), te da su oni iz Kurejšija i potomci poslanika Ismaila a.s.

A drugi, onako kao što ne osvrcuci se prolaze pored mutevatir hadisa Sekalejn (dvije skupocijene stvari; Kur'an i Ehlul-Bejt) i pored desetina drugih sahih hadisa koji potvrdjuju vodjstvo Ehlul-Bejta, isto tako ravnodušno prolaze pored hadisa o dvanaest halifa i imama.
(Ali naravno ima nekih koji hadis Sekalejn prenose sa "Kur'an i moj sunnet" ne znajuci da hadis u kojem se kaze: "Kur'an i moj sunnet" nema seneda, lanca prenosilaca, dok je hadis "Kur'an i moj Ehlul-Bejt" potpuno ispravan i mutevatir. A ima i nekih koji kazu: "I mi volimo Ehlul-Bejt" a ne znaju da se u hadisu sekalejn ne govori o voljenju vec o slijedjenju).

Dvanaest licnosti iz porodice Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem velike su licnosti koje su svaka u svom vremenu bile najpoboznije, najcistije i najucenije licnosti, mada vecini njih vladari Umejja i Abasijja nisu dali ni vremena ni prilike i svi su, izuzev hazreti Mehdija a.s. jedan poslije drugog poubijani

  1. Hazreti Ali ibn Ebi Talib (a.s.)
  2. Imam Hasan ibn Ali (a.s.)
  3. Imam Husejn ibn Ali (a.s.)
  4. Imam Ali ibn Husejn Zejnul Abidin (a.s.)
  5. Imam Muhammed ibn Ali el-Bakir (a.s.)
  6. Imam Dza'fer ibn Muhammed es-Sadik (a.s.)
  7. Imam Musa ibn Dzafer el-Kazim (a.s.)
  8. Imam Ali ibn Musa er-Reza (a.s.)
  9. Imam Muhammed ibn Ali el-Dzevad (a.s.)
10. Imam Ali ibn Muhammed el-Hadi (a.s.)
11. Imam Hasan ibn Ali el-Askeri (a.s.)
12. Imam Muhammed ibn Hasan el-Mehdi (a.s.)

Jednog od ovih imama, hazreti Alija, mozemo najbolje upoznati od svih ostalih, jer jedan dio njegove velicanstvene licnosti predstavlja nam njegova Nehdzul- Belaga.

Druga od tih velikih licnosti je Imam Sadik (a.s.) koji je pronašao dobru priliku za djelovanje u trenutku rasplamsavanja borbe protiv vladavine Umejja i njihovog svrgavanja, a pocetkom vladavine Abasijja, jer u ovom periodu Umejje zbog zauzetosti zestokim sukobima i narodnim otporom nisu imali prilike i moci da se suprotstave aktivnom djelovanju Imama Sadika (a.s.), a Abasijje nisu mogle tako brzo da preuzmu vlast tako da bi mogli da osjete opasnost i daje sprijece.

Sigurno je da je bilo koji od Imama Ehlul-Bejta bio na njegovom mjestu i imao slicnu priliku i on bi poput sunca blistao, ali pošto se Imamu Sadiku a.s. ova prilika ukazala, svojom jedinstvenom i neobicnom licnošcu pokazao se kao jedan od onih koji historiju cine svjetlijom.

Ukupan broj njegovih ucenika u razlicitim naucnim oblastima bio je cetiri hiljade osoba s kojima je u Poslanikovoj dzamiji, dzamiji njegovog djeda, u Medini, oformio svoj islamski fakultet. Eban ibn Taghb bio je njegov ucenik u oblasti hadisa, Hišam ibn el-Hakem i Mu'min et-Takbili su njegovi ucenici teologije, a Zuraret ibn el-A'jun bio je njegov ucenik u oblasti hadisa i fikha. Ebu Hanife i Malik su bili dvojica, medju stotinama ucenika, ucenici Imama Sadika u oblasti fikha.

Ebu Hanife je rekao:
"Da nije bilo dvije godine moga ucenja pred Imamom Sadikom propao bih."

A Malik je rekao:
"Na zemlji ni jedno oko nije vidjelo boljeg covjeka od Dzafera ibn Muhammeda i nijedno uho nije ?culo za boljeg od njega."

Dzabir ibn Hejjan, otac znanosti hemije u svijetu, koji je znanje stekao od Imama Sadika a.s., u predgovoru knjige "El-Ahdzar" kaze:
"Da ovi spisi nisu bili pod imenom moga poglavara Imama Sadika a.s. nikada ne bih stigao ni do slova ove nauke." [698]

A kada jedan od neprijatelja Ehlul-Bejta, Dzahiz nailazi na ime Imama Sadika a.s. kaze:
"Dzafer ibn Muhammed je onaj cije su znanosti i fikh ispunile svijet ..." [699]

Upravo zbog ovoga šiitski mezheb još se naziva i dzaferijski, jer su u ovako kratkom vremenskom periodu, duboka islamska ucenja posredstvom Dzafera es-Sadika prenesena do šija.

Dvanaesti imam, Imam Muhammed ibn Hasan el-Mehdi (a.s.) je spasitelj koji ce se na osnovu mutevatir hadisa Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i brojnih potvrda Ehlul-Bejta o tome, u buducnosti pojaviti radi uspostavljanja pravde i prevlasti islama nad cijelim svijetom. Pejgamber sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je tacno naveo njegove karakteristike rekavši da je on iz Ehlul-Bejta (a.s.) i jedan od potomaka hazreti Fatime (a.s.) i potomak Imama Husejna (a.s.).

Imam Mehdi (a.s.) vodi porijeklo od Imama Husejna (a.s.) a otac mu je Imam Hasan El-Askeri (a.s.) i sve dok se ne obezbjede svi uslovi njegovog pojavljivanja on ce u Allahovom okrilju i sa Njegovom dozvolom kao i svako drugi da zivi, ali u skrivenosti, a kada Allah bude htio on ce se sa Njegovom dozvolom pojaviti i pokrenuti ustanak. Ustanak i pojava Imama Mehdija a.s. tema je u koju na osnovu hadisa nema nikakve sumnje i na temelju mutevatir predaja Imam Mehdi ce doci na kraju vremena. Prema tome, rijeci Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem: "Kur'an i Ehlul-Bejt se sve do Sudnjeg dana nikada nece razdvojiti i zajedno ce mi pored Izvorišta doci" potvrdjuju istinitost Poslanikova govora, jer je Imam Mehdi iz Ehlul-Bejta, ziv je i sa Kur'anom je.

Dakle, šije slijede prirodan tok Muhammedovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem islama, jer ono što je on naredio šije su u djelo sprovodile i putem koji je on zacrtao šije su išle i nastavljaju da idu.

Poslanik je ovaj put odredio još od pocetka svoga poziva kada je objavljen 23 ajet sure Aš-Su'ara: "I opominji rodbinu svoju najblizu" cime je on zaduzen da u islam pozove svoju najblizu rodbinu. Kada je sakupio svoje rodjake i rekao im: "Onaj ko prihvati moj poziv i ko me pomogne poslije mene ce biti moj nasljednik i zamjenik." Ali je bio taj koji je njegovom pozivu dao pozitivan odgovor, a Allahov Poslanik mu je veoma jasno rekao: "Ti si moj brat, moj namjesnik, moj nasljednik i poslije mene moj zamjenik. Njemu se pokoravajte." [700]

I nakon ovoga u toku cijelog njegovog poziva Poslanik ga je u razlicitim prilikama, nekad opcenito u okviru Ehlul-Bejta a nekad posebno razlicitim rijecima narodu predstavljao kao svog nasljednika i zamjenika i muslimanima je naredio njegovo slijedjenje. Na neke od tih primjera smo ranije ukazali.

Prema tome, šije su, postupajuci u skladu sa jasnom naredbom Allaha i Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem prirodno išli i idu putem kojeg je Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem odredio. Ako su šije bili u manjini, jer je vecina muslimana odabrala drugi put, to ne moze bili dokaz da su šije na krivom putu. Na temelju kur'anske logike to je sasvim suprotno jer manjinu cine vjernici, manjina je strpljiva u teškocama i manjina postupa u skladu sa tezim zapovijedima: na primjer 66 ajet sure An-Nisa [701], 249 ajet sure Al-Bakare [702], 13 ajet sure Saba [703], kao i drugi ajeti koji govore o manjini naroda.

A vecina na osnovu kur'anske logike nece da vjeruje, u teškocama se ne moze strpiti, vecina naroda izbjegava da se obaveze na ispunjenje teških obaveza: Hud 17 ajet [704]; Ma'ide 59 [705]; Ali Imran 110 [706]; i Az-Zuhruf 78 [707], kao i svi ajeti koji govore o vecini naroda. S obzirom na okolnosti koje su se pojavile nakon smrti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bilo je prirodno da samo manjina onih koji su uceni i iskušavani iz reda ashaba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ostanu cvrsto drzeci se propisa i odredaba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem kao što su: Ammaribn Jasir, Ebu Zerr El-Gefari, Mi'kdad ibn Esved, Selman Farisi, Ibn Abbas, Ibn Mes'ud, Ubej ibn Ka'b, Huzejme ibn Sabit i dr ...

Bilo je prirodno da vecina obicnih ljudi, s obzirom na opasnosti koje su im prijetile, sebe ne izlazu problemima, jer vladajuca partija cak ni Pejgamberovu svetost nije ocuvala i napala je na njegovu kucu prijeteci da ce je zapaliti.

Sad ibn Ubade je u jednoj pustinji i umro, jer se protivio vladajucoj strani.

Malik ibn Nuvejre, veliki ashab Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem ubijen je sa svim svojim saplemenicima zbog toga što se suprotstavio partiji na vlasti, a komandant halifine vojske Halid ibn Velid iste noci nakon ubijanja Malika ibn Nuvejra, ashaba Allahovog Poslanika, je spavao sa njegovom zenom.

Medjutim malo je bilo onih kao što je bio Ebu Zerr, koji su pruzajuci otpor govorili: "O ummete koji si nakon Poslanika svoga utonuo u izgubljenost, znajte sigurno da ste one kojima je Allah dao prednost i vi ucinili prednjim, one koje je Allah zapostavio i vi ucinili zadnjim te da ste vlast i nasljedstvo od Ehlul-Bejta Pejgambera vašeg prihvatili, tako mi Allaha, iznad glava vaših i ispod nogu vaših bili biste obasipani blagodatima ... A sada kada ste uradili to što ste uradili, kušajte posljedice djela svojih ..." [708]

Pored ovih postojala je i grupa onih koji nisu vjerovali u odredbu Allahova Poslanika kao put spasenja od zablude, kao što smo ranije vidjeli kako Omer ibn Haltab i njegovi sljedbenici u prisustvu Poslanika Allahova sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kada je htio da napiše ono što ce ummet sacuvati od zablude rekoše: "Imamo Kur'an i on nam je dovoljan."

Ova grupa je u tom skupu cinila vecinu i na kraju je sprijecila Poslanika da napiše ono sto je htio.

Šije su bile upravo ona manjina koja je pronašla put spasenja uputom i odredbom Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem. Ebu Zerr je drzeci se za velika vrata Kabe viknuo: "O ljudi! Ko god mene poznaje ja sam baš onaj koga poznajete, a ko me ne poznaje ja sam Ebu Zerr. Cuo sam Allahovog Poslanika da je rekao "Primjer Ehlul-Bejta mojeg je kao primjer ladje Nuha (a.s.) pa ko se na nju ukrca spasio se, a ko izostane utopio se." [709]

Prema tome, spašena je ona grupa ljudi koja se cvrsto prihvati Ehlul-Bejta Allahova Poslanika i koja ih slijedi. Hadis kojeg vehabije na 24 stranici u knjizi "Veliki šejtan" prenose o podjeli islamskoga ummeta na sedamdeset i tri stranke i da je samo jedna grupa spašena, veoma jasno odredjuje ko su oni spašeni.

Poslanik u jednom sahih hadisu kaze:
"Zvijezde cuvaju one koji su na Zemlji od utapanja, a moj Ehlul-Bejt je cuvar ummeta od razjedinjavanja, pa ako se neka grupa ljudi suprotstavi mome Ehlul-Bejtu, upast ce u razjedinjenost i pretvorit se u partiju šejtana" [710]

Prema tome spašeni su oni koji su se cvrsto prihvatili za Kur'an i Ehlul-Bejt i koji su se ukrcali na ladju Ehlul-Bejta i da bi se sacuvali od razjedinjenosti okrenuli se njihovim uputama, jer Ehlul-Bejt Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem su osobe koje je Allah ovistio od svih vrsta grijeha i nevistove, a na Zemlji nema niko osim šija ovakvu karakteristiku, tj. samo šije imaju dvanaest imama, jer je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve alihi ve sellem bez ikakve sumnje nagovijestio da ce poslije njega biti dvanaest velikih vodja. S obzirom na potvrde Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem koje smo naveli ispravno nastavljanje Poslanikovog puta moguce je jedino uz cvrsto prihvatanje za Kur'an i Ehlul-Bejl (a.s.), jer drugog puta nema.

Iz ovog izlaganja mogu se izvesti sljedeci zakljucci:

1. Originalnost i vjersko bogatstvo i naucno-kulturna baština šija

Sije su svojim cvrstim drzanjem za Kur'an i Ehlul-Bejt naslijedile najoriginalniju baštinu vjere, znanja i kulture islama i sakupile ogromno bogatstvo od bozanskih ucenjaka i ciste islamske misli mada su sije tokom cijele svoje povijesti bile izlozene tlacenju i proganjanju od strane zlih i losih vladara.
(Upravo zbog toga neprijatelji sije nazivaju "rafidije" sto znaci "opozicionari" jer se nisu htjeli pokoriti nepravednim i zlim vladarima. Ovaj naziv moze da bude samo ono cime šije mogu da se ponose)

Šije danas imaju najveci i najbogatiji kapital u svim oblastima islamskih znanosti i ni jedna druga grupa ili mezheb ne posjeduje toliko naucno bogatstvo.

U oblastima akaida, fikha, tefsira i hadiskih znanosti drugi bi morali raditi stotinama godina da dodju do stepena na kojem su danas šije. I kako rece savremeni egipatski pisac, Hamid Hafni Davud: "Drugi su, tvrdokorno se ponijevši prema šijama sebe uskratili za golemu naucno-kulturnu tradiciju šija."

Sije ni u jednom pitanju nisu uveli cenzuru niti su za bilo šta rekli da je zabranjeno ispitivati, baš onako kao što je Ali (a.s.) bio jedini covjek koji je smjelo rekao: "Seluni kable en tefkiduni. Pitajte me prije nego me izgubite"

Danas u njegovoj školi mišljenja, koja je škola Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na svako pitanje postoji logican odgovor, a ne postoji utjerivanje u nevjerstvo (tekfir), osornost, ni namrgodjenost. Umjesto odgovora ne daju se besmislene bajke u ime nekog unutarnjeg znacenja.

U prvoj polovini 20 stoljeca jedan libanski šitski alim otputovao je u Egipat, gdje se na El-Azharu susreo i upoznao sa tamošnjom ulemom.

Mada on nije bio neki poznati šitski alim ipak je njegova velika licnost ostavljala odlicne utiske na ulemu El-Azhara. Po povratku u Liban 29.10.1329 hidzretske (1911) godine na njegovu adresu stize pismo upuceno od tadašnjeg upravitelja El-Azhara rahmetli Sejh Selima el-Bešrija.

Upravitelj El-Azhara u sedamdeset devetoj godini zivota, postavlja pitanje Sejjidu Serafuddinu Amaliju, koji je imao trideset devet godina, o tome šta je u stvari šiitski mezheb i od njega trazi da dopisivanjem otvoreno i naucno medjusobno razmjenjuju mišljenja.

Ova razmjena mišljenja, koja je potrajala skoro dvije godine, razmjenjivanjem veoma naucnih, literarnih i uctivih pisama, postaje trajan dokaz i ponos šija, jer upravitelj El-Azhara u svakom pitanju nakon veoma preciznih i dubokih rasprava o vjerovanju direktno priznaje ispravnost šiitskog stanovišta.

Ta pisma se kasnije sakupljaju u jednu knjigu pod nazivom "El-Muradzeat" koja 1979 godine u Kairu dozivljava svoje dvadeseto izdanje, na desetine puta je štampana u Libanu, Iranu, Iraku, i na desetine hiljada ljudi su zahvaljujuci toj knjizi prihvatili šiizam.

Nakon ovog velikog poduhvata El-Azhar otvara svoja vrata za izucavanje šitskog fikha.

Upravitelj El-Azhara, Šejh Mahmud Seltut kaze:
"Ja sam u izucavanju komparativnog fikha na jednu temu iznosio stavove i mišljenja razlicitih mezheba, ali sam u mnogim pitanjima izdavao fetve na osnovu mezheba šija zbog jacine utemeljenosti njihovih dokaza." [711]

On biva toliko fasciniran šitskiin fikhom da 1959 godine izdaje svoju historijsku fetvu koja glasi:
" ... Dzaferijski mezheb, poznat kao mezheb dvanaestoimamskih šija, mezheb je kojem pripadnici ehlu-sunneta mogu pristupiti, jednako kao svakom drugom sunnitskom mezhebu, a neispravnu i tvrdokornu privrzenost odredjenom mezhebu da od sebe odagnaju..." [712]

2. Ustrajnost i izdrzljivost u vjeri

Mada su šije u toku povijesti ustrajale u politickoj borbi protiv zlih vladara i nasilnika, radi uspostavljanja pravde, ali uz razumijevanje svoje brace po vjeri, pripadnika drugih mezheba, nikada nisu nepravedno osudjivali nekoga samo zato što taj drugacije misli, te je to jedna od onih stvari kojima se šije mogu ponositi. U toku cijele njihove historije nije izdata ni jedna njihova fetva tekfira (vjerska odredba po kojoj se neko ili neka skupina ljudi proglašava nevjernicima) protiv sljedbenika drugih mezheba i pripadnike drugih mezheba nisu smatrali svojim neprijateljima.

Ali nazalost, pripadnici drugih mezheba su u crno obojili stranice historije svojim fetvama tekfira, izdavajuci ih i protiv šija i medjusobno jedni protiv drugih.

Prije ovoga smo naveli neke od fetvi hanebja i šafija u kojima su oni jedni druge utjerivali u nevjerstvo.

Ali (a.s.) ne priznaje hilafet Ebu Bekra i sve dok moze (šest mjeseci dok hazreti Fatima nije bila umrla) odupire se i ne daje prisegu, ali nakon smrti hazreti Ealime usljed velikih pritisaka koji su dolazili od strane vlasti biva primoran da polozi prisegu. [713]
On, pored svega toga u cijelom ovom periodu sve teškoce srpljivo podnosi ostajuci istrajan u svojoj vjeri, cak pruza pomoc halifi i onima koji su na vlasti.

3. Šiizam je prirodan nastavak islama

Vjerski autoritet kojega je Allahov Poslanik odredio u toku svog blagoslovljenog zivota, a za period nakon svoje smrti, od dana njegove smrti je od strane jedne grupe ljudi bio predmetom opovrgavanja, a drugi su se pokorili postojecim okolnostima, dok je samo manjina njih ostala vjerna ovom vjerskom autoritetu i opirala se nastalim okolnostima.

Uz prihvatanje svestranog autoriteta, vodjstva i upute Ehlul-Bejta od strane te manjinske grupe ljudi, originalni islam zamišljen od strane Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem je tako na prirodan i odmjeren nacin nastavio da egzistira.

Medjutim vecina muslimana je prihvatanjem nesracunatog i ishitrenog vodjstva [714] krenula na put nesigurnosti i nesredjenosti tako da je pored unošenja brojnih novotarija u vjeru od kojih je i teravih namaz, klanjanje punog namaza na putovanju, zabranjivanje hadzdza temetu'a i privremenog braka, izmjena u ezanu, pridodavanje još jednog ezana u dzumi namazu ... i pored suocavanja sa brojnim problemima, kao sto je presuda o kamenovanju lude zene, nepoznavanje pravila o nasljedstvu, nepoznavanje tefsira kur'anskih ajeta itd. kasnije ta nesredjenost postala uzrok nastajanja na desetine proturijecnih teoloških škola vjerovanja kao što su: aš'arije, mu'tezilije, keramije, zahirije, mušabbihe, mudzessime, ehlu-hadis i dr. ... i na desetine drugih fikhskih škola, od kojih su samo neke, prolaskom vremena i nakon brojnih uspona i padova, ostale postojane u vidu mezheba.

Prema tome za šiizam se kao put vjere i misli ne moze pronaci drugi pocetak do pocetak islama baš onako kao što mu se za odvojeni i odmjereni pocetak u institucionaliziranju ne moze pronaci drugi do vrijeme smrti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, iako su cetiri velike licnosti iz reda ashaba Aminar ibn Jasir, Ebu Zerr, Selman i Mikdad, u vrijeme Allahovog Poslanika sallallaliu alejhi ve alihi ve sellem bili poznati kao Alijevi šiiti.

Medjutim pristrasni privrzenici u nastojanju za slijepom odbranom svoga neodbranjivog vjerovanja i orijentalisti koji su kao i uvijek tragali za sijanjem fitne zanemarujuci mutevatir hadise i kao sunce svijetle cinjenice iz historije islama, poceli su da iznose kontradiktorne teorije o pocecima šiizma i korijenima šiitskog vjerovanja.

Vehabije, koje uvijek odabiru nerazumnu stranu u svakom poslu, u knjizi "Veliki šejtan" iznose neke svoje teorije koje bi kao trebale da rastumace šiizam i šiitsko vjerovanje.

Na 54 strani stavljajuci naporedo nekoliko fraza: "predislamski zoroastrijanizam", "grcki neoplatonizam", "perzijsko manihejstvo" sigurno ne znajuci ni njihovo znacenje, jer ove stvari nije moguce staviti u isti redoslijed, obecavaju da cemo poslije vidjeti da su upravo to temelji, kako oni vele "šijske vjere".

Potom pocinju da psuju i na kraju govore ono što, kako kazu arapi "i majku umrog djeteta na smijeh nagoni" kada vele: "Hvala je Uzvišenom na našoj lijepoj vjeri razuma, koja ne poznaje svecenstva niti ikakva posrednika izmedju roba i Stvoritelja!"

Ovo je ona lijepa i razumna vjera o kojoj smo u predgovoru o Muhammedu ibn Abdulvehhabu prenijeli da je preuzeta iz "ogromnog znanja Jevreja." A da bi bog te iste vjere mogao istodobno da bude gore negdje na prijestolju svome (sukladno faraonovom mišljenju), a i u zadnjoj trecini noci da bi se mogao spuštati na prvo nebo, onda moramo zamisliti da je naša planeta Zemlja ravna ploca, inace ce temelji tevhida Ibn Tejmijje koji je saglasno sa svom islamskom ulemom tog vremena, pod optuzbom mnogoboštva i skrnavljenja svetosti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem sproveden u zatvor gdje je i umro, biti razrušeni!!

Ljepota ove njihove vjere je još i u tome što ide u korak s vremenom, jer mister Hemfer je njen konstruktor, John Philby joj je neposredni vodja, a završne radove i neophodne korekcije u njoj vrši Graham Fuler "strucnjak" za islam u americkoj vladi, i to direktno bez posredovanja izmedju roba i Stvoritelja!!

Uzgred bi trebalo napomenuti vehabijama i to da šije kao i ostali muslimani, na osnovu Kur'ana i sunneta Poslanikovog sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, vjeruju u šefa'at i od Poslanika Allahovog, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, i njegove ciste i precasne porodice Ehlul-Bejta (a.s.) traze šefa'at, a poricanje mogucnosti sefa'ata smatraju samo jednom od novotarija Ibn Tejmijje, koga je kako rece veliki sunnitski alim Ibn Hadzer el-Hejsami "Allah odveo u zabludu, ponizio ga i ucinio nesrecnikom", a konacno Ibn Tejmijje je na osnovu hadisa navedenog na 24 stranici knjige "Veliki šejtan" sigurno u Dzehennemu.

Vehabije još treba da znaju da mi trazenje sefa'ata od Amerike i Engleske i stavljanje krsta na vrat, smatramo djelom mnogobozaca.

Vehabije svoje tumacenje o "šiitskoj vjeri" dato na 54 stranici knjige, veoma brzo zaboravljaju (baš kao sto veli poslovica: "U lazi su kratke noge") i na 66 strani, 4 red pocetak šiizma pripisuju navodnom Jevreju po imenu "Abdullah ibn Saba" i njegovim mišljenjima, prenoseci pricu o njemu na nekoliko stranica, iz cega proizilazi da su na osnovu ove nove price temelji "šiitske vjere" postavljeni na jevrejstvu, a ne na zoroastrijanizmu, neoplatonizmu, ili "perzijskom manihejstvu".

Mada je s obzirom na prethodno izlaganje, sasvim jasna neosnovanost ove dvije teorije, ipak cemo ukratko navesti neka objašnjenja o njima.

Obje teorije imaju korijen u orijentalistici. Orijentalista Duzi je rekao: "Siizam su sa znacenjem nuzno oporucenog Ehlul-Bejta utemeljili Perzijanci".

Ova teorija nema drugog dokaza do to da su danas vecina Iranaca šije i toliko je neosnovana da je postala predmetom ismijavanja nekih zloglasnih orijentalista kao sto je Velhauzen.

I drugi orijentalisti, kao i Velhauzen, tvrde: "Šiizam su utemeljili Arapi, da bi nakon što je stigao do Perzijanaca bio prihvacen od njih, samo obojen u perzijsku boju, zato što su Perzijanci navikli na nasljedno preuzimanje vlasti u okviru jedne porodice".

Ahmed Emin, egipatski pisac je preuzeo ovu izjavu od Velhauzena i sam ponovno isto ustvrdio.

Orijentalisti dakle "vjerovanje u naslijedjivanje vlasti" pripisuju Perzijancima.

Ovakvim mišljenjem zeli se dokazati da su Iranci prije islama bili naviknuti na "naslijedjivanje vlasti". U razmatranju ove teorije treba reci:

1. Nijedan šija, bio on Arap, Perzijanac, Turcin ili bilo ko drugi ni u jednom vremenu nije rekao da je vodjstvo Ehlul-Bejta nakon Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, zasnovano na porodicnom naslijedju, vec je kompetentnost i sposobnost Ehlul-Bejta, koji je od strane Allaha odabran i ocišcen od svih grijeha u tu svrhu, ono na cemu se utemeljuje vjerovanje šija u vodstvo Ehlul-Bejta.

2. Vjerovanje u pravo na vodjstvo Ehlul-Bejta nakon Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem nije proizišlo od šija, vec je to rezultat vjerovanja u kur'anske ajete i mutevatir hadise Allahovog Poslanika, a ovo vjerovanje nisu osnovali ni Arapi ni ne-Arapi niti bilo ko drugi.

3. "Naslijedjivanje vlasti" nije bilo specificno samo za Perzijance vec su se sve vlasti u prošlosti zasnivale na tome, a u islamu je Muavija uveo ovaj dzahilijjetski obicaj.

4. Svima je jasno da je vecina Iranaca do pocetka 16 stoljeca (sirana 59 "Velikog šejtana") bila sunnitska, da bi dolaskom na vlast Safavida, koji su bili šiiti došlo do širenja šiizma u Iranu, a prije toga osim dva mala grada Koma i Kašana, svi ostali gradovi su bili sunnitski, dok je u nekim krajevima bilo cak i Muavijinih sljedbenika. El-Bejheki prenosi: "Abasijski halifa Ma'mun (ili kako kazu vehabije na 63 strani "sunnitski halifa") je odlucio da se napiše knjiga protiv Muavije ibn Ebi Sufjana (imama vehabija). Jahja ibn Eksam mu je rekao: "O zapovjednice vjernih, vecina ljudi to nece moci da podnese, pogotovo stanovnici Horasana i moguce je da to prouzrokuje neku nevolju". [715]

5. Pocetak šiizma bio je za vrijeme Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, a poslije njega i pored ubijanja i tlacenja, pogotovo u posljednja dva stoljeca, i pored pritisaka venabija u Medini tamo još uvijek ima (kao sto je oduvijek i bio) veliki broj šija koji zive u obespravljenom polozaju, u siromaštvu i velikoj bijedi.

Ali izgleda da vehabije imaju drugacije mišljenje u odnosu na Perzijance, kao što u cijeloj njihovoj knjizi svaki citalac moze da uoci neku posebno izrazenu mrznju pisaca prema Perziji i Perzijanciina. U svakoj lazi i kleveti, koju iznose na šije, ako pronadju i najmanje veze sa Perzijanciina, obavezno to napominju, mada Perzijanci ne cine cak ni cetvrtinu cjelokupnog šiitskog stanovništva. Ne znaju da su skoro svi imami ehlu sunneta bili Perzijanci: Buharija, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Nesai, Ibn Madzdze, Ahmed ibn Hanbel, Ebu Hanifa, Hakim en-Nisaburi, El-Bejheki, Ibn Hibban, Ebu Davud El-Tijalusi, Ez-Zuheli, Ed-Darimi, Ibn Adi, Ebu 'Avane, Ebu Nu'ejm, Et-Taberi i drugi.

A svi imami šija bili su Arapi i svi su iz porodice Allahovog Poslanika, pa zašto onda vehabije izgovarajuci se na šije iskazuju svoje neprijateljstvo prema Perzijancima?

U odgovoru na ovo pitanje navodimo jednu recenicu koju smo u predgovoru knjige preuzeli sa radija "Glas Amerike": "Opasnost od Perzije prijeti bezbjednosti arapskih zemalja u Zaljevu ... Sjedinjene drzave ce u saradnji sa nekom od evropskih zemalja raditi na otklanjanju opasnosti koja dolazi od Perzije" [716]

Vehabije ponovo pocinju boljeti iste boli, Iranci su gospodare vehabija ponovo povukli za nos, Velikog šejtana gurnuli su u ponizenje, a islam ozivjeli.

Uradili su ono sto je na osnovu sahih predaja Allahov Poslanik još tada predskazao

Buharija u svom Sahihu, tom 3, Kitabu tefsir, tefsir sure Al-Dzumu'a prenosi:
"Sjedili smo kod Allahovog Poslanika kad mu je objavljena sura Al-Dzumu'a i ovaj ajet: "... i drugi koji im se još nisu prikljucili" (Al-Dzumu'a:3)
Upitali smo: "O Allahov Poslanice ko su oni?" Tri puta je postavljeno pitanje, a medju nama je bio i Selman Farisi. Allahov Poslanik je stavio ruku na Selmana i rekao: "Ako bi vjera bila okacena o zvijezdu Danicu, narod ovog covjeka (Selmanov narod - Perzijanci) bi došao do nje"

Ovaj hadis prenosi i Muslim u 4 tomu knjige Fedailu Sahabe, poglavlje "Odlike Perzijanaca".

Muslim prenosi još jedan rivajet sa istim sadrzajem, a Ibn Kesir vehabijski mufessir, u tefsiru sure "Muhammed" tom 4, str. 232 prenosi:
"Allahov Poslanik je proucio casni 38 ajet sure "Muhammed" "... A ako glave okrenete On ce vas drugim narodom zamijeniti ..."Prisutni upitaše: "Ko su ti koje ce Allah umjesto nas dovesti ako mi glave okrenemo i koji onda nece biti kao mi?"
Stavio je ruku na rame Selmana Farisije i rekao: "To je on i njegov narod. Kada bi vjera bila okacena na zvijezdu Danicu, neki ljudi iz Perzije bi je dokucili."
[717]

Prema tome, iskazivanje neprijateljstva prema Perzijancima ima svoj politicki razlog i u svrhu je odbrane Amerike, Engleske i Izraela, mada je i nacionalizam jedna od karakteristika arapskih vehabija.

Oni koji poznaju Arape znaju da oni rijec "arapski" cesto koriste kao sinonim za "islamski", kao što i rijeci "arapske zemlje" koriste kao sinonim za "islamske zemlje", mada svi Arapi zajedno ne cine cak ni jednu desetinu muslimana svijeta.

Zanimljivo je da i bosanske vehabije, pored toga što prihvataju vehabijske bajke, naslijepo slijede sve gluposti Arapa iz Nedzda. Buharija u jednom hadisu prenosi:
"Jedan ashab je upitao Allahova Poslanika "Da li ce muslimane nakon dobra koje ih je snašlo posredstvom Poslanika Allahovog, stici ikakvo zlo?"
Poslanik je odgovorio: "Da."
"Da li ce im onda poslije toga doci dobro?"
"Da"
"Da li ce im poslije toga doci zlo"?
Allahov Poslanik rece: "Da, Pozivaci na Dzehennemskoj kapiji ce onoga koji im da pozitivan odgovor baciti u Dzehennem!"
"O Allahov Poslanice, opisi nam ih"
Allahov Poslanik rece: "Oni su iz naše nacije i našim jezikom (arapskim) ce govoriti".
[718]

Medjutim to što vehabije u svom rijecniku koriste izraz neoplatonizam i što ga smatraju jednim od korijena šiitske misli, tvrdeci to kao i uvijek bez ikakvih dokaza, mi smo sigurni da oni cak ne znaju ni znacenje te rijeci i pripisuju to šijama u istom obliku u kakvom su je vidjeli u nekim spisima orijentalista ne znajuci ni o cemu se radi.

Evropski orijentalisti su na osnovu prljavog rasizma tokom cijele povijesti, nailazeci na bilo šta pozitivo na Istoku, ili susrecuci se sa bilo kojom cvrstom i dubokom mišlju, nastojali da to, uz raznovrsne lazne dokumente, vrate na Zapad kao svom korijenu. Upravo zbog toga historija najstarijih grana nauke i filozofije polazi iz Stare Grcke, kao da prije Grcke nije bilo nikakve vrste filozofije ni nauke, mada su civilizacije, filozofija i istocne nauke mnogo starije od Grcke, a Egipat i Mezopotamija su zbog pojave Allahovih poslanika u ovim podrucjima, sa stanovišta nauke i kulture, uvijek bili u prednosti.

Po dolasku islama i njegovog višestrukog poticanja i insistiranja na sticanju znanja i mudrosti i nakon podizanja nivoa kulture, muslimani su za kratko vrijeme dospjeli do visokih naucnih i misaonih rezultata. Zapad koji je pod uticajem crkve, njenih legendi i bajki bio je veoma zaostao, nakon postanka "orijentalizma" u svrhu borbe protiv islama i muslimana, poceo je aktivno da djeluje na vracanju velikog, naucnog, misaonog i kulturnog blaga muslimana, u korijen na Zapad, a pogotovo u Grcku, a orijentalisti su otišli još dalje pruzajuci svoje prljave ruke i prema izvorima samog islama.

Jevrejski orijentalista, Abraham Dzidzer (Geiger) u knjizi pod naslovom "Dali je Muhammjsd (svoja ucenja) posudio od jevrejstva" Allahovog Poslanika smatra zidovom, a islamska ucenja preuzetim od Jevreja [719], a kršcanski orijentalista, Duzi (on je rekao da se korijen šiizma vraca u Perziju!) prvi je kšcanin koji Allahovog Poslanika smatra Jevrejem!!! [720]

A drugi orijentalista, Tor Andrija (Andrae) predstavlja ga kšcaninom!! [721]
(Izgleda da vehabije još nisu procitali knjige ovih orijentalista, inace bi do sada Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, nazvali Jevrejem ili kršcaninom?!)

Prema tome, nije cudno što orijentalisti korijene golemog misaonog blaga muslimana pripisuju Zapadu, Grckoj i kulturnom nasljedju Zapada.
(Pogledati knjigu "The philosophy of kelam")

Njemacki orijentalista Karl Henriš Bejker kaze: "Islamska vjera prepricava civilizaciju, a ništa ne gradi. Da nije bilo Aleksandra Velikog, ne bi bilo ni islama." Islam je sa njegovog stanovišta azijski oblik grcke civilizacije.

Vehabije se predstavljaju protivnicima filozofije i u knjizi "Veliki šejtan" napadaju na filozofiju. Vehabije koje su došle iz neke zabacene pustinje gdje nisu imali priliku da okuse miris nauke i kulture i gdje nisu mogli da slijede civilizacijska dostignuca, prirodno je da iskazuju takvo neprijateljstvo prema filozofiji, jer ne znaju sta je misao i razmišljanje. Hazreti Ali (a.s.) u Nehdzul-Belagi kaze: "Ljudi su neprijatelji onome sto ne znaju." [722]

Zanimljivo je što se vehabije na stranicama 109, 110 i 112 upuštaju u kritiziranje vrijedne knjige Imama Homeinija "Misbahul-hidaje" a njihove kritike sastoje se u psovkama i interpunkcijskim znakovima kojima izrazavaju cudjenje.

Na kraju iskrivljavaju preporuku Imama Homeinija u vezi knjige. On je rekao: "Onaj ko nije upucen u filozofiju i irfan ne treba da cita ovu knjigu" a oni su napisali: "On je od svojih studenata trazio da drugima ove stvari ne govore" i dodaju "Vidimo ovdje, dakle, kako se Homeini sluzi istim nacinom kojim se sluze derviški šejhovi sa svojim sljedbenicima, od kojih isto tako traze da cuvaju "tajnu" [723]

Zaboravili su da je knjiga "Mishabul-hidaje" knjiga koja je štampana i u knjizarama izlozena za prodaju. Nije dakle stvar u cuvanju "tajne" vec je stvar u nerazumijevanju kao što ni pitanje atomske fizike nije stvar tajne, vec je pitanje nerazumijevanja. Medjutim, oni koji poznaju filozofiju i irfan mogu tu knjigu da citaju, kao što je to ucinio francuski filozof dr. Kristin Buno koji je, postavši musliman, sebi nadjenuo ime Jahja Buno. Procitavši knjigu od Imama Homeinija on postaje šija i na univerzitetu "Sorbon" piše doktorsku disertaciju na temu "Filozofska misao Imama Homeinija" [724]

Ovaj francuski ucenjak i mislilac, koji je prije toga Imama Homeinija poznavao samo kao politicara, slucajno u jednoj islamskoj knjizari u Francuskoj nailazi na knjigu "Mishabul-hidaje" koju kupuje i pocinje da je proucava. Poslije je rekao: "Proucavajuci "Mishabul-hidaje" u meni se pojavila neka cudna promjena" [725]

Nakon toga on postaje šija i saznaje tajnu, zbog koje mnogi visokoobrazovani na Zapadu postaju šije i kaze: "Vecina visokoobrazovanih sa Zapada posredstvom filozofije i irfana postaju šije." [726]

Ponovo nam postaje jasno šta je to što vehabije najviše boli i zbog cega iznose klevete i lazi na vrijednu knjigu (nazivajuci je "mrak zablude") Imama Homeinija "Misbahul-hidaje" ("Svjetlo upute") koju je napisao kada je imao dvadeset osam godina. (str.108.)



Abdullah ibn Seba'

Jedan veliki dio u knjizi "Veliki Sejtan" posvecen je mitskoj licnosti koja ima nadljudske moci u stvaranju dogadjaja i poticanju velikih pokreta i to u vremenskom periodu islamske povijesti manjem od deset godina.

Ni prije ni poslije tog perioda u historiji nema ni traga od ove licnosti, koja je navodno neki Jevrej, Abdullah ibn Seba', koji je radi napada islama iznutra formalno primio islam. Nakon što se izjasnio kao musliman, on otpocinje svoje politicke aktivnosti i dobija tako veliki uticaj da cak ni Poslanik, uprkos njegove svijetle prošlosti, moralne vrijednosti i Allahove podrške, nikada za to vrijeme nije mogao ostaviti toliko veliki uticaj.

Uticaj ove licnosti je bio toliko natprirodan da su se cak i najveci najcistiji i prvi medju ashabima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, kao što su Ebu Zerr el-Gafari, Ammar ibn Jasir, Abdullah ibn Mes'ud, Abdurrahman ibn Udejs, Zejd ibn Suhan, Sa'sa'at ibn Suhan, Muhammed ibn Ebi Bekr, Muhammed ibn Ebi Huzejfe, odazvali njegovom pozivu i pošto su cijeli zivot proveli u vjerovanju i dzihadu, posredstvom njega su zalutali i desetine hiljada ashaba i tabi'ina u Kufi, Basri, Egiptu, Medini (dakle vecina muslimana toga vremena] pošli za njim i u smutnji koju je on izazvao bili saucesnici, izuzev podrucja Sama, zbog toga sto je narod tog kraja bio odgajan od strane Umejja i Muavije.

Abdullali ibn Seba' sa svojim sljedbenicima (vecinom muslimana) ustaje i ubija sahabiju, treceg halifu Osmana. Po Alijevom dolasku na vlast, pošto su Majka Vjernika, Aiša muz njene sestre Zubejr i amidzic Talha, znali da ce u buducnosti doci do rata izmedju Alija i Muavije, oni su oformili vojsku i krenuli u pravcu Basre s namjerom da posreduju izmedju Alija i Muavije, koji ce u buducnosti da ratuju!!!

Odmah po dolasku u Basni, oni su ubivši cetrdeset cuvara zgrade uprave i obrijavši glavu i bradu Osmanu ibn Hunejlu, hazreti Alijevom namjesniku u Basri, okupirali taj grad. Po hazreti Alijevom dolasku u Basni obje strane su namjeravale da se pomire, ali su "Abdullah ibn Seba' i njegovi sljedbenici otpoceli rat iz cega je nastala Bitka kod deve.

Nakon toga "Abdullah ibn Seba" malo po malo nestaje i više nije jasno kamo ova natprirodna licnost odlazi. Ta licnost je i utemeljitelj šiizma, pa prema tome izvori šija se vracaju na Jevreje. Pogledati neke od tema na stranicama od 66 do 81 "Velikog šejtana".

Prica o Jevreju zvanom "Abdullah ibn Seba'" koji je formalno primio islam, prvi put se spominje u Taberijevoj historiji, a poslije se prenosi i u historiji od Ibn Asakira i to da je on nakon što se izjasnio kao musliman, poceo da potice muslimane protiv Osmana, smatrajuci ga nezasluznim za hilafet, da bi ga konacno i ubili. U Bici kod deve su on i njegovi sljedbenici odigrali glavnu ulogu u rasplamsavanju bitke.

Ovu pricu su neki kasniji historicari, kao što je Ibn El-Asir, Ebul-Feda, Ibn Haldun, Ibn Kesir, Ferid Vedzdi, prema vlastitim izjavama prenijeli iz Taberijeve historije.

Neki od orijentalista kao što su: Fanfluten, Nikelson, Velhauzen i drugi prenose ovu pricu od Taberija. Ali Velhauzen (napisao najruznije knjige o islamu, a ovo su njegove rijeci o Kur'anu koje je iznio u enciklopediji Britanije: "Kur'an je najgora stvar koju je Muhammed donio") u knjizi "Ed-Devletul Emevije ve sukutiha" (Emevijska drzava i njen pad) prenoseci pricu o Abdullahu ibn Seba' u potpunosti izmijenjenu i dodajuci neke predaje koje se ne mogu naci ni u jednom drugom historijskom dokumentu, on ulazi u njeno tumacenje i taj dopadjaj predstavlja pocetkom šija i šiizma, a u fusnoti navodi da je pricu prenio od Taberija, od koga ovu predaju prenose i savremeni pisci kao što su Rešid Reza i Ahmed Emin.

Ahmed Emin na 277 stranici knjige "Fedzrul-Islam" oslovljavajuci Velhauzena kao "profesor", prenosi od njega: "... kakvo je i mišljenje profesora Velhauzena to da šije poticu od Jevreja, a ne od Perzijanaca"

U proucavanju ove price i klevete koju su iznijeli orijentalisti na mezheb Ehlul-Bejta i Allanovog Poslanika, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, pored cvrstih odgovora koje su u prošlosti šiitski alimi dali, jedan od velikih savremenih šiitskih alima Allame Sejjid Murteda Askeri odlucuje se na temeljito izucavanje ove price.

Rezultat proucavanja i analize Allame Askerija postaje veliko i jedinstveno otkrice koje potice na divljenje i hvaljenje od strane sve uleme, šija i sunnija. Sa veoma jasnom naucnom metodom rješava pricu o Abdullahu ibn Saba'u, tako da uopce ne ostavlja neke dvosmislenosti ili sumnje.

On, proucavajuci sve varijante prica o Abdullahu ibn Saba'u, u historijskim knjigama pronalazi da je najstariji dokument o njoj Taberijeva historija (Taberi je umro 310 hidzretske, 923 godine po Isau a.s.) i "Historija Damaska" od Ibn Asakira (koji je um